Dejan Kršić, razgovor za BIFC HUB

10srp.13

za portal The Balkan Incentive Fund for Culture – BIFC HUB
http://www.bifc-hub.eu/interview/30-years-in-one-spot-2013-it-is-just-the-world-that-keeps-moving-every-once-in-a-while-a-conversation-with-dejan-krsic
razgovarao: Vid Mesarić

• Tri desetljeća aktivni ste na kulturnoj sceni – isprva na tzv. alternativnoj, a kasnije nezavisnoj. Kako se vaša kreativna, ali i politička pozicija mijenjala kroz razdoblje obilježeno raspadom Jugoslavije i porođajnim mukama samostalne Hrvatske i može li se vaše djelovanje uopće podvesti pod termin “alternativna scena”?
— O pojmu alternative sam pisao prije deset godina u jednom tekstu (“Alter-native”, Reč, časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, 62/8. Beograd 2001, str. 208–217.) kojim sam samome sebi u tom trenutku pokušao objasniti smisao pojma “alternativna scena” koji se donedavno redovito koristio za ovo što danas uglavnom standardno nazivamo neovisnom scenom.
Tada sam ustvrdio otprilike da se u suvremenom društvu – u vremenu koje nazivamo postmodernim, u kojem je kultura kako Fredric Jameson kaže “eksplodirala” i na način spektakla prožela sve aspekte svakodnevnog života – svaka ‘avangarda’ ili ‘subverzija’, veoma brzo apsorbira kao moda, to jest javlja kao isključivo kulturna alternativa, jedna niša u raznovrsnosti tržišne ponude. U takvoj situaciji govor o alternativnoj kulturi izgubio je svoj raniji smisao, npr. opozicije omladinske i roditeljske kulture.
Zalagao sam se za shvaćanje alternativnog kao političkog, onog što na različite načine stavlja naglasak na različite društvene antagonizme i održava vizju mogućnosti – makar i zamišljanja – drugačijeg društva. Konzekvenca toga je da se relevantna kulturna proizvodnja ne može temeljiti na estetskom, promoviranju novog, novih formi, ma kako bile radikalne i neuobičajene, nego na političkoj konfrontaciji. U krajnoj instanci suprotstavljanju dominantnom kapitalističkom modelu.
Rekao bih da je prije deset godina to je zvučalo dosta idealistički, pa i utopijski. Ako već pitate o mom djelovanju, čini mi se kao da sam već 30 godina na istom mjestu, samo se svijet periodički pomiče pa se onda i čitav kontekst a s njim i značenje tog djelovanja mijenja. Jedan jako dugačak period takvo je mišljenje bilo nepopularno, marginalno, ponekad opoziciono pa i alternativno (u Arkzinu smo uvijek naglašavali da naš cilj nije puka opozicija tuđmanovskoj vlasti. Time se s više ili manje uspjeha bavio Feral. Štoviše, u tom trenutku je nama često bila i važnija kritika takozvanih lijevih i liberalnih pozicija koje su uglavnom nekonfliktno pristajale na tuđmanovsku, nacionalno-etničku hegemoniju). Kapitalizam je bio neupitan okvir, dobar dio ljudi je još uvijek živio u iluziji da su se dolaskom paketa “parlamentarna demokracija & tržište” ostvarili njihovi tisućljetni snovi. Desetak godina kasnije izgleda da je došlo do otrežnjenja i na globalnoj razini – npr. s aktualnim protestima studenata, okupiranja gradskih trgova itd. – vidi se pomak. Spremnost, pa i nužnost, da se ponovo razmišlja o političkom. O načinu organizacije društva.

• Važan dio vašeg rada bio je magazin Arkzin, koji je osim što je uvelike utjecao na dizajnerske prakse u regiji, uvelike obilježio i razvoj političke kulture, kao jedan od prvih nezavisnih medija u Hrvatskoj. Jednom ste izjavili da je Arkzin devedesetih slovio kao “glasilo Srba, komunista, pedera, lezbijki, feministkinja…”. Arkzin ne izlazi od 1998. godine – je li razlog tome što je obavio svoju društvenu ulogu?
— Ne. Nažalost iz dana u dan se možemo uvjeriti kako ništa od tih problema – nacionalizma, šovinizma, ali i tranzicijske pljačke, ratnih zločina itd. … – koji su nas mučili 90ih niti danas nije u potpunosti riješeno. A sve su očitiji i novi problemi, npr. odnosa prema javnom, posebno javnom prostoru.
Takav kakav je bio i u onim ekonomskim uvjetima tuđmanovske Hrvatske, Arkzin i nije mogao biti komercijalno, tržišno isplativa novina ili magazin. I to nam nije bio niti cilj. U početku je Arkzin doista pod svoj krov primao sve prezrene i ponižene. Tako je ova izjava koju citirate bila oblik prekomjerne identifikacije s optužbama i kritikama nacionalističke desnice. Na njihovu kritiku “to je glasilo Srba i komunista …”, mi bi rekli “da, mi smo glasilo Srba i komunista …” Smisao je bio očuvati određene simboličke pozicije, vrijednosti internacionalizma, solidarnosti, nenasilja… Ugasio se kad su financijeri zaključili da je obavio ono što su oni vidjeli kao njegovu ulogu i što se uglavnom iscrpljivalo u nekom pluralizmu medija, opozicionom djelovanju itd. Neko vrijeme smo se tome gerilskim strategijama opirali, ali treba znati i stati. Zaključiti jedan projekt. Uvjeti su se promijenili pa stoga i strategije djelovanja.
I danas povremeno srećem ljude, ondašnje tinejdžere, koji s oduševljenjem počnu pričati što im je Arkzin tada značio, što su u njemu vidjeli i prepoznali. Ti ljudi su najvažniji, možda i jedini rezultat Arkzina.

• Kao dio kustoskog kolektiva ostvarili ste projekte “Što, kako i za koga – povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta” (Zagreb 2000, Beč 2001) i “Projekt: Broadcasting, posvećen Nikoli Tesli” (Zagreb 2001/2002) – na kakve su reakcije nailazili ti projekti u vrijeme nastanka s obzirom na odnos društva prema jugoslavenskoj prošlosti, ali i srpskoj manjini u Hrvatskoj? Kako se situacija mijenjala proteklih 10 godina s obzirom na promjene dominantne političke retorike?
— Pa možemo reći da su medijski ti projekti bili i dosta dobro popraćeni. Već je otvorenje prve izložbe posvećene Komunističkom manifestu bilo najavljeno u glavnom televizijskom Dnevniku. O svim projektima izvještavali su i gotovo svi relevantni tiskani mediji. Tesla ili djelo kipara Vojina Bakića pokazali su se kao dobre medijske priče. Drugi je problem tipa i kvalitete distribucije te recepcije tih informacija. Redovito su najkvalitetniji tekstovi bili na radiju koji se gotovo više i ne smatra nekim ozbiljnim masovnim medijem. Tiskani mediji su samo na najbanalnije načine reproducirali najveće klišeje. To je temeljni problem suvremenog društva općenito. Ne možemo reći da se ne piše – ne samo o nezavisnoj sceni, nego i problemima javnog prostora, tranzicijskoj pljački, korupciji … biločemu – već je problem kako se piše, tj. kako se o tome misli. To jest kako se piše da se praktično zapriječi svaka mogućnost ozbiljne rasprave. U velikim medijima, javnim ili privatnim, evidentna je nemogućnost ozbiljnog, analitičkog govora.

• Važnu ulogu u razvoju kulturne scene u Hrvatskoj i regiji odigrao je Sorosev Institut otvoreno društvo. Koliko je za nezavisnu kulturnu scenu bilo teško prebaciti se s tog izvora financija na lokalne i državne proračuna?
— Sistemi natječaja za projektno financiranje su dosta slični pa tu nije bilo nekih problema. U tom trenutku su netale i neke političke prepreke za financiranje određenih projekata od strane Ministarstva ili grada. Ali bez obzira na to, mislim da je Institut otvoreno društvo prerano i prebrzo otišao. Vladala je iluzija, Tuđman je otišao, promijenila se vlast, “naši dečki” iz koalicije su sad zasjeli u fotelje, sve će biti drugačije. Naravno, pokazalo se da je to bila iluzija. Nažalost, u tom periodu downsizinga i izvlačenja stranih fondacija urušile su se brojne inicijative, grupe, organizacije za koje nisu bili osigurani osnovni infrastrukturni uvjeti da dalje djeluju.

Za Hrvatsku, ali i za druge zemlje regije, pa i šire simptomatične su velike i inertne kulturne institucije s jedne i lokalni centri za kulturu s druge strane, koji opstaju djelomično i kao nasljeđe socijalističkog pristupa proizvodnji i trošenju umjetnosti. Koji su ostvarivi modeli transformacije institucija i gdje je mjesto “općinskih” centara za kulturu u današnjem sustavu?
— Nažalost ja i ne vidim da imaju neko jasno mjesto. Čini se da ti lokalni kulturni centri djeluju većinom po inerciji, postoje zgrade, dobivaju neki budžet, postoji osjećanje neke obaveze da se kako tako financira i taj tip kulture i produkcije. Odgovoru na vaše pitanje mogli bi se možda približiti drugim pitanjem, a gdje je mjesto lokalne uprave i samouprave u postojećem sustavu? Dok se to ne riješi, bojim se da se nećemo približiti niti rješavanju problema lokalnih kulturnih centara.
No, ono što mene daleko više muči je problem politike kulture u cjelini – namjerno ne koristim termin kulturne politike koji označava nešto uži problem administriranja kulturom. Volio bih kad bi naše političke stranke doista postale političke pa tako između ostaloga započele diskusiju i iznijele neke svoje stavove i vizije oko toga kakve političke, u širokom smislu društvene ciljeve žele ostvariti unutar kulture i pomoću kulture. Vidite, ne cijenim puno ideju autonomije kulture. Oni koji traže da kultura bude izvan politike samo žele da kultura njihovu politiku ne dovodi u pitanje.
Temeljno je pitanje dakle kako shvaćamo položaj kulture i umjetnosti u društvu. Želimo li i dalje ostati u klasičnom shvaćanju lijepih umjetnosti, visoke kulturne vrijednosti kao elitnog i elitističkog područja ili kulturu shvaćamo ne tek kao neproduktivni budžetski trošak, rasipanje, nego prvenstveno kao prostor kolektivnog ostvarivanja novih vrijednosti, simboličkih ali i ekonomskih, unapređenja društva, javnosti, javne diskusije o svim društvenim, političkim pa i moralnim pitanjima? Našim političkim elitama takva pitanja niti u predizbornoj kampanji nisu ozbiljno pala na pamet, kamoli da pokušavaju ponuditi neke relevantne odgovore. “Kukuriku koalicija” se u svom Planu 21 dovinula samo do ideje da se povežu kultura i turizam. Naravno, pritom nema ni riječi o tome kakva kultura i kakav turizam a niti kako to povezivanje ostvariti i koji se rezultati osim samog povezivanja – koje je valjda dobro samo po sebi – misle postići.

• Nedavno je donesen zakon o zakladi Kultura nova – koju je na inicijativnu nezavisne kulturne scene pokreće Ministarstvo kulture. Kroz Zakladu bi lutrijska sredstva trebala biti usmjerena prema infrastrukturnim programima nezavisne kulture. – koliko je osnivanje takve zaklade važno za nezavisnu scenu i kakav se konkretan doprinos od nje očekuje?
— Nažalost nisam upućen što se dogodilo nakon donošenja zakona, tj. da li će doista, kako i kada Zaklada doista početi raditi. Koliko se sjećem prve konkretnije inicijative krenule su još u vrijeme koalicijske vlasti za vrijeme ministra Antuna Vujića (SDP) koji je s gnušanjem odbacio ideju da se i dio financiranja – s time i kontrole, podobnosti, klijentelizma itd – izdvoji ispod kape Ministarstva kulture. Kako se očekuje da na predstojećim izborima SDP-ova koalicija opet osvoji vlast nadam se da taj projekt neće opet pasti u nekom preslagivanju političke, stranačke moći. I mogu samo reći da je nezavisnoj ali i općenito čitavoj kulturnoj i civilnoj sceni učinjena velika šteta time što takva zaklada nije pokrenuta davno prije.
U situaciji kakva je naša, svaka decentralizacija i pluralizacija izvora financiranja je dobrodošla. Ono što već godinama zagovaramo, bezuspješno naravno, je rješenje problema dugotrajnijeg financiranja. Naime postojeći projektni sustav ide na financiranje godinu za godinu. To je realno prekratak period za bilo kakve ambicioznije projekte i ne doprinosi stabilnosti – financijskoj, organizacionoj… – aktera na sceni. Očekujem da će jedan dobar dio projekata Zaklade biti upravo tako, dugoročnije financiranje projekata.

• Kakva su očekivanja od ulaska u EU: hoće li institucije morati stezati remen i mijenjati način poslovanja? kakav će biti utjecaj na financiranje nezavisne kulture? I tko je bolje pripremljen za EU-članstvo – institucionalna ili nezavisna kulturna scena?
— Očekivanja su velika. S jedne strane i prevelika, s druge katastrofična. Zahtjevi za “stezanjem remena” dolaze i bez EU. Najracionalnije je reći da će rezultati od ulaska u EU biti onakvi kakvima ih sami napravimo. U tom smislu je općenito govoreći nezavisna kulturna scena daleko spremnija. Ionako je već desetljećima u prekarnom položaju, održava se projektnim financiranjem ima međunarodne kontakte i relevantnost. Dakle, potpuno je suprotna institucionalnoj sceni koja živi na državnom budžetu, međunarodni kontakti su joj isključivo reprezentativne prirode i produkcijski je uglavnom nerelevantna.
Time ne zagovaram ukidanje ili rezanje institucionalne scene i budžetske potpore, već nužne i kadrovske i organizaciono-programske promjene. A za to ne postoji politička volja.

• Za uspješno korištenje EU-ovih fondova i infrastrukture potrebna je razrađena strategije i dugoročno planiranje – postoji li u Hrvatskoj nešto što bi bilo kulturna politika u tom smislu?
— Već sam ustvrdio da niti jedna domaća politička stranka nema neku jasnu politiku kulture.
A i kulturna politika, nešto iznad administrativnog upravljanja i “postavljanja svojih ljudi”, jedva da postoji. U onoj mjeri u kojoj postoji uglavnom se iscrpljuje u izgradnji novih zgrada za institucije koje ni same nemaju nikakav jasan dugoročni plan i program djelovanja.

• Kreativne industrije često se spominju kao jedna od najbrže rastućih gospodarskih grana – postoji li u Hrvatskoj i zemljama regije svijest o mogućnostima te grane i je li ona uopće institucionalno razvijena?
— Ta svijest postoji “u bazi”, kod dijela radnika u sektorima koje pokriva naziv “kreativnih / kulturnih industrija”. U političkim sferama praktično ne postoji, odnosno nikako da vidimo neke konkretne rezultate materijalizacije te svijesti. Na primjer, prije nekoliko godina kolektivnim naporima različitih aktera formuliran prijedlog Nacionalne strategije dizajna netragom je nestao u birokratskim procedurama Vlade RH i nitko ga nikad više nije niti spomenuo.
Mi još nismo niti došli do njega a model kreativnih industrija je na Zapadu već puno kritiziran. Ta raznolika iskustva razvoja kreativnih industrija Evropi trebalo bi proučiti, pokušati preuzeti ono što se pokazalo dobrim i što se u našem kontekstu može provesti, što ima kulturnog, društvenog, ekonomskog smisla i opravdanja, a istodobno pokušati izbjeći zamke i pogreške, npr. korištenja kulture kao sredstva gentrifikacije divljih zona koje onda preuzima “poduzetnički” kapital i produktivne kulturne sadržaje nadomješta komercijalnom zabavom i potrošnjom.
Umjesto preuzimanja gotovog neoliberalnog modela kreativnih industrija kakav je proteklih desetljeća razvijen prvenstveno u Britaniji, možda imamo priliku razviti neki vlastiti hibridni koncept, koji uz “poduzetnički model” kreativnih industrija uključuje i čuva tradiciju društvene i kulturne vrijednosti, socijalne svijesti, demokratske participacije u odlučivanju i zadržava raznolike oblike i izvore javnog financiranja.
Govoriti o Hrvatskoj kao “društvu kreativnosti” zvuči u najmanju ruku idealistički, u najgorem deplasirano, kad znamo kako se kreativan, autorski, umjetnički rad malo cijeni, ne samo financijski, već i na ljestvici poželjnih društvenih vrijednosti. Kulturni prilozi novina se ukidaju; televizijski programi se kulturom uglavnom bave na senzacionalistički način, u vremenu snažne dominacije vizualnih komunikacija broj sati likovne kulture je u školskim programima izuzetno mali itd… No upravo je tu uloga politike, politike kulture i kulturne politike. Politika je po svojoj naravi performativna, uvođenjem određenih koncepata u diskurzivnu javnu sferu imaginarno postaje moguće. Ali ne samo to, zakonskim odredbama (financiranje, porezne olakšice…) i institucionalnim rješenjima (npr. osnivanje javnih ustanova, poput zaklade Kultura nova) moguće je potaknuti određene željene procese.

• Dizajn je jedna od ključnih grana kreativnih industrija, no Hrvatska i dalje nema usuglašenu nacionalnu strategiju dizajna. Koristi li gospodarstvo dizajn na zadovoljavajući način?
— U Hrvatskoj dizajn još uvijek ne postoji u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti tako da nemamo nikakve službene statističkoj podatke kakvi su konkretni financijski rezultati dizajna kao industrije. Kad je riječ o gospodarstvu, ono dizajn koristi gotovo isključivo u sferi marketinga, oglašavanja. Daleko manje u sferi razvoja novih proizvoda i usluga. Još je gora situacija s javnom upravom (državnim, županijskim i gradskim institucijama) koje u najboljem slučaju dizajn vide isključivo u poslovima vizualnog identiteta grada ili županije kao turističke destinacije.
Neka buduća nacionalna strategija dizajna ne smije svoditi dizajn samo na styling, a na račun inventivnosti, inovacije i razvoja, ali ni probleme kojima se dizajn bavi svoditi samo na proizvodnju predmeta i povećanje njihove konkurentnosti, zapostavljajući sve ono što nužno ne rezultira u materijalnom objektu industrijske proizvodnje, proizvodu namijenjenom komercijalnoj eksploataciji na globalnom tržištu. Dakle sve ono od inkluzivnog i interakcijskog do informacijskog dizajna. Ipak, područje kreativnih (kulturnih) industrija svakako je još uvijek ono na kojem imamo najbolje šanse za uključivanje u svjetsko/globalizirano tržište. Mada “kukuriku koalicija” u svom predizbornom programu Plan 21 navodi i “razvoj biotehnologije i nanotehnologije”, teško da u ovakvim uvjetima možemo očekivati razvoj neke sofisticirane tehnološki napredne industrije, ali je lakše napraviti proboje na područjima kreativnosti, umjetnosti, dizajna, mode, razvoja softvera i aplikacija… Koncept “MADE IN CROATIA” (“Proizvedeno u Hrvatskoj”) ne treba u potpunosti odbaciti (posebno u svjetlu aktualne krize i teorija deglobalizacije), ali ga treba dopuniti i razviti konceptom “DESIGNED IN CROATIA” (“Dizajnirano u Hrvatskoj”). Dapače, razvoj proizvodnje u Hrvatskoj ima pravog smisla i opravdanja prvenstveno u sklopu, odnosno kao posljedica dizajniranja u Hrvatskoj. Hrvatski dizajneri i dizajnerice, u prvome redu grafički, ali i produkt/industrijski, pa i modni, često su već prepoznati u svijetu kvalitetom svojih rješenja. Taj se kulturni potencijal, nažalost, još uvijek rijetko pretvara u društveni i ekonomski kapital.

• Posljednje godine nezavisnu kulturnu scenu u Hrvatskoj uvelike je obilježila borba za prostor – kako za onaj za vlastito djelovanje tako i za očuvanje javnog prostora. S obzirom na neke pozitivne primjere kao što su otvaranje Centra za nezavisnu kulturu i mlade, višegodišnji rad riječke molekule ili opstanak Društvenog centra Rojc u Puli– može li nezavisna scena biti zadovoljna tim još uvijek malobrojnim pozitivnim primjerima?
— Nezavisna scena ne može. Ali mislim da je još veći problem što niti društvo u cjelini ne može time biti zadovoljno. Pogledajmo ulice naših gradova. Svako malo na zagrebačkim izlozima vidite oznaku “Prostor u radu – Grad Zagreb”. Ta pomalo kriptična oznaka označava upravo suprotno, u tom prostoru u vlasništvu Grada Zagreba se ništa ne radi. T kavih prostora u gradskom vlasništvu ima puno ali je upravljanje njima potpuno netransparentno. S pravom se sumnja da je riječ o klijentelističkom odnosu. U međuvremenu centar grada je pretvoren u slum. Zanatlije i mali obrti propadaju. Neovisne, kulturne, civilne inicijative, ali i novi poduzetnički pothvati suočavaju se s enormnim cijenama najma prostora koji otežavaju njihovo poslovanje.

• Važna tema odnosa prema javnom prostoru svoju je jasnoću među ostalim dobila (izgubljenom?) bitkom za pješačku zonu u Varšavskoj ulici u Zagrebu, sprečavanjem devastacije park šume u Splitu, suprotstavljanjem megalomanskim projektima golf terena u Dubrovniku. U tim je procesima zajedno s drugim organizacijama civilnog društva ključnu ulogu odigrala i nezavisna kulturna scena. Kakve će strategije društveno angažiranog djelovanja obilježiti nadolazeće razdoblje?
— Mislim da to nitko ne može unaprijed reći. Ovih dana svjedočimo globalnom širenju pokreta okupiranja gradskih trgova i ulica. Možda je to jedan smjer. Lokalne borbe za rješenje pojedinih problema svakako će se nastaviti. Zanimljivo je da npr. radove na projektima dvadesetak odlagališta smeća, kao što je tzv. Županijski centar za gospodarenje otpadom “Kaštijun” u Istarskoj županiji, protiv namjene, načina rada i lokacije kojeg su se izjasnile i lokalne zajednice, građani i ekološke organizacije financira EU. Dok se ne financiraju projekti ili financiranje projekata odlagališta otpada ne uvjetuje uvođenjem sustava selektiranja i recikliranja otpada. Bobra će se dakle internacionalizirati.

• Aktivni ste u akademskoj zajednici – predajete na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Kako gledate na aktualnu borbu dijela studenata za očuvanje besplatnog visokog školovanja?
— Svakako blagonaklono i s potporom. Ipak, treba istaći da situacija nije svuda jednaka. U proteklim protestima, prvenstveno u Zagrebu, stvorena je i jedna “neprincipijelna koalicija” u kojoj se na opravdanim zahtjevima studenata šlepa i jedan čitav akademski pogon koji ne želi nikakve promjene u vlastitom poslovanju. Upravo su Ekonomski, Pravni pa i Filozofski fakultet bili institucije koje su primale velik broj studenata “za osobne potrebe”, tj. onih koji plaćaju studij. Prema dobrom neoliberalnom modelu, tako stečene profite su fakulteti privatizirali a troškove takvog studiranja socijalizirali, ispostavljali društvu, Ministarstvu ali i redovno upisanim studentima čija je kvaliteta studiranja zbog drastično većeg broja studenata padala. Naravno, Ministarstvo je krivo jer takve postupke nije ranije ili spriječilo ili drugačije reguliralo.
Ovih predizbornih mjeseci država i premijerka Kosor prijete poslodavcima da će strogo kažnjavati neisplatu plaća radnicima. Kako onda misle kazniti državu i svoje Ministarstvo koje već dvije godine debelo kasni s isplatom zarađenog dohotka (zvali ga plaćom, honorarom, naknadom…) vanjskim suradnicima na svim fakultetima. Opet je riječ o jednom strukturnom problemu – da su pojedini nastavnici tezgarili na više fakulteta, da su čitavi studiji praktično formirani bez dovoljno stalno zaposlenih kadrova. U nemogućnosti, ili odsustvu želje da riješi taj problem, Ministarstvo je svima linearno prestalo isplaćivati vanjsku suradnju i time dovelo u opasnost normalno održavanje studija i tamo gdje se radilo pošteno i po pravilima. Dakle, bilo bi dobro da država prvo počisti pred svojim pragom.

• Kako iz perspektive profesora komentirate vizualnu kulturu studenata koji su odrastali u vrijeme kolapsa vizualne i političke kulture. Koje su i kakve vrijednosti preuzeli/uveli?
— Ovisno o čemu govorimo. U proteklih nekoliko godina, kako na studij dolaze generacije odrasle i školovane u tzv. postsocijalističkom razdoblju primjetan je pad klasično shvaćene opće obrazovanosti. Mislim da ima više uzroka. Jedan je slom osnovnog i srednjeg školovanja. Drugo je krah ozbiljnih medija. Ukoliko je mjera vizualne kulture prepoznavanje brandova, tu su iznenađujuće dobri. Ali danas kandidati redovito dolaze na prijemne ispite a da nisu pročitali ništa od preporučene literature. Dakle fakulteti danas često moraju nadoknaditi ono što srednje škole nisu obavile. Potaknuti studente da čitaju, sami istražuju i pišu. U seminarskim radovima sve češće uočavate rečenice s Google Translatea. Studenti ne osjećaju ne obavezu, nego niti potrebu da te rečenice smisleno uobliče. S druge strane, jasno mi je da to nije samo neki njihov nedostatak. Dvadeset godina terora nacionalno zagriženih jezikoslovaca i lektora stvorilo je jedan nepismen narod, u kome ne samo što nitko više ne zna što se i kako pravilno piše, nego se niti ne usuđuje pisati po nekom svom osjećaju jezika.
Propast hrvatskog jezika za sada je najveći i praktično jedini uspjeh hrvatskih nacionalista. Ima u tome i neke poetske pravde.

Oglasi


%d bloggers like this: