Komuniciranje drugosti Campom

09srp.13

Sanju Muzaferiju javnost poznaje prvenstveno kao novinarku i urednicu tzv. ženskih časopisa a sada se predstavlja knjigom Komuniciranje drugosti Campom, prijevodom magistarskog rada na poslijediplomskom studiju medijskih znanosti na University of Sussex u Velikoj Britaniji (a koju Meandar objavljuje pod naslovom Od kiča do Campa: strategije subverzije)
Camp, kao i kič, i slični pojmovi, nipošto nije transhistorijski, samorazumljiv pojam izvan povijesti, pa tako ni izvan povijesti njegove recepcije.
Tekst kojim je sam pojam populariziran, poznati esej “Bilješke o Campu” Susan Sontag, originalno objavljen 1964. u časopisu Partisan Review, prije trideset godina preveden je kod nas i objavljen u prvom broju časopisa za književnost Off 1978. godine.
Mada se takav vremenski raspon danas obično tumači kao neko zaostajanje domaće sredine – tadašnje SFRJ – za zbivanjima u svijetu, samo prevođenje, pojava tog teksta u tom trenutku ima svoju logiku. Sedamdesetih godina pojam Campa – sjetimo se samo glam rocka Davida Bowiea, Lou Reeda i Roxy Music, filmova Kena Russela … – bio je veoma važan kao kritika još uvijek dominantne visokomodernističke ideologije i njenih mantri racionalizma, forma-slijedi-funkciju, matematičke konstrukcije mreže, znanstvenog pristupa umjetnosti i dizajnu…
No veoma brzo, s dominacijom postmodernizma i postmodernih stilova, Camp kao da gubi tu svoju kritičku funkciju, ulogu strategije “otpora kroz stilove” (kako je to na jednoj drugoj temi, omladinske subkulture, formulirao Dick Hebdige), odnosno, bolje rečeno, kao i čitavo područje kulture u postmoderni doživljava ekspanziju, svojevrsnu eksploziju, i tako biva integriran u suvremeno društvo spektakla. Ne više radikalan stil protesta već stilizirana modna gesta. Artificijelnost, androginost, travestija, pretjerano, egzotično, ezoterično, ironija, pastiš … sve moguće odrednice kojima se pokušavalo bar dijelom opisati i objasniti Camp postale su dio mainstreama popularne kulture i industrije zabave. Homoseksualnost, travestija, transrodni ideniteti… sve su to odomaćene teme popularnih poslijepodnevnih televizijskih razgovornih emisija. No kraj 80ih i 90e godine 20. stoljeća su godine koje je domaća sredina zaokupljena ratom, pauperizacijom kroz tranziciju, brutalnom prvobitnom akulmulacijom kapitala, uglavnom intelektualno prespavala pa su te promjene kod nas ostale uglavnom netematizirane.
Tako bi se i kod nas niz pojava suvremene kulture, od pretenciozne sofistikacije teatra Tomaža Pandura, preko meksičkih i domaćih televizijskih sapunica do turbofolka, Pink-TV estetike glamuroznih, artificijelnih, plastičnom kirurgijom oblikovanih “narodnjačkih” i “zabavnjačkih” zvijezda, danas mogli – i trebali – čitati u tom kodu. Zašto to ne činimo? Zato što više nema medija koji bi takve rasprave objavljivao? Zato što smo do te mjere navikli na trivijalnosti infotainment žurnalizma da smo danas, uz sve pogodnosti suvremenih komunikacija, puno udaljeniji od suvremenih teorijskih diskusija nego prije trideset godina? Zato što nam je sve to postalo tako blisko i “normalno” pa se o tom ne govori jezikom teorije? Ili (i) zato što je domaća akademska teorija kilometrima udaljena od stvarnog svijeta i medijske kulture?
Stoga je simptomatično da se ova knjižica javlja upravo danas i da autorica ne pripada svijetu domaćem akademskom svijetu. Ne samo da nakon dvadesetak godina tuđmanovske cezure vraća takva promišljanja u javni prostor države/društve gdje je održavanje gay-pridea svake godine sigurnosni rizik a uvođenje distinkcije spola i roda smatra se neprimjerenim kompliciranjem (jer “zna se” što je muško a što žensko i to nam je dosta!), već i stoga što je proteklih godina u čitavom svijetu očita tendencija “poliesterskog modernizma” (kako je to nazvao američki dizajner Jeffrey Keedy) – apstraktnih modernističkih formi ispražnjenih od svih radikalnih i politički revolucionarnih aspekata modernističkog projekta. Istodobno, u tzv. “postkomunističkom” svijetu evidentno nam nedostaje adekvatna teorija modernizacije, pa tako ne postoje jasni odgovori na jedno od ključnih pitanja suvremenog svijeta: kako se modernizacija odvija, i kako se može odvijati u ne-evropskim društvima? Različiti fundamentalizmi su upravo jedan odgovor na te probleme modernizacije u doba globalizacije. Kakva je, dakle, moguća uloga i značenje Campa u društvima koja se proteklih desetljeća radikalno suočavaju s izazovima nejasno konceptualizirane modernizacije u doba globalizacije a tradicijski imaju drugačije odnose prema muško-ženskim odnosima, homoseksualnosti, drugačije konvencije odijevanja, stilove ukrašavanja i ponašanja?
Stoga je temeljno pitanje kojim se u svom tekstu bavi Sanja Muzaferija – može li Camp još uvijek djelovati politički subverzivno, itekako važno. Izvučen iz ekskluzivizma gay kulture/senzibiliteta može li pojam Campa pomoći subvertitiranju ne samo hegemonijskih konstrukcija spolnih ideniteta već i svakog društvenog esencijalizma (roda, nacije, rase, klase…)?
U doba opće kulturalizacije, podvođenja svih društvenih i političkih problema pod kulturalne maske, i priča o Campu tako ponovno postaje važna kao dio jednog od ključnih problema progresivno angažirane teorije: kako estetika/estetsko može djelovati politički?
Naravno, na takva pitanja bilo bi preuzetno očekivati cjelovit odgovor od jedne ovakve knjižice, ali i postavljanje pravih pitanja i njihovo uvođenje u javni prostor već je važan početak.

Objavljeno kao pogovor knjizi
Sanja Muzaferija: Od kiča do Campa: strategije subverzije
Meandar, Zagreb 2008.

Oglasi


%d bloggers like this: