Roman Cieslewicz – Sjajni tragovi 1961.–1995.

09srp.13

povodom izložbe
Roman Cieslewicz – Sjajni tragovi 1961.–1995.
HDD galerija • Zagreb

Od 17. 4. do 7.5.2012. u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva održava se izložba ROMAN CIESLEWICZ – SJAJNI TRAGOVI 1961.–1995. Autor izložbe je, kao što je to za tu galeriju karakteristično, također dizajner, Goran Martin Štimac.
Time ova izložba nastavlja niz izložbi održanih posljednjih nekoliko godina u skromnom izložbenom prostoru HDD-a, a koje su se bavile “arheologijom dizajna” druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj, poput Designed in Croatia (autor Dejan Kršić, 2009.), Skriveni dizajn – Odjel dizajna Končar (autorice Koraljke Vlajo, 2011.), Sudi knjigu po koricama (autorice Lana Cavar i Narcisa Vukojević, 2011.), te izložbe Olega Šurana Tko vidi dizajn u Puli? (ožujak, 2012).
U sklopu izložbe, u četvrtak 26. 4., održan je razgovor u kojem je uz autora izložbe Gorana Martina Štimca i voditelja galerije i moderatora Marka Goluba učestvovao i dizajner Željko Serdarević, a iz publike im se pridružio i fotograf Petar Dabac, koji je i osobno poznavao Cieslewicza te s njim surađivao.

No, tko je uopće taj Cieslewicz i zašto nam je on važan?
Rođen 1930. u Lwowu u tadašnjoj Poljskoj, današnjoj Ukrajni, Roman Cieslewicz studirao je na Krakovskoj akademiji lijepih umjetnosti. Tu uči od klasika poljskog plakata George Karolaka, slavnog redatelja, slikara i scenografa Tadeusza Kantora te upoznaje Mieczyslawa Bermana koji ga potiče na rad s foto-montažom i daje mu prvi profesionalni posao. Nakon diplome radi kao grafički urednik mjesečnika “Ty i Ja”. U osam godina stvara više od 200 plakata, prvenstveno za film i kazalište. Ti rani radovi još uvijek su dominantno u duhu tzv. “poljskog plakata” i njima stječe međunarodnu reputaciju. Kako je sam rekao “želio je vidjeti kako će njegovi plakati izgledati pod neonskim svjetlima Zapada”, pa 1963. odlazi u Pariz gdje započinje intenzivnu suradnju s mnogim izdavačkim i galerijskim kućama kao dizajner i umjetnički direktor magazina Elle (1965-1969) i Vogue, Opus International (1967-1969), radi plakate i kataloge za Centar Georges Pompidou, djeluje u sklopu reklamne agencije M.A.F.I.A. (1969-1972) itd. Prvi broj vlastite umjetničke publikacije Kamikaze – revije za panične informacije, objavljuje 1976. Drugi broj izaći će tek 1991. a treći, realiziran 1995. biti će objavljen tek posthumno, 1998. godine. Dakle, bez ikakve opasnosti od pretjerivanja, možemo reći da je riječ o jednom od najznačajnijih i najutjecajnijih dizajnera druge polovice 20. stoljeća.
Stjecajem okolnosti, Cieslewicz je mnogo boravio u Hrvatskoj kojoj se iznova vraćao vezan poslom i prijateljstvima. Izložba Sjajni tragovi, tako se ne oslanja na reprezentativnu produkciju, nego detaljnim istraživanjem nastoji dokumentirati tragove povremenog djelovanja tog poznatog dizajnera poljskog porijekla i francuske adrese, upravo na području Hrvatske, te rasvijetliti njegovu prisutnost na našoj kulturnoj i umjetničkoj sceni kroz niz samostalnih i skupnih izložbi, publikacije, često spominjani redizajn magazina Start, te ukazati na njegov utjecaj na generacije domaćih dizajnera – od suvremenika Ivana Picelja i Mihajla Arsovskog, preko Mirka Ilića (a trebalo bi navesti i Matjaža Vipotnika) do mlađih autora Vanje Cuculića i Ivana Antunovića.
Već u katalogu njegove prve samostalne izložbe na tlu Jugoslavije – i treće samostalne izložbe u karijeri – održane u Galeriji likovnih umjetnosti u Rijeci 1961. godine Boris Vižantin precizno uočava karakter njegovog rada i piše: “Bez obzira, da li je to apstraktno ili simbolično, figuralno ili montažno fotografsko rješenje, akcenat na Cieslewiczevim plakatima leži uvijek na ekspresiji. On je izvrstan poznavalac optičkog senzibiliteta ljudi; svjestan je da živimo u XX stoljeću, u epohi interplanetarnih projektila i kozmičkih raketa i da gledalac našeg doba nema vremena da se zaustavlja i udubljuje. Zbog toga, njegovi plakati ne zamaraju tekstom: on je lapidaran, koncizan, a ipak maksimalno sadržajan.”
Nakon tog prvog predstavljanja domaćoj publici Cieslewicz više puta sudjeluje i na Međunarodnim izložbama originalnog crteža u riječkoj Modernoj galeriji, te redovito izlaže i na Zgrafu, gdje 1987. obavlja i dužnost predsjednika žirija a 1991. selektora francuske sekcije.
Ipak, u pričama o povijesti grafičkog dizajna u Hrvatskoj često se, kao ključno pa i svojevrsno “mitsko mjesto”, spominje Cieslewiczev angažman na dva redizajna magazina Start 1976. i 1980. godine.
Danas često možda nije jasno zašto su njegove naizgled skromne intervencije bile tako važne. O svojoj ulozi u uvodniku 201 broja (1976.) najbolje svjedoči sam Cieslewicz:

“Došao sam da pročistim grafički izgled vašeg lista. Nisam došao da mijenjam njegovu formulu, nego da izvršim plastične zahvate na njegovoj fizionomiji … Namjera mi je bila odstraniti sve barokno, kićeno, učiniti fotografije dokumentima, naći bolji sklad teksta i likovnog, grafičkog, izgleda. Uvesti stroži izbor vizualnih priloga, učiniti ih signalima, simbolima.”

U prvoj polovici sedamdesetih godina, neposredno prije angažmana na prvom redizajnu Starta, Cieslewicz razvija seriju simetričnih fotomontaža koje će postati njegov prepoznatljiv zaštitni znak. Velik broj ih je iskorišten i kao ilustracije u Startu. Četiri rada iz serije trebala su biti izložena i u Galeriji 4sl(ike) koju je u sklopu Teatra &TD vodio dizajner Mihajlo Arsovski. Nažalost, dogovorena izložba zbog niza okolnosti nije realizirana. Ipak, velika samostalna izložba Romana Cieslewicza održana je u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1973. godine i na njoj su osim plakata i montaža, bili izloženi i njegovi radovi s područja opreme knjiga i ekonomske propagande. Tako se danas u zbirci MSU nalazi i 12 originalnih serigrafija simetričnih figura.
Grafički zavod Hrvatske i Galerija Studentskog centra objavili su i “slikovnicu” Igre odraslih/NE! Cieslewicz i poznati ilustrator i pisac Roland Topor, koncipirali su svojevrstan artist-book namjenjen djeci koji ih poziva da svoja razmišljanja o agresivnom “dijalogu odraslih” napišu/nacrtaju na stranice knjige i vrate na adresu GZH. Nije poznato da li je ijedan primjerak ispunjen i doista vraćen izdavaču ali je knjiga u međuvremenu stekla kultni status.
Recentni problemi s financiranjem izložbi bitno su odredili i opseg i sadržaj ovog istraživačkog projekta koji se uglavnom oslanja na dokumentarne materijale prikupljene u arhivama te vrijedne video intervjue s Verom Horvat-Pintarić, art direktorom Starta Fadilom Vejzovićem, urednicima Mariom Bošnjakom i Markom Grčićem te dizajnerima Željkom Borčićem i Ivanom Doroghyjem. Posebnu vrijednost ovakvih projekata predstavlja činjenica da je sav taj dokumentarni materijal arhiviran i na internetu i tako dostupan ne samo publici izvan Zagreba, nego i za buduća istraživanja.
Čitanje dokumenta koje je autor izložbe Sjajni tragovi, Goran Martin Štimac, marljivo prikupio ne može nam dati “konačan odgovor” na pitanja prisutnosti jednog velikog i slavnog dizajnera kao što je Roman Cieslewicz u našoj kulturnoj sredini. Sve veća količina informacija iz različitih izvora otkriva i njihovu djelomičnost i nepouzdanost. Tako se razvija gotovo rašomonovska slika – npr. da li je urednik Starta Sead Saračević poznavao Romana još iz Varšave ili je za sve zaslužna Vera Horvat-Pintarić, ili ipak Ivan Picelj koji je često boravio u Parizu?
No možda u tim tragovima više i nije potrebno tražiti neku “pravu” istinu – vrijedna poruka za nas danas je upravo ono što je vidljivo na samoj površini i na što nas je ova izložba podsjetila. Svega toga – izložbi, knjiga, redizajna, gostiovanja i druženja – ne bi bilo bez samo naizgled trivijalne činjenice: da Cieslewicza netko nije i pozvao. Omogućio mu da radi. Netko tko se nije zadovoljavao uobičajenim stanjem stvari i ograničavao na lokalne veličine. Netko tko je shvaćao da se veličina domaće kulturne scene ne potvrđuje zatvaranjem nego otvaranjem i razmjenom, da poznati strani autori ne ugrožavaju domaće, nego im omogućavaju da se u tom odmjeravanju s ostatkom svijeta i razvijaju.
U izuzetno zanimljivom intervju koji je s njim Konstantin Miles vodio za 201. broj Starta Cieslewicz s divljenjem govori i o Vojinu Bakiću, dadaističkim časopisima te magazinu Svijet, koji su između dva svjetska rata izlazili u Zagrebu. Očita je njegova bogata opća kultura ali i znatiželja da upozna sredinu u kojoj se našao, te ista britkost zapažanja i komentara koju osjećamo i u njegovim radovima. I sposobnost velikog majstora grafičkog dizajna da prepozna i prizna veličinu drugim autorima, poput Ivana Picelja, Mihajla Arsovskog, Ivana Posavca i Mirka Ilića. Baš kao što su i oni u njemu prepoznali autora od kojeg mogu nešto naučiti i s kojim se vrijedi takmičiti.
Od svega toga bismo i mi danas nešto trebali naučiti.

Oglasi


%d bloggers like this: