Velika očekivanja, bizarnosti i slijepo mjesto ideologije

23kol.13

slika_247784vpovodom knjige: Radina Vučetić: Koka-kola socijalizam – Amerikanizacija jugoslovenske popularne kulture šezdesetih godina XX veka, Službeni glasnik, Beograd 2012, ISBN: 978-86-519-1304-7

U postsocijalističkom periodu nova konstrukcija povijesti shvaćena je kao važan, uz jezik možda i ključan dio državotvorne politike, a historiografija kao važan ideološki aparat novih nacionalnih država. Dominantna ideološka formula postjugoslavenskog stanja, “antisocijalizam/antikomunizam + antijugoslavenstvo”,[i] /FUS 01/ čitavu prošlost socijalističkog projekta svodi na kliše o “olovnim vremenima”, jednoličnim tonovima sive slikanu dosadnu svakodnevicu društva pod apsolutnom kontrolom totalitarne komunističke partije. Ipak, u različitim mikro-kontekstima pojedinih post-jugoslavenskih država ti odnosi prema zajedničkoj prošlosti kao i povijesti socijalističke Jugoslavije imaju i svoje specifičnosti. Dva temeljna aspekta tog odnosa, antikomunizam i antijugoslavenstvo, uglavnom se u potpunosti ne poklapaju ali se često velikim dijelom preklapaju i redovito međusobno podržavaju. Općenito gledajući, u Hrvatskoj je naglasak prvenstveno bio na antijugoslavenstvu, tj. u revizionističkom pogledu socijalistička Jugoslavija se dominantno tumačila tek kao proširena Srbija, naglašavala se slika na sve načine ugroženog hrvatstva, dok je antifašistička borba s vodećom ulogom komunističke partije reducirana na tek jedan korak na dugom putu nacionalnog oslobođenja. Čak i tamo gdje se nije aktivno uključila u nacionalističko huškanje i političko prevrednovanje NOB-a i SFRJ, hrvatska akademska zajednica nije se baš žurila s pisanjem o suvremenoj povijesti, uglavnom je izbjegavala to traumatično područje i sve te komplicirane i kako god okreneš politički neugodne teme, te se u tradicionalnom duhu hrvatske šutnje mudro skoro dva desetljeća orijentirala prema pitanjima srednjovjekovne povijesti i za nacionalnu povijest životno važnim kontroverzama oko imena i titula hrvatskih vladara. Dileme suvremene povijesti prepuštene su političarima – uostalom, nije li godinama Prvi Predsjednik bio povjesničar, ne samo Vrhovnik nego i vrhovni autoritet za pravilno tumačenje prošlosti?

Nasuprot tome, u Srbiji se velik dio akademskog pogona voljno i aktivno uključio u političko razračunavanje sa prethodnom državom i prije svega komunističkim režimom. Pojednostavljeno, ako su u hrvatskom znanstvenom kontekstu likovi poput Josipa Jurčevića, s vlastitim “križnim putem” od prekopavanja grobova do marginalnog predsjedničkog kandidata, ipak predstavljali glasnu manjinu, više sferu desničarskog civilnog društva, područje radikalnih političkih grupacija i ostrašćenih medijskih komentara i internetskih foruma nego ozbiljne akademske produkcije, u Srbiji je to dopisivanje crnih knjiga komunizma postalo svojevrsna norma. Medijski prostor, katedre i institute zauzeli su pasionirani otkrivači “skrivenih strana naše istorije”, povjesničari opsjednuti forenzičkim istraživanjima, a rehabilitacija i otkrivanje groba Draže Mihailovića postali su sveti gral njihovog znanstvenog antikomunističkog i antititoističkog pohoda.

U takvim okolnostima jedno od zapaženih imena novije, drugačije generacije povjesničara, možemo reći svojevrsni beogradski pandan zagrebačkom Tvrtku Jakovini, predstavlja Radina Vučetić. U opsežnoj knjizi od 470 stranica pod naslovom Koka-kola socijalizam (Službeni glasnik, Beograd 2012.), prošle je godine objavila svoju doktorsku disertaciju koja je pod naslovom “Amerikanizacija u jugoslovenskoj kulturi 1960-ih” obranjena 2011. na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Već su njeni članci o povijesti džeza, rock‘n’rolla i američkih filmova u Jugoslaviji nastali kao rezultat istraživanja za potrebe disertacije objavljivani u obično neprimjetnim stručnim časopisima[ii] /FUS 02/ izazivali neuobičajenu pažnju medija i javnosti, a i knjiga je očito dobro primljena od čitatelja u Srbiji, jer je već doživjela nekoliko izdanja.

Pisana jasnim i razumljivim stilom, što svakako doprinosi njezinoj popularnosti kod šire čitateljske publike, kroz pet poglavlja posvećenih političkim odnosima SAD i SFRJ, američkom filmu, muzici (džezu i rocku), moderenističkim tendencijama u likovnim umjetnostima i kazalištu te potrošačkoj kulturi u svakodnevnom životu, autorica govori o utjecajima kulture i politike SAD na promjene jugoslavenskog načina života i upravo u tim procesima, koje karakterizira pojmom “amerikanizacije”, vidi ključni faktor izgradnje posebnog statusa SFRJ u hladnoratovskoj podjeli svijeta.

U tolikom opsegu knjige naravno da su se potkrale i različite nepreciznosti (na koje bi čitatelji trebali obratiti posebnu pažnju, jer jednom u knjige pogrešno zapisan podatak ubrzo postaje dokumentirana istina), od pogrešnih godina, nepreciznih sjećanja, čudnih izvora podataka do izbora djela na koje referira. Tako na primjer pojavu Cockte, pozivajući se pritom na web-stranice srpske podružnice Coca Cole, pogrešno smješta u krivo desetljeće – piše 1963. (str. 332) dok je poznat i lakoprovjerljiv podatak da je promocija Cockte održana na takmičenju u skijaškim skokovima na Planici 8. marta 1953.[iii] /FUS 03/ Ta je pogreška, naravno, veoma simptomatična jer bitno mijenja čitavu sliku. Ako o amerikanizaciji razmišljamo kao simboličkoj praksi, ona više ovisi o našim slikama o Americi, našim aspiracijama, nego o stvaranoj materijalnoj prisutnosti američke robe. Stoga bi upravo priča o nastanku, promociji i sudbini “pića naše i vaše mladosti”, Cockte, predstavljala dobru osnovu za jednu prilično drugačiju i daleko kompleksniju priču o procesima jugoslavenske modernizacije pa i tzv. “amerikanizacije”.

Čitavo poglavlje je posvećeno pop artu, ali trebalo bi jasno naglasiti da osim u segmentima nekolicine individualnih opusa pop art, nažalost, kod nas nikad nije ostavio dubljeg traga u sustavu produkcije visoke likovne umjetnosti. Općenito, autorica često kao argument za potvrdu amerikanizacije spominje prodor apstraktne umjetnosti, međutim, poznato je da je riječ o procesu koji je dominantno obavljen još duboko u 1950im godinama a ne u ‘60im kojima se knjiga bavi. U vezi s tim, interesantno je da u indeksu nema niti jedne reference na lik i djelo Marka Ristića, mada ga se u tekstu knjige usputno spominje u referenci na pismo koje mu je uputio ataše za informacije američke ambasade povodom izložbe Modern art in the USA/Savremena umetnost iz SAD, održane u Beogradu 1956. (str. 241). Ristić je na čelu savezne Komisije za kulturne veze sa inostranstvom značajno utjecao na procese kulturne razmjene i posebno je zaslužan za dovođenje američkih izložbi o čemu se u knjizi uopće ne govori, možda zato što o tome puno ne piše u američkim izvorima, a sasvim očito jer se takva priča ne uklapa u dominantne narative i jednostavnu shemu jednosmjernog američkog utjecaja.

Oslonac za svoju temeljnu tezu, o “hibridu potrošačke kulture, koja je iako socijalistička, bila obeležena mnogim očiglednim sličnostima sa klasičnim potrošačkim društvima kapitalističkog Zapada”, preuzima iz disertacije jednog američkog autora, Patrica H. Pattersona (str. 376) i ni na koji način je ne propituje. Međutim, za tvrdnju da je socijalističko društvo istovremeno bilo i tržišno i potrošačko društvo ne treba ići tako daleko. Nije riječ o nekom epohalnom otkriću, nego o sastavnom dijelu samorazumijevanja sistema. Sigurno nije stvar u tome da autorica to ne bi znala – riječ je o sistemskom ‘društvenom zaboravu’. Naime, očito je da bi zaključci do kojih bi se stiglo polazeći od analiza domaćih autora koji su o tome pisali, poput ekonomista Branka Horvata[iv] /FUS 04/ ili političara i sociologa Stipe Šuvara, bili bitno drugačiji i zasigurno manje odgovarali dominantnom ideološkom programu “dekonstrukcije jugoslavenskog mita”.

Potiskivanje Balkana

Zahtjevnijem čitatelju prvi problem vidljiv već u podnaslovu knjige, proizilazi iz same ideje desetljeća, “šezdesetih godina XX veka” kao vremenskog okvira. O arbitrarnosti lažne samorazumljivosti česte periodizacije povijesnih zbivanja po decenijama već je puno pisano. Različiti procesi koje vidimo kao ključne za pojedine decenije, obično počinju puno prije kronološkog početka nekog desetljeća i traju još godinama nakon njihovog kraja. Tako se često govori o “dugim ‘60im” koje počinju sa širenjem rock‘n’rolla negdje u drugoj polovini ‘50ih, i traju do nekog važnog događaja prve polovine ‘70ih, poput Münchenske Olimpijade, afere Watergate ili slično. Međutim u konkretnom slučaju još je problematičnije što niti jedna od različitih periodizacija jugoslavenskog društveno-političkog razvoja (npr. kod Bilandžića, Vranickog ili Suvina) ne daje puno osnove da se baš 1960-e promatraju kao jedinstvena i nekonfliktna cjelina. U mnogo čemu je riječ o prelomnom periodu društvenog i političkog razvoja socijalističke Jugoslavije, trenutku krucijalnih strukturnih promjena koje će bitno utjecati na dalju sudbinu Jugoslavije. Stoga je u govoru o društvenim i kulturnim pojavama šezdesetih godina nužno kontinuirano i precizno ukazivanje na te bitne političke, strukturne i ekonomske promjene. Štoviše, upravo bi detaljnije proučavanje i međusobno povezivanje promjena u kulturnoj proizvodnji, društvu, politici i ekonomiji, moglo otvoriti neke nove poglede na taj dio povijesti socijalističke Jugoslavije. No, autorica same “šezdeste” shvaća i u knjizi promatra dominantno kao fenomen kulturne i medijske revolucije, pa joj tako ostaje samo da se kontinuirano iščuđava nad “obiljem protivrečnosti” i “neizvesnošću političkih događaja”.

Njena polazna motivacija za sam rad kreće od u zapadnom akademskom svijetu očito pomodnog pojma “amerikanizacije” i onda “slike koja se sama nameće”, Jugoslavije kao zemlje s dva Janusova lica, jednog okrenutog realsocijalističkom Istoku drugog kapitalističkom Zapadu; jednog za inozemnu drugog za domaću upotrebu; jednog staljinističkog drugog konzumerističkog; jednog ružičastog drugog crnog itd. Dok je u doba hladnog rata SFRJ bilo ime za nepristajanje na blokovsku podjelu svijeta, nakon pada Berlinskog zida Jugoslavija je sve češće promatrana iz hegemonijske zapadne vizure u jedinstvenom kontekstu zemalja komunističkog bloka. Tako u, nedavno i kod nas prevedenoj i objavljenoj, knjizi Avangarda u sjeni Jalte: umjetnost Srednjoistočne Europe u razdoblju 1945.–1989. (IPU, Zagreb 2011) Piotr Piotrowski naglašava više te sličnosti nego razlike Jugoslavije i zemalja Istočnog bloka. U proteklih 20 godina Jugoslavija se tako od nesvrstane zemlje između blokova preselila daleko na istok – proces koji je Igor Zabel nazvao “poistočnjavanjem (“easternization”)” i čije početke vidi već u ‘80im godinama.[v] /FUS 05/ Istodobno, na samom novom evropskom Istoku vodi se borba oko pripadnosti, lociranja tih novonastajućih, postkomunističkih, partikularnih identiteta: da li smo na Zapadu (gdje smo, naravno, oduvijek pripadali), na kulturno specifičnom Balkanu, pritisnuti sudbinom mrskog (komunističkog) Istoka itd. Knjigom koja naglašava američke utjecaje autorica se na svojevrstan način uključuje u te rasprave i Jugoslaviju vraća na kulturni i potrošački Zapad, a do 1989. uobičajenu sliku SFRJ kao nesvrstane zemlje “između Istoka i Zapada” pokušava reinterpretirati kao “zemlju i na Istoku, i na Zapadu” (str. 402) pri čemu se blagotvorni utjecaji “blagostanja”, “otvorenosti”, “slobode” i “liberalizacije” isključivo vežu za utjecaje Zapada i Amerike, dok se utjecaji komunističke ideologije, bilo da je riječ o sovjetskom modelu ili samoupravljanju, vide kao ono zlo, represivno i konzervativno.

No umjesto tog, još jednog u nizu tipično postsocijalističkih redefiniranja političke geografije, puno se produktivnijim čini mišljenje koje je iznijela Ljiljana Kolešnik, koja socijalističku Jugoslaviju promatra kao bitno modernistički projekt, a izvanblokovsku poziciju njene nesvrstane politike čita ne tek kao poziciju između blokova, taktičko balansiranje između Istoka i Zapada, Varšavskog i NATO pakta, nego kao poziciju koja svojim unutrašnjim razvojem i međunarodnim angažmanom upravo pokušava dekonstruirati te hladnoratovske opozicije.[vi] /FUS 06/ Ne treba danas licitirati s tim protiv koje je strane jugoslavenska pozicija bila “više” usmjerena a kome je išla na ruku, nego priznati da je unatoč nepovoljnim globalnim političkim okolnostima SFRJ uz Pokret nesvrstanih izgradila jasnu političku poziciju koja je malim, postkolonijalnim, nerazvijenim zemljama periferije i poluperiferije globalnog sistema dala vidljivost i pravo glasa ne samo na simboličkom nivou. Tek se posljednjih godina, jačanjem vjerskog fundamentalizma i terorizma koji bujaju na ruševinama modernizacijskih projekata u zemljama periferije, jasno vidi koliko današnjem, post-blokovskom svijetu nedostaje jedna takva makar i potpuno ne-formalna organizacija poput nesvrstanih – “neformalna” jer nema čvrstu organizacionu strukturu, hijerarhiju, oruđa prisile kojima bi nametala svoju volju; ali s druge strane “formalna” u doslovnom smislu, jer ne predstavlja niša drugo nego čistu formu međudržavnih i međunarodnih odnosa. Organizacija koja je ne samo podržavala samosvijest tih zemalja, dala im jasnu simboličku poziciju, nego ih doista činila i relevantnim faktorom međunarodnih odnosa.

U tekstu knjige Koka-kola socijalizam autorica nigdje ne pokušava definirati što bi uopće bila ta “jugoslavenska (popularna) kultura” koja se navodno amerikanizira, i koje su njene specifičnosti. Štoviše, poput Holmesovog “psa koji nije zalajao”, simptomatično je upravo potpuno odsustvo, zaborav, odnosno potiskivanje tog drugog trendovskog pojma suvremenih političkih i kulturalnih studija, samog “Balkana”. Taj uvriježeni član recentnih identitarnih pozicioniranja putem dihotomije Balkan-Europa, tako leži kao implicitna pretpostavka o tom tajanstvenom, nedefiniranom jugoslavenskom subjektu koji treba (a i želi) biti amerikaniziran. Tako se narativ o amerikanizaciji pokazuje i kao dio procesa homogenizacije neoliberalnog poretka, normalizacije Balkana, kao svojevrsno pripitomljavanje, vraćanje tog divljeg komunističkog/balkanskog Drugog u okrilje Zapada. Odnosno, iz pozicije novih domaćih nacionalnih elita, samo kao drugi način da se kaže kako smo, eto, čak i u tom socijalizmu, ustvari oduvijek već bili Zapad. A o društvenoj, dnevnopolitičkoj oportunosti takvog projekta svjedoči tržišni i medijski uspjeh knjige. Zbog relativno kratke antiamerikanističke cezure Miloševićevog režima krajem ‘90ih, potaknute intervencijom NATO-a, taj normalizacijski impuls je u Srbiji izgleda politički veoma važan, a očito je i da se dobar dio današnjih stanovnika Srbije voli prepoznati upravo u tom imaginarnom pogledu “historijske nauke”, u kojem vide sebe u onom obliku u kojem se sami sebi sviđaju, slici amerikaniziranih (post)socijalističkih subjekata.

Tako inzistiranje na ideji “amerikanizacije” predstavlja i drugo lice, odnosno jedan aspekt postsocijalističke politike identiteta. Na početku autorica kaže “za ‘koka-kolu’ nije potrebno reći da je ‘američko bezalkoholo piće’, ni za Kazablanku da je ‘američki film’ … jer se to jednostavno, podrazumeva.” (Predgovor, str. 13) Međutim, u svijetu globaliziranog multinacionalnog kapitalizma važnost tog naglašavanja se “podrazumijeva” samo unutar logike nacionalnih identiteta. Prema ispovjednom iskazu u predgovoru u čitavo istraživanje autorica i polazi postavljajući pitanje vlastitog identiteta. Mada na samom početku kaže da “amerikanizacija nije bila, niti je, samo nuđenje ‘američkog’, već i njegovo prihvatanje, pa i prisvajanje”, kasnije kao da se niti na rubovima njenog promišljanja ne javlja nužan tračak sumnje: da li doista već sama činjenica konzumiranja američke robe, proizvoda kulturne i druge industrije, stvarno nužno rezultira nekom “amerikanizacijom” subjekta? Koje su fantazmatske investicije u temelju procesa “amerikanizacije”? Kakva je kulturna dinamika, kakva psihološka ekonomija na djelu u tim procesima kreativne kulturne aproprijacije, to autorica niti ne pokušava dokučiti. Općenito, autorica ne pokazuje minimalan kritički odmak prema samom pojmu “amerikanizacije” i što je najgore, ne promatra ga i ne tumači kao ideologiju, kao bitno ideološki pojam, ideološku poziciju, nego kao “realnost”. Konzumiramo, dakle jesmo.

Ipak, ponekad doista začuđuju i neke interpretacije. Tako autorica govori o utjecaju Walta Disneyja na radove Zagrebačke škole crtanog filma (str. 313). Međutim, općenito je poznat i usvojen stav da su prema diznijevom modelu nastali rani filmovi braće Neugebauer u produkciji Duga filma (1951-52) dok je Zagrebačka škola nastala upravo na otporu, udaljavanju od tog dominantnog diznijevskog modela animacije. Tako bi upravo na Vukotićevoj pohvali Disneyju, izrečenom povodom njegove smrti, mogli izgraditi drugačiju, kompleksniju sliku procesa amerikanizacije – utjecaji su rano usvojeni, ali prepoznatljivost i svjetski uspjeh (ovjenčan Oscarom za Surogat 1961. godine), dolazi upravo odvajanjem od tog modela, kreativnim probojem koji se ne može svesti na američke utjecaje.

Na više mjesta izražava autorica čuđenje da su građani i građanke Jugoslavije mogli gledati “hladnoratovski film poput Dr. Strangelovea”? Možda doista živimo u različitim univerzumima, ali nije li Kubrickov Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb, sa Peterom Sellersom u tri uloge prije ironičan komentar o ludilu hladnog rata nego u hladnoratovske borbe upregnut film? I nije li stoga, upravo kao kritika obje strane, ali ipak prvenstveno zapadnog militarizma, upravo film koji je savršeno odgovarao ideološkom položaju socijalističke i nesvrstane Jugoslavije, zagovornika antiblokovske politike razoružanja i miroljubive aktivne koegzistencije? Upravo taj stav o “hladnoratovskom karakteru Dr. Strangelovea”, koji kao da je naprosto nekritički preuzet iz neke strane literature o zemljama istočnog bloka, možemo vidjeti kao simptom problema čitave knjige, odnosno problema koji autorica ima u suočavanju s vlastitim materijalom proučavanja.

Što je uopće “amerikanizacija”?

Kritičari pojma/teorije amerikanizacije argumentiraju da je transponiranje kulturnih proizvoda, materijalnih dobara i stilova iz SAD u druge zemlje tek pretpostavka ali ne i sam uzrok “amerikanizacije”. Autorica – zdravorazumski, za to doista i nije potrebno neko veliko znanstveno istraživanje – zaključuje da je na selu amerikanizacija bila manje prisutna nego u gradu, ali ne govori puno i decidirano o bitnim razlikama amerikanizacije u roditeljskoj kulturi (npr. kroz tv serije) i u omladinskoj kulturi/kulturi mladih kroz kontrakulturne utjecaje (rock muzike, undergrounda, psihodelije …). Upravo bi preciznije i za finese osjetljivije istraživanje i tumačenje omladinske kulture, prvenstveno kroz djelovanje klubova i tiska, jako dobro pokazalo tu zanimljivu, čudnu i kompleksnu dinamiku jugoslavenskog društva, u kojoj socijalistička kulturna politika prihvaća i velikim dijelom institucionalno podupire tu novu kulturu mladih kao jedan od oblika samoizražavanja. Puno toga što autorica pripisuje rigidnosti sustava i olako opisuje kao neki otpor “socijalističke kulture/društva” prema popkulturnim proizvodima i stilovima Zapada, bilo je podjednako prisutno i u samoj Americi kao i u zapadnoevropskim društvima, prvenstveno kao antagonizam visoke i popularne kulture, odnosno sukob roditeljske i omladinske (sub)kulture. Stoga je u tako postavljenoj koncepciji amerikanizacije problematično ne samo to što pretpostavlja neku esencijalnu Drugost lokalne (“jugoslovenske”) kulture koja je podvrgnuta procesima amerikanzacije, nego i neko temeljno jedinstvo američke kulture – kao da svi njeni akteri, od MOME i Coca Cole, hollywoodskih studija do kontrakulture, djeluju jedinstveno, u istom cilju, s istim priželjkivanim krajnjim rezultatima, u svojevrsnoj orkestriranoj “kampanji američke države u amerikanizaciji svijeta” (str. 335). Tako se svi raznoliki utjecaji američkih kultura, čiji se pluralizam nominalno slavi, na kraju ipak svode na jedno, a i to nema veze s kulturom nego isključivo političkim interesima vlade SAD.

Tako bi se tek neka buduća suptilnija analiza trebala pozabaviti pitanjem kako se ti strani modeli doista prihvaćaju i transformiraju na “lokalnom terenu”. Zašto nešto uspijeva, a drugo ne? Kako se u tim lokalizacijama, “odomaćivanjima”, te pojave, materijalna dobra i običaji, formalno, sadržajno i značenjski transformiraju? Uostalom, kao što je često spominjano, utjecaji američkih kulturnih trendova često kod nas dolaze posredno, već transformirani preko svojih evropskih – britanskih, talijanskih, njemačkih pa čak i francuskih – odjeka. Kako ta činjenica utječe, ne samo na sadržaje i forme koje se prenose, nego i na samu koncepciju “amerikanizacije”?

Možemo reći da je “amerikanizacija” simulakrum, jedna od onih “kopija bez originala”, tj. tek sam proces kopiranja retroaktivno stvara ono što navodno već “kopira”. Sama amerikanizacija je prije svega efekt i posljedica kopiranja — ali, ne smijemo se zavaravati, i sami “amerikanci” također kopiraju, ponavljaju, umnožavaju te slike o Americi i time ih tek formiraju i učvršćuju. Kroz umjetnost i medije, velike romane, hollywoodske filmove i tv serije Amerika kontinuirano pregovara o tome što je ustvari Amerika i tako konstruira njene slike, vrijednosti i mitove. Dobar primjer predstavlja upravo glazbeni žanr “amerikane” – neodrediva kombinacija različitih dijelova, drugih žanrova i stilova, koja svoj nastanak više duguje potrebama medijske industrije nego nekom grassroot pokretu izvođača i publike. Često iskustvo turista u “realnim” SAD je da se osjećaju kao u filmu, ne samo zato što svi dijelovi zemlje već izuzetno temeljito vizualno dokumentirani, nego zato što te medijske slike unaprijed tvore naše iskustvo Amerike.

Trebalo bi stoga prvo ustvrditi da ne postoji jedan jedinstveni oblik amerikanizacije. Nema jedne, jedinstvene Amerike, neke njene esencije, pa stoga niti njezine “autentične” slike. Stoga bi svaki put kad spomenemo pojam “amerikanizacije” trebali odgovoriti na pitanja: kada? koja? čija? za koga? u čiju korist? Različite zemlje, sredine, slojevi, društvene i subkulturne grupe imaju svoje različite amerikanizacije. I ne samo različite forme i stilove, nego prije svega različite poticaje i različite ekonomske, kulturne ili identitetske razloge za te kulturne aproprijacije. A prije svega, trebalo bi analitički preciznije razdvajati politički motivirane akcije državnih i paradržavnih službi i njihove propagandne utjecaje od širih popkulturnih i medijskih utjecaja te općeg transfera tehnologije i znanja.

Mada na početku knjige autorica pokušava uspostaviti razliku između amerikanizacije i (kulturnog) imperijalizma u daljnjoj argumentaciji kao da se ta razlika gubi iz vida. Ono što je u knjizi, kao doista širokom ali relativno površnom pregledu kulturnih zbivanja u različitim poljima filma, popularne muzike, visoke umjetnosti i popularne kulture, posebno ideološki problematično je ta gotovo apsolutna pretpostavka “uvjetovanosti”. Kao da se nismo bitno udaljili od klasične teorije odraza (ili smo joj se opet vratili?) – američka (kulturno-imperijalna, hladnoratovska) politika snagom svoje političke, ekonomske i vojne moći putem ekonomije, kulture, umjetnosti, predmeta masovne potrošnje, jednosmjerno utječe na jugoslovensku politiku i društvo, baš kao što i jugoslavenska partijska politika koja te utjecaje “samo taktički” a ne i “suštinski” prihvaća, jednoznačno i jednosmjerno utječe na aktere na domaćoj kulturnoj i umjetničkoj sceni, koji se time svode na pijune koji se povremeno uspješnije ili slabije snalaze u oportunističkim igrama moći i borbi za položaje. Čitavu kompleksnost jugoslavenskog slučaja ona tako svodi na manipulaciju i tugaljivi oportunizam: SAD koriste Tita, Tito koristi i SAD i umjetnike, umjetnici koriste Partiju za sitne privatne interese, a unatoč brojnim materijalnim tragovima kvalitetne pa i radikalne umjetničke produkcije “sloboda umjetničkog stvaralaštva” je, naravno, uvijek i samo iluzija za lakovjerne. U epohalnim procesima političkih, društvenih, ekonomskih i kulturnih promjena Jugoslavije 1950-ih i ‘60-ih godina, autorica vidi tek jednosmjerne utjecaje Amerike. U toj slici jedini pravi historijski akter su “sile amerikanizacije”, privilegirana instanca institucije državne politike SAD-a, dok lokalnim akterima u biti oduzima svaku mogućnost autonomnog djelovanja, odnosno upravo onaj politički aspekt, ideju i svjesni napor mijenjanja postojećeg svijeta. Teza da su procesi amerikanizacije prvenstveno u službi interesa politike vlade SAD i, posljedično, pragmatične politike Tita i SFRJ u cilju pacificiranja domaće javnosti, u stvari potcjenjuje i trivijalizira samu kulturnu i socijalnu važnost tih procesa, koje treba sagledavati kao samo jedan – važan ali nipošto centralni ili ključni – aspekt širih procesa modernizacije društva. Modernizacija i demokratizacija jugoslavenskog društva 60ih godina, jačanje tržišne ekonomije i potrošačkog društva, puno su više rezultat unutrašnje dinamike političkog i društvenog razvoja jugoslavenskog društva nego nekog presudnog jednosmjernog i orkestriranog utjecaja SAD.

Vesternizacija, amerikanizacija, globalizacija ili modernizacija?

Tako dolazimo do temeljnog problema, naime samog izbora koncepta “amerikanizacije”. Pojma koji je očito kurentan u akademskom svijetu Zapada, ali i često kritiziran, o čemu autorica ništa ne govori i ne postavlja gotovo nikakve ograde – osim usputnog priznanja da su istraživanja amerikanizacije Njemačke pokazala da je to “teško merljiva stvar” (str. 41). Osim isticanja utjecaja profesora Andreja Mitrovića, autorica ne tumači zašto se odlučila upravo za amerikanizaciju kao svoj temeljni pojam a uvodne ispovjedne napomene ne daju dostatno objašnjenje. Možemo samo pretpostaviti da joj pojam vesternizacije očito nije bio primjeren. Za to možemo pronaći niz opravdanih razloga – počevši od dominantne upotrebe za kolonijalne, vanevropske zemlje i nasuprot tome geografskog položaja i nesvrstane politike SFRJ. Današnje dominantne ideologije zemlje nastale na teritoriju bivše SFRJ vide kao oduvijek već dio Zapada, dok s druge strane imamo ambivalentan položaj Balkana i pravoslavlja koji se već prema kurentnim političkim potrebama pozicioniraju i kao ortodoksni (antievropski, komunistički, rusofilski) Drugi, ali i kao kolijevka evropske kulture i predziđe kršćanskog Zapada. Još jedan razlog možemo vidjeti u svjesnom izboru uključivanja u određene trendovske niše međunarodnog akademskog sustava. Manje je jasno zašto svoja razmatranja nije formulirala oko pojma globalizacije, koji bi u velikom dijelu aspekata (masovna, popularna kultura, mediji…) zasigurno bio daleko primjereniji, a time bi i doprinijela razvoju svijesti da procesi globalizacije nisu ograničeni samo na recentna dva desetljeća. Ipak, smatram da bi gotovo sve u knjizi spomenute pojave svakako najpreciznije bilo promatrati u sklopu koncepta modernizacije čime bi se lakše izašlo i iz okvira mišljenja u hladnoratovskim pojmovima i binarnim opozicijama.

Kulturna dobra i prakse kojima autorica pripisuje tu mutnu odrednicu “amerikanizacije” trebalo bi promatrati kao gustu mrežu simbola i simboličkih praksi. Međutim, u svom povjesničarskom horizontu, bremnitom implicitnim političkim stavovima i eksplicitnim osudama ali cijepljenom od svake kritike ideologije, Radina Vučetić smatra da je dovoljno dokumentirati prisustvo nekog kulturnog djela, proizvoda ili modnog stila, da bi jednostavno detektirali: eto – amerikanizacija! Čak i u takvom pristupu, knjiga bi bila daleko bolja da se autorica mogla zadržati samo na temeljitoj katalogizaciji fenomena koje vidi kao aspekte amerikanizacije, ukazati na puteve kulturne razmjene, kulturnu dinamiku i utjecaje, a ostaviti otvorenim odgovor na pitanje ionako “teško merljivih” dosega i rezultata tog procesa. U knjizi su najproblematičnija upravo “tumačenja”. Ne govori o “utjecajima” ili “impulsima”, nego upravo rezolutno o “procesu amerkanizacije jugoslavenske kulture”. Tako se u knjizi pod taj pojam bez velikih nijansi i smisla za detalj neselektivno podvlače sve pojave modernizacije, industrijalizacije, urbanizacije, širenja popularne i medijske kulture, omladinske i kontrakulture, pa i svega onoga što posljednjih desetljeća uglavnom označavamo pojmom globalizacije, a što je sve daleko šire i općenitije pa i kompleksnije od jednostranog utjecaja Amerike i njene kulturne industrije, a posebno svjesnih kulturno-imperijalističkih planova i programa vlade i instutucija SAD.

Pritom ispada da je jedino što je i bilo dobro u toj socijalističkoj Jugoslaviji, jedino što u čitavoj ostavštini socijalističke Jugoslavije Radina Vučetić smatra vrijednim iskupljenja, samo ono što je uvezeno iz SAD, da su, kako bi jedan kritičar rekao, “koka-kola i farmerke najveća tekovina ‘Brozovog režima’.” To slavljenje socijalističkog konzumerizma i proizvoda jugoslavenske kulturne industrije, predstavlja krajnji zahvat depolitizirane jugonostalgije, onog, kako je to formulirao Boris Buden, “utopijskog nastojanja da se iz komunističke prošlosti spasi njezin nevini, čisto kulturni substrat, ono totalitarizmom neokaljano kulturno blago, kulturna dobra i vrijednosti.” Ne samo da se politika i kultura jugoslavenskog socijalizma svode na svijet potrošačkih dobara uz zadivljen “pogledajte i mi smo to imali” pogled, nego se sada i svi dosezi modernizacije zemlje i društva dezinficiraju od radikalne politike komunizma, predstavljaju isključivo kao blagotvorni utjecaj SAD dok se uloga socijalističke politike svodi na oportunizam, “hvatanje poena”, pacificiranje društva, taktičko odvlačenje pažnje stanovništva od “pravih” problema, kao da poboljšanje kvalitete života nije bilo upravo proklamirani cilj jugoslavenske socijalističke politike.

U svakom slučaju, za naše prilike pojam amerikanizacije čini se previše širokim, nepreciznim i u knjizi previše općenito korištenim, tako da u samom zaključku, u nekom trenutku iskrenosti, i sama autorica mora priznati da su “ti procesi” započeli već u kraljevini Jugoslaviji (dakle prije drugog svjetskog rata koji je bitno promijenio globalni politički, ekonomski i kulturni položaj SAD ali i Jugoslavije) i da traju u kontinuitetu. U knjizi je ipak prvenstveno – mada ne, što je također pohvalno, isključivo – riječ o materijalima s područja Srbije, pa nije jasno da li je lapsus ili trenutak ideološkog sljepila kad kao razdoblje cezure stavlja godine od 1944. do 1948. – implicirajući tako da se taj proces “amerikanizacije” nekonfliktno nastavlja i u periodu 1941-44. tj. u vremenu kad je Srbija pod okupacionom i kvislinškom vlašću. Čak i ako je riječ o slučaju, tako postavljena periodizacija učestvuje u normalizaciji recentnih tendencija rehabilitacije četničkog pokreta i Draže Mihailovića, između ostalog upravo isticanjem rane podrške SAD četničkom pokretu i dodijeljenom američkom ordenu za pomoć u spašavanju oborenih američkih pilota, dok istodobno najmanje za godinu dana (1944-45) skraćuje period u kojem su SAD i partizanski pokret bili saveznici u zajedničkoj borbi protiv fašizma. Pa je tako, na primjer, kako i sama autorica spominje, oslobođenje Beograda proslavljeno i projekcijom američkog filma Serenada u Dolini sunca, u kojem uz Sonju Henie nastupaju Glenn Miller i njegov orkestar koji izvode klasike poput Chattanooga Choo Choo, Moonlight Serenade i In the Mood (str. 172). A da stvar s ideološkim aspektima amerikanizacije bude kompliciranija, bila je to kopija filma s ruskim titlovima koju su u Beograd donijeli vojnici sovjetske armije.

Opet, u jednom trenutku kao i da sama autorica uviđa nategnutost vlastite konstrukcije i priznaje:

“I deo modernizacijskih procesa u Jugoslaviji šezdesetih odvijao se pod okriljem amerikanizacije i zahvaljujući njoj. U prostorima svakodnevice, recimo, samoposluge jesu bile domet amerikanizacije, ali su bile i važna etapa u procesu opšte modernizacije.” (str. 403)

Čitateljici ili čitatelju nažalost ostaje nejasno kako autorica definira te procese, odnosno, po kojim ih demarkacionim, političkim, historijskim ili ekonomskim linijama razdvaja? Dapače, eksplicitno tvrdi da je sama modernizacija, “često bila deo širih procesa amerikanizacije.” (str. 410; naglasak moj). No, ako ju izvučemo iz redukcije na usku pa i trivijalnu formulu “hollywood, jeans, jazz i coca-cola”, što uopće ostaje od amerikanizacije? Kako se amerikanizacija i modernizacija preklapaju, kada i zašto? Još važnije, kada se i u čemu ne preklapaju, odnosno koji to aspekti modernizacije nisu pod okriljem amerikanizacije, i ako nisu pod tim, pod kojim su onda okriljem? U području medija, nastanak i razvoj JRT je kroz trideset godina prvenstveno obilježen snažnim utjecajem britanskog modela BBC-a, televizije kao javnog servisa. Bez obzira na prisustvo popularnih američkih serija, poput Dugo toplo ljeto, Peyton Place ili Bonanza, možemo ustvrditi da do prave “amerikanizacije” elektronskih medija dolazi tek u postsocijalizmu (a prve naznake možemo vidjeti tek u kasnom socijalizmu druge polovice 80ih, recimo s tada slavljenim novim dinamičnim pristupom “američkog đaka” Gorana Milića TV Dnevniku).

Između forme i suštine “principa slobode”

Opisujući procese amerikanzacije jugoslavenskog društva ideološka formula kojoj Radina Vučetić u knjizi opetovano pribjegava je ona između “prihvatanja forme” i “odbijanja” odnosno “neprihvaćanja suštine”. Pritom naravno, forma je jasna: to su apstraktna umjetnost, popkultura, pop muzika (džez, twist, rock’n’roll…), dok ta “suština”, kako joj i priliči, uglavnom ostaje nedefinirana. Uostalom, kako je Goran Bregović davno ustvrdio, “o tome ni Aristotel nije rek’o bog zna šta”, pa zašto bi autorica. No, ubrzo ćemo shvatiti da je za autoricu bottomline te “suštine” individualna sloboda izražena kroz i shvaćena isključivo kao privatno vlasništvo (str. 410-411), liberalni sistem višestranačke parlamentarne demokracije, ideologiju “slobodnih medija i ljudskih prava”. Jedino je iz takve duboko postsocijalističke, neoliberalne vizure moguće ispisati rečenicu u kojoj se o “principu slobode” u Jugoslaviji govori isključivo kao onim “limitiranim slobodama” izraženim u džezu, rock’n’rollu i filmu, kompletno zatvarajući oči pred dosezima NOB-a, AVNOJ-a, prava glasa, emancipacije žena, sekularizacije društva, obaveznog osnovnoškolskog i dostupnosti daljeg obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, samoupravljanja itd. Mediji su, naravno, uvijek “dirigirani” i “kontrolirani”, a svaku potvrdu kretivnog umjetničkog proboja, autorske slobode, javne kritike, neočekivane političke i kulturne dinamike, autorica naprosto otpisuje kao “iluziju slobode”.

Ponekad je čak zabavno uočiti kako samonametnuta (ili barem očito u potpunosti interiorizirana) ideološka ograničenja autorica izgleda ne percipira i kad ih sama dovede u istu rečenicu:

“u menjanju svakodnevnog života u pravcu amerikanizacije i modernizacije, mnogo je granica koje nisu mogle da se pređu. S muzikom Džona Kejdža ili integralno štampanim romanima Henrija Milera, cenzurisanim inače u Americi, stigle su moderne umetničke forme, ali ne i puna sloboda stvaralaštva, sloboda bez ideoloških okvira.” (str. 410).

Pretpostavka je dakle da je ta “puna sloboda stvaralaštva, sloboda bez ideoloških okvira” ona tajanstvena “suština” Amerike, američke politike i kulture oličenih u procesima amerikanizacije. Ali kako onda da to dovedemo u vezu sa činjenicom da su ti skandalozni romani Henryja Millera “cenzurisani inače u Americi” (str. 328, 410) slobodno i u integralnom obliku objavljivani u socijalističkoj Jugoslaviji? Ili da je američka politika zabranjivala hollywoodskim producentima da neke svoje filmove (među kojima su bili i klasici poput Na dokovima New Yorka, Buntovnik bez razloga i Odavde do vječnosti) izvoze u Jugoslaviju. Gdje je tu to slavljeno “slobodno tržište”? Ako je baš potrebno, lako se možemo suglasiti da u SFRJ nije bilo te “pune, nesputane slobode stvaralaštva”. Problem je što nam autorica postavlja ideološku iluziju ne samo da takav svijet doista postoji nego i da su upravo SAD zemlja takve nesputane slobode, pritom sama usput podastirući suprotne dokaze i izbjegavajući ih detaljnije tumačiti.

U više se navrata ponavlja i slika suprotstavljanja “američkog sna” i “jugoslovenske jave”, zaboravljajući da kao što su tajne starih Egipćana bile tajne i za same stare Egipćane, tako je i američki san i za rođene stanovnike SAD (o imigrantima da i ne govorimo) veoma daleko od američke jave. Kako se kao konačan cilj i rezultat amerikanizacije jugoslavenske kulture neupitno vidi i postavlja pojam “slobode”, bilo bi zanimljivo vidjeti koji su to mogući utjecaji i posljedice amerikanizacije koji su možda bili i konzervativni?

U svom radu Radina Vučetić (kao i brojni drugi postsocijalistički povjesničari) tako ne “dokazuje” totalitarnu narav jugoslavenskog društva/poretka nego tu političku frazu uzima kao neupitnu pretpostavku. Autorica kao da si je zadala paradoksalan zadatak da obaveznu figuru dokazivanja rigidnosti političkog sistema odradi pokazivanjem njegove kulturne otvorenosti. To je temeljni problem zagovornika tzv. totalitarne paradigme – kako pomiriti dvije kontradiktorne ideje, onu totalne pa i totalitarne vlasti Partije i Tita, s tolikim očitim iskazima kulturne i političke dinamike pa i unutrašnjeg propitivanja i kritike sistema? Ako se govori o dinamičnim međunarodnim kulturnim interakcijama, i heterogenoj kulturnoj klimi u samoj zemlji, kako to pomiriti sa slikom dirigirane kulture pod kontrolom monolitne Partije? Kako ideju statičnog, sivog, tek “naizgled mirnog” (str. 45) društva pomiriti sa tim očitim stalnim promjenama? Već samo nabrajanje – od petogodišnjih planova, periodičnih ustavnih promjena, amandmana, zakona o samoupravljanju, udruženom radu, tržišnih reformi do niza kulturnih manifestacija koje su širile modernističku kulturu[vii] /FUS 7/ – jasno pokazuje kako je politički, ekonomski i kulturni život socijalističke Jugoslavije bio u neprestanim modernizacijskim zamasima.

Teorije, naravno, nikad nisu politički neutralne i ideološki nevine. Tako djelovanje kompradorske inteligencije i klimave teorije amerikanizacije samo služe učvršćivanju vjere u status quo današnjeg svijeta, potvrđivanju svojevrsnog fatuma “malih naroda” suočenih s “velikim idejama” globalnih sila. U skladu s recentnim teorijama “nedovršene modernizacije” jugoslavenskog društva (kao da procesi modernizacije uopće mogu biti dovršeni, kao da otvorenost, “nedovršenost” nije jedan od konstitutivnih aspekata samog procesa modernizacije), te Jugoslavije kao “nedovršene države”, dnevnopolitička poruka glasi da zbog svog društvenopolitičkog sustava SFRJ nije niti mogla biti “suštinski” amerikanizirana, ali implicitno razdraganim građanima post-yu država nudi nadu da se, eto, danas taj proces može glatko nastaviti – ne samo nesputanim konzumerizmom nego upravo neoliberalnom dekonstrukcijom svega onog društveno i socijalno dobrog što nam je SFRJ ostavila.

Hegemonija liberalnog revizionizma

Otkud takvi stavovi? S jedne strane riječ je o nesumnjivim utjecajima ideološke hegemonije unutar akademske zajednice, kako međunarodne tako dijelom i lokalne postjugoslavenske, srpske. Autorica svakako ne spada u onaj brojni niz trivijalnih antikomunističkih (pseudo)povjesničara i publicista, ljotićevsko-četničke poluinteligencije i njen liberalni revizionizam je sigurno “manje zlo” od onog nacionalističkog, ali je zbog svoje prikrivenosti možda i još problematičniji. Tvrdeći da nam otkriva nešto novo o periodu socijalizma ipak se ne može otrgnuti od davno prežvakanih klišea i tako zamaskiran postaje sastavni dio hegemonijskog nacionalno-državotvornog narativa.

Upravo tu je jasno vidljiv i problem ipak tradicionalnog historiografskog pristupa koji se temelji na iluziji o nekoj “istini” koja leži u arhivskim dokumentima. Međutim, ma šta pronašla u dokumentaciji autorica to iz pozicije današnje ideološke hegemonije jednoznačno čita kao jednostavnu potvrdu svoje inicijalne teze. To pisanje povijesti iz današnje pozicije je, naravno, nemoguće izbjeći ali upravo stoga tu poziciju, pa i taj problem suvremene historiografije nedavne prošlosti, treba jasno iskazati i upisati u samo djelo i proces pisanja i zatim omogućiti čitateljima da sami donesu svoje zaključke i ocjene. Opsežnost knjige tu možda zavarava i autoricu i čitatelje. Ma koliko iscrpna bila puka katalogizacija niza pojava dokumentiranih u kulturi tog vremena, ona nam još ništa ne govori – ili nam barem nedovoljno govori – o samim procesima za koje autorica tvrdi da predstavljaju “amerikanizaciju”. U svakom slučaju ih time ne “dokazuje”. Shvaćati i tumačiti amerikanizaciju društva kao puku pojavu džeza, američkih filmova, apstraktne umjetnosti, stripa, samoposluživanja, twista i coca cole djeluje prilično trivijalno (“pa zar modernizam čine vespe i žiponi, konzumerizam i komodifikacija” uzviknuo bi Branko Vučičević) a za neke dublje procese koje bi vrijedilo karakterizirati amerikanizacijom autorica ne daje baš previše dokaza, osim ako doista ukupnost procesa modernizacije jednoznačno i bez ostatka – ali bez ikakavih dokaza – ne identificiramo s pojmom amerikanizacije. U kojoj je mjeri niz globalnih modernizacijskih procesa i pojava nakon drugog svjetskog rata uopće opravdano klasificirati kao amerikanizaciju, a koliko bi taj pojam trebalo sačuvati prvenstveno za one zemlje i periode u kojima su bile pod snažnom američkom vojnom prisutnošću (npr. Britanija, Italija, Njemačka, Japan, Južna Korea) s posljedičnim neposrednim utjecajima, prenošenju i aproprijaciji kulturnih i što je još važnije društvenih obrazaca? Možda bi stoga upravo primjer modernizacijskih procesa socijalističke Jugoslavije mogao biti dobar povod i materijal za kritiku i dekonstrukciju zapadnjačkih narativa o posljeratnim procesima koji se nekritički podvode pod pojam amerikanizacije, odnosno kao osnova za uočavanje daleko kompleksnijih odnosa, kulturnih dinamika te za formuliranje novih narativa o širenju globaliziranog svijeta.

Ovako, pojednostavljeno postavljenom konstrukcijom Radina Vučetić gotovo nužno dolazi do shematiziranog zaključka o nekim inherenim manjkavostima jugoslavenskog društva i političkog sistema socijalističkog samoupravljanja koji nisu dopuštali da se prime čvršćeg korijena ti blagotvorni utjecaji liberalne Amerike. Zaključka koji nije samo plitak nego i ahistorijski, ne uzima u obzir konkretne društvene, političke i ekonomske okolnosti, a prije svega zvuči kao paušalna politička osuda sa sveznajuće pozicije historijskog pobjednika.

Tu je očita i nedovoljnost tradicionalnog povjesničarskog pristupa tim fenomenima. U knjizi se, recimo, spominje uvođenje u JŽ američkih dizel-lokomotiva, koje su kolokvijalno zvane “kenedijke” (str. 53) ili, što autorica ne navodi a još je zanimljivije posebno za neku moguću rodnu i popkulturnu analizu, “žakline” (naravno, prema Jackie Kennedy). Možda bi daleko skromniji ali puno zanimljiviji doprinos bilo vidjeti kako je dolazak tih američkih lokomotiva utjecao na radne uvjete i život naših željezničara, razvoj željeznice pa i proizvodnju domaćih lokomotiva? To naravno zahtijeva sasvim drugačiji tip istraživanja, koji bi povezao i povijesne, tehnološke, ekonomske, kulturne, etnološke i socijalne aspekte, arhivsko istraživanje i usmene povijesti te tako pružio daleko nijansiraniju sliku. Činjenica da se autorica time nije pozabavila ne svjedoči samo o inherentnim metodološkim ograničenjma disciplinarnog pristupa, koji bi se onda navodno mogli nadvladati nekim interdisciplinarnim pristupom. Problem domaće postsocijalističke historiografije nije tek u tome da ne uspijeva vidjeti pojedine aspekte jugoslavenskog društva, nego da ako ih, i kad ih i vidi, promatra izolirano: posebno kultura, posebno partija i Tito, eventualno nešto o ekonomiji, ali, ili ne povezuje te teme ili ih tumači čisto deterministički kao jednosmjerni politički diktat nad svim drugim sferama života. Zbog toga uglavnom nije u stanju tematizirati probleme koje upravo nameću proučavanja popularne i omladinske kulture, umjetnosti, pitanja roda i seksualnosti itd. Dijelovi su izolirani, proučavanja specijalistička a dnevnopolitička presuda je ionako već unaprijed donesena. Riječ je o ideološkoj sljepoći koja je već postala ukorijenjen dio akademskog sustava. Kompleksna pitanja koja nameću proučavanja popularne kulture, umjetnosti i medija, uglavnom se ne tematiziraju ozbiljno jer kompleksniji, nijansiraniji, pa i ambivalentniji rezultati ne odgovaraju očekivanjima i potrebama dominantne ideološke matrice. Dio postsocijalističkog institucionalnog otpora dokumentiranju i proučavanju socijalističkog perioda nesumnjivo možemo locirati upravo u činjenici da gdje god da zakopamo u materijalne tragove, dokumente prošlosti, od zapisnika partijskih foruma, javnih polemika do kulturnih i umjetničkih djela, otkrivamo da je jugoslavensko društvo bilo “sve samo ne statično, ispražneno od događaja ili unificirano, … mitološko li detemporalizirano, kako se danas uvriježilo misliti o tom razdoblju.”[viii] /FUS 08/ Ako išta, onda nam knjige Hrvoja Klasića[ix] /FUS 9/ i Radine Vučetić nedvosmisleno pokazuju upravo suprotno da je bila riječ o izuzetno dinamičnom društvu u kojem su se kontinuirano na različitim razinama vodile brojne diskusije o političkom, ekonomskom i kulturnom razvoju, da je politika bila sve samo ne monolitna, a kritika sastavni dio javnog govora.

Autorica često spominje antagonizme, političku i kulturnu dinamiku jugoslavenskog društva, nesumnjivo i sama zaintrigirana kompleksnošću tih pojava, ali o njima na kraju ipak govori na takav način da sugerira zaključak da su druga društva, kako američko koje postavlja kao uzor tako i ova naša u kojima danas živimo, neantagonistička, tj. da smo uspostavljanjem manje-više etnički homogenih država konačno našli željenu stabilnost. Kad o Jugoslaviji govori u metaforičkoj slici dva lica boga Janusa, i naglašava navodnu “šizofrenost” jugoslavenskog društva (npr. str. 45) autorica ne odgovara na svoje pitanje “kakva je zaista bila jugoslavenska realnost” nego – možda i nesvjesno – prije svega reproducira “šizofreni” odnos današnjih postjugoslavenskih društava prema tom periodu: dva dominantna i suprotstavljena današnja pogleda, onaj “ružičasti” potrošačke jugonostalgije i onaj “crni”, antikomunistički koji čitavu zemlju vidi isključivo kao prošireni Goli otok.

 

Konformizam mišljenja

Dio tog konformizma mišljenja možemo pripisati i samom žanru knjige – riječ je naime o knjizi koja je nastala na osnovu doktorske disertacije. Čitateljima ostaje nejasno koliko je ta radnja doista prerađena za objavljivanje u formi knjige, ali slobodno, kao i u brojnim drugim takvim slučajevima, možemo ustvrditi: nedovoljno. Jedan jednostavan pokazatelj je oskudnost i tretman vizualnih materijala (tema knjige vapi za većim brojem, makar i crno bijelih fotografija integriranih u tekst) i prije svega doista prevelik broj često nepotrebnih fusnota. Na otprilike 400 stranica teksta knjige ima ih čak 1802. pa i tamo kad se navode činjenice koje već predstavljaju opća mjesta kulturne povijesti. Mjestimično referira i na recentne novinske tekstove (npr. Željko Ivanjek, str. 339, 347) koji mogu imati ilustrativnu ali nikako ne i dokumentarnu ulogu, jer više govore o današnjim pogledima na to vrijeme nego o tome kako je tada “doista” bilo, često i na nivou puke faktografije. Uostalom, zbog tog problema nepouzdanosti svjedočenja sama autorica napominje da se izbjegavala oslanjati na razgovore i sjećanja suvremenika (str. 21-22). Posebno je čudan oblik autokolonizacije kad se, ne za neko zanimljivo produbljavanje ili polemičko sukobljavanje s njihovim pogledima i tumačenjima, nego za puko faktografsko dokumentiranje zbivanja u socijalističkoj Jugoslaviji autorica referira na današnje znanstvene radove i knjige stranih, posebno američkih autora. Tako se na primjer, govoreći o reklamiranju oslanja na podatke iz doktorske teze P.H. Pattersona (str. 354), dok se za potvrdu doista općepoznatih podataka o domaćim umjetničkim grupama i pokretima – Exat, Gorgona, Nove tendencije – referira na knjigu Piotra Piotrowskog (str. 233), a govoreći o rock muzici na tekstove Sabrine P. Ramet (str. 208-211). U sva tri slučaja riječ je o nekritičkom pozivanju na sekundarnu literaturu, radove kolega, tamo gdje bi razmjerno lako bilo konzultirati onovremene domaće izvore i referirati na samu primarnu građu. Dojam je, dakle, da te brojne fusnote često nisu u službi čitatelja knjige nego tek zaostatak iz obaveznih zahtjeva akademske forme doktorske disertacije, akademskog bontona i osiguravanja od primjedbi o znanstvenoj aparaturi i plagiranju.

Unatoč tome što je kod nas, posebno posljednjih godina, riječ o učestaloj praksi, ispisana i obranjena doktorska teza ne znači da automatski imamo i knjigu namijenjenu javnosti. Problem je u tome da se radi o dvije različite forme, dva različita žanra koji se obraćaju različitoj publici. Akademska proza koja ima specifične formalne zahtjeve ovdje očito nije bitno prerađena i prilagođena za format knjige. Te primjedbe, idu podjednako na teret koliko samoj autorici, toliko i uredniku izdanja (prof. dr Ilija Vujačić) koji se očito nije bavio svojim poslom, pa i recenzentima koji na to nisu ukazali i inzistirali na izmjenama. Dodatni pokazatelj uredničko-izdavačke šlampavosti je i činjenica da se u popisu literature i indeksu jednom koristi azbučni a drugi put abecedni red.

Mada u samom tekstu knjige očito nije puno mijenjano, doista je simptomatična promjena koja ipak jeste napravljena, ona u naslovu. Dok je disertacija imala naslov “Amerikanizacija u jugoslovenskoj kulturi” podnaslov knjige eksplicitno govori o “Amerikanizaciji jugoslovenske popularne kulture” što nikako nije isto, ni kad je riječ o procesu a ni objektu. Ne znamo tko je zaslužan za tu ambicioznu, pa i senzacionalističku promjenu naglaska koja je možda doprinijela prodaji knjige ali odgovornost svakako pada na autoricu koja je na nju u najmanju ruku pristala.

Unatoč svemu rečenom, u dominantnom društvenom kontekstu svakako je vrijedno što autorica nije upala u banalni antikomunistički revizionizam i što je ipak pokušala ocrtati nešto kompleksniju sliku prošlosti nego što je to u proteklom periodu bilo uobičajeno. Polazna ambicija je, dakle, svakako pohvalna, kao što je uz sve zamjerke ipak uglavnom kvalitetno odrađen i važan dio istraživanja arhivske građe i prikupljanja podataka. Sve to pruža dobru osnovu za druga istraživanja i promišljanja. Međutim, nije do kraja ostvaren proklamirani cilj da se nešto novo kaže o povijesti komunizma i socijalističke Jugoslavije (str. 17). Taj cilj nije ni mogao biti ostvaren polazeći od apriornih teza zapadne historiografije i domaćeg establišmenta i ne dovodeći ih nikad u pitanje, mada u samom tekstu knjige postoji niz mjesta i podataka koji naprosto pozivaju na takvo propitivanje i na ono što se, da ostanemo u duhu amerikanizacije, naziva thinking outside the box.

Da ukratko sumiramo: riječ je o jednoj od onih knjiga koju, potaknuti temom i ambicioznim ciljevima koje si je autorica postavila, uzmete u ruke s velikim očekivanjima i onda što dalje idete kroz tekst to vas više ljuti, ne samo zbog toga što se povremeno morate probijati kroz opća mjesta postsocijalističke retorike, nego prije svega zbog još jedne propuštene prilike. Propuštene prilike za otvaranje novog diskurzivnog prostora, novog semantičkog polja izvan hladnoratovskih opozicija, izvan identitarnih opsesija etno-nacionalizma, antikomunizma i apologije zapadnog liberalizma.

Tekst je u skraćenom obliku objavljen pod naslovom “Amerika i Kanada biće zemlja udruženog rada” u Novinama za kulturu Prosvjeta, br. 114, Zagreb, juli 2013, str. 47-53.

pdf verzija: http://www.scribd.com/doc/163920993/Velika-očekivanja-bizarnosti-i-slijepo-mjesto-ideologije




[i] Vidi tekst Damira Arsenijevića i Nebojše Jovanovića:  “Protiv liberalnog revizionizma”, Reč 75/21, Beograd 2007, str. 169–172.

[ii] Npr. “Rokenrol na zapadu istoka – slučaj Džuboks”, Godišnjak za društvenu istoriju, XIII, 1-3, 2007, str. 71-87; “Džez je sloboda: džez kao američko propagando oružje u Jugoslaviji”, Godišnjak za društvenu istoriju, XVI, 3, 2009., str. 81-101; “Kauboji u partizanskoj uniformi (Američki vesterni i partizanski vesterni u Jugoslaviji šezdesetih godina 20. veka)”, Tokovi istorije, 2/2010, 130-151; “Amerikanizacija jugoslovenske filmske svakodnevice šezdesetih godina 20. veka”, Godišnjak za društvenu istoriju, 1, 2010, str. 39-65.

[iii] Npr. katalog Cockta – Pijača vaše in naše mladosti – O dediščini slovenskih blagovnih znamk, Slovenski etnografski muzej, Ljubljana 2010.

[iv] npr. Branko Horvat, ABC jugoslavenskog socijalizma, Globus, Zagreb 1989.

[v] U referatu pod naslovom Intimity and Society. Post-communist or Eastern Art? na konferenciji u okviru projekta Post-communist condition održanom 2004. u Berlinu u organizaciji Kulturstiftung des Bundes i Centrum für Kunst und Medientechnologie Karlsruhe. Njemački prijevod “Intimität und Gesellschaft. Die Slowenische Kunst und der Osten” u: Zurück aus der Zukunft. Osteuropäische Kulturen im Zeitalter des Postkommunismus, Suhrkamp, Frankfurt ob Maini, 2005, str. 472-507. a engleski u zadnjoj Zabelovoj knjizi Contemporary Art Theory.

[vi] “Positioned less ‘in between’, than ‘outside’ the dominant models of social organization, committed to the invention of completely new social forms and new methods of production it set its task at deconstructing, rather than reconciling the polarities of real-socialism and liberal democracy.” Ljiljana Kolešnik, “Delays, Overlaps, Irruptions: Croatian Art of 1950’s and 1960’s”, u: Sirje Helme (ur.), Different Modernisms, Differnt Avantgardes, Tallinn: KUMU, 2009., str. 123-140.

[vii] Spomenimo samo MBZ, IFSK, GEFF, Nove tendencije, BITEF, BIO, ZGRAF, Međunarodni festival animiranog filma, FEST, razne velesajamske priredbe i festivale ali i redovita gostovanja stranih muzičara, predstava, izložbi itd.

[viii] Rade Dragojević, “Prazno vrijeme socijalizma”, časopis Prosvjeta, br. 110/112, Zagreb, oktobar 2012, str. 40-14

[ix] Hrvoje Klasić, Jugoslavija i svijet 1968, Naklada Ljevak, Zagreb 2012.

Oglasi


%d bloggers like this: