Interview Mirko Ilić, (još uvijek) inadžija: Dizajn nije zauvijek

10srp.13

Mirko Ilić je u jednom tekstu o domaćem stripu svojevremeno opisan kao “organizacijski najsposobniji i poslovno najprodorniji član Novog kvadrata… najvatreniji podstrekač formiranja Novog kvadrata, najzaslužniji za svojevremenu snažnu koheziju grupe, njen brzi rast i prodor u jugoslavensku omladinsku i studentsku štampu… nakontroverznija ličnost Novog kvadrata: najviše napadan i najviše hvaljen i slavljen.”
Biografski podaci kažu da je rođen u Bijeljini 1956, da je crtao od djetinjstva, a nakon završetka Škole primijenjenih umjetnosti profesionalno se bavi stripom, ilustracijama, designom.
Godine 1975. radio u Zagreb-filmu, od 1976 do 78. urednik stripa u Poletu, od 1980. u tandemu s Lukom Mjedom pod firmom Sporo-Loše-Skupo radi naslovnice za Danas, a od 1983. i ilustracije za talijanski tjednik Panorama.
U međuvremenu su mu stripove objavljivali i poznati strip časopisi Alter alter, Linus, Metal Hurlant…
Usprkos, ili baš zbog tog uspjeha, bile su poznate polemike Glavan – Ilić u kojima je osnovna teza napada prof Glavana na Ilića & co. bila “što će nam alternativa kad nema establishmenta”!
“Ilić i njegovi istomišljenici imaju bez sumnje pravo na vlastitu poetiku, ali je nezgodno što ta izrazito nekomunikativna, elitistička struja stječe sve više pristalica među mladim crtačima i što se time umanjuju ionako minimalne šanse šire afirmacije domaćeg strip stvaralaštva” pisao je krajem 70-ih Darko Glavan.Ta ista ideologija propagirana je i na polju pop muzike i tako je na isti način uništena i domaća novovalna scena dok komercijalni bendovi na koje se tipovalo i koje su Jugoton i Suzy marljivo promovirali nikad nisu opravdali očekivanja niti na domaćem kamoli internacionalnom planu. Nasuprot tome Slovenija je s alternativnim, nekomunikativnim, hermetičnim Laibachom i Borghesiom stekla svjetski poznata imena!
Zbog nedostatka podrške ondašnja domaća alternativa nije se uspjela uspostaviti kao novi establishment, nestala je, a pokazalo se da domaćeg komercijalnog mainstreama još uvijek nema, odnosno, ono što je Glavan uporno previđao, da kod nas strani, uvozni stripovi predstavljaju “establishment”.

Ilić je u SAD otišao 1986. Bio je tamo tek desetak dana kad mu je art director TIME Magazina Rudy Hoglund naručio prvu naslovnicu za jedan američki magazin. Nekoliko dana kasnije njegovo rješenje je odbijeno – i već je bio spreman da se vrati u tadašnju Jugoslaviju. No onda su stvari krenule.
U predgovoru katalogu s jedne od izložbi Mirkovih radova Eric Seidman tadašnji art director magazina Discover prisjeća se prvog susreta: “Pojavio se na mojim vratima nenajavljen. Crne cipele, crne čarape, crne hlače, crna košulja i crna jakna koja je padala ravno sa širokih, snažnih ramena. Zakopčana košulja bez kravate naglo je završavala odjeću i označavala početak glave blijedog tena, ravne plave kose i dubokih, zastrašujućih očiju. Bio je to ili umjetnik ili ubojica. Pošto je ispod ruke nosio mali portfolio bio sam siguran!”

• Što radiš eotkako si izmakao iz našeg pogleda zaokupljenog ratnom svakodnevicom? Zadnje što se onako široko zna je tvoj angažman u Timeu i New York Timesu.
— Sve! Dao sam otkaz, otvorio sam firmo Oko e Mano, postoji dvije godine, partner mi je Alejandro Arce. Sad zatvaram tu firmu i otvorit ću novu s jednim poznatim autorom – ali mu još neću reći ime! Do sad sam svašta radio, i ilustraciju, i dizajn, većinom knjiga, i 3D animaciju, sad ću malo više raditi dizajn i vjerojatno malo više interactive stvari.

• To znači da si se dosta prebacio na kompjutere?
— Je, dosta…

• Kakav je tu bio tvoj osobni transfer, od crtača…
— Mislim da sam negdje 90-e, 89-e, tako nešto, nabavio prvi kompjuter i počeo se igrati, onda je išlo malo dalje, malo dalje, malo dalje… To mi je bio najjednostavniji način, puno mi je lakše bilo dizajnirati s Macom, raditi sam, nego zaposliti puno ljudi.

• Kako je to promijenilo tvoj pristup? Da li uopće?
— Ne mislim da je bitno promijenilo. Jedino što sad kad razmišljam o nečemu ne moram misliti da trebam sam sve nacrtati, izgrebati, itd. već da mogu napraviti nešto na kompjuteru, mogu nešto fotografirati, skenirati… tako da su mogućnosti veće.

• Kako ste organizirali rad u studiju? Imate li pomoćnike, šljakere, ili se držiš onog da svoj dio posla napraviš sam? Koji dio posla radiš sam?
— Ne, imali smo par ljudi, međutim to je većinom bilo za onaj takozvani idiotski dio posla, znaš… Uglavnom u onome što smo radili ja sam bio zadužen za ideje, za koncept, ja bih nacrtao osnovne stvari, na papiru ili u Ilustratoru™, pa bi se to importiralo u Soft Image, ili bih to grubo nacrtao u Soft Imageu pa bi Alejandro to miksao, renderirao i sve te stvari. To je kao prvo bilo prekomplicirano za mene, kao drugo doslovce mi se nije dalo ulaziti u sve te tehničke stvari.

• Ono po čemu te većina publike zna je kao, s jedne strane, preciznog tehničara, izuzetno pedantnog crtača, a s druge kao čovjeka snažnih ideja. Kako se tu upliću nove tehnologije?
— Tehnologija je užasno precizna, ja bih znao sjediti Alejandru iza leđa i govorio ovo mi se ne sviđa, promijenimo ono, pokušajmo ovako… Nažalost ovdje nemam skice za te stvari koje smo radili, moje skice su u osnovi identične finalnom rezultatu. Kad bih razmišljao o ideji, razmišljao sam i što mogu dobiti na kompjuteru, kako maksimalno iskoristiti mogućnosti unutar količine vremena koju bi imali. Utoliko je ta preciznost još uvijek postojala.

• Koliko te sam novi medij, nove mogućnosti, zavedu?
— Naravno. Kad gledaš radove po datumima vidiš da me je u jednom trenutku više zanimalo kako se staklo lomi, što se dešava u refleksima, to bih forsirao, u drugom trenutku su me zanimale tekućine… Kad razmišljam o tome, ako su me zanimale refleksije u tekućini onda to su bile neke krvave ilustracije, onda bi se išao zezati s tim, međutim uvijek je bila prva ideja!

• U časopisima, tekstovima koji se bave designom, postoji konstantan sukob ljudi koji smatraju da tehnika mora roditi nekim novim stvarima i onih koji smatraju kako nas je tehnika odvukla na neke stranputice…
— Što se meni čini, naravno da tehnika mora dovesti neke nove stvari, međutim, užasno je pogrešno satima sjediti ispred kompjutera i pokušavati stvari dok se stvari ne dese. Onda se možeš izgubiti. Sa iskustvom što kompjuter može ja bih uvijek nacrtao tu skicu, smislio ideju za stolom. Kad bi ideja bila totalno finalizirana, kad bih ja bio zadovoljan, sjeo bih pred kompjuter. Ako bi se nešto desilo u kompjuteru što može pomoći ideji, izvrsno, ali ne može se ništa desiti u kompjuteru na što bih rekao idemo sad sve promijeniti! Ja užasno volim kontrolirati stvari, prema tome sjediti ispred kompjutera i pustiti da te kompjuter vodi znači otprilike da vjerojatno u tom trenutku 5 do 10 tisuća ljudi sjedi za istim takvim kompjuterom, s istim programima i vjerojatno baulja sličnom stazom. Ići na te nekakve jeftine trikove koji postoje u kompjuteru, to je meni uvijek bio dobar pokazatelj – Photoshop™ filteri, KAI power tools – rulja počne s tim brljaviti okolo, to me užasava. Stisne gumb pa kaj se desi, desi! To me uopće ne zanima.

• Iz ovog što vidim, i u tim kompjuterski generiranim radovima još uvijek je tvoj prepoznatljiv rukopis, prepoznatljiva stilizacija…
— Uvijek sam ja, ja. Ja se ipak ne mijenjam toliko.

• Zašto ta kompjuterska grafika, novi programi sa svim tim mogućnostima, stvarno još uvijek ipak nisu dala nikakvo novo ime, nešto specifično?
— Zato što je još prerano. Uzmimo, ja sam u knjigama, dizajnerskim godišnjacima, objavljivao puno više klasičnih ilustracija nego onih rađenih pomoću kompjutera. Iz vrlo jednostavnog razloga – pazi, ja sam u posljednjih 5 godina žirirao oko 20-30 različitih konkursa, vidim kako se stvari dešavaju. Kad ti rad dođe na različita žiriranja rulja koja to gleda u stvari ne kuži što je kompjuter. Specijalno ne kuži što je 3D kompjuterska grafika. Većina art directora misli da je to nešto što si fotografirao, pa malo retuširao, dodao sjene… i to je to. Nije im jasno da je kreiran cijeli environment. Zbog toga, zbog nepoznavanja razlike imaš vrlo malo Silicon Graphics™ radnih stanica na kojima ljudi rade ilustracije – većina radi animacije, special effects, advertising… – imaš mašinu koja košta 50 do 100 tisuća dolara i igrati se ilustracijom koja se plaća 500 do 1000 dolara, tu nema logike! Prema tome zbog toga što art directori ne prepoznaju što je dobro a što loše, dobra rulja još ne investira dovoljno vremena u kvalitetnu ilustraciju. Rulja ne kuži zašto ti je potrebno šest dana kad onaj drugi frajer s Photoshopom™ odmah nešto napravi, ljudi još ne vide tu lijepu razliku. Sad kad se to počne dešavati, prije šest mjeseci je pala cijena SG-a, kad se napokon spusti cijena da se napokon i talentirani a ne samo oni koji imaju dovoljno love počnu igrati s time, tada će se neke stvari desiti.
Što se sad dešava, s jedne strane imaš klince koji rade nekakve balone, refleksije, krom, izgleda kao loša psihodelija – to je nekakav art koji ide iza klubova – plus ubace unutra par nekakvih starih elemenata, maskota, neki logo od detergenta, pa je to malo kao od drveta, malo od mramora… i to je to, do rulje koja radi izuzetno ozbiljne stvari, kao što je Art Greenberg, koji je radio advertising za Nike©, za Coke© i tak dalje, međutim između toga nema previše stvari koje se dešavaju.
Uvijek uspoređujem ovo što se događa s kompjuterima s onim što se dogodilo kad se airbrush pojavio u ilustraciji. Pa kad su svi počeli raditi onaj krom, isti štosevi dakle, krom sa refleksijom neba gore, zemlje dole, pa onaj stari štos odsjaja s kružićem okolo, to su svi radili, svi su radili neke ženske u dimu i tak dalje, jer je to bilo najjednostavnije s airbrushem, a onda se airbrush pretvorio u nešto što je usput, za retuširanje ili neke pozadine, ali sam medij se sad miksa sa svim ostalim, i vrlo često ni ne vidiš da je to airbrush. U trenutku kad se to desi s kompjuterom, kad se počne malo više razmišljati, malo dalje od klik to je to, klik to je to, onda će se desiti neke interesantne stvari unutar toga.

• Rekao si da te sve više zanima multimedija i ovo što ste radili sa Siliconima, dakle animacija, pokretne stvari, 3D stvari…
— Da, ali isto tako čista multimedija koja se radi na MacroMindu®. Utoliko me više zanima jer se u zadnje vrijeme stalno priča kako će se designeri morati prebaciti, kako će biti teško… Designer koji radi na Macu je već tamo, nema više neke razlike između raditi za tisak i raditi za multimedia. Ako osoba radi na Macu ustvari je bliža multimedia stvarima nego tisku. Pitanje je samo sve to pokrenuti, pomaći, ili bilo što napraviti. Osim Quarka svi drugi programi, Ilustrator™, Photoshop™ i njihovi rezultati, mogu se koristiti i u MacroMindu, prema tome gdje je razlika?

• Tu je još nešto interesnantno, ti si krenuo iz stripa…
— Iz crtanog filma, ustvari. Ja sam počeo u Zagreb filmu…

• Kakav je tu tvoj trajnji, kontinuirani interes prema pokretu, vremenu…?
— Mislim da se moja iskustva iz stripa još uvijek vide u mojim ilustracijama, u kadriranju i tak dalje, pitanje je samo napraviti neki logičan krug. Nema razlike između, uzmimo, knjige snimanja za nešto što je interaktivno ili skice za strip. Samo je stvar da l’ buš penkalom nacrtal ili ćeš fotografirati, napraviti u Photoshopu™, da li će se neki tekst micati gore-dole, ali zapravo razlike nema.

• Što ste konkretno radili na tom polju i kakva su tvoja konkretna iskustva?
— Radili smo par stvari za MTV, logo za nešto što se zove MTV Sandblast, to su nekakve američke Igre bez granica, radili smo logo za “Alternative nation” za International MTV, to je bila španjolska verzija za latinsku Ameriku, radili smo čak i kinesku verziju za MTV Kinu. Radili smo projekte za Sony®, projekcije za predavanja koja je imao šef Sony Americe, objašnjavala se ta interaktivna tehnologija, projeciralo se na pedeset ekrana… Radio sam consulting na dva interactive projekta Sonyja® koji su bili za promocijske svrhe različitih izvođača i projekata… još nekakve sitnije stvari za avertising.

• Koliko si ti zadovoljan rezultatima? Koliko ti to izgleda kao još jedan medij u nastajanju s kojim ljudi još nisu sigurni što započeti?
— To je još sve dosta sirovo. Uzmimo kad gledaš ova izdanja koja sad rade, razne interactive CD-ROMove i slično, da je to otisnuto na papiru to bi bio živi užas, ali zato što je na ekranu koji svijetli i još klikneš pa se nešto pomakne, ljudima je to interesantno. Mislim, di je razlika između kliknuti i okrenuti stranicu? Još uvijek ti tisak daje više mogućnosti, izuzev zvuka, nego što možeš dobiti na interactive stvarima. Evo imam tu neki časopis na CD ROM-u, koji je šrot! Da je to tiskani časopis bilo bi dosadno. Ovo je drugi broj, imaju i prilog o Laibachu. Vidiš, već omot im je šrot – a kako li je tek ono unutra! Međutim, kao svaka nova stvar, treba dati šansu, mogućnost da se razvije. Tehnologija je tu svakim satom sve bolja i bolja, prema tome za pol godine, godinu dana može biti izvrsno.

• Što se događa na polju dizajna tiskanih stvari, knjiga…
— Pošto ja volim knjige, pošto skupljam knjige, knjige me jako vesele – u trenuku kad sam bio u Zagrebu strane knjige su bile dosta rijetke, svi smo posuđivali jedni drugima knjige i pazili da nemaju uha, da ne budu izlomljene… Mene knjiga ko knjiga još uvijek veseli i zato me zanima dizajnirati ih. Mene ne zanima, osim iz kojekakvih razloga kompromisa kad radiš s nekim klijentom pa te zamoli da usput napraviš još nešto, raditi normalne knjige, stvari na kojima se ne mogu zezati. Stvari koje sam radio za Time magazin i još više onda za New York Times – ja se uvijek volim zezati s medijem, vidjeti koje su granice, i tako dalje, gurati to koliko se može. Naravno granice unutar New York Timesa i Emigrea su dvije različite stvari, međutim gurnuti, pomaknuti te granice unutar Timesa znači puno više nego pomaknuti unutar Emigrea. Unutar Emigrea možeš zapravo napraviti što god hoćeš a da zapravo za širu publiku nisi napravio ništa, jer Emigre kupuju dizajneri koji onda blagu verziju toga prodaju okolo. To iz nekakve šeste ruke dođe do obične publike. I to dođe godinu dana kasnije. Napraviti nekakav pomak u New York Timesu – imaš reakciju sutra! Pomaci nisu bili tako dramatični ali su isto tako važni.

• Kakav je u tim velikim novinama odnos urednika tekstualnog dijela i art directora, dizajnera?
— Loš kao i obično. Međutim ja sam imao tu sreću da sam si mogao uzeti slobodu – rekao sam im da neću raditi više od godinu dana puno radno vrijeme, znali su da za New York Times radim za manje novaca nego što sam zarađivao prije toga, prema tome ja sam uvijek mogao reći – ne sviđa vam se, nećeš, bok! i zalupiti vratima. Nije moglo biti ucjene tipa daćemo ti otkaz, jer neće oni meni dati otkaz nego ću ja otići, prema tome ja ću tamo raditi ako mogu raditi što ja hoću, unutar nekakvih normalnih granica – neću objaviti sliku svog psa u New York Timesu, ali ću raditi unutar onoga što želim, zezati se sa slovima, oblicima teksta i tako dalje. Dobio sam jednu gomilu nagrada za to što sam radio u New York Timesu, s tim da sam ih počeo dobijati takoreći odmah. Tak da oni nisu imali baš puno razloga da se žale. Osim toga reakcije, pisma čitatelja su bile pozitivne. Tu i tamo se, naravno, neko žalio da ne može pročitati tekst koji je plesao po stranici, ali… napraviti to od stranice New York Timesa je… s tim da sam ja uvijek zadržavao njihovu tipografiju, prored, sve one zakone, ali sam se zezao s oblicima.

• To je bio direktno tvoj ručni rad na stranici?
— Imao sam čovjeka koji bi to fino uštimavao, pazi, to je bilo dnevno, imao sam i drugog posla, trčati, hvatati ilustratore itd.

• A kad si otišao vratili su se na 5 stupaca, naslov gore…?
— Da, ali i ja sam kad je trebalo radio obične stupce s nekom zanimljivom ilustracijom… Ostavio sam sve mogućnosti otvorene.

• Kako ti vidiš, kad se sa strane pogledaš, nekakav svoj položaj na toj dizajnerskoj sceni? Je li to jedinstvena scena, New York i Amerika, ili su to dva ili čak tri svijeta?
— Prije dva-tri tjedna imao sam predavanje, pokazivao sam svoje radove, govorio o kreativnom procesu, na jednoj konferenciji u Indianapolisu i skužio sam jednu stvar – tamo ljudi nisu znali tko sam, ali su znali moje radove. Zbog toga što u Americi veći dio rulje misli da sam ilustrator, ne gledaju dizajn. Za njih je to netko drugi jer ovdje ima vrlo malo, možda pet ljudi poput Miltona Glasera koji su i ilustratori i dizajneri. Za Amerikance ja radim loš posao. Financijski radim loš posao – taman mi nešto krene i mogao bih tu zaraditi neku lovu, ja se prešaltam, radim nešto totalno drugo, moram se ponovo potvrđivati, sve ispočetka… S druge strane moj rad je prepoznat utoliko što su svi ovi nekakvi žiriji i konkursi na koje me zovu bazirani na osnovu mog iskustva, rulja me zove jer znaju da imam široko iskustvo, da mogu procijeniti vrijednost različitih stvari, ilustracija, dizajn, ovo i ono… Zovu me da predajem na različitim umjetničkim školama, univerzitetima. Trud koji sam uložio prepoznaje se tamo negdje vani.
U Americi postoje tri scene, uvjetno rečeno, Istočna obala, Zapadna i unutar obje obale i između imaš još i taj corporate design. S tim da je Zapadna obala više crazy, surfer culture, Zapadna obala ima i taj Emigre… Međutim štos je ovakav: zašto je Zapadna obala drugačija? Sve, najradikalnije što vidiš na Zapadnoj obali nije rađeno za klijente već ili se radi za umjetnika ili univerzitet ili koledž na kome se dizajn radi i predaje, tako da tu nema prave ponude i potražnje. Prema tome tu možeš napraviti što hoćeš, možeš se zezati. Međutim ovdje na Istočnoj obali su najveće dizajnerske firme, najveći klijenti su ovdje, puno se više radi konkretnih stvari…

• Postoji li ideološki sukob između Istočne i Zapadne obale?
— Kad se punk pojavio onda se govorilo o “dinosaurusima” i svađi između te dvije grupe, s tim da opet, ustvari ne postoji konflikt. Cijela Zapadna obala prodat će dušu prije ili kasnije. Istočna obala će najbolje i najuspješnije stvari infiltrirati u takozvani mainstream dizajn. Za manje od pola godine bilo koji, najluđi typeface se pojavljuje na naj-mainstream stvarima, prema tome razlika postoji u sekundi kad razmišljaš o tome, u trenutku kad oni bilo što naprave već… Čak i ovo što se događa s tipovima slova što je, ja mislim, totalno nemoralno, uzeti nečiji tuđi tip slova, nešto zmrljati… to je nemoralno sa stanovišta copyrighta. Ne možeš uzeti nečiju helvetiku, malo promijeniti i reći da si napravio nešto novo a da usput tom čovjeku ne platiš ništa. Isto tako kad sutra netko uzme tvoj font i malo ga promijeni, šta? ti ćeš ga tužiti? Ako tebe ulove da koristiš njihovo pismo a nisi ga kupio spremni su te tužiti, s tim da se ne osjećaju krivi što su uzeli tuđe pismo, malo ga išamaraju i to je već art. Te neke granice su čudnovate.

• Nije li to pitanje smisla copyrighta i pojma i uloge autora uopće, danas u toj novoj medijskoj, digitalnoj domeni, sa semplerima, DJ-ima i ideologijom re-miksanja…
— Čini mi se da je to ovdje u dizajnu puno lakše. Ja imam vrlo jednostavnu teoriju – što god moram skanirati, preuzeti u sistem a da ja to nisam kreirao, nekome visim lovu. Što god napravim u sistemu to je moje. Uostalom nema puno razloga za krađu. Postoje Corell® CD-ROMovi s različitim motivima – nebo na primjer. Postoji na njemu sto copyrightfree slika neba, s različitim oblacima, osvjetljenjem itd. CD sa sto slika košta 16 dolara. Mislim da imaju kolekciju od nekih 25000 slika koju možeš kupiti za 2000 dolara. Prema tome zašto trebaš krasti bilo što?
Što se tiče tipova slova – moja logika je otprilike ovakva – ako se ja doma zezam s tipovima slova i pokušavam naći neki logo, da li mi ovo ili ono paše za dizajn, ne osjećam se odgovornim da platim ta slova. U trenutku kad ja design s nekim tipom slova želim poslati u tiskaru ja taj font i platim. I ja uzmem različite tipove slova od frendova, zezam se s njima, ali u trenutku kad od toga napravim knjigu ili što ja znam što, ja naručim ta slova, imam papir da sam ih kupio. Vrlo jednostavno, ja ne bih volio da to meni netko napravi. Prema tome zašto bih ja to napravio drugome?

• Kakvo je tvoje viđenje tipografije devedesetih? Tog novog interesa za nove tipove slova?
— Vrlo brzo će većina toga biti out-of-date. Ljudi će reći, bljaaak, to je ono iz sredine devedesetih! Izgledat će dosadno. Užasno prenatrpano. Meni je dobra usporedba sa psychodelic art, kad gledaš postere iz šezdesetih ponekad vidiš izuzetno dobre stvari, ali najveći dio toga je užas. To što su se u modi vratile traperice na trapez vrlo je slično ovome u tipografiji. In and out. S tim da će opet neki ljudi raditi vrlo lijepe tipove slova a postoje i nekakvi klinci koji misle da ako su skinuli s neke stare pisaće mašine slova i odskanirali ih da je to nešto novo. Vidio sam nekog kretena koji reže tipove slova u kori od banane pa ih onda osuši, fotografira i skenira i to je novi tip slova. Koliko ti puta u životu takav tip slova treba? Ono što se sad događa, ljudi naprave za neki posao tri slova koja im trebaju, onda izmudrijaju i ostale znakove i idu ih prodati kao kompletnu abecedu. Možda pet ljudi na čitavom svijetu će ih stvarno trebati i to je sve. Ja sam radio logo za Koncept records Veljka Despota, tako da bude čitljivo i kao K i kao C. Onda su ljudi to vidli i vele pol slova si već napravil, kaj ne završiš i ostala, pa da prodamo abecedu. Zašto? Taj koncept je bio izvrstan za to, ali da bi napravio slovo “s” morao bih nešto forsirati, kompromisirati, napraviš pet dobrih slova ostala nešto muljaš, tek toliko da ih imaš sve. Treba vidjeti gdje je ta granica rezanja slova za određene namjene i šire primjene.

• Kakav je odnos naručitelja i dizajnera, naročito u odnosu na situaciju u Hrvatskoj gdje se u ovih 10 godina otkako si otišao ništa nije promijenilo?
— Ovdje nije puno bolje, ali barem znaš zašto radiš kompromise. Tamo te ne plate a još te zezaju! Tu je razlika. Sjećam se kad bih donio nešto tko god bi mi naručio u Zagrebu ili u Vijesniku recimo, pogledaju te i: kaj, ti misliš da bum ti to još i platil! U Americi ne možeš biti uspješan a da nisi zaradio lovu. Ovdje ne postoji uspjeh bez novaca. To što ih ti profućkaš, bankrotiraš, to je nešto drugo. Kod nas možeš biti uspješan ilustrator, dizajner, a nemati ni dinara. Prepoznat si među malim krugom ljudi, oni misle da si coool, međutim to ti firme kao Znanje, Školska knjiga još uvijek neće platiti! S tim da je ovdje puno veća konkurencija i puno više poslova ima, puno je brutalnije što se s te strane tiče. Tako da ovdje čak i mjesta kao što je nekad, kad sam ja radio u Zagrebu bio &TD, gdje je bilo pedeset dizajnera koji hoće raditi za njih – neki bi na početku htjeli raditi i besplatno samo da stave nogu u vrata, da se vrata ne zatvore – to i ovdje postoji još uvijek kao i tamo, ali kad ovdje napraviš prvi plakat za nekog kao što je &TD i dobar je, plate ti ga, a tamo ako napraviš prvi dobar plate ti ga isto kao i drugi, treći, četvrti… ništa! Neku siću.

• Očigledno kod nas ljudi, biznismeni, još uvijek ne vide ulogu, korist dizajna?! Gdje oni ovdje vide da dizajn stvarno prodaje?
— Uzmimo časopis koji je kao cool, Ray Gun, taj časopis se prodaje samo radi dizajna. Izdavaču je jasno da nema dizajna nitko ne bi kupio taj časopis jer je dosadan kao i svi ostali rock‘n’roll časopisi. Zašto kupiti to kad možeš kupiti Rolling Stone. Međutim ga rulja kupuje radi dizajna.
U Americi postoji čitava ta kultura oko snowboarda, skateboarda, surfa… Kupuješ novi skateboard samo zato što je drugačiji crtež gore, ne zato što su kotačići bolji. Sve ove loše t-shirts koje vidiš, baseball kape, svaka je totalno identična, od istog materijala – sve što je različito je izgled. Ti radi tog designa logotipa kupuješ pet njih, da ih možeš mijenjati. Očito da design ima ulogu. Ako malo dodaš crvene boje ili zelene, možeš stalno prodavati kapu ispočetka, znači da je to vrlo lukava igra. To što kod nas design nema vrijednosti je zbog toga što ma kaj da naprave to se proda, ili se ionako ne prodaje jer je tako loše! Da postoji sedam Podravki©i da se tuku koju ćeš juhu kupiti onda bi dizajn postao važan. Dokle god postoje ove firme koje imaju monopol, dok god je važnije da li imaš frenda koji radi u ministarstvu za ovo ili ono, na općini, ili znaš direktora Name pa će ti prodavati u svim robnim kućama a naravno da će se prodavati jer bu sve ostale zblokiral, zato kaj ti je frend a ne zato kaj se tvoja roba bolja, koji će ti dizajn?

• Dolazimo do političke uloge dizajna…
— Naravno da je riječ o političkoj ulozi dizajna. To se vjerojatno najbolje vidi na izborima u Hrvatskoj – politička uloga dizajna!!! Meni je dosta zanimljivo to vidjeti kako gospoda dizajneri, ja sam nažalost ili na sreću, kako god hoćeš, vidio vrlo malo stvari, kojekakvih političkih kampanja, toga što se radi u Zagrebu, u Hrvatskoj, međutim za par stvari mi se činilo kao da gospoda dizajneri vade svoje crvene plakate pa samo preko tiskaju bijeli dio polja i sad imaju nacionalističke plakate. Samo su se prešaltali, ali ikonografija je nažalost, vrlo slična staroj ikonografiji koja nije bila bog zna kaj. To je dizajn direktno u službi politike.

• Dosta se vodi diskusija oko tog identiteta Hrvatske i hrvatskog identiteta, da li su to ta dva Ljubičićeva crvena kvadrata…
— Pođimo od grba koji je totalno prekompliciran, loše dizajniran i tako dalje. To je otprilike na nivou kad pišeš prvi roman nakon sto tisuća godina, imao si 52 ideje i ona sve ideš zgurati, kao kad rulja režira prvi film pa sve idu strpati u prvi film, Hrvatska bi tako htjela s jednom zastavom i jednim grbom ispričati čitavu povijest i stradanje hrvatskog naroda u zadnjih tisuću godina. S druge strane ja ne mislim da netko sad može programirati što će se desiti, što bi trebalo. Stvari bi se trebale postepeno raditi, ili ih treba napraviti odmah ali s mogućnošću mijenjanja. Zanima me da li kad Ljubičić napravi ta svoja dva polja da li će se boriti protiv svakog tko u slijedećih pedeset godina nešto hoće promijeniti? U tome je cijeli štos.
Postoje neke komplicirane zastave, kao što je američka, koja ima tu ikonografiju linija za prvih trinaest država, zvijezde i tako dalje. Zbog silne upotrebe zastave na kojekakvim nivoima – od naljepnica na autima do traperica, toliko smo se naviknuli na tu zastavu da je ne treba mijenjati jer je vjerojatno O.K. takva kakva je, međutim kad već imaš mogućnost mijenjat, onda treba misliti na promjenu i na mogućnost za mijenjanje dalje. Nažalost kod nas čini mi se svatko hoće utvrditi to je to i ovo će sad biti zauvijek. Niš nije zauvijek. Dizajn nije zauvijek.

• Što misliš o toj ideji da onda taj nacionalni identitet mora biti dio identiteta svake veće tvrtke. Mora li i Podravka imati dva kvadratića?
— Vrlo jednostavno. Amerika još uvijek u svijetu znači nešto u nekim zemljama. Onda je vrlo logično da američka firma hoće povremeno staviti u nekakav identitet zastavu, da objasni kako oni dolaze iz Amerike, i nekakva rulja tamo negdje u Kini će to popušiti – odmah se vidi da dolazi iz Amerike. Nacionalne firme, Podravka©, stavljajući ta dva tri polja i prodavajući jedni drugima stvari, za koga ih stavljaju? Mislim, ti znaš, ako si iz Hrvatske i kupuješ Podravkin© produkt, ti znaš da je to iz Hrvatske! Da li to znači ako su stavili ta polja da su oni veći Hrvati nego firma iz Rijeke koja nije stavila? Da li je to uloga ikonografije – mi bumo kupili od njih jer su oni bolji Hrvati? Ako su bolji Hrvati da li to znači da bolje delaju, da imaju bolji produkt? Ja kužim da taj nacionalni ponos može postojati ako hoćeš nekaj izvoziti, hoćeš naglasiti da je to iz Hrvatske, međutim opet drugi trik postoji: ko vani zna za Hrvatsku, za ta polja na grbu? Ako ti staviš švicarski križ na vuru rulja bude znala da je to iz Švicarske, da je to jako dobra vura. Ako ne staviš križ a napišeš Made in Switzerland još uvijek budu znali da je to jako dobra vura. Prema tome, ajmo prvo proizvesti dobru vuru, i da se zna da se u Hrvatskoj proizvode dobre vure a onda ćemo razmišljati da li staviti šahovnicu gore ili ne! Staviti šahovnicu na nešto što je loše to znači lošu uslugu! Sad je pitanje, ako je to pitanje marketinga ja mislim da za to nema razloga. Onda gdje počinje ili prestaje granica, tko donosi odluke? Da li firma koja proizvodi školjke za WC, mora ili treba staviti šahovnicu ili ta dva polja minimalnog identiteta? Da li firma koja proizvodi cijevi za kanalizaciju može to imati na svojim cijevima? Umjetna gnojiva? Gdje je granica, tko odlučuje o tome? Ako svi to počnu raditi, tko ti može zabraniti?

• Kakva je prepoznatljivost Hrvatske u svijetu, njena medijska promocija? Da li te je netko zvao da učestvuješ, pomogneš?
— Jedino tko me je povremeno zvao da učestvujem je bila pošta, za poštanske marke. Međutim, učinilo mi se da me zovu tek toliko, da me mogu staviti na listu pozvanih kad drugima šalju. Ja nisam toliko toga vidio, naročito nisam ovdje u Americi vidio, što već govori nešto. To što se nešto vrti unutar Hrvatske to nikome ništa ne znači. Mene znima što dolazi van Hrvatske. Do mene je došlo vrlo malo. Došla su dva CD-a s nekakvom lošom šahovnicom nacrtanom gore i to je gotovo sve. Ovo što vidim od tamo… Postoje dvije mogućnosti. Ili postoji mogućnost da napraviš nešto kao Swiss-design, helvetica, samo mala slova, sve programirano, naštimano. Druga mogućnost je da napraviš nešto što radi jedna vrlo kulturna zemlja kao što je Holandija. Oni mijenjaju svoj novac svakih šest godina. Ove godine ja mislim da su izdali novi novac, ili će sljedeće. Dizajnirao ga je čovjek koji ima 22 godine i on je cutting-edge dizajner. Znači imati će totalno šašave novce. Zakaj ne? Prema tome oni moraju odlučiti, ili će ići eksperimentirati, pokazati se otvorenim, dati mogućnost nekim novim ljudima, nekim novim klincima da rade poštanske marke, novce i tak dalje, ili će imati dvorskog dizajnera – što mi se sve više i više čini da je cijela ova priča oko dizajna tamo bitka oko toga tko će biti dvorski dizajner! Što ima svoje prednosti ali može imati i velike mane. Da se blokiraš u ugao prije nego što si uopće vidio kako je velika soba.

• To me podsjeća na priču oko Emigrea i Zapadne obale. Oni si mogu priuštiti eksperiment jer ne rade za veliki biznis, ali probijaju granice. Možemo zamisliti da je Hrvatska praktično jedna takva Kalifornija, pa zašto ne bi mogla biti jedna takva otkačena dizajnerska sredina?
— Zato sam ti spomenuo Holandiju, kao sredinu koja je imala snage pozvati najveće dizajnere iz svijeta, Nevillea Brodyja, da im dizajnira marke. I onda imaju prekrasnu kolekciju maraka, pokazuju slobodu i tak dalje. Koliko je stranaca dizajniralo bilo šta za Hrvatsku? Jer ako se to desi onda definitivno dvorski slikar ili dvorski dizajner i njegova mala stolica je uzdrmana. A da ne govorim o nekim novim klincima, novoj rulji koja se pojavljuje. Zašto se ne zezati? Međutim rulja koja je na vlasti, koja donosi odluke, shvaća sebe vrlo ozbiljno, što se vidi po njihovom ponašanju, po njihovom pritisku na medije koji ne pišu onako kako njima paše i tako dalje. Oni se shvaćaju vrlo vrlo ozbiljno i onda hoće i vrlo vrlo ozbiljan dizajn. I onda se to nažalost stalno vrti u krug.

Okviri:
••••••••••••••
Hrvatska dijaspora, iseljenici, hrvatsku politiku zanimaju samo kao retorička figura predizbornih govora ili potencijalni pošiljatelji deviza, a nikako ne kao moguća veza sa stvarnim inozemstvom, s tzv. velikim svijetom. Da ovdje gotovo nikog ne zanima intelektualni, kreativni kapital koji bi mogli plasirati u “staru domovinu” pokazuje i činjenica kako tokom proteklih pet godina ni Ilića gotovo nitko iz Hrvatske, pogotovo ne iz redova vlasti, nije kontaktirao za rad na promociji Hrvatske u svijetu.
Veljko Despot mu je naručio logotip tvrtke Kompakt, a iz Slovenije su mu naručili omot za novi CD Buldožera. Njegove ilustracije za druge časopise prenosili su u Novom Danasu, a jedna stara je čak iskorištena za korice knjige “Hrvatski politički vicevi”! Izdavač je bio toliko pošten pa mu je čak poslao nekoliko primjeraka te vrijedne publikacije.
Da to nije jedinstven slučaj upotrebe starih ilustracija za nove omote knjiga Mirko će napomenuti na jednom njemu mnogo dražem primjeru – Theodor Roszak je došao izdavačima s izrezanom stranicom iz nekog časopisa zahtijevajući da se baš ta Ilićeva ilustracija koju je čuvao nekoliko godina, nađe na omotnici njegove nove knjige.
To je samo još jedna potvrda Mirkovog dara da “kristalizira jednostavnu sliku koja opisuje kompleksnu temu”
••••••••••••••••••••
EMIGRE – Emigre Graphics je gotovo obiteljski posao grupe dizajnera – Zuzana Licko, Rudy Vanderlans… Uz pomoć Macintosha i Fontographera® kreirali su niz fontova od kojih neke možete vidjeti i u Arkzinu®. Izdaju i ugledni i kontroverzni dizajnerski i tipografski časopis Emigre.

Arkzin br. 53, Zagreb 08.12.1995.

Oglasi


%d bloggers like this: