Spomenik partizanima na Petrovoj gori, djelo Vojina Bakića

09svi.10

u svakoj budućoj obnovi ili upotrebi spomenik na Petrovoj gori mora zadržati svoju ne tek antifašističku (jer se posljednjih godina pojam antifašizma pokušava revizionistički redefinirati) već upravo partizansku crtu, biti mjesto obilježavanja NOB kao emancipacijskog pokreta koji nije bio ni hrvatski, niti srpski ili slovenski …, u kojem je svaki pojedinac raskrstio sa svojom partikularnom pozicijom (Srbina, Hrvata…, buržuja, seljaka, učitelja ili radnika) i postao subjekt nove politike univerzalne emancipacije

Prije točno dvije godine, u maju 2008, Ana Martina Bakić, unuka Vojina Bakića i Udruga za vizualnu kulturu Što, kako i za koga/WHW, organizatori Bakićevih izložbi u zagrebačkoj Galeriji Nova 2008. i Kunsvereinu u Grazu 2008, uputili su otvoreno pismo Predsjedniku RH g. Stjepanu Mesiću, Predsjedniku Vlade RH g. Ivi Sanaderu, Vladi i Saboru te svim nadležnim Ministarstvima i institucijama kao i cjelokupnoj javnosti s pozivom na hitnu akciju zaštite spomenika na Petrovoj gori, djela kipara Vojina Bakića i suradnika. Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba odobrio je sredstva za početak restauracije dvije najugroženije skulpture iz bivšeg umjetnikovog ateljea i primjerenije pakiranje zbirke, ali osim načelnog odgovora da se o spomeničkom kompleksu vodi briga (što se prvenstveno odnosi na kompleks bolnice), neki precizniji odgovor i pogotovo aktivnost na zaštiti i obnovi su izostali.

Prema sudu brojnih povjesničara umjetnosti monumentalna – komemorativna – skulptura šezdesetih godina dvadesetog stoljeća predstavlja jedan od najvrednijih segmenata hrvatske poslijeratne umjetnosti uopće. Međutim, kao što je dobro poznato, u antijugoslavenskoj, antikomunističkoj i antipartizanskoj atmosferi devedesetih godina niz djela te spomeničke baštine je devastiran ili u potpunosti uništen. Jedno od nesumnjivih remek-djela Vojina Bakića, “Spomenik pobjede naroda Slavonije” u Kamenskoj nažalost je miniranjem od strane do sada službeno neotkrivenog počinitelja srušen, i zbog troškova eventualne ponovne izgradnje, osim u sjećanju i dokumentima, vjerojatno nepovratno izgubljen. Krivci za to uništavanje nikada nisu na državnom i političkom nivou javno osuđeni niti sudski procesuirani, mada je u najmanju ruku poznato pod čijom je zapovjednom odgovornošću to područje bilo u trenutku organizirane akcije rušenja spomenika.

Posljednjih godina doista nema više tako drastičnih slučajeva miniranja i sličnog aktivnog uništavanja spomenika narodno-oslobodilačke borbe ali se malo ili gotovo ništa ne radi na njihovoj zaštiti, obnovi i povratku u javnu funkciju. Isprike se prvenstveno nalaze u teškoj ekonomskoj situaciji ali je nesumnjivo da velik dio razloga leži i u politici koja se ustručava čak i od simboličkih poteza kojima bi naglasila njihovu vrijednost.

Tako je i spomenik na Petrovoj gori – drugo Bakićevo remek-djelo monumentalne skulpture – preživio rat ali polagana devastacija se nastavlja već petnaest godina. Zbog nedostatka fizičke zaštite i procesa obnove objekta, vrijedna metalna oplata spomenika, načeta u doba rata i dalje se otuđuje, koristi u privatne svrhe ili naprosto preprodaje kao metalni otpad. Spomenik je zapušten, i osim da je do kraja srušen, to je valjda najgore što mu se može dogoditi, jer svakim danom troškovi buduće obnove rastu dok se u jednom trenutku ne proglasi da su previsoki i da su “u sadašnjim okolnostima” bilo kakve aktivnosti na obnovi neracionalne i da ga je bolje prepostiti sudbini ili srušiti.

Istodobno, na vrhu spomenika tvrtka “Odašiljači i veze d.o.o.” (nekad u sastavu HRT-a), ima postavljene svoje odašiljače i antene (objekt br. 228 Petrova Gora, http://www.oiv.hr/default.asp?ru=104&gl=200702150000001&sid=&jezik=1) te prateću elektronsku opremu u dijelu prostorija unutar kompleksa spomenika, a unatoč više puta upućenim pitanjima nadležne instance do danas nisu odgovorile na jednostavna pitanja: Tko je i kada dozvolio postavljanje odašiljača na spomenik kulture? Da li i kome tvrtka “Odašiljači i veze” za to plaća neku naknadu te “najamninu” za korištenje dijela prostora unutar spomenika? Ako da, za što se ta sredstva koriste te zašto se ne ulažu barem u adekvatnu fizičku zaštitu objekta kako bi se spriječila daljnja devastacija?

Stoga je i danas, kao i prije dvije godine kad je otvoreno pismo bilo upućeno nadlenim institucijama, nužno hitno započeti procese prvo zaštite a zatim i aktivnosti obnove te stavljanja objekta u javnu funkciju.

U tom cilju trebalo bi hitno provesti mjere stručnog, arhitektonskog i građevinskog dokumentiranja i analize stanja objekta i na osnovu tih rezultata donijeti plan i program čišćenja i konzerviranja objekta, nužnih hitnih mjera kako bi se odmah prekinula i spriječila daljnja devastacija objekta, njegovo svakodnevno daljnje propadanje koje bitno otežava i poskupljuje rekonstrukciju.

Nadležne institucije trebale bi hitno donijeti plan zamjene i uklanjanja antena i predajnika sa spomenika kulture, a u međuvremenu riješiti pitanje naknade za korištenje te ta sredstva usmjeriti u neposrednu zaštitu i održavanje objekta.

Unatoč deklarativnom zalaganju za evropske vrijednosti odnosa prema spomeničkoj baštini i remek-djelima moderne skulpture i arhitekture, faktički su, u nedostatku jasne kulturne politike, spomenici NOB – a među njima Petrova gora ima posebno mjesto – pasivno prepušteni svojoj sudbini, ne samo kao simbolički važna mjesta komemoracije žrtava drugog svjetskog rata i antifašističke borbe već i u cjelini njihovih drugih javnih i edukativnih aktivnosti i sadržaja. Potencijali su veliki, ali potrebna je široka akcija. Svojom nesumnjivom umjetničkom i arhitektonskom te simboličkom vrijednošću, spomenik na Petovoj gori izuzetno je kulturno dobro važno za povijest tog kraja i Republike Hrvatske u cjelini. Svojim prometnim položajem, nedaleko od Zagreba i Karlovca, u blizini autoceste, može predstavljati novi element kulturne i turističke ponude, privući brojne goste iz zemlje i inozemstva, i tako biti generator daljnjeg kulturnog i ekonomskog razvitka tog kraja.

U suradnji svih nadležnih institucija, od Vlade i ministarstava do lokalne samouprave (kompleks parka leži na terenu tri općine: Vojnić, Topusko i Gvozd – do rata Vrginmost), te šire stručne i kulturne javnosti, trebalo bi odrediti nadležnu instituciju (ili osnovati novu javnu instituciju) i osnovati stručno tijelo koje bi koncipiralo i vodilo program obnove i planiranja budućeg rada spomeničkog kompleksa. Ta institucija i stručno tijelo bi u suradnji s Vladom RH trebali osigurati sredstva za obnovu i raspisati međunarodni natječaj za obnovu spomeničkog kompleksa. Dio sredstava sigurno bi bilo moguće prikupiti i u različitim evropskim fondovima i zakladama.

Naravno, u planiranju obnove bilo bi potrebno osvrnuti se i na originalni projekt i vidjeti što je moguće, i što u novim okolnostima ima mogućnosti i smisla realizirati. Dokumentacija o događajima iz NOB, etnološka zbirka, izložbeni prostor i multimedijalni centar svakako su još uvijek relevantne mogućnosti. Kad je riječ o obnovi ne treba izdvojeno promatrati samo Bakićev spomenik na Malom Petrovcu već i kompleks partizanske bolnice i groblja te ih povezati sa spomen-domom zasijedanja ZAVNOH-a u Topuskom.

Pristupne objekte sa spomen grobnicom vjerojatno bi relativno jednostavno i brzo bilo moguće rekonstruirati te dovesti u funkciju turističke, ugostiteljske objekte i dućane koji bi nešto nudili posjetiteljima i tako počeli vraćati barem neke aktivnosti u okolicu spomenika. Uz nekad tradicionalne školske izlete, spomenik bi već i kao skulpturalno-arhitektonska forma i vidikovac svakako mogao biti i zanimljiv dio turističke ponude koja se ne smije ograničavati samo na eksploataciju prirodnih ljepota jadranske obale. Bilo bi moguće organizirati ljetne kampove i škole, radionice. Sve te aktivnosti mogle bi potaknuti pokretanje različitih oblika male lokalne proizvodnje, zanatske, poljoprivredne, kulturne i umjetničke. Trebalo bi osmisliti godišnji program manifestacija, koje bi obilježavale povijesne događaje, od bitke na Gvozdu i pogibije Petra Svačića, povijesti Vojne krajine, preko NOB-a do tzv. Domovinskog rata 1991-1995. Pri svemu tome spomenik mora zadržati ne tek antifašističku (jer se posljednjih godina pojam antifašizma pokušava revizionistički redefinirati) već upravo partizansku crtu, biti mjesto obilježavanja NOB kao emancipacijskog pokreta koji nije bio ni hrvatski niti srpski ili slovenski, u kojem je svaki pojedinac raskrstio sa svojom partikularnom pozicijom (Srbina, Hrvata, buržuja, seljaka, učitelja ili radnika) i postao subjekt nove politike univerzalne emancipacije.

Sve te aktivnosti nužne su ne samo iz kulturnih i umjetničkih razloga zaštite spomeničke baštine, već i kako bi se konkretnim aktivnostima “oživotvorila” preambula Ustava kojom se Republika Hrvatska temelji na tekovinama antifašističke, narodnooslobodilačke borbe. To nije moguće provesti tek deklarativno, niti parcijalno, već samo širim sinergijskim zahvatima koji mogu krenuti od urgentnog problema zaštite i obnove spomenika ali obuhvaćaju i školstvo te široko shvaćena područja kulturnih industrija, turizma, razvoja prometnih veza itd.

Objavljeno u prilogu tjednika Novosti, maj 2010.

Filed under: politika   |  Leave a Comment
Oznake:antifašistička borba, ivo josipović, ivo sanader, jadranka kosor, nob, obnova, odašiljači i veze, petrova gora, petrovac, spomenik, vojin bakić, whw