Orsatov govor plakata

29pro.15

“Franković i Franković – slike i plakati”

Dubrovnik, rujan 2015

 

Dubrovnik je svjetski poznat po mnogim stvarima: turizmu, cruiserima i ljetnoj gužvi, zidinama, povijesti, Orlandu i Libertas, legendi o Richardu Lavljeg Srca i Lokrumu, Gunduliću i slatkoj slobodi, Vojnoviću i njegovoj Trilogiji, Jagodi Buić, glazbenicima braći Jusić i Muratović iz Jinxa… Možda čak i mostu dr. Franje Tuđmana, ali, moramo priznati, u širem kontekstu nije bio baš izuzetno poznat po dizajnu. To, naravno, ne znači da dizajna uopće nije bilo, ali izuzev galerije Sebastian – koja je uz relevantnu izložbenu djelatnost osamdesetih godina zahvaljujući entuzijazmu voditeljice Ljube Gamulin razvila i u tadašnjem jugoslavenskom kontekstu potpuno jedinstvenu produkciju dizajnerski osmišljenih malih predmeta kao zanimljivog merchandisinga i svojevrsnih suvenira – dizajn je bio gotovo isključivo povezan sa scenom omladinskih časopisa (Laus) i kazališta (Studentski teatar Lero, kazalište Marina Držića). Dizajn je po definiciji prije svega vezan za masovnu industrijsku proizvodnju, a u drugoj polovini dvadesetog stoljeća većina autora i proizvodnje ipak je bila centralizirana u Zagrebu. Split je imao Jugoplastiku, Osijek Saponiju, Varaždin Varteks… a Dubrovnik? Dubrovnik je, naravno, imao Ljetne igre.

Prva dva desetljeća plakati za Igre oblikovani su u tada dominantnom, slikarsko-ilustratorskom pristupu (Edo Murtić, Miše Račić, Ivo Dulčić, Edo Kovačević …), a kasnije su ih godinama jasnim visokomodernističkim izrazom oblikovali prvi suvremeni dubrovački dizajneri, članovi obitelji Gusić, prvo Tomislav (od kraja 60-ih do početka 80-ih) a zatim i Luka (od 1989.). U oblikovanju festivalskih plakata prevladavao je pristup koji slavi sam događaj i vizualno rješenje traži prvenstveno u kontekstu događanja (Ljetne igre) na određenoj lokaciji (Dubrovnik), pa se vizualna osnova rješenja pronalazi u elementima prepoznatljive lokalne tradicije (zastave, spomenici i vizuali grada) ili općenitim pojmovima umjetnosti, glazbe, kazališta, glumca itd. Mada je ponekad riječ o likovno zanimljivim rješenjima takav plakat nema težnju problematizirati svoj povod, još manje sredinu u kojoj nastaje. Prvi značajan konceptualni iskorak iz tog modela čini Boris Ljubičić 1987. godine plakatom za 38. ljetne igre,[1] polemizirajući s idejom konzumiranja kulture i danas popularne koncepcije instrumentaliziranja kulture u turističke svrhe. To je rješenje izazvalo prilično burne medijske reakcije, pa se u kasnijim rješenjima autori – uključujući i samog Ljubičića – vraćaju provjerenim rješenjima.

Povijest dizajna u Hrvatskoj (uključujući tu naravno i bivšu Jugoslaviju) možemo podijeliti u tri velike sekvence, od 1955-75, 1975-95 i od 1995, pa prema takvoj periodizaciji možemo pretpostaviti da otprilike sad, pojavom novih generacija i razvojem digitalnih tehnologija počinje novi period.[2] Početak tog trećeg perioda, sredinom devedesetih, označava pojava prve školovane generacije dizajnerica i dizajnera, diplomanata zagrebačkog Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Među njima se svojim radom već za vrijeme studija istaknuo Orsat Franković, prvom nagradom na natječaju za vizualni identitet obljetnice Zagreb 900 (sa Sanjom Kirinić, 1991/2.). Unatoč tome, znanja za koja je osjećao da mu ih tadašnji studij nije pružio, nadogradio je i poslijediplomskim studijem na Royal College of Art u Londonu, gdje magistrira 1997.

Nakon iskustava u različitim studijima i agencijama, s kolegicom Ivanom Vučić 2001. osniva Studio Laboratorium, koji djeluje do 2012. U tom razdoblju realizirali su velik broj zapaženih radova i osvojili niz domaćih i međunarodnih priznanja i nagrada. Upravo u tom periodu rade i niz projekata vezanih za Dubrovnik, prvenstveno skoro desetljetni niz vizualnih identiteta Dubrovačkih ljetnih igara (2002–2010.), ali i vizualni identitet Dubrovačkih muzeja (2003-4.), Turističke zajednice grada Dubrovnika (2010), ili identitet i ambalažu projekta Aroma Ragusea (od 2006.).

U svojim plakatima namijenjenim i posvećenim Dubrovniku, Orsat Franković ne pokušava pronaći nešto lokalno, specifično za lokalnu sredinu (što se unatoč dobrim namjerama često svede tek na lako razumljive klišeje), nego progovara jezikom dizajna i suvremenim vizualnim kodovima – nekad suptilno, nekad direktno – promišlja sredinu u kojoj djeluje i postavlja pitanja. Već od prvog plakata 53. igara (2002) propituje ideju umjetničke i političke slobode u kontekstu opće komercijalizacije, dok na posljednjem, 61. iz 2010. ukazuje na tenzije lokalnog i globalnog: polazeći od povijesnih zastava Dubrovačke republike kompozicija plakata (povezana sa strukturom programa i tehničkim mogućnostima formata tiska) asocira na zastavu SAD-a, kao paradigmatskog simbola globalizacije. Takav konceptualni pristup dovodi i do toga da na plakatu 57. Dubrovačkih ljetnih igara suptilno dovodi u pitanje čak i ono mitsko samorazumijevanje Dubrovnika kao “Grada” – vizualni kod referira na poznatu kartu njujorške podzemne željeznice, umjesto stanica su datumi izvedbi, dok različite boje linija povezuju događanja različitih programskih cjelina. Što je grad danas, i kakav je položaj Dubrovnika u globalnim razmjerama? Upravo to su pitanja s kojima se u svjetlu aktualnih problema — od golfa na Srđu, rasta cijena nekretnina, do društvenih posljedica pretvaranja grada u turističku kulisu — kao zajednica trebamo suočiti.

Upravo na tragu takvog suvremenog, educiranog dizajnerskog jezika i konceptualnog razmišljanja, nakon Frankovića nastavljaju i mlađi autori iz studija Šesnić i Turković, koji oblikuju Igre 2013., te Đukić i Pavlović, koji dizajniraju nekoliko drugih zapaženih projekata u Gradu. Rezultat takvog kontinuiranog djelovanja je da Dubrovnik osim po Game of Thrones posljednjih godina sve više postaje prepoznatljiv i po kvalitetnom dizajnu koji je podjednako oblikovan lokalnom kulturom i tradicijom, koliko i međunarodnim jezicima i stilovima vizualnih komunikacija kao i globalnim tehnologijama.

Decenijama je upravo plakat bio najistaknutija forma grafičkog dizajna. S promjenama društvenih, tehnoloških i medijskih okolnosti, možemo se s pravom upitati što je plakat danas? Još 1971, u svojoj slavnoj knjizi The history of poster švicarski dizajner J.M. Brockmann postavio je pitanje ima li u tehnološkim promjenama post-industrijskog društva plakat uopće budućnost? U sferi marketinga i oglašavanja taj gubitak uloge nije potrebno posebno dokazivati. Plakata je na ulicama sve manje, zadržavaju se prvenstveno u nišama koncertnih i klupskih događanja, kazališta i naravno političkih plakata u periodima predizbornih kampanja. K tome, iz edukativne prakse vidimo da i studenti dizajna sve manje razumiju i komuniciraju s medijem plakata. Da li će ova generacija biti posljednja koja još doista shvaća i koristi klasičnu formu plakata, ili tranzicijska prema nekom novom razumijevanju i uporabi koje donose nove generacije, nove tehnologije i novo vrijeme? To još ne znamo, to ćemo vjerojatno saznati povodom neke buduće velike retrospektive Frankovićeva rada.

Ono što se i na ovoj, opsegom relativno maloj, izložbi jasno vidi je širina interesa i opseg rada: od velikih zadataka za komercijalne naručitelje, kompleksnih vizualnih identiteta koji uključuju modularne festivalske plakate koji zauzimaju čitava tradicionalna oglasna mjesta, preko konceptualno pročišćenih plakata za manje projekte naručitelja iz područja kulture (Kazalište slijepih i slabovidnih Novi Život, HDLU…), do samoiniciranih radova, onih gotovo na nivou ilustracije u kojima autor koristi medij dizajna kako bi vizualno izrazio neku ideju (Adam i Eva), ili onih gdje progovara jezikom dizajna kako bi ukazao na neka društvena pitanja i aktualne probleme (Euforija, 2008[3]; Familyset – povodom tzv. referenduma o braku, 2013).

Danas razumijemo da ona temeljna uloga plakata nikad i nije bila tek u oglašavanju, nego u tome da kreira javnost, javnu sferu, odnosno u širem smislu društvo. Plakat je poticaj za javnu diskusiju, poziv na razmišljanje i neku, barem mentalnu, akciju. Stoga, dok ima ljudi – dizajnera – koji kritički razmišljaju i progovaraju o vlastitoj sredini, i plakat u nekom obliku i medijskom formatu ima budućnost.

[1]. Fotografija Petar Dabac. U katalogu Oblikovatelji sjećanja navodi se, pogrešan, podatak da je riječ o plakatu za 35. Igre 1984.

[2]. Vidi moj tekst u knjizi Socijalizam i modernost – umjetnost, kultura, politika 1950–1974, ur. Ljiljana Kolešnik, MSU i Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2012.

[3]. Prijedlog plakata nastao je na poziv Europske komisije u Hrvatskoj koja je htjela izložbom serije plakata nekolicine uglednih hrvatskih dizajnera obilježiti Dan Europe. Naručitelj je ponuđeno rješenje smatrao politički provokativnim i tražio drugo rješenje na što autor nije pristao te plakat tada nije realiziran i izložen.

 

Literatura:

  • Vukić, Feđa: Stoljeće hrvatskog dizajna, Meandar, Zagreb 1996.
  • Radovi diplomiranih studenata Studija dizajna nastali u profesionalnom djelovanju nakon diplome, ur: Doroghy I., Studij dizajna, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u zagrebu, Zagreb 2004. [tekst: Feđa Vukić: Petnaest godina Studija dizajna, str. 8–13.]
  • Margoilin, Viktor & Vukić, Feđa: Hrvatski dizajn sad/Croatian design Now, UPI 2M Plus, Zagreb 2009.
  • Oblikovatelji sjećanja ­–­ fotografi i dizajneri Dubrovačkih ljetnih igara, ur. Marija Tonković, Dubrovačke ljetne igre i Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb 2014.
Oglasi


%d bloggers like this: