Boris Bućan – “Doručak u štampariji”

16srp.17

izbor radova iz Zbirke plakata, MSU, 14. travnja–29. svibnja 2016.

 

U ovoj mračnoj i tegobnoj društveno-političkoj atmosferi posljednjih mjeseci, punoj stranačkih vrludanja, konzervativne rekonkviste, historijskog revizionizma, ideoloških netrpeljivosti, verbalnog pa i fizičkog nasilja, velika retrospektivna izložba plakata Borisa Bućana već sad bez konkurencije predstavlja kulturni događaj sezone.

Nakon niza njegovih recentnih slikarskih izložbi, u Muzeju suvremene umjetnosti je konačno, prvi put nakon osamdesetih postavljena doista velika izložba njegovih plakata. Onog segmenta njegovog rada po kojem je možda i najviše poznat. Bućan je puno izlagao, ali ipak daleko više umjetničke radove i posljednjih decenija slike nego plakate. Ipak njegov vjerojatno najvažniji izložbeni nastup bio je upravo s plakatima velikog formata, kad je 1984. godine u koncepciji Davora Matičevića nastupio kao jugoslavenski predstavnik na Venecijanskom bijenalu. Utoliko i nije čudno da je ova izložba održana baš u MSU — uz dodatni razlog da u Hrvatskoj još uvijek nemamo Muzej dizajna i da je uz sve svoje arhitektonske nedostatke izložbeni prostor MSU jedini dovoljno velik za ovakvu reprezentativnu izložbu.

Poznavatelji njegovog rada svakako mogu reći da najveći dio izloženih plakata poznaju iz knjiga, kataloga, s drugih izložbi plakata, a oni stariji mogu ih se sjećati i sa ulica kad su prije više desetljeća bili izvorno plakatirani. No izložbu je vrijedilo “uživo” vidjeti upravo zbog samog efekta količine radova i njihove monumentalnosti. To je bila sasvim jedinstvena prilika da na jednom mjestu, u originalu i izvornoj veličini, sagledamo plakatni opus Bućana, jednog od najvažnijih ne tek domaćih nego bez pretjerivanja svjetskih umjetnika plakata. Pritom vrijedi napomenuti da je izloženo nešto manje od 150 plakata, a da je to tek dio radova koji se nalaze u fundusu MSU, te da ni iz daleka nije riječ o svim plakatima koje je napravio. Doista je fascinantno zamisliti da ima materijala za još dvije ovakve izložbe. Ovu priliku za osobno propitivanje Bućanovih plakata nije trebalo propustiti jer ovakvu izložbu u Zagrebu sigurno nećemo moći vidjeti barem sljedećih tridesetak godina, ali ukoliko bude organizacijskih sposobnosti, na valu recentnog svjetskog zanimanja za Bućanov rad nakon interesa koji je njegova serija Bucan Art izazvala izlaganjem na izložbi The World Goes Pop u londonskoj galeriji Tate Modern, MSU bi konačno mogao imati i prvorazredan vlastiti izvozni izložbeni proizvod.

 

Kustosica Kristina Bonjeković Stojković, voditeljica zbirke crteža, grafika, plakata i radova na papiru, je s konzervatorskim timom i Olegom Hržićem kao autorom decentnog likovnog postava realizirala zahtjevnu ali koncepcijski i izvedbeno čistu izložbu čija se dojmljivost i monumentalnost ne temelji ni na kakvim specijalnim efektima nego isključivo snazi radova. Moglo bi se možda prigovoriti da postavu manjka zidnih tekstova koji bi jasnije kontekstualizirali trenutak nastanka radova i sam Bućanov stav prema poslu, pojedinim zadacima i naručiteljima. Ipak na to možemo odgovoriti da već sami radovi nude dovoljno materijala, konteksta u kojem i za koji su nastajali, a i da je sam Bućan, uvjeren zagovornik stava da plakat mora govoriti sam za sebe, vjerojatno protiv bilo kakvih intervencija tog tipa. Ipak, u sklopu izložbe kontinuirano su prikazivana i tri zanimljiva dokumentarna filma: TV galerija, kratki dokumentarni film Nenada Puhovskog Bućan – triptih iz 1986. godine, i emisija posvećena Bućanu iz TV serijala Suvremenici urednice Ane Marije Habjan (HRT, 2013). Mada je o Bućanu tokom njegove karijere izuzetno puno pisano, pa je i dao puno više intervjua od drugih dizajnera i umjetnika (s izuzetkom medijski sveprisutnog Mirka Ilića), ovo je jedan od rijetkih video zapisa gdje autor sam govori o svom radu.

Izložbu prati i opsežna dvojezična publikacija koja uz uvodni tekst kustosice donosi i tekstove britanskog kritičara dizajna Ricka Poynora, francuskog likovnog kritičara Georgesa Raillarda te Seadete Midžić koja iscrpno tematizira plakate za različite glazbene manifestacije poput Muzičkog bijenala ili višegodišnje serije koncerata Glazbeni doživljaji Zagrebačkih simfoničara i zbora RTZ u organizaciji Muzičke proizvodnje RTZ. Publikaciju je dizajnirao tandem Bachrach & Krištofić, čija se retrospektiva priprema za jesen u prostoru MUO.

U pratećem programu održano je nekoliko vodstava kroz izložbu, predavanja i radionica. Tako je 17.5. održano predavanje Ricka Poynora, koji je nekoliko puta gostovao u Zagrebu. Kad je 2002. godine u sklopu Projekta Broadcasting kustoskog tima Što, kako i za koga/WHW imao prvo zagrebačko predavanje u DAZ-u, na maloj izložbi u Galeriji SC prvi put je “uživo” vidio Bućanove rane plakate. Odmah su ga zainteresirali i oduševili, što je u dugačkom luku dovelo i do njegovih tekstova na blogu Design Observer i katalogu, a najavio je i dugo planirani oposežan prilog u vjerojatno danas najvažnijem dizajnerskom magazinu Eye.

 

Bućan se dizajnom počinje baviti još kao student ALU krajem šezdesetih. Rane kazališne plakate za zagrebački HNK danas smatra početničkim i nevažnim, ali se veoma brzo nizom radova za Galeriju SC i DK Gavella pozicionira kao jedan od najvažnijih domaćih autora plakata. Na zagrebačkoj umjetničkoj sceni pojavljuje se s generacijom umjetnika i umjetnica koji se bave urbanim intervencijama, ambijentima i domaćim počecima konceptualne umjetnosti [Trbuljak, Dimitrijević, Iveković, Martinis…], za čije je djelovanje i umjetničko pozicioniranje bilo izuzetno važno djelovanje Galerije SC pod vodstvom Želimira Koščevića. Tu Bućan 1968. na poslovima dizajna nasljeđuje Arsovskog koji će do 1975. svojeručno oblikovati identitet susjednog Teatra &TD.

U standardnom narativu linearnog razvoja dizajna na području Hrvatske (možda bolje rečeno Zagreba), uvijek se navodi taj uobičajeni niz kanonskih imena Picelj–Arsovski–Bućan, ali bi tu nesumnjivu kronološku liniju dolaska na scenu valjalo i interpretativno nadograditi, jer skoro tri desetljeća na dizajnerskoj sceni djeluju simultano. U tom periodu upravo je plakat bio jedno od najeksponiranijih i najvažnijih područja dizajna, pa se sva trojica intenzivno bave upravo tim medijem u dinamičnom odnosu međusobnih utjecaja, kreativnih natjecanja i suprotstavljanja.

Kao izraziti individualac Bućan se ubrzo distancira od pripadnika tzv. “nove umjetničke prakse”, a shvaćajući da je plakat puno snažnije sredstvo socijalne intervencije koja ga tada još uvijek zanima sredinom 70ih odustaje od usko shvaćenih “umjetničkih” projekata. Nakon ranih kreativnih uspjeha i kritičarskih pohvala, upravo to je period njegovog opsesivnog ispitivanja mogućnosti i granica samog medija plakata. Vlastito kreativno nezadovoljstvo izražava se u frenetičnom ritmu nesputanog eksperimentiranja što se i kako se još može raditi. Ako u njegovom radu postoji jedna konstanta onda je to da se ne zaustavlja na uspješnim formulama, nego neprestano mijenja svoje postupke, iistražuje nove rukopise i nove načine vizualizacije.

Tako se krajem 70ih i početkom 80ih, događa važna promjena u njegovom dizajnu plakata. S konceptualnih plakata, često zasnovanih na geometrijskoj stilizaciji ili fotografiji, prelazi na višedjelne plakate velikih formata u vizualnom smislu bazirane na različitim crtačkim i slikarskim postupcima, pristupima i tehnikama, čime u lokalnoj sredini razvija svoju varijantu postmodernizma kao nesputanog fluxa znakova. Mada su sami plakati još uvijek u sitotisku “mehanički umnožavane slike”, nova rukotvorenost vizualnih motiva, denotira aktivan odnos Bućana kao autora prema povijesti vizualne kulture. Kad ih vidimo ovako izložene na jednom mjestu, jasno u njima vidimo reference na različite stilove i periode, svojevrsno rekapituliranje gotovo čitave povijesti umjetnosti od sumerskog klinastog pisma, umjetnosti Egipta, antičke Grčke, impresionizma, kubizma, afričkih maski, japanske grafike, secesije, art-decoa, nadrealizma, apstraktnog ekspresionizma, pop arta … Kao što je u svojim serijama galerijskih radova 70ih [Bucan art, Muzej Palmolive…] tematizirao samu umjetnost “od Altamire do danas”, Bućan svojim plakatima – kako povodom nastupa na Venecijanskom bijenalu ističe Davor Matičević – i dalje spada u one koji ispituju samu prirodu umjetničkog djela, narav i smisao umjetnosti.

Te promjene odvijaju se upravo u vrijeme kada prve izložbe Zgrafa u domaćem, zagrebačkom i širem jugoslavenskom kontekstu pokušavaju uspostaviti kriterije, obaviti “prezentaciju i analizu stvaralačkih i reproduktivnih mogućnosti grafičkog dizajna i fenomena grafičkog oblikovanja” i “postati stvaralačkim elementom politike dizajna ove sredine” [Zgraf 2, 1978] a teorijska promišljanja se još uvijek odvijaju o okvirima visokomodernističkih koncepcija projektiranja i scientifikacije dizajna. Stoga, mada prihvaćen “na ulici”, Bućanov pristup u stručnim krugovima nije prolazio bez diskusija i osporavanja. Prema ustaljenom shvaćanju osnovna osobina plakata je da jasno posreduje [prvenstveno verbalnu] informaciju. I u ono doba vodile su se debate ispunjavaju li Bućanovi plakati tu osnovnu komunikacijsku zadaću, odgovaraju li na potrebu naručitelja. Uz zagovornike imao je i glasne protivnike a ponekad i njegova rješenja nisu nilazila na razumijevanje naručitelja, pa ni kad je bila riječ o kolegama i stručnoj publici: tako na primjer 1981. nije prihvaćen njegov prijedlog za plakat Zgrafa 3 – slika grifona kao zaštitnog znaka grafičarskog ceha u otrovnoj kombinaciji magente, zelene i ljubičaste boje, s tekstualnom informacijom u minimalnoj veličini doista zguranom na donji rub plakata.

Još je na plakatima iz sedamdesetih Bućan često koristio postupak uključivanja dizajnera u sam plakat – možemo istaknuti plakate za izložbe Bucan Art i Sterijino pozorje 1973., samostalnu izložbu u Rheinu 1977, zaključno s “Razgovorom umjetnika, kičera i dizajnera” 1981. Mada je danas to uključivanje dizajnera u dizajnirani rad prihvaćeno, pri čemu su Sagmeister & Walsh vjerojatno svjetski najpoznatiji primjer, ranijih desetljeća to nije bilo uobičajeno. Često tematizira i društvene situacije “konzumiranja” umjetnosti, pa tako 80ih na nekoliko plakata za Splitski HNK ne referira na sam dramski tekst, nego usmjerava pogled na gledalište, parter, lože i balkon.

Sve to dovodi nas do traumatičnog mjesta koje ova izložba otvara, pitanja uvjeta produkcije i recepcije umjetnosti i dizajna danas. Bućanova retrospektiva trebala bi mladim autoricama i autorima djelovati inspirativno, otvoriti bogat svijet referenci i kreativnih postupaka. Prije svega jednog autorskog stava na koji se mogu ugledati, ali pravo je pitanje da li će i u kojoj mjeri išta od toga doista moći primijeniti u današnjoj društvenoj i kulturnoj situaciji? Ili će to samo rezultirati još jednom frustracijom i kreativnom rezignacijom u sredini u kojoj se punih ustiju nacionalne kulturne baštine istovremeno uništava aktualna kulturna proizvodnja, umjesto novog, eksperimentalnog i nepoznatog cijeni banalno, komercijalno, i teži vječnom ponavljanju istog i dobro poznatog? Kulturnoj situaciji koja je uostalom devedesetih godina i samog Bućana udaljila od plakata.

 

Objavljeno u Čip/Čovjek i prostor, br. 05-08, Zagreb, lipanj 2016. str. 90-95.

Oglasi


%d bloggers like this: