HDD 0910 – Desetljeće izložbi, razvoja i propuštenih prilika

21ruj.10

Ova, po redoslijedu šesta periodična izložba u organizaciji HDD-a, na neki je način i jubilarna. Hrvatsko dizajnersko društvo 1999. godine pokrenulo je seriju revijalnih žiriranih izložbi dizajnerske produkcije u Hrvatskoj. One su inicijalno zamišljene kao godišnji pregled situacije, s težnjom da to bude što cjelovitiji i što realniji pregled najboljih ostvarenja iz područja grafičkog dizajna, produkt dizajna, onoga što se tada nazivalo dizajnom novih medija, uz najavljivanu, ali do danas ne baš i ostvarenu ambiciju teorijskih promišljanja i znanstvenih radova iz područja dizajna.

Prva Izložba hrvatskog dizajna 01, praćena Godišnjakom i Nagradom hrvatskog dizajnerskog društva održana je u skučenom prostoru Galerije Forum 1999. godine. U dvije kategorije, kategoriji grafičkog i kategoriji produkt dizajna, prezentirano je 79 radova 59 autora i autorskih timova, a nagrada za životno djelo posmrtno je dodijeljena Bernardu Bernardiju, desetljećima jednom od najaktivnijih zagovornika dizajna, inicijatoru osnivanja samostalnog dizajnerskog društva i pokretanja visokoškolskog studija. Tu prvu izložbu još je odlikovala koegzistencija autora starije generacije (Arsovski, Borčić, Doroghy, Ljubičić, Pavlović, Popović…) i nove generacije, kako “posljednje generacije autodidakta” (Dragosavac, Greiner & Kropilak, Kršić, Malešević, Masnjak, Serdarević, Špoljar…), tako i prvih generacija studenata Studija dizajna (Bruketa & Žinić, Cavarpayer, Numen…). Već od sljedeće izložbe, uz rijetke iznimke, autori starije generacije gotovo u potpunosti nedostaju, čak ako i dalje profesionalno djeluju u nekoj svojoj niši, povlače se iz drugih aktivnosti na sceni.

To inicijalno razdoblje obilježeno je težnjom za afirmacijom dizajnerske struke unutar kulturne i posebno tržišne produkcije. U uvodniku kataloga tadašnji predsjednik društva Željko Borčić govori o problemima pozicioniranja dizajnerske struke općenito, i posebno ističe probleme u području web produkcije, gdje ulogu “dizajnera i komunikatora” obavljaju informatičari. Tradicionalno, polovica radova iz sekcije grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija bila je realizirana za naručitelje iz područja kulture. Tek desetak radova na izložbi naručeno je iz područja privrede, a  “k tome riječ je o radovima strateški perifernog značaja, poput čestitki, kalendara, kataloga ili godišnjih izviješća, kao da se proteklih godina uvriježila praksa da hrvatsko gospodarstvo svoje glavne strateške projekte povjerava stranim agencijama ili njihovim filijalama u našoj zemlji.” (Borčić, Predgovor, 02, 2001, str. 6.)

U uvodniku grafičke selekcije iste izložbe član žirija Željko Serdarević ističe da na prijelazu stoljeća dolazi do  “postupnog uspostavljanja suglasnosti o kriterijima ‘dobrog’ grafičkog dizajna u nas. ‘Dobrog’ kako u pogledu tehničke uspjelosti i ‘umjetničkog dojma’, tako i u smislu pronalaženja jednog objedinjujućeg idejnog usmjerenja dotada izrazito heterogene i eklektične produkcije.” Tako je na izložbi 02 bilo uočljivo “snažno prisustvo nekoliko dominantnih tema među prijavljenim radovima (ikonoklazam, kodifikacija, povratak tipografskim ishodištima moderne), nametnulo je utisak ‘autorske koncepcije’ izložbi čija je početna namjera bila tek periodično predstavljanje profesionalne razine mlade struke, bez stvarne želje za izražavanjem stava ili uspostavljanjem teze.” (katalog 02, str. 32.) Tada je prevladavalo mišljenje da je ta homogenizacija, uspostavljanje konsenzusa o tome što je “dobar dizajn”, svojevrsan izlaz iz situacije u kojoj je korpus hrvatskog dizajna činilo nekoliko prepoznatljivih autorskih glasova suprotstavljenih golemoj i heterogenoj anonimnoj i amaterskoj produkciji.

No u razdoblju između druge i treće izložbe HDD-a, na hrvatskom tržištu sve veće značenje dobivaju marketinške agencije koje uz sebe vežu dizajnere vizualnih komunikacija, a sve više studenata dizajna svoju budućnost vidi gotovo isključivo u okvirima takvih agencija ili s ambicijom da sami vode jednu takvu agenciju.

To je trenutak i kad Društvo pokretanjem Hrvatskog dizajn centra pokušava aktivno djelovati na povezivanju dizajnera, privrednih subjekata i državnih službi u cilju promocije te jačanja pozicije i uloge dizajna u ekonomiji i društvu u cjelini.

Možemo ustvrditi da 2005. završava razdoblje dizajna u Hrvatskoj koje možemo označiti “tranzicijskim”. Razdoblje tranzicije od samoupravnog socijalizma prema liberalnom kapitalizmu, od osamostaljenja hrvatske države do otvaranja pregovora o priključenju Europskoj zajednici, ali i razdoblje svojevrsne tranzicije u samoj dizajnerskoj profesiji. U tom petnaestogodišnjem razdoblju uspostavljene su sve ključne institucije koje čine, ili bi trebale činiti, scenu dizajna. Dizajn se može studirati na nekoliko visokoškolskih studija, postoje strukovne udruge, održavaju se periodične izložbe (HDD, Zgraf, Zagrebački salon…) osnovani su Hrvatski dizajn centar i Dizajn centar HGK pa je načinjen i iskorak prema definiranju nacionalnog programa i strategije dizajna. Kako ističe Serdarević:

“Dovršenje takva institucionalnog okvira signalizira da je hrvatski dizajn, čak i u okolnostima krovnih organizacija bez stalne adrese, nadrastao gerilsku fazu dosadašnjeg djelovanja. Dobrovoljni angažman pojedinaca trebao bi u skoroj budućnosti biti nadomješten nacionalnim programom i strategijom dizajna, profesionalnim menadžmentom i povezivanjem s gospodarstvom”. (Zarez br. 168, Zagreb, prosinac 2005.)

Izložba hrvatskog dizajna 0708 održana 2008. godine u paviljonu Zagrebačkog velesajma, donosi novu podjelu kategorija. Uvedene su kategorije modnog i odjevnog dizajna te kategorija koncepta u koju su uključeni samoinicirani radovi i oni u kojima dizajnersko rješenje uključuje konceptualizaciju čitavog proizvoda i usluge. U katalogu Željko Serdarević navodi kako se povezivanjem grafičkog dizajna i dizajna elektroničkih medija u jednu kategoriju dizajna vizualnih komunikacija željelo “afirmirati dovršenje integracije tiskanih i elektroničkih platformi” (Serdarević, 0708, 2008., str. 6.).

Dok je Društvo 1999. imalo 150 članova, danas ih je ukupno 591: 290 profesionalaca, 153 pripravnika, 117 studenata, 24 emerita, 1 počasni član i 6 prijatelja društva. Postojanje relativno velikog broja školovanih dizajnerica i dizajnera danas je nezaobilazna i značajna činjenica. Donedavno nije bilo problema sa zapošljavanjem, ali u kontekstu aktualne krize dokumentirani su slučajevi da se na natječaj za jedno radno mjesto u dizajn studiju znalo javiti i do 250 kandidata. Kako su institucije za obrazovanje dizajnera (Studij dizajna u Zagrebu, DVK UMAS, Grafički i Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci…) očito proizvele kritičnu masu kvalificiranih profesionalaca, bilo je očekivano da ćemo danas imati više prepoznatljivih autora i različitih pristupa nego prije. No čini se da tomu ipak nije tako, a pregled radova prijavljenih za izložbu 0910, to i potvrđuje.

Za izložbu je prijavljeno 515 radova. Odabir radova u profesionalnoj kategoriji obavila je Selekcijska komisija u sastavu: Marko Dugonjić (web dizajner), izv. prof. Zlatko Kapetanović (Studij dizajna), Dejan Kršić (grafički dizajner, UMAS), Nina Katarina Simončič (Zavod za dizajn tekstila i odjeće, TTF), dok su selekciju studentskih radova obavili: Davor Bruketa (grafički dizajner), Marko Dugonjić (web dizajner), Andrea Hercog (produkt dizajnerica) i Martina Vrdoljak Ranilović (modna dizajnerica). Na izložbi je predstavljen 291 rad, od toga 219 u kategoriji profesionalnih i 72 studentska rada u kategorijama dizajna vizualnih komunikacija, dizajna elektroničkih/interaktivnih medija, industrijskog/produkt dizajna, postava izložbi, prostorne grafike i signalizacije, ambalaže, modnog i odjevnog dizajna te u kategoriji koncepta.

Već tradicionalno, kategorija dizajna vizualnih komunikacija obuhvaća najviše radova (124 profesionalna, 31 studentski). Najbrojnija su rješenja iz područja grafičkog dizajna, svrstana u potkategorije plakata, vizualnih identiteta, dizajna knjiga, časopisa, kataloga i drugih promotivnih materijala, tipografije i ilustracije. U tim područjima očito je u proteklom desetljeću ostvaren relativno visok standard produkcije koji je sa sobom postupno donio i određenu mjeru unificiranosti. Nažalost, nedostaje radova koji bi se izdvojili svojom originalnošću, inovativnošću, težnjom prema kreativnom eksperimentu koji se ne bi iscrpljivao u upotrebi novog tehnološkog trika. Uz komercijalne pritiske, dio razloga za takvo stanje svakako možemo pripisati spomenutoj teorijskoj apatiji te veoma sporoj i neprikladnoj historizaciji, dokumentiranju prošlih dosega i kreiranju narativa o toj prošlosti, kako bi se nove generacije mogle razvijati u kreativnom dijalogu s autorima i djelima iz prošlosti dizajna onako kako se prakticirao u ovim područjima.

Industrijski/produkt dizajn tradicionalno je podzastupljen sa svega 23 rada u profesionalnoj i 8 radova u studentskoj kategoriji (razlog je možda i u tome što se industrijski/produkt dizajn u pravom smislu studira samo na zagrebačkom Studiju dizajna); dizajn ambalaže s 19 profesionalnih i 5 studentskih radova; dizajn elektroničkih/interaktivnih medija sa 16 profesionalnih i s 10 studentskih radova); modni i odjevni dizajn s po 5 radova te 16 profesionalnih i 13 studentskih radova u kategoriji koncepta.

Mada bi u kategoriji dizajna elektroničkih/interaktivnih medija, zbog njene relativne dostupnosti i propulzivnosti, očekivali i više radova, prijavljeni samoinicirani i studentski radovi se, i pored povremenih zanatskih mana, često ističu autorskom slobodom i propitivanjem medija koje nažalost nije svojstveno radovima u profesionalnoj kategoriji.

Uočljiva je veća prisutnost radova (16, samo u profesionalnoj kategoriji) iz područja postava izložbi, prostorne grafike i, što je posebno važno, iz signalizacije. U nizu javnih projekata, kao što su iz mnogih opravdanih razloga često kritizirane velike sportske dvorane, u suradnji s profesionalnim dizajnerima prilično je kvalitetno riješena signalizacija. Nažalost, razvoj vizualnih komunikacija državnih i javnih institucija još uvijek ne slijedi taj trend, a kako je taj niz velikih sportskih objekata realiziran, veliko je pitanje hoćemo li i na sljedećoj izložbi moći predstaviti takve nove realizacije.

No, to formiranje, uočavanje i prezentacija zasebnih niša, specijalizacija kojima se dizajneri danas mogu baviti, shvaćanje da se dizajn danas ne iscrpljuje u oblikovanju plakata ili reklamnih poruka, čini se vrijednom porukom, ne samo mladim ljudima u njihovu odabiru buduće profesije, već i široj javnosti.

Termin ‘grafički dizajn’ vezan je uz sliku i tiskarsku tehnologiju, pa ga danas mnogi teoretičari i praktičari dizajna smatraju zastarjelim. S digitalnom revolucijom grafički dizajn proširio se izvan tradicionalne grafike, a kompetencije grafičkog dizajnera prerasle su naziv zanimanja.

Čini se da bi i u proteklom razdoblju već ukorijenjen pojam ‘vizualni identitet’ danas trebalo zamijeniti nekim novim pojmovima poput cjelovitog sustava vizualne komunikacije. Identitetske politike nisu u proteklom razdoblju samo otkrile svoje ideološki sumnjivo naličje, nego ni, u teorijskom i praktičnom smislu, više ne odgovaraju realnosti umreženog svijeta (koji uz internet simboliziraju i low-cost aviokompanije). Niz primjera i na domaćoj i na svjetskoj sceni pokazuje da se, djelomično i pod utjecajem nove fleksibilnosti koju pruža internet, od strogo zacrtanih vizualnih identiteta, tzv. kućnog stila definiranog priručnikom grafičkih standarda s čvrsto zacrtanim odnosima znaka i logotipa, standardne tipografije, primarnih i sekundarnih boja, sve češće okrećemo nekim novim, manje strogim načinima dinamične konstrukcije vizualne komunikacije. Zanimljivo je da i kod nas, u sasvim drukčijim tehnološkim uvjetima, već 60-ih i 70-ih godina u radovima Mihajla Arsovskog imamo primjere oblikovanja vizualne komunikacije institucija kao što su biblioteka Razlog i Teatar &TD koji su bili na tom tragu, a protiv tada globalno dominantne visokomodernističke struje stroge organizacije vizualnog identiteta putem knjige grafičkih standarda. Upravo je primjer Teatra &TD dobar pokazatelj da takav pristup može dobro funkcionirati, jer bez obzira na to što o tome mislili razni sudionici, sve što u našoj kulturi i urbanoj memoriji Teatar &TD danas predstavlja, rezultat je gotovo isključivo djelovanja Mihajla Arsovskog, ne samo kao vrhunskog autora plakata, već upravo kao kreatora te strukture vizualne komunikacije koja je bila dovoljno otvorena i fleksibilna da se i nakon njegova prestanka rada još godinama uspijevala održati, akomodirati različite autore i njihove pristupe (među kojima su i imena poput Bućana, Borčića, Ilića…), ma koliko je razni ljudi koji su proteklih desetljeća vodili i vode to kazalište uporno – svjesno ili pukim zanemarivanjem – pokušavali uništiti.

Selekcijska komisija i ove je godine uočila visoku kvalitetu studentskih radova u cjelini, a posebno važnom smatra pojavu većeg broja zanimljivih studentskih radova na području tipografije te relativno malobrojna ali poticajna rješenje iz područja ambalaže.

Ovom prilikom treba istaći da unapređenje edukacije na polju tipografije nadasve možemo pripisati angažmanu Nikole Đureka i Damira Bralića na studijima dizajna u Zagrebu i Splitu. Učinci su i na ovoj izložbi vidljivi u rezultatima njihovih studentica i studenata. Premda je i prije kod nas bilo autora koji su se bavili oblikovanjem pisma, uglavnom je bila riječ o nadahnutim autodidaktima ili pristupu koji je proizilazio iz kaligrafije ili grafičke tehnologije gdje je, dakle, u prvom planu zanimanja više bio problem programskih jezika i lokalizacije pisma, a manje autorski pristup kreiranju novih oblika tipografskih pisama. Upravo je to novina i kvaliteta kojom se Đurek ističe na domaćoj sceni, autorski pristup utemeljen na najvišoj tradiciji tzv. nizozemske tipografske škole, vrhunskom poznavanju klasičnih pravila projektiranja pisama kombiniranim s najsuvremenijim tehnologijama i postupcima digitalnog tipografskog oblikovanja. Kako je više puta isticano u stručnoj javnosti, njegov angažman bitno je utjecao na razvoj akademskog obrazovanja u područjima tipografije i oblikovanja pisma, što će zasigurno rezultirati kvalitativnim napretkom i u drugim područjima vizualnih komunikacija te utjecati na daljnji razvoj dizajna u Hrvatskoj.

Uvodnici i tekstovi o izložbama dizajna, od prvog Zgrafa (1975) do danas, ponavljaju iste jadikovke o dominaciji vizualnih komunikacija, manjku radova iz područja industrijskog/produkt dizajna, diminaciji radova za naručitelje iz sfere kulture, nereprezentativnosti izložbe za “stvarno” stanje dizajna i sl.

Od prošle izložbe, uvođenjem sekcije konceptualnih i samoiniciranih radova u strukovnu izložbu, gdje je u svim ostalim kategorijama realizacija, proizvodnja u određenoj nakladi, javna distribucija, osnovna pretpostavka, a naručitelj jedan od ključnih elemenata, praktično partner u nastanku rada i finalnom rezultatu, željelo se izaći ili barem ukazati na jedan smjer izlaska iz te autoviktimizacije, naznačiti i preuzeti aktivnu ulogu u kreiranju svoje stvarnosti, društva i okoliša. Upravo bi dizajn danas trebao i mogao biti važan, ne samo kao sredstvo podizanja konkurentnosti postojeće privrede, već i otvaranja novih područja proizvodnje i kreacije te razvoja društva u cjelini. U međuvremenu, nažalost, svjedočimo tendencijama koje su upravo suprotne tim intencijama – smanjenje sati vizualne kulture u školama samo je jedan primjer. Možda je barem dio problema i u još uvijek dominantnom mišljenju koje pojam dizajna uglavnom shvaća kao styling, nešto povezano s modom i dekoracijom.

Razlozi zbog kojih je uvedena, da se istaknu i promoviraju radovi koji izlaze izvan okvira ubičajenih razmišljanja, koji nisu realizirani za naručitelje već samoinicirani, pa ponekad i neutilitarni, oni u kojima dizajnerice i dizajneri pokazuju i svoju inicijativu u osmišljavanju čitavog proizvoda ili usluge, ali i društvenu svijest u reagiranju na neki problem koji ih tišti kao građane, je upravo i razlog zašto je ta kategorija, po svojoj prirodi, po njezinoj konceptualizaciji, i najmanje koherentna. K tome, zbog takve otvorenosti u procesu selekcije se u nju, iz različitih razloga, trpa i sve ono što ne ide u neke druge žanrovski jasno definirane kategorije.

U kontekstu odabranih radova, posebno samoiniciranih i studentskih iz kategorije interakcija, važno je primijetiti da se sve češće javljaju radovi koji otvaraju nove smjerove, izlaze izvan tradicionalno shvaćenih dizajnerskih postupaka, odnosno ne temelje se bitno na klasičnom dizajnerskom pristupu formi, oblikovanju vizualnih i taktilnih elemenata, već se kreću u području koje je kolega Ivica Mitrović nazvao “dizajnom bez dizajna”, propitujući definicije i percepciju što je dizajn danas. To nam pokazuje da su barem u sklopu svog visokoškolskog obrazovanja mladi dizajneri i dizajnerice usmjereni prema radovima kroz koje pokušavaju promisliti ulogu dizajna u društvu, ali i artikulirati svoje stavove prema raznovrsnim društvenim pitanjima i problemima.

Nasuprot tome, u proteklom razdoblju – a što je posebno zamjetljivo djelovanjem  izložbenog prostora HDD-a  –  uočljiv je i niz primjera kada profesionalni dizajneri pomalo “bježe” u sigurnost arta, određene vrste instalacija, suvremene umjetnosti, koja se i sama sve češće služi jezikom i strategijama dizajna. Posebno se tu problematičnima čine one prakse koje nisu društveno i kritički orijentirane pa se takve tendencije često čine kao alibi za izbjegavanje kreativnog angažmana na brojnim područjima u kojima se to danas čini potrebnim.

U proteklom periodu dizajn se ipak pomalo afirmirao u visokoškolskom sustavu, gdje se nalazio samo kao grana unutar područja likovnih umjetnosti. Usvojen je, od strane visokoškolskih ustanova koje se bave dizajnerskom izobrazbom iniciran prijedlog, da se zbog svojih specifičnosti dizajn kategorizira kao zasebno polje, s pripadnim granama Dizajna vizualnih komunikacije, Industrijskog dizajna i dizajna proizvoda, Modnog dizajna i Dizajna interakcija.

Kako u tekstu “Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst” ističe kolega Ivica Mitrović, dizajn u interaktivnim medijima smješten je unutar dizajna vizualnih komunikacija, čime se nastojala izbjeći kategorizacija koja je određena medijem, a naglašava se cilj (vizualno komuniciranje), dok je dizajn interakcija odvojen kao posebna kategorija/grana, koja se odnosi na dizajniranje interakcija korisnika s drugim korisnicima ili predmetom, gdje rezultat dizajnerskog procesa nije nužno vizualan ili taktilan artefakt.

Vrijeme je da se dizajn na isti način afirmira i u gospodarstvu, da u vremenu kreativnih industrija (sa svim kritikama koje tom konceptu možemo uputiti) dobije svoje mjesto i da njegov utjecaj bude mjerljiv i vrednovan.

U aktualnom kontekstu ekonomske krize, recesije i porasta nezaposlenosti postoji velika mogućnost i potreba za oživljavanjem obrta, sitne, manufakturne produkcije. Možda bi i dizajn – posebno produkt dizajn – trebao biti više fokusiran na razini grupa, projekata, studija i autorskih timova koji sami stvaraju posao, scenu i produkciju, a ne na razini klasičnih studija i agencija koji žive od toga što ih angažiraju vanjski naručitelji. Upravo se od studentica i studenata koji su se usmjerili prema industrijskom/produkt dizajnu, oblikovanju ambalaže i odjevnom dizajnu u sljedećem periodu očekuje najveći induvidualni aktivizam, pokušaj da po završetku studija proaktivno djeluju ne čekajući velike narudžbe od nepostojećih naručitelja, već gradeći svoje mjesto na tržištu i dizajnerskoj sceni u suradnjama sa zanatskom produkcijom i malom privredom, čijem će razvoju svojim znanjima, sposobnostima i novim idejama doprinijeti.

POSTINDUSTRIJSKA HRVATSKA

Deset godina održavanja izložbi HDD-a predstavlja i drugo desetljeće hrvatske postsocijalističke tranzicije. Nakon crne rupe politički burnih 90-ih godina, obilježenih ratom, bujanjem nacionalne isključivosti, privatizacijskom pljačkom, nulte godine su doba tzv. normalizacije, procesa uključivanja u tzv. euroatlantske integracije te postupnog poboljšanja političkih odnosa i razvoja kulturnih i ekonomskih razmjena u tzv. jugosferi.

Možda se može činiti kao jeftina dosjetka, ali temeljno je pitanje to što je industrijski dizajn u postindustrijsko doba? Treba raščistiti s iluzijom jer postindustrijski ne znači da je industrijski model u potpunosti ukinut, već je promijenjen, transformiran. Način materijalne proizvodnje mijenja se uvođenjem informatičkih tehnologija, automatizacije i robotike, povećava se produktivnost i dolazi do fleksibilne proizvodnje, koja se nužno ne temelji na logici velikih serija, već proizvod može prilagođavati poznatom naručitelju.

Za zemlje centra i poluperiferije svjetskog sistema glavni izvor bogatstva više dominantno nije materijalno-industrijska proizvodnja, već su to financijske špekulacije, igre financijskog kapitala, stvaranje “dodatne vrijednosti”, doslovce simboličkog kapitala, brendiranjem proizvoda i prodajom imidža, dok se najveći dio materijalne proizvodnje seli u dalekoistočne zemlje s jeftinijom radnom snagom, slabim sindikatima i nedovoljnom brigom za zaštitu okoliša. Nusproizvod toga jesu sve veća sistemska nezaposlenost na Zapadu i ekološka katastrofa na Istoku.

Kad različiti oblici licenciranja i franšiza postaju dominantan poslovni model, najveći dio profita ne ostvaruje se više pukom prodajom klasično shvaćene robe, fizičkog objekta, već putem tantijema, patenata, autorskih prava, licenciranja softvera ili sadržaja koji se prima putem određenog hardversko-softverskog sklopa (od mobilne telefonije, sms i mms sadržaja, interneta, servisa poput iTunesa itd). Sami pojmovi proizvoda, proizvodnje, prodaje te kupovine i tržišta, doživljavaju krupne promjene.

I tu je ključna uloga, nove mogućnosti ali i odgovornosti, dizajna i dizajnera, od samog oblikovanja, tehnoloških inovacija, kreiranja novih proizvoda i usluga, preko pseudoinovacija i stilizacije proizvoda do marketinga, advertisinga, onog što se sada naziva brendiranjem, stvaranjem “veza s potrošačima” itd.

Modernistička definicija dizajna, koju i danas često čujemo, vezana je uz probleme forme, proizvodnje, upotrebe… pa ulogu dizajnera najčešće definira kao rješavanje problema. Ideologija dizajna koja služi kao opravdanje određene metodologije, s retorikom rješavanja problema, istraživanja, projektiranja… u kontekstu današnjih složenih društvenih i kulturnih odnosa te razvoja novih komunikacijskih tehnologija postaje sve problematičnija, ne zato što više nema problema koje bi trebalo rješavati, već stoga što sve manje odgovara stvarnosti situacije. Kako ističe kolega Mirko Petrić, dok se nekad u teoriji dizajna raspravljalo o mogućoj ulozi projektiranja u stvaranju zdravijeg društvenog okruženja i boljeg života građana i građanki, pri čemu je uvijek bila isticana društvena odgovornost dizajnera, danas je veza demokracije i dizajna posve zapostavljena. Dok se čeka odgovor na pitanje tko ima pravo odlučivati o tome kako bi društvo trebalo izgledati, u prazan prostor svom silom stupa opća komercijalizacija društvenog života, koja dizajnu namjenjuje isključivu ulogu proizvodnje “lijepih objekata”. Dominantan priblem koji se nameće dizajnerima nije kako napraviti što bolji proizvod, već pronalaženje novog stylinga da bi se u osnovi isti predmet stalno iznova prodavao, kreiranje novog ciklusa želje-potrošnje… Jedan, ne tako mali rezultat takve prakse, za koju su dijelom odgovorni i dizajneri, jest i sve veće zagađenje, uništavanje resursa, povećanje socijalnih i ekonomskih razlika. A to je sve dugoročno neodrživo i zahtijeva hitne društvene intervencije. U tome dizajnerice i dizajneri imaju, mogu i trebaju imati važnu ulogu. Recentna ekonomska kriza zadala je snažne udarce kredibilitetu neoliberalnog modela novoga svjetskog poretka, što u svijetu potiče sve glasnije postavljanje pitanja o restrukturiranju, jer nitko ne zna kako će se kriza razvijati i koje će biti njezine dugoročne posljedice. U prvome redu stoga što rezultati nisu unaprijed određeni, već ovise o odgovorima i reakcijama svih sudionika. O našoj aktivnosti ili pasivnosti.

Profesija je opet, još jednom, u trenutku preispitivanja svoje uloge, smisla, značenja, metoda… svojih dominantnih vrijednosti. Jedino što je danas, kada smo suočeni s novim izazovima ekološke katastrofe, evidentnih klimatskih promjena, iscrpljivanja prirodnih resursa, neslućenog razvoja suvremenih tehnologija, širenja digitalne domene, genetskog inženjeringa, posljedičnim urušavanjem socijalnih prava, rastućim klasnim podjelama, trajnim stanjem masovne strukturne nezaposlenosti, sukobima bogatog sjevera i siromašnog juga, s kontinuiranim ratnim stanjima niskog intenztiteta, privatizacijom javnog, ne samo prostora, već čitave javne domene, od komunalnih usluga, školovanja, zdravstva do zatvora i ratovanja… ulog možda veći nego ikad prije.

Riječ je i o sklopu globalnih društvenih i ekonomskih promjena koje pogađaju svaki dio više nego ikad povezanog svjetskog sistema. Razvojem tržišta i povećanjem blagostanja uskoro će svaka kineska obitelj poželjeti hladnjak, automobil… Može li to na ovom stupnju tehnogije naš ekosustav izdržati? Vjerojatno ne može. No rješenje ne može biti u tome da se velikom dijelu stanovništva planeta uskraćuje standard života koji se na zapadu već smatra uobičajenim minimumom, tretirati ih kao obespravljenu radnu armiju koja osigurava relativno blagostanje zapada. Kako bi se izbjegle još teže društvene, ekonomske i ekološke katastrofe, jedan je od izlaza i razvoj ekološki prihvatljivih tehnologija, redizajniranje ne samo proizvoda, tehnoloških sredstava, aparata, već i struktura, postupaka, usluga…

Suvremeni pogled na ulogu dizajna na početku 21. stoljeća ne smije biti koncentriran na formalne ili tehnološke aspekte predmeta koje dizajner proizvodi, nego ponajprije na utjecaj koji oni imaju na ljude, njihov društveni i prirodni okoliš. Nove potrebe proširuju polje djelovanja dizajnera, od znanja o oblicima, tehnikama i proizvodnim procesima, prema razumijevanju socijalnih, psiholoških, kulturnih, ekonomskih i ekoloških činitelja koji utječu na život u nekom društvu.

DESETLJEĆE KOJE SU POJELI SKAKAVCI

U protekla dva desetljeća, u Hrvatskoj, kao tipičnoj zemlji poluperiferije ili čak periferije poluperiferije svjetskog sistema, ostvarili smo neki sirotinjski oblik postindustrijskog društva: društvene promjene, procesi tranzicije, privatizacije, umjesto proklamiranog i očekivanog razvoja, porasta društvenog blagostanja koje su političke i ekonomske promjene obećavale, donijeli su uništavanje mnogih tvornica, industrijskih pogona, pa i čitavih industrijskih grana. Ono što je u Britaniji 70-ih i 80-ih godina vlada Margaret Thatcher provela brutalnom razgradnjom države blagostanja i nametanjem neoliberalnog modela, kod nas je 90-ih provedeno kao rezultat “spontane ideologije” demontiranja jugoslavenskog socijalističkog modela. Osnovni ideološki trik tzv. postsocijalističke tranzicije iz “realnog socijalizma” u realnosti kapitalizma je u tome da su godinama svi, desničari, nacionalisti, liberali, narodnjaci, socijaldemokrati… lupetali o demokraciji, višestranačju, parlamentarizmu i ljudskim pravima, nacionalnoj državi kao idealnom pa i jedinom mogućem okviru za njihovo ostvarenje, a ispod te bajke o samostalnosti i suverenosti odvijala se beskrupulozna “prvobitna akumulacija”, u biti privatizacijska pljačka društvene imovine.

Možemo čak ustvrditi da pravi cilj većine postjugoslavenskih ratova nije bilo neko teritorijalno osvajanje, pa čak niti tzv. “etnička čišćenja” kao neka vrst rješenja desetljećima potiskivanih primordijalnih strasti – to su nusproizvodi i profesionalni rizici ratova kao sredstva vođenja politike – već su upravo imali unutrašnju ulogu maskiranja brutalne denacionalizacije. Zagovornici tzv. “tržišne politike” i danas kontinuirano rogobore protiv “komunističkog nasljeđa”, državne regulacije i intervencija itd. a zaboravljaju da smo u SFRJ imali društveno a ne državno vlasništvo, i da to nije bilo tek pitanje “naziva”. Upravo je suverena nacionalna država otela rezultate rada i pravo na upravljanje i odlučivanje svom vlastitom stanovništvu i ponovo uvela državno vlasništvo kako bi ga u često sumnjivim privatizacijskim transakcijama prepustila izabranim tajkunima, gotovo od reda stranačkim prašinarima, bivšim kamiondžijama i skladištarima.

Pritom je stvarna konkurentnost tih poduzeća na tržištu bila tek jedan mali dio jednadžbe. Veću je ulogu odigrao sustav privatizacije u kojem je paketom isprepletenih političkih odluka i privatnih (ili barem partikularnih) interesa, društveno vlasništvo najprije pretvoreno u državno da bi vođeno snom o 200 bogatih obitelji, bilo jeftino privatizirano, a novim vlasnicima omogućeno da veću dobit ostvare špekulacijama s nekretninama nego održavanjem proizvodnje i zaposlenosti.

Pri tome je jedna mjera (ili propust) pogodovala drugoj i potencirala negativne efekte – pad proizvodnje i uvozna politika stvorili su i reproducirali preprodavačku privredu koja je poticala konstantno zaduživanje (i države, privrede i građana) stimuliranjem kreditne potrošnje i subvencijama, a destimulirala ulaganja u znanje, tehnologiju, rad i proizvodnju.

Tu je simptomatičan slučaj nacionalne strategije dizajna, i kao koncepcije i kao dokumenta.

U predgovoru kataloga 02 Željko Borčić piše: “kronična gluhoća velikog dijela društva za pitanja naše struke urgentno traži otvaranje javne rasprave o hrvatskom strateškom opredjeljenju prema dizajnu. … nedostatak dobro dizajniranih hrvatskih proizvoda, usluga, identiteta i sustava vizualnih komunikacija … više je stvar nehaja i neznanja nego objektivnih gospodarskih teškoća.” (Godišnjak hrvatskog dizajna 02, Zagreb 2001., str. 6.). Ako je u međuvremenu na tržištu u području vizualnih komunikacija i došlo do određenog pomaka, on nije vidljiv u privrednom i političkom segmentu.

Za prvi projekt tada tek osnovanog Hrvatskog dizajn centra, Dizajn za održivi razvoj, tijekom 2004. godine nije se našlo financijskih sredstava u mjerodavnim ministarstvima, Hrvatskoj gospodarskoj komori ni u Udruženju drvoprerađivača Hrvatske. Sljedeće godine HDC je surađivao s ministarstvima poljoprivrede i gospodarstva na izradi Programa razvoja dizajna u drvnoj industriji te Programa razvoja dizajna u hrvatskom gospodarstvu, ali neki njihovi rezultati nisu uočeni.

Ipak, kao jedna od posljedica te suradnje, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva u lipnju 2006. godine, uz blagoslov vlade RH, osniva Povjerenstvo za izradu NSD-a u čijem su sastavu bili predstavnici niza dizajnerskih, obrazovnih, upravnih i gospodarskih institucija. Uz redovne sastanke Povjerenstva i uže Radne skupine, metodologija izrade NSD-a uključivala je i četiri cjelodnevne stručne radionice u kojima je sudjelovalo oko 80 stručnjaka iz područja dizajna, edukacije, uprave i gospodarstva. Radionice, podijeljene u radne grupe (Edukacija, Gospodarstvo, Javni sektor i Kultura), osigurale su, uz transparentnost rada, nužnu razmjenu podataka i ideja između raznovrsnih – često i interesno suprotstavljenih – sudionika. Niz predstavnika različitih institucija i organizacija, od Ministarstva, HGK, udruge poslodavaca, predstavnika obrazovnih institucija i strukovnih organizacija, sudjelovalo je u tim radnim skupinama s ciljem donošenja prijedloga nacrta Nacionalne strategije dizajna (2007-11.). Već je tada čudno zvučalo da je takav zadatak pao na teret Ministarstva šumarstva a ne, recimo, Ministarstva gospodarstva, ali eto iz nekog njihovog razloga, interesa i odnosa moći, takva je odluka ipak donesena i na nama nije bilo da je preispitujemo.

Rad na prijedlogu nacrta NSD-a nije bio jednostavan, jer su sudionici dolazili iz različitih područja, ne samo s različitim profesionalnim interesima, već i znanjima i shvaćanjima što dizajn jest i čemu bi trebao i mogao poslužiti. Na kraju je neki kompromisni dokument prihvaćen i poslan Vladi. Očekivali smo i da će ga uz eventualne korekcije poslati Saboru na čitanje i usvajanje, nakon čega je trebao biti donesen i operativni Akcijski plan kojim bi se definirale konkretne aktivnosti i mjere za uspješno provođenje strateških razvojnih ciljeva. Dapače, cinici među nama smatrali su da je riječ o svojevrsnom političkom potezu Vlade Ive Sanadera kako bi se u predizbornom vremenu naglasila proaktivna politika, jačanje privrede, sektora kreativnih industrija itd. Očito smo bili naivni i precijenili mudrost političke kaste. Dokument je otišao na čitanje u Vladu i tamo netragom nestao u nekoj birokratskoj ladici. Nikad više ništa nismo čuli o njemu. Članovi užeg povjerenstva obaviješteni su pismenim putem samo da dokument nije prihvaćen. Nikakav razlog nije naveden, a na poslije upućena pitanja odgovor nikad nije stigao. Prema nekim glasinama i prije rasprave o samom sadržaju dokumenta, neki članovi Vlade doveli su u pitanje mjerodavnost Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva da inicira donošenje takvog dokumenta!? U međuvremenu se i to ministarstvo transformiralo u Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva. Rok za koji je Strategija pisana već se polako primiče kraju, i da je dokument prihvaćen, već bi trebalo raditi na analizi i reviziji postignutih rezultata i ciljeva, kako bi se započelo s radom na donošenju novog strateškog plana za iduće razdoblje. Nažalost, ništa se od toga nije dogodilo, a politički skakavci opet su nam “pojeli” barem 4 do 5 godina.

Kako se, dakle, već godinama ništa službeno ne čuje o sudbini tog dokumenta, zamolio sam kolegicu Koraljku Vlajo, koja je u ime HDD-a bila jedna od koordinatorica i autorica završne redakcije prijedloga, da Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva uputi još jedan dopis. Zanimalo nas je kako se sada službeno tretira ta nikad odobrena Nacionalna strategija dizajna. Kako se približavala redovita izložba HDD-a, htjeli smo javno pokazati radnu verziju u kompletnom obliku ili barem ekstenzivno citirati neke njezine dijelove (uz napomenu da se radi o završnoj radnoj verziji). Htjeli smo, naime, iznova institucionalno aktualizirati pitanje Nacionalne strategije i njezina donošenja. Na naše pitanje i molbu, stigao nam je odgovor koji vrijedi citirati u cijelosti:

“NSD je službeni, neusvojeni dokument Vlade RH koji je kao takav pohranjen u Arhivu iste. Odnosno, o istome dokumentu se više ne smije raspravljati, a posebno ne iznositi dokument ili dijelove istoga u javnost.

Navedeno se odnosi na MRRŠVG kao resorno ministarstvo, a posebno na tijelo/a koje je samo sudjelovao/lo, stručnim savjetima, u izradi dokumenta.

Dokument se ne smije citirati.

Jedina informacija koju možete koristiti je podatak da je NSD izrađen kao konačan prijedlog dokumenta koji nije usvojen na Vladi RH.”

Ako je i moguće razumjeti da je ministarstvima nekom odredbom zapriječeno da naknadno komentiraju dokumente koje je Vlada odbacila, čini se najblaže rečeno neutemeljenim tretirati te dokumente kao državnu tajnu i zabranjivati institucijama i osobama koje su sudjelovale u nastanku takva dokumenta da o njemu javno raspravljaju, uključujući tu i njegovo citiranje. Naposljetku i zbog toga što bi svaka javna rasprava donijela neke nove ideje i poglede, omogućila nastanak kvalitetnijeg novog dokumenta. Posebno ako ovaj i nije bio odbačen zbog svog sadržaja, nego ponajprije zbog određenih formalno-proceduralnih razloga i svojevrsne borbe za moć među ministrima i ministarstvima.

No možemo ustvrditi da je čak i to pretjerano optimistično tumačenje. Naime, da je samo o tome riječ, neko drugo ministarstvo, primjerice Ministarstvo gospodarstva, već bi iniciralo to pitanje i Vlada bi mu povjerila izradu novog dokumenta. U međuvremenu se donose opsežni planovi za izlazak iz krize, najavljuje se niz antirecesijskih mjera itd., a o NSD-u ni riječi. Ne samo o strategiji kao dokumentu, već uopće o politikama razvoja tzv. kreativnih i/ili kulturnih industrija, uspostavljanju novog privrednog i razvojnog modela. Maksimum je imaginacije naših privrednih i ekonomskih stručnjaka, i vladinih i opozicijskih, organizacija klastera drvne industrije u kojima bi eventualno umjesto sirove drvne građe izvozili namještaj proizveden za inozemne naručitelje.

U međuvremenu je Vlada u travnju 2010. prezentirala Program gospodarskog oporavka u kojem se ističe da je globalna gospodarska kriza snažno utjecala na gospodarska kretanja u Republici Hrvatskoj pa vrijedi podsjetiti da je u 2009. godini:

  • bruto domaći proizvod bio za 5,8 posto niži nego u 2008. godini, spustivši se gotovo na razinu iz 2006. godine
  • industrijska proizvodnja smanjila se za 9,2 posto u odnosu na 2008. godinu
  • robni izvoz pao za više od 20 posto u odnosu na 2008. godinu
  • nezaposlenost porasla za 21,2 posto ili za 51.090 tisuća osoba (potkraj godine u odnosu na kraj 2008. godine)
  • vanjski dug unatoč slabijoj investicijskoj i osobnoj potrošnji dosegnuo 98,5 posto BDP-a potkraj 2009. te iznosi 44,6 mlrd eura ili 4,3 mlrd eura više nego potkraj 2008.
  • nelikvidnost i dalje raste i ugrožava opstojnost zdravih tvrtki itd.

Vlada je uočila i to da je svjetska kriza samo naglasila postojanje niza strukturnih slabosti među kojima ističe i “slabu konkurentnost hrvatskih proizvoda i usluga na inozemnom tržištu koja proizlazi iz njihove niske tehnološke razine.” Činjenica da se u među zacrtanim mjerama gospodarskog oporavka ne razmatra i dizajn kao razvojna strategija, čudi tim više što se u više navrata naglašava kako su za uspješnu transformaciju gospodarstva nužne značajne promjene sustava vrijednosti, shvaćanja, navika i ponašanja svih subjekata – države i javnog sektora, privatnih poduzeća i stanovništva (u čemu bi primjena dizajna uvelike mogla pomoći, pri čemu najmanje mislimo na propagandnu ulogu), te barata frazama o održivom rastu (praktično nezamislivom bez angažiranja dizajna), dok se komparativne prednosti nalaze isključivo u trivijalnim prirodno-geografskim datostima poput povoljnoga geografskog položaja, ugodne klime i lijepe prirode, znatnih zemljišnih i vodnih resursa, bogate i (navodno) očuvane kulturne baštine i izgrađene cestovne infrastrukture, dok “prilike koje dolaze” proizlaze isključivo iz članstva u NATO savezu i očekivanog ulaska u EU.

U čitavom prijedlogu novih mjera poticanje nove proizvodnje jedva se spominje, nije jasno kako se misli pojačati konkurentnost hrvatskih proizvoda (i kojih!?), kako podignuti tehnološku razinu privrede, a mjere su u prvome redu usmjerene na one fiskalne – rezanje budžeta, smanjenje izdataka javnog sektora i socijalizaciju raznih troškova (školstvo, zdravstvo, mirovinsko osiguranje…).

Jedan od autora, gospodin Škegro, tim povodom tvrdi da nam trebaju uspješna poduzeća, a ne industrija. Premda je to loše formulirao, u određenom aspektu ima i pravo – u ovako maloj zemlji nema smisla orijentirati se na velike sustave granske privrede – očito na područjima masovne tekstilne industrije (koja je gotovo u potpunosti bez riječi uništena), brodogradnje (koju se dobrim dijelom održava zbog socijalnog mira) i sl., ne možemo biti globalno konkurentni. Ali upravo je jedna od osnovnih ideja i ciljeva NSD-a bila ta da treba promijeniti koncepciju, naše shvaćanje što je industrija, kako naći svoj položaj na domaćem i globaliziranom tržištu. Države koje posljednjih godina bilježe najveće stope privrednog rasta, poput Kine, Južne Koreje, ujedno su i zemlje koje danas najviše ulažu u razvoj dizajna, otvaraju nove škole, pozivaju strane stručnjake, predavače… jer znaju da ni one dugoročno ne mogu održati svoj položaj privrednih i ekonomskih velesila na jeftinoj radnoj snazi koja jeftino proizvodi zapadnu robu i njezine jeftine kopije.

Finska već desetljećima ističe dizajn kao efikasan način unapređenja domaće industrije i promocije njezinih dostignuća, ali i poboljšanja usluga javnog sektora. Kreativne industrije (među ostalima dizajn, film i izdavaštvo) najbrže su rastući gospodarski sektor u Danskoj, te zapošljavaju oko 15% radne snage. Kod nas takvi statistički podaci ne samo što ne postoje, nego ni ne mogu postojati jer u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti dizajn uopće ne postoji kao kategorija (kao što su npr. arhitektura ili šumarstvo), pa ga tako ni HABOR nema u registru djelatnosti za koje daje kredit poduzetnicima i malim tvrtkama. Kako su onda tvrtke koje se de facto bave dizajnom registrirane pod različitim kategorijama – grafičke usluge, izdavaštvo, arhitektura … – ne može se realno odrediti koliki je stvaran ekonomski udio sektora dizajna u domaćoj privredi. Dizajn centar HGK pokrenuo je inicijativu da se to promijeni i nadamo se da će ovoga puta institucije promptno reagirati.

Vlada koja u svom vlastitom dokumentu tvrdi da je preduvjet za promjenu gospodarske slike Hrvatske promjena sustava vrijednosti po kojemu je društvo do sada dominantno funkcioniralo – sama ostaje unutar starog sustava vrijednosti, shvaćanja, navika i ponašanja.

Apsurdno je da se uz toliko veliki broj visokoobrazovanih, neskromno recimo i kvalitetnih, afirmiranih dizajnerica i dizajnera, dizajn na državnoj razini ne proglasi nacionalnim prioritetom  te da se ne potiče na njegovu uporabu pri stvaranju novih proizvoda i usluga, u cjelokupnom društvenom polju, od javnih institucija i državne uprave do malog poduzetništva.

Nacionalna strategija ne smije svoditi dizajn samo na styling, a na račun inventivnosti, inovacije i razvoja, ni probleme kojima se dizajn bavi svoditi samo na proizvodnju predmeta i povećanje njihove konkurentnosti, zapostavljajući sve ono što nužno ne rezultira u materijalnom objektu industrijske proizvodnje, proizvodu namijenjenom komercijalnoj eksploataciji na globalnom tržištu, od inkluzivnog i interakcijskog do informacijskog dizajna. Ipak, područje kreativnih (kulturnih) industrija svakako je ono na kojem imamo najbolje šanse za uključivanje u svjetsko/globalizirano tršište. Teško možemo očekivati razvoj neke visokosofisticirane tehnološki napredne industrije, ali je lakše napraviti proboje na područjima kreativnosti, umjetnosti, dizajna, mode, razvoja softvera i aplikacija… Koncept “MADE IN CROATIA” (“Proizvedeno u Hrvatskoj”) ne treba u potpunosti odbaciti (posebno u svjetlu aktualne krize i teorija deglobalizacije), ali ga treba dopuniti i razviti konceptom “DESIGNED IN CROATIA” (“Dizajnirano u Hrvatskoj”). Dapače, razvoj proizvodnje u Hrvatskoj ima pravog smisla i opravdanja prvenstveno u sklopu, kao posljedica dizajniranja u Hrvatskoj. Hrvatski dizajneri i dizajnerice, u prvome redu grafički, ali i produkt/industrijski, pa i modni, često su već prepoznati u svijetu kvalitetom svojih rješenja. Taj se kulturni potencijal, nažalost, još uvijek rijetko pretvara u društveni i ekonomski kapital. I to je zadatak za buduće razdoblje jer će se sljedeća izložba, gotovo sigurno, već održavati u sasvim izmijenjenim uvjetima članstva u Europskoj uniji.

Tekst je originalno objavljen u katalogu izložbe 0910 HDD, Zagreb, 2010, te na portalu Kulturpunkt:

  1. Desetljeće izložbi, razvoja i propuštenih prilikahttp://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/489/
  2. Postindustrijska Hrvatskahttp://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/490/
  3. Desetljeće koje su pojeli skakavcihttp://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/491/
Oglasi


%d bloggers like this: