Razgovor Ermin Međedović [EMc2, Futura]: Tipografi – zvijezde 90-ih

10srp.13

Razgovarali:
Dejan K. & Dejan RuTta

Motto: If all printers were determined not to print anything till they were sure it would offend nobody, there would be very little printed.
[Benjamin FRANKLIN]

>Nakon telefonsko/faks i digitalnih komunikacija, jednog vikenda Ermin Međedović, dizajner/tipograf čije smo fontove prezentirali u prošlom broju Arkzina pojavio se u Zagrebu. Nakon nekoliko sati upoznavanja, neobaveznog razgovora i mijenjanja kafića u centru grada uputili smo se na ručak u renomiranu pivnicu. Sjeli smo, naručili tri rezana i pivske perece te čekajući konobara da primi ozbiljnu narudžbu započeli službeni dio razgovora.

Dejan: Kako ti je uopće palo na pamet da se baviš fontovima? Idemo malo u osobnu povijest!

E.M: Klasika. Dođeš do problema koji treba riješiti tipografski, a takvog pisma nema. I šta sad?! Problem riješiš logotipom, ako ti ostane volje i energije iz logotipa izvučes cijelo pismo…

Rutta: Dobro, Mirko Ilić je o tome pričao, kad je napravio logotip onda su ga navlačili što ne napraviš cijelo pismo…

E.M: Štos pisma je da nije dosta napraviti samo abecedu. Po novim standardima, svako pismo ima 257 znakova, i kad na red dođu znakovi kao “ç, @, ß, §”… mnogo ljudi izgubi živce. Za dobar font ti treba godinu do dvije dana rada. Spiekermann je radio Metu osam godina!

Dejan: Mirkovo je pitanje bilo gdje je ta granica, zašto bi trebao napraviti čitavu abecedu, ili svih 257 znakova ako si napravio jedan dobar logotip!? Pitanje je dal’ postoji još ijedan čovjek na svijetu kome će ikada stvarno trebati takva slova!?

E.M: Da li postoji još kakva srodna duša je suvišno pitanje. Vjerovatno ih postoji više nego što misliš. Ali postoji u krajnjem slučaju to što ti znaš, i to što ti umiješ, i da to nije nužno zadržati za sebe. Svaki Cigo svoga konja hvali, i svaki font svog designera nađe. Moji su vaši.

Dejan: To je otprilike Van der Lans govorio kako ljudi imaju jednu viziju šta je Template Gothic danas, ali da se ustvari svakom novom upotrebom ta vizija pomijera, širi, redefinira…

E.M: Catch je da je eklekticizam “IN”.

Rutta: Jednom si upotrijebio pojam Generacije X prije nego što smo počeli službeni dio razgovora…

E.M: Generacija X je sintetička izmišljotina. Marketinške strukture moraju u svojim testiranjima javnog mnijenja definirati sve strukture stanovništva. Pa onda mladi ako nisu punkeri, nije new wave, nisu hipiji… moraju im dati nekakvo ime. Moraju ih uladičiti. Ako ih nazoveš X najmanje si falio. Ti Iksi ne postoje, niti kao klasična ciljna skupina ni kao ljudi sa ideološkim predznacima. Ja te klince srećem na ulici, nekolicinu iz te generacije poznajem, i zato znam da njihove interesne sfere sežu od jednog do drugog kraja svemira i to svaki sa svojom pričom. Nema teorije da ih obuhvatiš sve odjednom. Oni ne jebu nikog. Jednog od njih zanima samo Nirvana, drugog Red Bull, trećeg ecstasy, četvrtog neki potpuno nov štos na Netu. I koji od njih je X?

Rutta: Kako onda objasniti da u Arkzinu postoji Frankshake a u Ljubljani NoBodyType: kako do praktično istih rješenja dolazi generacija koja ne postoji?

E.M: Do takvih rješenja dolazi zbog sličnih interesnih sfera, sličnih protoka informacija, i u krajnjem slučaju zbog bliskih suptilnosti. Niti Frankshake niti NoBodyType nisu radili akademici koji će problemu vizualizacije pristupati klasičnim metodama i doći do klasičnih rješenja.
NoBodyType voli Jazz i Bossa Novu, živi miran obiteljski život a to i nije baš odlika generacije X. Frankshake sluša nesto sasvim drugo, živi cyber, i radi k’o manijak. Njih dvojica se sretnu na kavi kod Morrisa F. Bentona. Tome ne možeš dati ime.

Rutta: Pa to već ima ime, ime je X!

E.M: X? Koji to kurac znači?

Dejan: Manque. Ništa. Nepoznanica.

E.M: Rupa. NoBody i Frankshake su suptilnosti istih frekvencija. I ništa drugo.

Rutta: Koliko je tu stvar u dostupnosti tehnologije, kompjuteri…

E.M: Apsolutno, faktor iznenađenja je takav da bilo kakva kreativna duša [kreativnost je širok pojam], sa bazičnim poznavanjem računalnika i softvera, pokušava kreativo izraziti svoje snove kroz mašinu. To u tom slučaju nije art rezerviran za uski krug akademskih konzumatora, ali kao djelo postoji. I vjerovatno kao kreativni proces. Kompjuteri su učinili svoje, i danas je mogućnost izražavanja na granici dobrog ukusa, a o ukusima se ne raspravlja, pogotovo ako ga netko nema. Najviše takvih slučajeva srećeš upravo na području vizualnog komuniciranja, jer je taj računalniški progres najviše olakšao život upravo animatorima, designerima, video artistima, arhitektima i sličnim pticama.
Negdje sam čuo fascinantnu teoriju; da kad bi automobilska industrija napredovala istim tempom kao računalniska, za deset godina bi se vozili sa dva deci vode – 600 km – 300 na sat.

Rutta: Koliko niska, ulična produkcija utječe na čitav dizajn? Ako uzmeš sve te časopise RayGun, BLAH BLAH… prljavi dizajn…

E.M: Utiče – ne utiče! Uticaj “visokog” arta na “street art” je pod znakom pitanja. Moraš shvatiti jednu stvar da mass mediji, kao što su TV, veliki novinski koncerni, definiraju kompletno gibanje. Šta se događa na ulici? Ulica je donji dio piramide, najširi no najdalje od neba. Ono što se događa na ulici je uglavnom refleksija onoga što se događa up, slaba imitacija viših nivoa. Ambicija da se popneš više filtrirana s nedostatkom osnovnih informacija. Dakako postoje tipovi kojima je uspjelo sa ulice stići direktno na vrh [Keith Hearing je npr. otišao direktno u nebo], ali to su ljudi koji su u pravo vrijeme bili na pravom mjestu. Warhol je jedan između njih. Warhol je probao…

Rutta: I uspio!
Dejan: Tu se otvara niz interesantnih pitanja, jer logo za frižider Gorenja je u krajnjoj liniji 50-ih ili ko zna koje, neko nekad napravio. I to je potpuno postalo anonimno. Preselilo se u neku gotovo pa pučku umjetnost…

E.M: To je bilo doba kad su i tehnološki problemi rješavani formalnim aspektima. Svi znakovi iz tog doba imali su tu težznju za ligaturom, povezivanjem slova, pa onda to jednostavno ištancas iz komada plastike ili pleha i nalijepiš na auto ili frižider. Praktično, jer lijepiti slovo po slovo je bez veze. Vremenom je to postala prepoznatljiva vizualna odlika tog doba. Problem je rješen, tehnologiju smo zajebali.

D.K: Imaš li ti tu neku grižnju savjesti? Taj problem copyrighta, autorstva u digitalnom vremenu.
Rutta: Recimo malo uzmeš od Barry Decka, pa malo Gliberto vuče na Emigre…

E.M: Ne. Grižnja savijesti je jedna takva moralna kategorija da je nediskutabilna…

D.K & Rutta uglas: Ne pripada generaciji X!

E.M: Ma, jebali vas IKSI.
Jednostavno, nije štos u umjetnosti kao takvoj, nije štos u tipografiji, u copyrightu, u ne znam kakvim autorskim moralnim pravima, ali je štos u tome kako ti doživljavaš jedan problem.
Danas je copyright toliko opjevan da izgleda kao reklama za prašak za rublje. To da ja uzmem malo od Barry Decka, isti rez slova [moji su pod 45 stupnjeva, zato što.. disao mi je, imao je veću dinamiku, i zato se i zovu Ermigre], je Ruttina informiranost da postoji jedan Barry Deck i Arbitrary Sans. Iz kakve osnove je nastao ne zna ni Rutta ni ja. A tamo u New Yorku jedan neotkriveni tipograf guli svoj posao i to vidi samo Deck. I onda on to posudi.
Deck je tip koji ne podnosi savršena slova. Ja ih volim!

Rutta: Kad praviš slova moraš biti picajzlast…

E.M: Moraš biti 257 puta picajzlast. I onda imaš još tri tone kerning parova. Fontographer® je moje oružje za izraz. Letraset je mrtav, fotoslog je mrtav, živio Macintosh! Gutenberg today, who the fuck is that guy?!

Rutta: To je poznato, moje devedesete ja zamišljam kao crnu rupu gutenbergove galaksije…

E.M: Gutenberg je svejedno bio faca. Takva revolucija koju je on učinio sa svojim izumom je osnova za sve ostale. I nakon toga svi ti tipovi koji Gutenberga pokušavaju zajebati i generiraju imitacije manuskripta danas su malo smiješni. Letterror [Just Van Rosum i Erik Van Blockland] sa svojim Just LeftHand i Erik RightHand su danas najljepše imitacije manuskripta sa živim kerning parovima, ali “a” je još uvijek samo jednog oblika. “a” nikad nećeš napisati tri puta isti, ma koliko se trudio, i do digitalnog manuskripta je još dug put. Uostalom kome treba manuskript!

Rutta: Da se vratim na ulični dizajn, gdje će neko bez ikakvog kompleksa tvoj Gliberto na koji si tako ponosan, kompresionirati bez frke, ili nabiti kerning…
D.K: Imaš i u Zagrebu dizajnera koji će Template Gothic raširiti 200%!

Rutta: I suziti Compactu! Već sam mu pričao o tome!

E.M: Problem seciranja fonta od strane tzv. designera je neminovan. Iks [opet ti iksi!] puta sam popizdio kad sam vidio šta se dešava s određenim pismima. Šta da radi Armani kad suze njegove hlače?

Rutta: Ali ljudi hoće! Pazi, ja znam da imam širi struk u odnosu na veličinu i kad kupujem hlače moram ih skratiti. Tako i tip, jednostavno mu ne stane u redak a hoće taj font, i zasto mu to uzeti za zlo?

E.M: Ne uzimam ja njemu to za zlo, ali tvrdim da kompromis postoji. Kompromis i kompromis. Postoje designeri i “designeri”…

Rutta: Da uskočim. Ali sad je došlo do pluralizma. Sad svako povlači miša pod menu “font” i bira. Svako ko koristi kompjuter! Tajnice u uredu sad već znaju imena fontova! Sljedeći korak je da uoči komandu “set width” i njoj će to stati u red kako joj treba!
D.K: Pitanje je da li to je tipografski barbarizam ili neko oslobađanje tipografije iz ruku specijalista?

E.M: Za mene je to surovi barbarizam. Gle, ja kad sam napravio svoj prvi font i vidio koliko je to posla, rekao sam da nijednog više neću ukrasti. Za jedan font je potrebna dobra fleksibilna idea, i mnogo truda. Prije nego počnem raditi na cijeloj abecedi probam masu varijanti mreža, odnosa, sužavam i širim, probavam debljine i kurzive, i vjeruj mi da se zaustavim na najoptimalnijem rješenju.
Ti imas dijete, i sad se nađe jedan kreten koji tvog Andreja vuče za uši da malo naraste jer je za njega malo previše okrugao… to je isti štos.
Catch je u tome da ima svaki kreativac nekakav egoistican odnos do svog djela. Ne dirajte mi ravnicu! Da bi sad Mona Lizi popravili osmjeh jer to vise nije seksi, da bi Davidu povećali pimpek, Banu Jelačiću dignuli mač… malo je blesavo. A fontove okreće kako tko stigne. Ja ne tvrdim da je pismo umjetnost, ali svejedno do njega imam određene ego trpove i zbog toga odgovaram kao uvrijeđeni umjetnik.

Rutta: Otkud ti ideja za font poput “Frižidera”! Je li to koncpt kao kod Rossuma i Blocklanda ili…

E.M: Katkad ti tzv. unutrašnji problemi, ili problemi utrobe pomognu do novog fonta, u ovom slucaju “Frižidera” – dođeš na WC i sjedneš i misliš, kreativni proces počne. Pitaš se šta da napraviš i onda preko puta ugledaš stari frižider i na njemu piše “Gorenje”. That’s it!

Dejan: Neobično mjesto za frižider!?

E.M: To je stari frižider i više se ne upotrebljava.

Rutta: Jedan font si nazvao po Josipu Brozu Titu! OK, završio si kovinotokarsku školu i red je da vidiš onaj Titov gelender u Sisku i kažeš to ja hoću jednom dosegnuti, to jest da budem predsjednik države. Dobro, odužio si mu se, napravio si font s njegovim imenom, to je vjerovatno dug iz mladosti?

E.M: Tito je bio faca. Vizualno je bio frajer koji se vozio lijepim automobilima, pušio Kastrove cigare, družio se sa hollywoodskim zvijezdama. Bio je freak. Do imena sam dosao sasvim slučajno. Kad sam na tom fontu stigao do zvjezdice, slučajno sam kliknuo na objekt u Fontographeru® da bi dobio zvjezdicu, i dobio sam klasičnu zvijezdu petokraku i onda je dopunio gardijskim dekoracijama. Ja sam bio ’89 u Titovoj Gardi 36 dana časno i pošteno. I onda su me poslali kući.

Rutta: Vidiš, to je dokaz, čovjek mora biti lud da bi radio fontove!

E.M: I kod te petokrake su me vukle takve prozaične misli, i onda se ja odlučim nek’ cijeli svijet pozna makar jedan moj font. Njega svi poznaju. To je marketing!

D.K.: Kako je došlo do same forme? Zašto to ime s tim oblikom?

E.M: Htio sam napraviti jedno pismo sa vlastitim pravilima ponašanja. Malo elegancije, koketiranja sa serifnim, semi serifnim, a opet disciplinirana i čvrsta.

Rutta: Dobro NoBodyType je nastao na osnovu totalne izokrenutosti…

E.M: ..ignorancije Franklin Gothica kojim sam dugo bio oduševljen.

Rutta: To je vjerovatno ono što bi Fuller Benton napravio po uzoru na Zuzanu Licko koja je napravila ostale rezove Module kad je vidjela šta su sve ljudi radili s njenim pismom! Ovo je reinkarnacija Franklin Gothica kroz tvoju ličnost!?

E.M: Franklin je lijepo pismo zato što ima više duše nego jedna Helvetica koja je klinična. Štos NoBodya je da sam jednostavno morao kirurski posegnuti u font u koji sam bio zaljubljen. Zato se i zove NoBody. Nije za tekst ispod 16 pt. I nije za puno teksta. Kad radiš sa Franklinom i znaš šta je Brody učinio s njim, i misliš da se više ništa ne može onda je vrijeme za operaciju. NoBody je ideja gdje na svako slovo pada drugačija sjena… vidiš on je osvjetljen sa milion strana. Jos uvijek je čitljiv…

Rutta: Koliko je čitljivost tebi važna, kad radiš, zamisliš font?
D.K: Da li prvo stvarno nacrtaš font pa ga prenosiš u kompjuter ili..

E.M: Na papiru radim prvu mrežu, definitivno. Prvih par karakterističnih slova bacim na papir, a kad riješim osnovne proporcije sjedam za Macintosh jer papir nema “Undo”. Vrijeme je bitno, a meni se ne da crtati. Nakon toga smisliš točke bitne za sociološke aspekte fonta, ako te netko nešto pita, kao sad vi mene, svaki font mora imati svoju priču. Ja mislim da je Carson rekao: “Type should be speak for itself.”

Rutta: Ima ona klasična priča kako je Baskerville kad je izasao bio prihvaćen kao užasno nečitljiv a kasnije je postao jedno od osnovnih pisama… Šta je nečitljivo ako se ja naviknem na S koje izgleda kao J!

E.M: Da si u 17 stoljeću nekom pokazao Helveticu, rekli bi ti koji je to kurac. Daj ti meni jedan dobri stari blackletter da ja to pročitam. Bilo kakvu goticu! Zato što su nju znali čitati. Jer su bili navikli.
Uvijek su postojali tipovi koji su na ovaj ili onaj način činili revoluciju. Alphonse Mucha sa svojim plakatima, Dada, Jan Tschichold sa svojom knjigom “Die neue Typographie”, De Stijl [na kojem se pase Van der Lans], Bauhaus škola, švicarski čisti grid sistem, U&lc, ITC, Adobe Type 1, Post script, ja. Ne tvrdim da sam prorok ali who knows?

Rutta: Ovaj Ermingre, odnosno Spaceman, šta je to?

E.M: Spaceman je nastao kao odgovor na spot Levisa, Spaceman. Tamo je korišten jedan Univers, a ja bi ga opremio ovim pismom. Klasičan trening chiaro-scuro. Organsko mehanička forma.

Rutta: Opet tu imas ono V koje totalno iskače. Totalno je drugačije.

E.M: Nije! V ima krivulju…

Rutta: Koje nema u ostalim slovima!

E.M: Ima u Y! Osim toga u svakom pismu je dobro imati kakvog imaginarnog unutrašnjeg neprijatelja, da ne bi bilo dosadno.

Rutta: Kad si radio Pneumatic, razradio si jedno slovo, znas na koje mislim..

E.M: Đ!

Rutta: Većina fontova dolazi izvana. Koliko prilagoditi..

E.M: Problem naših krilatih slova je neminovan. Ja inače radim dvije verzije: jednu do jedno 15 pt. i drugu za veća, jer na 8 ili 9 pt. kvačica na “č” mora biti veća nego kad napišeš “č” koje je veliko 120 pt. Ili je na 120 pt. ružna i velika ili je na 8 pt. ne vidiš!

Rutta: Kako je nastao Pneumatic?

E.M: Pneumatic je sarkazam koji vidiš u genijalnim TV spotovima za Diesel. Ponukan takvim informacijama napraviš odgovore na sve čime te mediji bombardiraju, kao Persil ili u Hrvatskoj – “Ali ti ćeš je oprati mamice…”

Rutta: Centrifuga!

E.M: Kad bi ti živio u Sloveniji i na nacionalnoj TV vidio reklamu za Persil koja ti govori da si kompletan kreten, da je tvoj IQ jednak obimu glave, i da žene postoje za to da muževima peru košulje, i ti bi to napravio!

Konačno dolazi konobar… naručujemo…

D.K: Sljedeći! Gliberto?

E.M: Ja sam ozbiljan, miran, porodični čovjek koji ima najbolju ženu na svijetu. To je jedina žena koja razumije manijaka, koji dođe kući iz studija, sjedne za mašinu i slaže kerning parove. Onda ona meni donese sendvič i sok i da mi pusu ili dvije. Ljudi ženema kupuju cvijeće i prstenje, ja svojoj posvetim font. Ona je Gilberto, font se zove Gliberto da bi znao s kim imam posla. Nadimak je dobila od Joao Gilberta, muža od Astrud, prijatelja od Getza i pokojnog Jobima.

Rutta: Duhovito, font posvećen najboljoj ženi nazvao si po svom omiljenom muzičaru!!!

E.M: I naš Macintosh, onaj kućni, se zove Gilberto, po Mojci.

D.K: Kakva je tvoja teorija o tom istočno, srednje Evropskom, balkanskom senzibilitetu…
Rutta: U tvom promo materijalu spominje se Veljović!

E.M: Jovca je faca. Kolko ja znam on je jedini čovjek sa ovih prostora koji je Bertholdu prodao pismo. Od tih para živi i danas. Those were the days. Znaš kako je kad u svim tim katalozima kod ITC naletiš na Veljovic, nekako ti toplo oko srca. Jedan je uspio! Zapad nas je odavno odjebao što se tiče tehnike, doduše kaskamo i mi, ali oni su prednosti. Što se tiče senzibiliteta, ne mogu nam ništa. I mi konje za trku imamo. Ja sam mislio da bi bilo dobro izorganizirati traganje za svim tim ljudima zainteresiranim za takvu rabotu i ustanoviti jedan mali type foundry. Vjerujem da ti ljudi postoje, samo ne znam gdje su. Za Ljubljanu znam, radi Matevž Medja, Tanja i Dare [Tandar] rade Dingbatse, Botas radi, ali teško je sve te ljude ukomponirati. Na kraju Matevž i ja odemo na pivo pa kući.

Rutta: Problem je i kod ovih klasičnih fontova koji se javljaju u kompjuteru. Bodonija ima desetak vrsta na tržištu i svi su različiti!

E.M: U raznim PC-jima za široku upotrebu stvarno postoje fontovi koji su diskutabilni – vizualno, estetski, sociološki, kao god hoćeš.
Svaki tip koji je otvorio Fontographer® napravio je svoju verziju. Mimi mi je rekao [njemu je za vjerovati] da svaki put kad otvoriš font u Fontographeru®, on izgubi nešto forme. Što znači da ja od URW uzmem Gianbattista, i kad ga generiram s Š–ČĆŽ, dobijem jedan novi Bodoni!

Rutta: Isto tako ITC ima jednu verziju, Adobe dila drugu…

E.M: I svi su u pravu!

Rutta: Kad su ih usporedili s Giambattistinom verzijom nijedna nije ista! Ljudi su glasali preko e-maila koja im je ljepša…

E.M: Svi ti freakovi koji su glasali su font vidjeli na ekranu ili isprintali na 300 ili 600 dpi. Bodonija bi morao vidjeti u originalu. Nigdje ravne linije ni lijepog serifa. Genijalno je da se 200 godina od nastanka još uvijek o tome govori i diskutira. Bodoni je lijep. Ja svejedno više volim Didot.

D.K: Gdje smo tu s novim tipovima slova. Emigre, to ne postoji drugačije nego u rezoluciji od 72 do 1200 dpi!

E.M: Pričekajmo još 200 godina, ko preživi pričaće.

Rutta: Pričao si da razvijaš pisma iz grčkog, hebrejskog pisma…

E.M: To je moja petoljetka. Imam hrpu stvari napravljenih na pola. Ja bi iz svih tih slova koja imaju jaku frekvenciju, kao što su grčka, izraelska, armenska, arapska, napravio latinska slova sa čim manje promijenjenom formom. To mi je palo na pamet kad sam u Grčkoj prije dvije godina rentao motor tamo piše “BIKES FOR RENT” I onda nešto kao”BIKES FOR RENT”. Mislim da bi bilo seksi kad bi to što piše u latinici pisalo u jednom alfabetskom mutantu. I onda sam takvo pismo vidio na MTV. I onda sam malo razočaran odustao, ali imam još materijala. Sadam Husein će biti ponosan.

D.K: U čemu i vidiš zaslugu Emigrea. Šta su oni učinili za naše opće dobro?

E.M: Progresivni su u tom pogledu što su na tržiste dali toliko stvari, da definitivno ne vidim razloga zašto svaki aerodrom na kugli mora biti označen Helveticom. Mislim da jedino Pariski aerodrom ima Akzidenz! To ide na živce. I svako vrijeme nosi svoje. Od politike nadalje.
Zuzana Licko je tvornica pisama, ako ona napravi novi font i ljudi na kompjuterima to počnu upotrebljavati to je prednost. Rudi van der Lans i ekipa oko njih su svojim čistim i katkad overdesignom odgojili masu mladih i nadobudnih. Već sama fama koja kruži oko časopisa sa nakladom od 6000 primjeraka koji dirigira većinu tipografskih komunikacija je dovoljno rječita. Osim toga Lickova je već u enciklopediji designa XX stoljeća. Slažem se, pozitivci su.

D.K: Standardne kritike glase od toga da je to ružno do toga da je nečitljivo! Optužbe “To je art!”

E.M: Van Der Lans je jednom prilikom rekao da su jedini ljudi koji imaju problema sa čitanjem Emigrea – grafički designeri. Tu je malo zavisti, sitnog podbadanja i sličnih designerskih tripova. Čitljivost kao takva je jednostavno stvar navike. Ništa drugo. Od toga kakva su te slova počeli učiti u osnovnoj školi do toga kakve novine čitaš. Večernjak je čitljiv ali dozlaboga ružan, sa tekstom u Emigreu, katkad imaš trening optike, ali bitan je konačni rezultat, moj doživljaj njihovih interview strana je u redu. Da li je to art ili nije, nije bitno.
Osnovni problem je samo u navici. I ako tu naviku, umnu barijeru možeš srušiti, ideš dalje.

Rutta: Kod nas u dizajnu novina, časopisa, postoje dvije struje, jedna je ostala u pedesetima, to je Večernjak, Vjesnik, to je sve iz Folia fino složeno, masno, čitko… a drugi su ovi kvazi-vizualnoidentitetski časopisi, kao što je VIDI, koji preuzimaju postojeće formule – “a vidi Wired…”

E.M: Tired!

Rutta: Otkačen im je jedan broj kad ga vidiš, dva su već dosadna jer je definitivno šablon u pitanju. Na ovim prostorima – osim Arkzina – ne postoji ništa između, ništa više!

E.M: Art direktor, tipograf, designer, su ljudi koji timskim radom moraju oblikovati časopis. Moraju znati što rade. Tad je to časopis! Ali ako imaš samo jednog fah idiota [čovjek koji poznaje kompjuter u dušu i misli da mu to daje pravo da se bavi oblikovanjem] onda uzmeš publikaciju iz razvijenog i oblikovanog zapada opremiš je hrvatskim tekstovima, prvi si, uspjeh ne izostaje. Takvi izdavači mi se gade!

Rutta: Vani se dešava da kolikogod pljuvali po Emigreu, nakon šest mjeseci u Interviewu, Vogueu i ostalim časopisima se pojavi Template Gothic ili bilo koji radikalni font! Kod nas to ne ide baš tako.

E.M: Problem na ovoj strani bare je da postoje dvije vrste ljudi. Prve nećeš pomaknuti niti za milimetar. Drugi sa orgazmičnim oduševljenjem prihvaćaju sve što stigne iz daleke i bogate Amerike. Pogledaj što se desilo u Zagrebu kada je otvoren McDonalds. To je masovna kultura. Tipografija je usko strukturirani obrt sa beskrajno širokim aplikativnim poljem. Nju isto tako svi konzumiraju. Samo neka je iz Amerike! Ja bi svim tim ljudima savjetovao neka obuzdaju svoje oduševljenje i prije nego počnu raditi razmisle da li određena tipografija rješava problem ili statira tamo zato što je nitko drugi nema!

DK: Fontovi postaju trendovska stvar! Blur, Confidential, Meta… Besmislenom upotrebom fontovi se izližu!

E.M: Upravo o tome govorim. Postoje vizualno osvješteni tipovi koji će problem rješavati glavom i ne samo trendom. Ako je to plakat za izložbu “Privreda od 1880 – 1930” sigurno ću verbalnoj opremi upotrijebiti Block a ne Trixie. Veoma je bitno znati ili saznati što radiš, jer metodologija je pola rješenja.
Vizualno osviješteni tipovi će iskoristiti pravi font u pravo vrijeme na pravom mjestu pa bio to Bodoni, bio to Gill ili u krajnjem slučaju Trixie. Modne muhe će bilo što što se pojavi iskoristiti u bilo kakvu namjenu. Vizualno, tipografski to ne mora biti opravdano ali će oni to iskoristiti zato što im to garantira jednu prednost – oni imaju font koji drugi nemaju. To je klasična greška!

D.K: 80, 90. doba vizualnih medija, televizije, MTV-a, videa, a najednom imaš opsesiju slovima, tipografi postaju zvijezde, do toga da u Princeovom spotu imaš samo slova, iz usta Neneh Cherry izlaze riječi… U čemu je tu point?

E.M: Prije svega tipografi su zvjezde samo za nas trojicu zato što nas to zanima. Široke narodne mase nemaju pojma niti ih zanima tko su ti tipografi koji su unijeli svjež vjetar u vizualne komunikacije. U krajnjem slučaju zašto bi? Oni su samo konzumenti. Posredno.
Expanzija tipografskih komunikacija je slijed događaja masovnih komunikacija. Benetton nas svake godine ošamari nekakvom žestokom fotografskom porukom, ali i to polako tone u zaborav. Slika nije više toliko bitna, potrošena je.
Tipografske komunikacije su perceptivno sporije od likovnih. Dugo vremena su služile samo kao primjedbe: od headlinea, popratnih tekstova do apstraktnih likovnih simbola. Danas, je tipografijom u svom njenom tehnološkom sjaju, moguće skrenuti pažnju i najokorijelijem poznavaocu medijskih poruka.

D.K: Da uzmemo malo drugi rakurs. Radiš za jednu marketinšku agenciju. Kakvi su tu odnosi i problemi?

E.M: Futura je 20 dragih ljudi. Ja statiram kao designer. A raditi u Futuri kao designer je najbolja moguća varijanta za biti dizajner u Sloveniji. Futuru su prije 10 godina ustanovila tri designera – Marko Vicic, Vital Verlic i Igor Arih i vjerovatno zato što su sva trojica dizajneri znaju i koliko dizajn vrijedi u cijelom tom ciklusu advertisinga. U odnosu na masu drugih agencija, u Futuri je designer u kompletnom procesu malo bitniji. To rezultira kvalitetom. Prošle godine smo, recimo pobjedili na marketinškom festivalu Nove Evrope “Golden Drum” koji se odvijao u Portorožu. Od tamo smo otišli kao slovenska agencija godine i agencija godine Nove Evrope. Ove godine smo oformili i Futuru DDB u Zagrebu [vodi ju Marko Dragičević] koja zasad opskrbljuje samo McDonalds, ali nadamo se da ce se proširiti na ostale naručitelje.

Rutta: Dešava li vam se ono što je Bino [BožeSačuvaj] spomenuo u jednom intervjuu – dođe vam tip i kaže “evo napravi mi plakat ali da bude vaki”!?

E.M: U Sloveniji je veoma malo takvih slučajeva. Postoje naravno, i junk design agencije, ali vizualna osvještenost i kultura u Sloveniji je ipak na visokom nivou. Na menadžerskim mjestima, na mjestima PR-a, direktora marketinga, postoje ljudi koji znaju šta rade i koji nemaju predrasuda do kreativnosti kao takve. Ljudi koji komuniciraju s nama nam prije svega vjeruju. To je osnovno pravilo.

Arkzin br cccccccc Zagreb 199xxxx

Oglasi


%d bloggers like this: