Razgovor s Ivanom Piceljem

19srp.13

Razgovor s Ivanom Piceljem vodio je kustoski kolektiv WHW. Ivan Picelj autorizirao je transkribirani razgovor.

WHW: Kako je počela suradnja vas i Vjenceslava Richtera na Jugoslavenskim paviljonima za Svjetske sajmove već krajem četrdesetih godina?
Picelj: Richtera sam upoznao dok smo zajedno radili na uređenju hotela. On je radio u Opatiji kavanu zajedno s Murtićem, pitao me hoću li raditi s njima i tako je započela naša suradnja. U Beogradu je bila glavna centrala za izložbe u inozemstvu, oni su raspisivali interne natječaje, pozvali bi desetak ljudi. Za naše paviljone smo redom dobivali prve nagrade.

WHW: Kakav je bio profil ljudi u tim komisijama?
Picelj: Sve je to vodila Trgovinska komora, ali proces je bio pod kontrolom Ota Bihalji -Merina. On je bio siva eminencija, zajedno s Ivom Frol. Uvijek je netko od njih bio u žiriju, a natječaj je bio anoniman. Bihalji – Merin je itekako znao šta radi i da je izbor nas strateški dobar za Jugoslaviju. Prijašnji soc-realistički paviljoni su strašno izgledali. Prvu nagradu za izvedbu dobili smo 1949. godine, za paviljone u Beču i Stockholmu. Bilo je to vrlo posebna prilika za nas, nitko od nas nije do tada imao iskustva, ali smo uložili veliki napor i imali smo puno ideja koja su imale odjeka i u inozemstvu. Uspjeli smo djelomično realizirati neke naše opsesije.

WHW: Kako je izgledao proces rada na paviljonima?
Picelj: Dobili bismo neke zadane parametre prostora, s opisom šta se izlaže i preciznim popisom eksponata koji moraju biti uključeni. Meni je posebno drag paviljon u Chicago, koji je imao puno malih prostora, po industrijskim temama – npr. razni rudnici… Trebalo je napraviti smještaj u tom određenom prostoru, oko svega drugog smo bili potpuno slobodni. Proces je bio ovakav: prvo dobijete natječaj, onda se radi razrada projekta i prikaz kako će biti izloženi ti predmeti, i treća je faza realizacija koja se radila u Zagrebu. Sve je bilo montažno i transportiralo se u Beč, Stockholm ili Chicago… Putovali bismo na sajam i tamo se sve montiralo, osim onih elemenata koji su bili jako veliki pa su se gradili na licu mjesta jer ih se nije isplatilo transportirati. Sam postav je obično trajao oko 3 tjedna i to je bio ogroman posao. Nas je njačešće bilo samo trojica: Richter, Srnec i ja. Mi bismo si razdijelili posao, to su bili dosta veliki prostori i zahtjevan proces, a nama je bilo stalo da paviljone što bolje napravimo. Nama je taj posao bio i zgodan, živi kontakt sa umjetnošću. Na primjer, u Švedskoj su nam dolazili pripadnici naše generacije, upoznavali smo slikare i kipare, družili se izvan radnog vremena… Posebno nam je važan bio i put u Chicago, u kojem smo posjetili slavnu školu dizajna na kojoj su radili Bauhausovci koji su emigrirali u Ameriku. Bio je to fantastičan susret s ljudima, pogotovo jer su oni sami zapazili naš prostor i potražili nas. Komunikacija se desila najprirodnije, oni su došli vidjeti tko to radi. Do Chicaga smo putovali preko New Yorka, vidjeli smo MOMAu – to je bio šok! Tako smo dobilvali stvarno dragocjene dodatne informacije, tada nije bilo lako otići van, to nisu svi radili.

WHW Kako su izgledale procedure oko putovanja, jeste li imali problema oko putnih dozvola ili je to išlo jednostavnije zbog činjenice da je to bila vrsta državne narudžbe?
Picelj: Morali smo proći sve procedure. Jednom nisam dobio izlaznu vizu, raspitivao sam se što sam skrivio, pa su mi rekli da je vjerojatno samo neka birokratska zabuna. To je bilo točno jer sam kasnije normalno putovao. Richter je pak bio u zatvoru, ali je kasnije proputovao svijet. Najgore nam je bilo kad Radiću nisu dali pasoš za put u Chicago, jer to je bio zahtjevan posao, a paralelno smo radili Stockholm i Chicago. Radiću nisu dali dozvolu jer je ga je bio glas anglofila zato što je znao engleski perfektno. Bili smo potreseni jer za naš je rad bio jako važan grupni element, iz druženja su proizlazile najbolje stvari. Radić je u tome imao jako važnu ulogu. Bio je okrenut anglo-saksonskoj literaturi, a u ono doba je to rijetko tko čitao, dok on je bio vrlo informiran o teoriji i idejama u Engleskoj ili Americi. Poslije je bio u Engleskoj, predavao je šest mjeseci, ponudili su mu mjesto, međutim, on se uvijek klonio toga da bude vezan za jedno mjesto. Bilo je zgodno kad smo imali izložbu u Londonu 1961., na otvorenju su me pitali je li Radić rođen u Londonu, a ja sam odgovorio da je Radić u Londonu i uopće izvan Jugosavije – prvi put! Radić je naučio engleski za vrijeme rata jer je bio sakriven na tavanu u kući i slušao je BBC cijelo vrijeme. Bili su zaprepašteni, a govorio je zaista sjajno, svi su bili njime fascinirani….

WHW: Kako su izgledali drugi paviljoni tih godina?
Picelj: Ovisi, pojedine zemlje su jako do toga držale i davale su velika sredstva, imale su vrhunske prostore. Mi smo se također jako izdvajali i to su neki ljudi znali cijeniti. Čak su i novine pisale o našim paviljonima, što nije bio običaj. Paviljoni su za nas bili eksperimentalni poligon na kojem smo isprobavali ideje vezane uz konstruktivizam i geometrijsku apstrakciju.

WHW: Kakvi su bili uvjeti rada, da li ste dobili pristojne budžete?
Picelj: Za samu realizaciju projekata postojao je limit, ali nije nikad bilo smanjivan, od početka smo znali koji su parametri. Problemi su postojali kod same naplate, to je nekako besmisleno danas pričati, ali tu smo se i razišli, jer jednostavno nam nisu plaćali. Nismo mogli raditi kao dobrotvorno društvo, morali smo od nečega živjeti. To su bili ogromni poslovi i odnosili su puno vremena, jer niste mogli ništa drugo raditi mjesecima.

WHW: Što se poslije sajmova događalo s paviljonima?
Picelj: Ništa, ostavili bi ih tamo da se sruše, ništa se nije vraćalo. Osim Brussela koji je ostao. On je navodno uređen i rekonstruiran, ali ne znam čemu služi. Taj je paviljon zaista uspio i bio je među vrhunskim pavilionima. Na izložbi “Dizajn u doba hladnog rata” koju je ove godine pripremio londonski Victoria and Albert Museum, bila je izložena maketa brusselskog paviliona koju su napravili studenti po dokumentaciji.

WHW: Jesu li vas ikad tražili da prilagođavate svoje ideje za natječaj, u smislu da su riješenja bila previše eksperimentalna?
Picelj: Bilo je prigovora, ali na razini banalnih problema, npr. oko naslova paviljona i veličina teksta, mislili su da se tu znaju pravila i da to mora biti složeno na određeni način. U svemu drugom, zaista se nitko nije miješao, dapače, komercijalisti zaduženi za poviljone su dolazili tek nekoliko dana prije otvorenja sajma i bili su uvijek začuđeni finalnim izgledom. Ali mislim da su paviljoni bili eksces, bili su dozvoljeni jer su bili za inozemstvo. Kod kuće su stvari bile mnogo kompliciranije. I nije bilo nevažno da su se realizacije događale na polju primijenjene umjetnosti. Kad je 1951. godine pročitan manifest EXATa, reakcije su bile direktna denuncijacija – bez ikakvog razgovora.

WHW: Kod kuće ste ipak realizirali još 1948. godine i danas potpuno fascinantnu “Izložbu knjiga FNRJ”. Kako je došlo do toga i kakve su na nju bile reakcije?
Picelj: Dr. Vinković, komercijalni direktor Nakladnog zavoda Hrvatske, s kojim me je upoznao Ivo Steiner, imao je ideju da se treba napraviti izložba knjiga. Dugo smo razgovarali, zajedno sa Steinerom, i dr Vinković je onda predložio da organiziramo izložbu u Umjetničkom paviljonu u kojem je postojao slobodan datum. Ja sam pitao Richtera bi li htio da radimo tu izložbu, iako smo imali jako kratak rok, samo dva mjeseca. Ja sam mislio da nam je to dobro prilika i tako smo se uključili, napravili smo ugovor i izložba je bila napravljena na vrijeme. Kroz revije koje su dolazile u Francuski institut moglo se vidjeti što se otprilike u svijetu radi u tom području, ali mi nismo imali nikakvih iskustva. Imali smo ideju, i razradili smo je kroz razgovore, sve smo skupa radili.
Bila je to 1948. i oko te izložbe je naravno nastala je strka, političari su se uplašili jer izložba je bila takva kakva je bila – bijela, knjige su bile u prostoru, nikakve pompe nije bilo oko njih, bila je to suha i precizna izložba. Rekli su nam da prije otvorenja dolazi Đilas na izložbu i sve je ovisilo o tome što će on reći. Izložba još nije bila ni otvorena, a panika je već vladala. Mi smo došli u Umjetnički paviljon, isto kada i on sa svitom. Bili smo u uredu i čekali rezultat, s njim je bio Jure Kaštelan. Nakon pola sata, Jure sav nasmijan javi da smo sjajno prošli, Đilas kaže: “Konačno nešto novo” – i svi su odahnuli!

WHW: Bilo bi izvrsno tako nešto vidjeti i sada! Kada pogledate današnji Interliber – udaljen je svjetlosnim miljama, ali u negativnom smislu, čista retardacija. Kakve su tada bile javne reakcije?
Picelj: Nije bilo pohvala, ali su ipak postojali neki osvrti. Rezultat te izložbe je bio taj da se, nakon godinu dana, napravio “biblio vlak”. To sam ja sam radio, jedan vagon pretvoren je u knjižaru koja je putovala s normalnim vlakom, na nekoj bi ga stanici zaustavili i onda bi ljudi dolazili gledati i kupovati knjige. To je bila inicijativa Nakladnog zavoda Hrvatske – inspiracija nam je naravno bila ruska avangarda. Dr. Vinković je bio prijeratni ljevičar i jako mu se sviđala ta ideja.

WHW: Jedan od fascinantnih projekata u kojem ste sudjelovali je Didaktička izložba apstraktne umjetnosti, koju ste pripremili u Galeriji suvremene umjetnosti (koja je bila dio ondašnjih Galerijia grada Zagreba) 1957 godine. Kako je došlo do te izložbe?
Picelj: Kada smo radili izložbu u Parizu 1957, iste godine smo izveli u Zagrebu jednu diverziju, koju je potpomogo Božo Bek, on je tada radio u Kabinetu grafike. Doznali smo da u Beogradu u Narodnom Muzeju postoji jedan original Mondriana, preko poznatih smo organizirali da se to provjeri, i zaista, slika je bila u podrumu, u depoima. Kad je holandska kraljevska obitelj došla u posjet Karađorđevićima, a princ Pavle je bio poznati kolekcioner, donijeli su na poklon Mondriana iz 1932. i jedan crtež Van Gogha.

WHW: Kraljevski poklon!
Picelj: Van Gogh je bio izložen, a Mondrian nikada nije pokazan. I onda je uz Bekovu pomoć Galerija odlučila posuditi Mondriana i napraviti serigrafiju. Stigao je Mondrian u kutiji, zapakiran u pak papir, poštom. Poštom! Mi smo se primili za glavu. Odmah smo počeli razgovarati tko će ga odnijeti natrag, netko tko ne smije zaspati! Visio je tu u mom stanu, na ovom zidu, dva mjeseca. I onda smo otisnuli serigrafiju i preveli Sandbergov tekst koji je objavljen u Parizu kod Denise René, u dogovoru s njom. Vera Horvat Pintarić je također napisala tekst i tako je nastala ta mapa. Taj Mondrian i nerazumijevanje oko njega bio je poticaj da pripremimo tu didaktičku izložu koju spominjenete. To je bila silno važna izložba, na njoj smo radili godinu dana. Uz to, Depolo je bio u Parizu kod Denise Rene i donio je grafike Bloca i Vasarelya.
Vesna Babić, direktorica Galerija grada Zagreba, pitala nas je što da radi s njima, trebalo ih je izložiti, a nije se imalo gdje osim u Galeriji suvremene umjetnosti. Galerija je ipak bila gradska institucija, ali je bilo pitanje kako to izložiti, jer nije bilo dio likovnog programa galerije. Onda se rodila ideja, i to ponovo kroz druženje, što je danas vrlo rijetko, da se napravi didaktička izložba, da podučimo ljude o čemu su tu radi, jer to što se tada pisalo bilo je suludo.
izložba se sastojala samo od reprodukcija, na panoima. Krenuli smo od kubizma, složili panoe 70 x 100 cm i na svakome (kao i u katalogu) izabrali nekoliko reprodukcija i pripremili kratki edukativni tekst. Tekstove je pisala Tihana Rabović, jedna od rijetkih stipendista koja se vratila i koja je poznavala taj rječnik, što nije bilo jednostavno. Bila je kćer prof. Rabovića, direktora NSB-a. Za ilustracije sam upropastio neke dragocjene revije iz kojih sam izrezao reprodukcije, da budu u boji. Svaki taj pano imao je svoj originalni tekst. Ja sam radio postav. Postoje lijepe Gattinove fotografije postava. Izložba je iznenada počela putovati 1959. godine. Mislim da je krenula od Novog Sada ili Subotice, ne sjećam se točno, i putovala je po cijeloj Jugoslaviji, sve do Skoplja, po raznim muzejima… Nitko ne zna kako je zapravo došlo do toga da izložba počne putovati, nekome se svidjela i pitao je da se pokaže i kod njih. Da samo znate kakav je bio posjet te izložbe! Bilo je dupkom puno. I škole su na kraju počeli voditi! Putovala je dugo, deset godina, svi smo se iznenadili. U njoj je stvarno sve bilo objašnjeno. Ali, bili smo jako oprezni. Šegvić i Richter su bili jedini partijci među nama, nitko drugi, svi smo bili na rubu.

WHW: Kako tumačite tako veliki interes?
Picelj: To je bila umjetnost koja se po novinama stalno napadala, i ljudi su htjeli vidjeti što to zaista jest. Prije to u Jugoslaviji zaista nigdje nije ni bilo izlagano. Znatiželja je bila uzrok interesu!

WHW: Mislite li da je ta izložba imala utjecaja i na neke mlađe generacije umjetnika?
Picelj: Mislim da jest. U tom trenutku ta je izložba zaista pokrivala veliki prostor, i bila je pokazana u vrlo službenom prostoru. Moglo se tada izlagati, nitko vam nije branio, mi smo imali izložbu u Društvu arhitekata, ali u muzeju se npr. umjetnost EXATa tada nije mogla izlagati. Direktor MUO-a Zdenko Vojnović i njegova supruga kustosica Zdenka Munk su to željeli, ali su nas odmah upozorili da ne vjeruju da će to moći izložiti. Morali su tražiti dozvolu i nisu je dobili. Imam njegovo pismo u kojem kao direktor odbija izložbu, ali kaže da je ne odbija on, nego da je to pitanje sustava i razine odlučivanja. U službenom prostoru takve umjetnosti nije smjelo biti. Čudno zapravo, to ni nama nije išlo u glavu. Rudi Supek i jedna grupa filozofa, organizirali su razgovore s nama u Društvu sveučilišnih nastavnika, i oni su se odvijali 5 mjeseci. Svaki mjesec, navečer, pričalo se o određenoj temi. Tu su bili prisutni ljudi sa univerziteta, iz gradskog komiteta, i mi. Svaki mjesec bi netko od tih sveučilišnih ljudi održao predavanje koje bi postavilo okvire u kojima bi se trebala voditi diskusija. Problemi su bili vezan uz apstraktnu, modernu umjetnost. Povremeno se nešto o tim diskusijama pojavljivalo u novinama, u malom stupcu. Tamo je bio jedan gospodin kojeg smo mi znali iz Kavkaza, novinar, koji je stenografirao i što je vrlo zanimljivo, tim se stenogramima nigdje nije mogao naći trag. Mi smo zaklinjali Becka da sa svojim vezama nabavi te stenograme jer je to bio vraški zanimljiv materijal. Svi su tvrdili da mi imamo “fiks ideju”, da oni uopće ne postoje.

WHW: Zanimljivo je da se radi o umjetnost koja je neprihvaćena, a onda se ipak uspije unutar institucije otvoriti prostor za didaktičko, što znači da se ulaže trud da se napravi razumijevanje za nešto što je unutar sistema odbijeno. To je potpuna kontradikcija unutar tih sistemskih razina.
Picelj: To je i nas zapanjilo. Vi niste mogli prodrijeti u to, taj krug je bio hermetički zatvoren. U EXATu je jedini član partije bio Richter, mi ostali smo imali jako loš background, Radić je anglofil, Srnec i ja smo dekadenti, Bernardi je bio asistent na fakultetu, pa je dobio otkaz, Rašica je bio u zatvoru jer je probao bježati preko granice, pa su ga ulovili i bio je dvije godine u zatvoru…. Bili smo zapravo deklasirano društvo.

Whw: Da li je bilo napada vezanih uz didaktičku izložbu?
Picelj: U novinama se jednostavno nije ništa pojavilo, to je bar bilo jednostavno napraviti. No bez obzira na izostanak informacija u novinama, zanimljivo je da se ipak desio taj veliki interes publike. Nakon toga je došla izložba Picassa za koju je bio red bio do Uspinjače, šezdesetih godina. Isti je problem bio s Novim tendencijama, samo u blažem obliku. Nove tendencije su bile postavljene u srpnju mjesecu, a prva izložba otvorena je 8. kolovoza. Nikom nije bilo jasno zašto se moralo toliko čekati. Tamo nije bilo ničeg subverzivnog u smislu obračunavanja sa sistemom.

WHW: Vi ste ipak čitavo to vrijeme, i kada ste prestali raditi na paviljonima, i izlagali i održavali veze s inozemnom scenom. Kad ste prvi put otišli u Pariz?
Picelj: U listopadu 1955. godine. Francuska, i cijela Evropa, još je srušena. Pariz je oslobođen 1944., u ljeto nakon invazije. Druge države tada jednostavno nisu funkcionirale, i u tom poslijeratnom periodu Pariz je imao prednost jer je bio prvi oslobođen od glavnih evropskih gradova. Vratili su se tih godina intelektualci iz zemlje i emigracije, ’45. i ljudi iz logora…

WHW: Kakva je bila slika Pariza tu kod nas? Da li je Pariz postojao kao mitsko mjesto još od prije rata?
Picelj: Sve generacije su prošle kroz Pariz. Sve. Kad smo mi još bili jako mladi, nakon ’45., i kad bi se družili sa srednjom generacijom – a oni su nam se činili užasno starima, i bili su, i uglavnom i ostali, figurativci, znali smo ih pitati ‘Pa dobro, što ste vi gledali u Parizu 1936 ili 1937?!

WHW: Mora da su bili u Louvreu cijelo vrijeme..
Picelj: Ne, radilo se o tome da umjetnost nije jednosmjerna, pogotovo u Parizu tada nije bila jednosmjerna. U Parizu su se, kao u svim velikim gradovima, ukrštavali svi pravci, i nijedna umjetnost nije bila dominantna.

WHW: Kako je uopće došlo do vašeg prvog putovanja u Pariz? Išli ste specijalno nekim povodom?
Picelj: Išao sam jednostavno da vidim Pariz, a na poziv prijatelja. Putovao sam Orient expressom, koji je polazio iz Istanbula i Atene, stizao u Pariz na Gare de Lyon. Putovalo se 26 sati, vlak je bio kozmopolitski, od Turske, Grčke, Makedonije, sve se slijevalo u Gare de Lyon. To je bio vrlo živahan i nabijen vlak, iz Zagreba je kretao u pola šest ujutro, i drugi dan u devet, pola deset je stizao na Gare de Lyon, ako bi stigao na vrijeme.

WHW: Jesu bar postojala spavaća kola?
Picelj: Da, ali kakva spavaća kola, pa nije bilo novaca.

WHW: Koliko ste ostali u Parizu? Jeste li imali neke kontakte unaprijed, znali ste kome ćete se javiti?
Picelj: Bio sam do Božića, skoro dva mjeseca. Kad sam stigao, bio je siv dan, oktobar, kiša, izađete iz Gare de Lyon… I onda sam mislio – konačno u Parizu… Nisam imao kontakte, nešto sam znao samo po pričanju Ive Steinera, koji je bio Parižanin do rata i koji je puno pričao o Parizu. On je živio u inozemstvu od ’28., najprije u Berlinu, do ’33., tako da je poznavao i berlinsku avangardu, i s dolaskom Hitlera na vlast odlazi u Francusku. On se družio s mnogim umjetnicima, dok nije iz Pariza otišao u partizane. Odnosno nakon Hitlerovog napada na Francusku bježi na jug Francuske, pa u Španjolsku, iz Španjolske u sjevernu Afriku, iz Sjeverne Afrike u oslobođeni dio Italije nakon invazije, i napokon iz Barija u partizane, sa suprugom Odette, Francuskinjom. Kad je završio rat, ostao je u Zagrebu.

WHW: Na Salon des Réalités Nouvelles na kojem ste izlagali 1952. ste samo poslali radove? Kako ste znali za tu manifestaciju?
Picelj: Za Salon des Réalités Nouvelles smo znali preko Francuskog instituta u Zagrebu, koji je odigrao veliku ulogu na kulturnoj sceni. To je drugi Francuski institut otvoren nakon Prvog svjetskog rata u svijetu, ima veliku tradiciju. Njihova je biblioteka bila senzacionalna, a danas je, iz ne znam kojih razloga, cijela rastepena. Iz časopisa sam znao što se događa u Parizu, postojao je duhovni kontakt. Na časopis Art d’aujourd’hui se u jednom trenutku moglo pretplatiti preko Francuskog instituta, i knjige se moglo naručivati preko njih. Našli su bili nekakvu rupu u zakonu, pa se to moglo.

WHW: A kako je izgledala procedura da 1952. pošaljete radove u Pariz?
Picelj: Jednostavno, kao i danas, ništa drukčije. To je bilo samo pitanje carine. Carinik je došao, i rekao da je to nespretno za slanje, da koliko je te robe. Rekao sam mu, pa ništa, devet slika. «Pa onda je jednostavnije da k vama dođem, a imate i sanduke». Ma sve je pripremljeno, rekao sam mu. «Priredite sve, sanduke i sve to, ja ću pregledati i zaplombirati.» I na kraju je pitao – a gdje su slike?

WHW: Zvuči lakše nego danas! Ješa Denegri u svojoj knjizi “Umjetnost konstruktivnog pristupa – EXAT 51 i Nove Tendencije” ističe da je zapravo to vaše sudjelovanje na Salon des Réalités Nouvelles 1952. prvo poslijeratno neoficijalno prezentiranje hrvatskih umjetnika u inozemstvu. Ne bi čovjek očekivao da je jedan tako komplicirani proces išao tako glatko…
Picelj: Kad je jedan sistem birokratski, onda …

WHW: …u njemu ima i rupa.
Picelj: Da. Mi smo slali svoje slike, nikakvo nacionalno blago, ništa, slike iz ’51. i ’52 godine koje nikom nisu ništa značile.

WHW: Jesu li već tada 1955. počeli dogovori za izložbu u galeriji Denise René, s kojom ste i kasnije puno surađivali? Kako je zapravo došlo do izložbe 1959. na kojoj ste izlagali vi, Bakić i Srnec?
Picelj: Ne, tada smo samo razgovarali i družili se. Svi su oni bili ljevičari i prijatelji Jugoslavije, nisu bili staljinisti nego upravo obrnuto, tako da smo mi smo za njih bili jedna svijetla točka.

WHW: Lijepo je napisao Seuphor u predgovoru izložbe u katalogu da ste vi «akumulatori koji se nikada ne prazne.»
Picelj: Denise René, kao i cijela grupa oko nje, poznavala je situaciju u Jugoslaviji. Kad se počeo graditi Novi Beograd, poslije rata, oko Parlamenta i CK-a, njezin je brat bio u internacionalnim omladinskim brigadama. On je inače liječnik i formirao je francusku omladinsku brigadu, nakon 1950te. Jedan naš zajednički prijatelj, koji je bio diplomat u Parizu, mi je jednom pričao kako je u ono doba u Beogradu bio sastanak oko vanjske politike i pitanja omladinskih brigada, i kako su se pitali «A što ćemo s Francuzima, to su sve trockisti.» A onda je netko rekao: «Ma pusti ih, vidiš da su mirni».
Atmosfera u galeriji je bila politizirana, konstruktivistički smjer u umjetnosti je uvijek bio takav, on ne može egzistirati bez politike, to nije l’art pour l’art, protiv njega smo se borili, ne u smislu soc- realizma, nego s drugih pozicija. U galeriji sam upoznao ljude koji su dijelili zajedničke umjetničke interese.

WHW: Da li je vaša izložba kod Denise René imala ikakvu recepciju kod kuće?
Picelj: Ne baš naročitu. Denise René je s Mondrianom počela predstavljati evropsku konstruktivističku apstrakciju, napravila je mađarsku avangardu, pa zatim predstavila Njemačku i Poljsku, onda smo mi upali kao Jugoslavija. Treća ili četvrta je to izložba bila u seriji, svake godine je bila jedna. Naše otvorenje je bilo zbilja sjajno, taj cijeli krug ljudi je došao. Došao je poljski ataše za kulturu, i pitao me gdje mu je kolega s jugoslavenske strane, ja sam mu rekao «Prepostavljam da će doći», «Čini se da neće», kaće on, «Doći će», tvrdim ja. Međutim, nije došao.

WHW: Za razliku od reakcije kod kuće, u Parizu je bila izvrsna reakcija?
Picelj: Neočekivana, čak su se oni začudili. Taj interes je iznenadio i nas.
Pariška izložba je odmah imala odjeka, došli su iz Londona i tražili izložbu. Tako da smo u Londonu ’60. i ’61., imali dvije izložbe u Drian Gallery na kojima smo izlagali nas trojica. U Londonu je ambasador bio Ivo Vejvoda, a on je bio čovjek kulture. Na otvorenju su bili Henry Moore, Lynn Chadwick, Erno Goldfinger – veliki arhitekt… Poslije je bio prijem kod ambasadora, na kojem su bili neki od tih ljudi. Galerija je bila jedna uska zgrada kod Marble Archa, u centru Londona.

WHW: Za parišku izložbu predgovor su pisali Seuphor i Vasarely. Kako je došlo do toga?
Picelj: Upoznao sam ih 1955 godine. Bio sam tada dva mjeseca u Parizu i tada sam upoznao puno ljudi, npr. Le Corbusiera, kod kojeg sam bio, kao i kod Legera. Zatim je 1957. Seuphor napravio izložbu «Pedeset godina apstraktne umjetnosti», on me uključio u tu izložbi i pokazao slike iz 1956. Tih godina smo se družili i tako sam ga zamolio da napiše predgovor za katalog. Tada je radio i na “Rječniku apstraktne umjetnosti” u koji me također uključio, tada se EXAT51 prvi put spominje na Zapadu. Tada je samo nekoliko ljudi kod kuće znalo za Seuphora. Od njega sam dobio knjigu «Apstraktna umjetnost» koju je izdavačka kuća “Mladost” prevela i objavila. Putar ju je preveo, a Šolc je bio urednik. Takvi su se projekti svi događali po liniji prijateljstva. Seuphor je i došao 1960. u Zagreb na nekoliko dana predstaviti knjigu. Imao je predavanje u Muzeju za umjetnost i obrt, kod Zdenke Munk. Ona je 1938. bila stipendist u Parizu i poznavala je krug ljudi, uglavnom vezan za nadrealiste. Tada je u Zagrebu bilo interesa za njega, bilo je puno ljudi na predavanju i novine su zabilježile njegovu posjetu, ali ipak se sve to zadržalo unutar uskog kruga ljudi.

Što se svih tih pariških veza tiče, imao sam sreću da sam odmah kad sam došao 1955. upoznao sve buduće prijatelje. Nakon Salon des Réalités Nouvelles nastavio sam se s njima dopisivati, npr. s André Blocom. Njemu sam poslao fotografije, i on je dvije objavio. Ta je prepiska dijelom u Centre Georges Pompidou. Pokazao mi ju je direktor kojeg sam znao dok su još gradili Boubourg, ne znam točno koje godine. Našli smo se kod njega u Muzeju moderne umjetnosti, i on mi kaže «sad ću ja vama nešto pokazati», i pokaže mi tu prepisku. To je danas sve sortirano, svi papirići.
Francuska je zemlja koja njeguje memoriju, tako da se tu skuplja sve, od tramvaj karte, odnosno karte za metro, do visoke umjetnosti, sve se čuva. I tako su meni pokazali moja pisma André Blocu, a ja velim: «Vi ste indiskretni, s kojim pravom vi imate moja pisma.» Nažalost, nisu bila pisma lijepoj djevojci nego André Blocu. Ali možda negdje i ta pisma postoje, ova druga. Oni sve čuvaju, i reprodukcije koje sam poslao s naše izložbe bile su njihovoj arhivi.

Danas kod nas nitko ne razmišlja kako su se otvarali putevi u umjetnosti. Ljudi iz institucija, čiji je to posao ne razmišljaju o tome. Neshvatljivo. Mi smo nacija bez memorije, ne njegujemo je, kod nas se sve baca, na žalost. Nikad se ne zna kada u datom momentu nešto postaje važno, i moramo se sjećati da je postojalo.

Razgovor je objavljen u publikaciji Političke prakse (post)jugoslavenske umjetnosti

Oglasi


%d bloggers like this: