Opscenost i opsesije

01stu.10
Vjerojatno uopće nije pravo pitanje da li je nešto “Umjetnost” ili “pornografsko”, “opsceno”. Pravo je pitanje zašto se pitanje o tome upravo sada nameće? Što nam to govori o svijetu i vremenu u kojem živimo? Duh 90-ih? Neo-neokonzervativni zaokret? Ili doba novog konzervativnog terora? Ili…? Pod izgovorom borbe protiv zlostavljanja djece potpaljena je moralna panika a Mapplethorpeove fotografije postale su prvi slučaj od širokog medijskog interesa. Senator Jesse Helms, koji tvrdi da Mapplethorpeove fotografije dječaka Jesse McBridea i djevojčice Rosie “potiču seksualno napastvovanje maloljetnika”, je, s nešto uspjeha, pokušao zabraniti svaku federalnu dotaciju za “opscenu” umjetnost. Rezultat toga je da nisu uskraćene novčane stimulacije samo »sumnjivim« umjetnicima, već i institucijama koje takve radove izlažu ili produciraju. Tako je National Council on the Arts ukinuo dvije dotacije Philadelphijskom Institute for Contemporary Art koji je organizirao izložbu Mapplethorpeovih fotografija. Washingtonska Corcoran Galerija je u strahu od ukidanja dotacije odustala od realizacije problematične izložbe The Perfect Moment. NEA je povukla već dodijeljenih 10.000 dolara za izložbu o društvenim utjecajima AIDS-a. Nekadašnja porno zvijezda, sada performance umjetnica Anne Sprinkle, iako nikad nije dobila nikakvu državnu dotaciju, našla se također u središtu kontroverze i zamalo završila u Clevelandskom zatvoru. Njen performance Post Porn Modernist, često opisivan kao live sex show, ustvari je njen obračun s godinama provedenim u industriji seksa i demistifikacija njene, ženske, tjelesnosti. Ironija je da policija nikad nije intervenirala dok je u vrijeme svoje porno-karijere izvodila autentični live sex show. “Sve dok je u pornografskom getu, dok je za njihovo zadovoljstvo, u redu je…” Jedan od pogođenih umjetnika performance artist Tim Miller je napisao An Artist‘s Declaration of Independence [Umjetnikovu deklaraciju nezavisnosti]: »Kada u nizu kulturnih zbivanja… vlada postane prevelika za svoja vlastita krila i pokušava naređivati svojim građanima što da misle i osjećaju, posao je umjetnika da kaže istinu Kralju Georgeu Bushu na izazivački i gnijevan način…« Umjetnica Rachel Rosenthal, koje se sjećamo s EUROKAZA, odbila je primiti dodijeljenu stipendiju od 11.250 dolara i rekla: “Brine me i plaši to što se događa u ovoj zemlji. To žrtvovanje janjadi se koristi da bi se odvukla pažnja od pravih opscenosti…” Miller objašnjava da je Rosenthalova u SAD došla kao izbjeglica pred nacizmom te da stoga ona takve stvari shvaća veoma ozbiljno. Istovremeno, interesantno je zašto se baš danas sve više umjetnika bavi “ispitivanjem seksualnosti”, “dovođenjem u pitanje dominantne seksualne hijerarhije”? Zar je to još jedino područje na kojem se može, ili smije, biti revolucionaran? Što se dogodilo s običnom politikom? Da li danas, kad umjetnost ponovo inzistira na temema a ne samo formalnim eksperimentima, vlast, dominantni sistem moći, na neki način posredno usmjerava, tjera umjetnike na bavljenje tim “problemima” da se ne bi bavili drugim, možda važnijim ili barem “opasnijim” stvarima? Baš sada kad je državni oblik “socijalizma” odnosno “komunizma” gotovo svuda u svijetu propao, možda baš umjetnost ima mogućnost i zadaću ne samo da viziju drugačijeg, mogućeg svijeta održi živom, već i da je realizira. Drugačija organizacija seksualnosti je vjerojatno važan dio toga, ali ne i jedini. Dapače, sasvim sigurno nije onaj na kome će se voditi glavni i odsudni boj. Kao da vlast usmjerava potencijalne snage otpora u za nju nevažan i marginalan ritual. Najinteresantnija stvar, barem s pozicija teorije, povijesti i filozofije umjetnosti, je da u SAD taj konzervativni pritisak rekonstituira koncept avangarde, koncept koji je u krugovima umjetnika, teoretičara, povjesničara umjetnosti (naročito tzv. postmodernista) posljednjeg desetljeća bio odbacivan, ograničavan u značenju i dometima, i definiran kao historijska formacija a ne relacioni pojam. Neokonzervativci redovno koriste pojmove avangarde i avangardnog kao nečega što možda i jeste umjetnost, ali što zanima samo ograničen segment pučanstva i kao takvo ne zaslužuje širu pažnju (kakvu dobiva izlaganjem u poznatim galerijama i muzejima) i državne potpore, dotacije i stipendije. Naravno, pitanje je a što predstavlja manjinu? I što je većina? Gdje su granice i tko određuje kriterije? Tko će biti taj koji će reći: ovo je umjetnost a ovo nije? Država? Sud? Crkva? »Stručnjaci«? Da li je nešto manje vrijedno ako je od interesa za jedan manji ili specifičan dio populacije? Donedavno su se u Americi zakonske granice između umjetnosti i pornografije činile neproblematičnim. U slučaju Miller protiv države California Vrhovni sud odlučio je da se neko djelo može smatrati opscenim tek ako ispunjava tri kriterija od kojih je jedan da “djelu kao cjelini, nedostaje ozbiljna literarna, umjetnička, politička ili znanstvena vrijednost”. Zato se vodila diskusija da li se Mapplethorpeove fotografije trebaju gledati pojedinačno ili kao cjelina. Vjerojatno je i na osnovu toga presedana donesena i oslobađajuća presuda. Čitava je priča krenula povodom Mapplethorpea. Pa, stvarno, da li je to umjetnost ili materijal za sexy porno shop o kome uz disco ritam veselo cvrkuće Cicciolina? Uostalom, što je s Made in Heaven Jeffa Koonsa? Was ist Koonst? Umjetnost ili pornografija? Zašto bi uopće ta dva pojma nužno bila suprotstavljena? Zato je besmisleno, čak uvredljivo i ponižavajuće braniti Mapplethorpea tvrdnjama kako je on umjetnik zato što je fotografirao i cvijeće. Tj. dokazivati da je jedan predmet, tema, sam po sebi, umjetnički a drugi nije. Sam Mapplethorpe je rekao da su u njegovim radovima “biografski i autobiografski elementi sve”. Ipak u njima se otvoreni seksualni elementi, atributi i situacije prikazuju naglašenim, gotovo klasičnim formalizmom. Što podsjeća na Ravelovu izjavu: »Optužuju me da sam artificijelan! Zar ne shvaćaju da netko po svojoj prirodi može biti arificijelan?« Germano Celant piše: “Sama anatomija ne privlači toliko koliko savršenost oblika i sjaj epiderme. Njihovim veličanjem Mapplethorpe nastoji stvoriti idealnog muškarca i ženu. Apolona i Veneru američke kulture…”. Čiste jednobojne, plošne površine koje raskidaju svaku vezu s kontekstom, s javnim i povijesnim zbivanjima ali i s ikonografijom polusvijeta, barovima, sex shopovima, saunama i disco clubovima. Očigledno poziranje, namještenost, artificijelnost situacije (na izvjestan način primjerena samoj narcističkoj kulturi njujorške homoseksualne i transvestitske scene). Tu se ponavlja ona skolastička dilema o seksualnosti u Raju na kraju koje je zaključeno da u Raju ima svega ali bez uzbuđenja. Jer bi uzbuđenje, iracionalno, bilo negacija Boga. Ni kod Mapplethorpea nema “osjećaja uznemirenosti” – njegove fotografije su pokazatelj jednog vremena u dijelu američkog, specifično njujorškog, društva koje je na “marginalne oblike seksualnosti” bilo u stanju hladno gledati. Tamo gdje je sve na površini, gdje nema dubine, nema ni opscenosti. Ili je baš sve opsceno! A Ješa Denegri u tekstu “Fotografija koja poništava granice između vrline i poroka” [Quorum br.3, 1989] piše: »Sve što na ovim slikama vidimo zapravo su prividi. Mapplethorpe je pravi majstor u režiranju situacija: sve je na njegovim slikama u isti mah i istina i obmana, svarno i izmišljeno. Naslada koju samo gledanje tih fotografija nudi proizilazi iz učinka hipertrofije: čar je u tome što nam se u njima sve istodobno čini i hiperrealno i hiperimaginarno«. Ima li bolje definicije umjetničkog? A i pornografije.

Start br.569, 10.11.1990.

Oglasi


%d bloggers like this: