Plakati, kazalište, kultura

22velj.13

Na pitanje o favoritu među kazališnim plakatima nije lako odgovoriti zato što su upravo na području kazališnog plakata trojica autora iz relativno malog panteona naših grafičkih dizajnera napravili neke od svojih najboljih i najpoznatijih radova. U nabrajanju se treba čvrsto držati poretka koji im je i nepristrana abeceda potvrdila: Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Mirko Ilić.

Pretpostavljam da je “usual suspect” često spominjana Bućanova Žar ptica. Ipak, fascinantna kao slika, tako je zasjenila svoj povod da u njoj nije ostalo puno kazališta, a zbog dominacije slike nad tekstom moglo bi se ustvrditi da tu nije ostalo niti puno plakata. Bućan, koji posljednjih godina inzistira upravo na slikarskom karakteru svog rada, možda bi se i suglasio.

Upravo stoga, moj bi izbor uvijek bili plakati zasigurno najvećeg među ex-SFRJ majstorima dizajna, Mihajla Arsovskog. Radovi koji su mu davno priskrbili mjesto u svakoj povijesti grafičkog dizajna druge polovice 20. stoljeća ali ne i službeno priznanje vlastite sredine, barem neku povlaštenu mirovinu za zaslužne građane ili, daleko bilo, mjesto u HAZU. Ah, pa da, imamo previše lažnih dragovoljaca i “invalida” pa zašto bi iskazali poštovanje onima koji su nešto doista i napravili kad to ne donosi bodove ni kod Crkve niti birača.

U opsežnom opusu Arsovskog posebno mjesto zauzimaju kazališni plakati, oni za SEK, IFSK, KASP, Komornu pozornicu i Teatar &TD. No tu se susrećemo s problemom da je teško jedan izdvojiti. Ne samo zbog oštre konkurencije u velikoj količini radova izuzetne kvalitete, nego prvenstveno stoga što ih treba promatrati u serijama, u njihovim slobodnim varijacijama unutar istih strogih formalnih okvira. U današnjoj opsesiji grandioznim, spektakularnim, glamuroznim, trivijalnim, šokantnim i provokativnim, možda stoga vrijedi izabrati something completely different: skromne “šlajfne” u dvije boje, fantastične tipografske bravure za čuvene predstave poput Ljubaf ili Kaspar.

Ako je u dugogodišnjem uništenju kulturnog pogona Studentskog centra i posljedičnoj fizičkoj destrukciji (za koje su podjednako zaslužni političari, kako “ubice na cesti” tako i na strateškim mjestima raspoređeni njihovi ljudi bez jasne vizije i svijesti o politici kulture, kao i Sveučilište bez trunke ideja i hrabrosti) danas još išta od njega ostalo u kulturnoj memoriji grada, onda je to upravo identitet koji je Teatru &TD kroz čitavo desetljeće svojeručno uobličio Mihajlo Arsovski. Identitet koji će, unatoč svemu opstati u prostoru grada sve dok razne vlasti ne ostvare svoje davne namjere i pod parolom razvoja i okriljem strateškog nacionalnog interesa buldožerima konačno ne sravne sa lijepom našom developerskim kapitalom silovanom zemljicom te trošne paviljone i konačno tu izgrade neki lijepi, novi stambeno-poslovni shopping centar sa podzemnom garažom.
Ali, i nakon svih tih skidanja, brisanja i rušenja, plakati će živjeti u knjigama i kad davno budu zaboravljena imena investitora, direktora, gradonačelnika i kardinala. Ovih bi dana razna gospoda stazići trebala imati na umu da je upravo stoga dizajn važan: oni i predstave prolaze a plakati ostaju za vječnost.

u skraćenom obliku objavljeno u kao odgovor na anketu o kazališnim plakatima (povodom slučaja plakata za predstavu Fine mrtve djevojke, dramskog kazališta Gavella) u kratkoživućem dnevniku 21. stoljeće, Zagreb, veljača 2013.

Oglasi


%d bloggers like this: