Oh, no my dear Watson, this is not done by accident, but by design!

07svi.09

Ako danas čitamo požutjele novinske izreske o izložbama poput Zgrafa ili povodom osnivanja HDD-a [koji se tada još zvao DDH], može nas začuditi [ili možda uopće ne?] činjenica da i tada većina komentara jadikuje se nad teškom situacijom u industrijskom dizajnu, krizom domaće proizvodnje i manjku razumijevanja kod privrede. Zaziva se afirmacija dizajna kao važnog sredstva podizanja kvalitete privredne proizvodnje, naglašava potreba za afirmacijom struke koja je, jelda, nedovoljno prepoznata, pa postoje problemi s autorskim pravima a i rad dizajnera se nedovoljno cijeni i naravno, neodgovarajuće plaća.

Tako na primjer u tekstu povodom drugog ZGRAF-a Goroslav Keller piše:

“…prikaz ipak nije objektivan odraz stvarne situacije, već i zbog samog postupka selekcioniranja [za izložbu je prihvaćeno oko polovice prijavljenih radova]. Izvan interesa ZGRAF-a ostao je velik dio upotrebe [ili zloupotrebe] dizajna u oblasti privrede. Ekonomsko-propagandne poruke, komercijalni oglasi, televizijski spotovi, prospektni materijali itd…. Ima dakle, pravo Bernik kad ustvrđuje da i ova izložba ima prizvuk avangardnosti umjesto prikaza prosjeka, masovnosti: ‘ZGRAF 2 ne prikazuje se kao iscrpna informacija o dosegu u jugoslavenskog grafičkog oblikovanja, nego kao njegov željeni prikaz’…”, “u nas se pažnja poklanja samo prvom [grafičkom dizajnu], umjesto da se stvori novi proizvod, stvara se privid promjene. Umjesto da grafički dizajner usmjerava sve napore na usavršavanje proizvoda, on je najčešće prisiljen na to da samo prikrije nepostojanje takvih stvarnih promjena…”, “ZGRAF ostavlja dojam o disproporciji između dizajna proizvoda i grafičkog dizajna… Razvoj grafičkog dizajna, čini se, podudaran je s inovacijskim i kreativnim bankrotom razvoja i oblikovanja proizvoda…”

[Goroslav Keller: Mnogo dizajnera traže autora, Start br. 245, 28.6.1978]

Iako ovi reci zvuče kao da su danas napisani, situacija se u protekla tri desetljeća ipak bitno promijenila. Ne samo da su dizajneri i dizajnerice iz Hrvatske danas prepoznati u svijetu i osvajaju brojna priznanja i nagrade na različitim natječajima i izložbama strukovnih organizacija [poput ADC-a i TDC-a, Red Dota…]; da se o njima objavljuju prilozi u stručnim časopisima, već je u proteklom periodu [1990-2005] došlo i do uspostavljanja svih važnih institucionalnih preduvjeta [strukovne organizacije – ULUPUH i HDD; visokoškolski studiji dizajna u Zagrebu i Splitu; HDC, Dizajn centar pri HGK; održavaju se periodične izložbe – Zgraf, Zagrebački salon, godišnje izložbe HDD-a…] za daljnji razvoj struke i poboljšanje položaja dizajna u društvu kao i njegove šire upotrebe kako u privredi tako i društvenom i javnom sektoru. No možda baš zbog tog relativno snažnog razvoja dizajna u Hrvatskoj treba se samo/kritički osvrnuti i na slabosti kako u samoj dizajnerskoj zajednici tako i na široj društvenoj sceni. Problemi su edukacija, osim na natječajima slabi kontakti s inozemstvom, nepostojanje stručne dnevne kritika i rudimentarna teorija, nedostatak inicijative samih dizajnera…

Prije godinu-dvije dana pokrenut je rad na Nacionalnoj strategiji dizajna u što su od samih početaka bili uključeni HDD i HDC, a u radionicama i fokus-grupama učestvovali su i brojni dizajneri. Uz dosta nesuglasica, radne skupine su ipak ispunile svoj zadatak i sastavile prijedlog koji je trebao biti predstavljen Saboru i Vladi, i u konačnici od njih usvojen. Međutim, nikad više za njega nismo čuli. Danas se gotovo panično govori o antirecesijskim mjerama, planovima iz izlazak iz krize, akcionim planovima za jačanje potpore turizmu… i opet se tu nigdje ne spominje dizajn, ne samo kao onaj “alat za podizanje konkurentnosti”, “stvaranju dodatne vrijednosti proizvoda”, već i kao važan dio tog “društva znanja” o kojem se deklarativno tako često govori a niz mjera ne samo što ne doprinosi njegovom ostvarenju već često ima i sasvim suprotne efekte.

Aktualni trenutak ne obilježava samo globalna ekonomska kriza, već i svojvrsna domaća krize politike, političkog sustava, prakse stranačke parlamentarne demokracije koja ni kod nas očito dobro ne funkcionira. Niti jedna stranka, ni iz vladajuće koalicije niti iz opozicije, nemaju jasne vizije, strategije, programe. Aktualni protesti studenata to nam jasno pokazuju i nedvosmisleno potvrđuju. Stoga su ideja i diskusija o mogućoj strategiji dizajna / kulturnih i kreativnih industrija danas izuzetno važni.

STRATEGIJA DIZAJNA

O strategiji dizajna u Republici Hrvatskoj ne može se govoriti izvan društvenog konteksta, pri čemu nije riječ tek o poznatim tezama o niskom stupnju implementacije dizajna u domaćoj privredi, nerazumijevanju naručitelja itd. već prvenstveno globalnog ekonomskog ali i evropskog društvenog i političkog konteksta [uključujući npr. smjernice Europske unije].

Strategija dizajna ne može se promatrati i razvijati parohijalno, u odvojenim segmentima [gospodarstvo, kultura, javni sektor, edukacija…], već integralno, uočiti raznolikost problema i pristupa, te iskoristiti sinergijsko djelovanje državnih i gradskih institucija, gradova i županija, strukovnih udruga [HDD, ULUPUH, ali i Udruga poslodavaca itd], građanskih i privatnih inicijativa, te privrede. Niz problema društvenog života, razvoja društva u cjelini, ne može se riješiti, ili barem postići poboljšanje, napredak, nekim direktnim, neposrednim jednoznačnim zahvatom ili akcijom. Riječ je o “stanjima koja su nužno nusprodukti”. Dakle da bi zahvatili raznolike probleme kao što su npr. nezaposlenost, ekonomska kriza, niska produktivnost, konkurentnost na međunarodnom tržištu roba i usluga, širenje turističke ponude, dezidealiziranost stanovništva, politička pasivnost mladih, konzumerizam, estradizacija kulture, nepovjerenje u medije… potrebno je djelovati sinergijski, nizom akcija koje će svojim posrednim djelovanjima poticati i pozitivne pomake u drugim sferama. Po svojoj prirodi dizajn je kompleksno područje na kojem su takve aktivnosti nužne i moguće.

Razdvajanje javnog sektora, privrede i kulture – kakvo kod nas još uvijek dominantno vlada – iz čega proizilazi i perpetuiranje pogrešne vizije gospodarstva kao isključive proizvodne djelatnosti a kulture isključivo kao potrošnje, nije primjereno aktualnom stanju postindustrijskog društva. Strategiju dizajna treba promatrati u sklopu kompleksa razvoja i uloge onoga što se već uobičajeno naziva “kulturnim/kreativnim industrijama”, sektora koji je u zemljama Zapada glavni pokretač ekonomskog razvoja, generator novih vrijednosti i područje zapošljavanja. Pritom, treba uočiti da EU nema jedinstvenu definiciju i jedno nedvosmisleno shvaćanje, pa tako niti jedinstvenu politiku prema razvoju, ulozi i položaju “kreativnih industrija”. U različitim državama iskustva i pristupi su raznoliki. Različiti politički akteri koriste iste pojmove i naizgled govore o istome, ali se njihva interpretacije pojmova bitno razlikuju. K tome, i pojmovi “kreativnih/kulturnih industrija” ne pojavljuju se u svim relevantnim dokumentima [npr. Programa regionalnog i strukturnog financiranja]. Ipak, posljednjih godina različite inačice pojmova “kreativnosti”, “kreativne industrije”, “kreativne ekonomije” sve češće se javljaju u dokumentima EU, pri čemu se posebna pozornost posvećuje područjima audiovizuelnih medija [tu možemo prepoznati strah od Hollywooda!], digitalnih komunikacija i politike zaštite autorskih prava i intelektualnog vlasništva [strah od piratske industrije Istoka!]

Kreativne industrije su nesumnjivo važan suvremeni koncept. No i postojeća evropska iskustva pokazuju i njegove probleme i ograničenja. Ukoliko bismo pitali koje je od dva zla veće – potpuna državna/gradska/institucionalna kontrola ili potpuna prepuštenost kulture tržištu, morali bi odgovoriti “oba su gora”. Kako u Hrvatskoj sama sfera kreativnih/kulturnih industrija još nije razvijena, možda imamo šansu ne ponoviti sve negativne aspekte koji su se već javili u drugim sredinama.

U svom dominantnom, neoliberalnom obliku pojam “kreativnih industrija” uspješno razdvaja kulturne sadržaje od njihovog društvenog, političkog, komunikacijskog konteksta i čini ih pogodnima za tržišnu eksploataciju. Diskusije o “kulturnim industrijama” temelje se uglavnom na nekoliko klišea:

  • naglašava se ekonomska važnost kulture i kreativnog rada u postavljaju se preširoke i nejasne definicije u na osnovu tako postavljenih definicija i fleksibilnih parametara izvlače se statistički podaci koji “dokazuju” da su “kreativne industrije” ključni ekonomski sektor s nezamislivim potencijalima budućeg rasta i razvoja.
  • svaki grad ili zemlja tad ističe svoje posebne pogodnosti za razvoj tog sektora i naglašava potrebu daljnjih mjera koje će još više unaprijediti situaciju u ističu se pozitivni rezultati u povećanju zaposlenosti, ekonomskom rastu, uspjesima na međunarodnom tržištu …
  • ništa se ne govori o uvjetima rada, socijalnoj sigurnosti itd. “Flexible work”, “flexible worker”, “flexible employment” postavljaju se kao neupitni oblici.

Stoga bi trebalo uzeti u obzir da moda govora o “kreativnim industrijama” sa sobom nosi i duboko ukorijenjene političke i ekonomske pretpostavke te razmotriti koje su njihove posljedice za društvo i kulturu u cjelini. S druge strane, ne može se zanemariti vrijednost određenih [potvrđeno uspješnih] modela kao i činjenica da velik broj školovanih mladih ljudi u tim područjima vidi i priželjkuje svoju budućnost. Ta raznolika iskustva razvoja “kreativnih industrija” Evropi trebalo bi proučiti, preuzeti ono što se pokazalo dobrim i što se u našem kontekstu može provesti, što ima kulturnog, društvenog, ekonomskog smisla i opravdanja, a pokušati izbjeći zamke i pogreške [npr. korištenje kulture kao sredstva gentrifikacije divljih zona koje onda preuzima kapital i produktivne kulturne sadržaje nadomješta potrošnjom]. Umjesto preuzimanja gotovog neoliberalnog modela “kreativnih industrija” kakav je razvijen prvenstveno u Britaniji, trebali bi razviti vlastiti [hibridni] koncept, koji uz “poduzetnički model” kreativnih industrija uključuje i čuva tradiciju društvene i kulturne vrijednosti, socijalne svijesti, demokratske participacije u odlučivanju, zadržava dio oblika javnog financiranja itd.

Govoriti o Hrvatskoj kao “društvu kreativnosti”/“kreativnom društvu” zvuči u najmanju ruku idealistički, u najgorem deplasirano, kad znamo kako se kreativan, autorski, umjetnički rad malo cijeni, ne samo financijski, već i kao poželjne društvene vrijednosti. Kulturni prilozi novina se ukidaju; televizijski programi se kulturom uglavnom bave na senzacionalistički način itd… No upravo je tu uloga politike, pa tako i kulturne politike i strateških dokumenata. Politika je po svojoj naravi performativna, uvođenjem u diskurzivnu javnu sferu imaginarno postaje moguće.

Mada sve više probija ideja snažne komercijalizacije [pa i estradizacije] kulturnih djelatnosti, kod nas još uvijek ipak postoji shvaćanje da su kultura i umjetnost javno dobro i javna odgovornost, i stoga je dominantno javno financiranje [Ministarstvo, Grad, županije]. U skladu s tom tradicijom većina javnog financiranja odlazi institucionalnim projektima koji se smatraju bitnim za očuvanje baštine – muzeji, očuvanje spomenika, konzervacija, institucionalno kazalište itd. U usporedbi sa sredstvima, koja odlaze na tzv. hladni pogon institucija, javno financiranje projekata suvremene kulture i umjetnosti, medijske kulture i tzv. kulture mladih, pa tako tzv. kreativnih industrija i dizajna, je slabo. Institucionalna scena je na ogromnim budžetima koje svojim kreativnim dosezima ne opravdava, ne postoji nikakva odgovornost prema javnosti, kvaliteti djela, posjećenosti, dok je vaninstitucionalna scena osuđena na projektno financiranje i posredno hiperprodukciju kako bi se uopće održavala u pogonu, jer nema riješena pitanja prostora, financiranja administrativnih troškova itd. Pa ipak, i tako ograničeni, nepovoljni načini financiranja omogućili su uspostavljanje određene dinamike na kulturnoj sceni.

Kod nas postoji još uvijek prilično jak jaz između tradicionalno shvaćene visoke kulture, utjelovljene u brojnim institucijama te vaninstitucionalne scene [koja se često još naziva mladom, alternativnom, neovisnom itd…]. Popularna kultura nije priznata, tretira se kao kultura mladih, a isto se događa i sa suvremnom umjetnošću koju likovne komisije često odbijaju s obrazloženjima poput “pa nemamo novca ni za prave umjetnike” tj. one koji slikaju … Unutar toga, polažaj discipline poput dizajna je još marginalniji [nije “prava” umjetnost, to je nešto potrošno, komercijalno…]. No upravo je ta “druga scena” danas naš pravi predstavnik u međunarodnim aktivnostima, internacionalnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni. Ta činjenica nije dovoljno prepoznata i valorizirana pa se niti ne koristi kao sredstvo promocije i pozicioniranja naše sredine na kulturnoj sceni suvremene Evrope i svijeta.

“GLOBALNA KONKURENTNOST”?

“Globalna konkurentnost” ne može, pa i ne smije biti temeljni cilj Nacionalne strategije dizajna. Dugoročno, to može biti jedna od posljedica, nusproizvod napora koji su usmjereni drugim, konkretnijim i za građane RH važnijim ciljevima. Cilj NSD treba biti poboljšanje/unapređenje samog dizajna i njegovog korištenja, što – obzirom na sve što znamo ne samo o dizajnu već i o aktualnoj privrednoj i društvenoj situaciji u zemlji i svijetu, procesima globalizacije itd. – može i treba rezultirati određenim ciljevima kao što su:

  • blagostanje i zadovoljstvo stanovništva u poboljšanje uvjeta života i unapređenje životnog i radnog okoliša, dakle općenito poboljšanje kvalitete života
  • zaštita okoline i prirodnih resursa, usmjerenost uspostavljanju održive ekonomije u porast zaposlenosti, otvaranje novih radnih mjesta [ne samo u neposrednoj proizvodnji, klasično shvaćenoj industriji, već prvenstveno visoko školovane radne snage]
  • stvaranje novih proizvoda i usluga, servisa koji će zadovoljavati lokalne potrebe stanovnika i posjetitelja, ali i javljati se na svjetskom tržištu
  • stvaranje novih i očuvanje i dokumentiranje postojećih kulturnih dobara i spomenika te njihova “eksploatacija” kao kulturnog kapitala [publikacije, turizam, suveniri, mala privreda …]
  • ostvarivanje socijalne inkluzije [otvorenost, dostupnost i usmjerenost kulturnih dobara, proizvoda, usluga, ali i obrazovanja i poslova različitim društvenim, socijalnim, spolnim/rodnim, etničkim, dobnim skupinama]
  • povećanje kvalitete proizvoda i usluga, razvoj proizvoda i usluga primjerenih [user-friendly] i usmjerenih korisniku što rezultira zadovoljstvom potrošača i širenjem tržišta u promicanje, razvoj i implementacija inovativnih modela [socijalnih, ekonomskih, kulturnih, tehnoloških…] itd.

Naime, “globalna konkurentnost” se može ostvariti i na uštrb svih tih vrijednosti [uvoz tzv. prljavih tehnologija, smanjenje plaća i radničkih prava itd], da ne ulazimo u temu o “globalnoj konkurentnosti” koje privrede se ovdje govori, što to mi doista proizvodimo? U proteklih petnaestak godina Hrvatska je iz industrijskog ubrzano prešla u postindustrijsko društvo: brodogradnja i teška industrija uništene i žive na državnim subvencijama; bivši socijalistički giganti uništeni ili životare kao dijelovi multinacionalnih korporacija; najveći dio poljoprivrednih proizvoda uvozimo.

MADE IN / DESIGNED IN…

U svakom slučaju široko shvaćeno područje kreativnih [kulturnih] industrija svakako je ono na kojem imamo najbolje šanse za uključivanje u svjetsko/globalizirano tršište. Teško možemo očekivati razvoj neke visokosofisticirane tehnološki napredne industrije ali puno je lakše napraviti proboje na područjima kreativnosti, umjetnosti, dizajna, mode, razvoja softwarea i aplikacija… Koncept “MADE IN CROATIA” ne treba u potpunosti odbaciti [posebno u svjetlu aktualne krize] ali ga treba nadopuniti i razviti konceptom “DESIGNED IN CROATIA”. Hrvatski dizajneri i dizajnerice, prvenstveno grafički, ali i produkt/industrijski, pa i modni, često su već prepoznati u svijetu kvalitetom svojih rješenja. Taj kulturni potencijal se nažalost još uvijek rijetko pretvara u ekonomski kapital.

Nacionalna strategija ne smije svoditi dizajn samo na styling a na račun inventivnosti, inovacije i razvoja, ni probleme kojima se dizajn bavi svoditi samo na proizvodnju predmeta i povećanje njihove konkurentnosti, zapostavljajući sve ono što nužno ne rezultira u materijalnom objektu industrijske proizvodnje, proizvodu namijenjenom komercijalnoj eksploataciji na globalnom tržištu, od inkluzivnog i interakcijskog do informacijskog dizajna [užas slabo dizajniranih proizvoda informacijskog dizajna vidimo u slučaju nedavno postavljene turističke signalizacije Zagreba]. Naravno, trebalo bi unaprijediti i ujednačiti vizualne identitete gradova, državnih, javnih i gradskih institucija itd.

Strategija bi posebnu pažnju trebala posvetiti malim tvrtkama, studijima s tri do četiri zaposlena, jer su one potencijalno najvažniji element razvoja i ključni za provedbu NSD. Upravo na toj razini sektora “kreativnih industrija” postoje velike mogućnosti dinamičnog razvoja, zapošljavanja, promoviranja novih koncepata itd. Kako, kojim mjerama to ostvariti treba biti jedan od najvažnijih dijelova NSD. Problem što se naši dizajneri školuju s idealom dizajniranja kompleksnih sustava, poput lokomotive na primjer, a mi slične sustave više ne proizvodimo. A i kad ih proizvodimo [poput zagrebačkih niskopodnih tramvaja], to se dizajnira u inozemstvu i rezultira proizvodom koji ne uključuje neke socijalne specifičnosti [pa ga stoga možemo smatrati i loše dizajniranim]. Istodobno, zbog tradicionalnog sukoba dizajna i tzv. primijenjene umjetnosti, iz vizure naših mladih industrijskih [produkt] dizajnera, u potpunosti ispada čitav niz malih proizvoda, uporabnih predmeta koji kao designer’s items postaju sve popularniji, koji se mogu realizirati u manjim serijama, u manjim pogonima i zanatskim radionicama.

PROSTOR ZA RAD

Velik problem je dostupnost prostora za rad odnosno skupoća najma prostora što onda često opterećuje rad i razvoj takvih malih poduzeća / studija / kreativnih radionica ili ateljea. U posljednje vrijeme puno se govori o problemima sigurnosti u gradu a s druge pitanjem urbanističkog uređanja. To su primjeri problema koji se ne mogu riješiti nekom neposrednom akcijom već poboljšanje situacije može biti rezultat drugih aktivnosti. Već s prvim mrakom dobar dio gradskog centra izgleda kao slum. Bez aktivnosti, života. Grad Zagreb želi biti turistički i kulturni centar a nedavno je izglasan za najdosadniji glavni grad u Evropi. Istodobno, Grad Zagreb ima niz prostora koji stoje neiskorišteni. Te prostore na transparentan način treba staviti u službu kreativnih industrija i kulture. To ne znači da svima treba prostore podijeliti besplatno i bezuvjetno. Ali treba objaviti listu postojećih i dostupnih prostora, definirati kriterije i proceduru dodjele, uvesti diferencijaciju tipova korisnika, tipova najma i cijena. Dok neki mogu biti dani na upotrebu uz simboličku naknadu, drugi mogu biti iznajmljivani po komercijalnim cijenama. Svojom politikom cijena, Grad bi tako utjecao i na privatne najmodavce ali bi i nizom zakonskih i fiskalnih mjera trebalo poticati vlasnike da koriste, obnove i iznajmljuju svoje prostore.

IDENTITET

Kod nas je još uvijek dominantno shvaćanje kulture kao područja i pitanja nacionalnog, etničkog, vjerskog… identiteta. Razvoj “prepoznatljivog nacionalnog identiteta” ne može se – i ne treba – postaviti kao cilj, već može biti eventualna posljedica društvenog razvoja temeljenog na inovativnim proizvodima i uslugama. Ulaganjima u dizajn proizvoda i usluga, kontinuiranim naporima u stvaranju prepoznatljivog, kreativnog i inovativanog dizajna moguće je doprinijeti i stvaranju imidža grada / zemlje / sredine. Slika kvalitetnog, uspješnog proizvoda povratno može djelovati na predodžbu o “nacionalnom identitetu”. Jedan od važnih aspekata razvoja, pa i pozicioniranja u svjetskim razmjerama, je dokumentacija i svojevrsna muzealizacija dosega dizajna u Hrvatskoj proteklih desetljeća. Zbirke su ograničene, arhivi se uništavaju i nestaju, vodeće ličnosti našeg dizajna još uvijek nemaju primjerena monografska izdanja, ne postoje stručni pregledi pojedinih segnenata tog područja – što je problem i za edukaciju mladih dizajnera koji se razvijaju bez jasne svijesti i poznavanja dosega dizajna u vlastitoj sredini.

Dokumentiranje dizajnerskih dosega iz prošlosti, osim uloge prepoznavanja klasičnog “kulturnog kapitala”, može voditi i analizi što se može obnoviti od proizvodnje proizvoda s “retro” štihom [npr. keramika, Ghetaldus naočale, Galeb mornarske majice…]. Recentni primjer Startasa pokazuje da postoji interes i tržište za takve proizvode.

MJERE ZA OSTVARIVANJE

  • direktne / neposredne [akcije, poticaji, istraživanja…]
  • posredne [stvaranje društvenog okoliša koji će stimulirati razvoj i primjenu dizajna]

Između ta dva oblika su edukacija i informiranje, kao neposredne aktivnosti ali s dugoročnim ciljevima, rezultati se ne mogu odmah očekivati ali se te aktivnosti moraju poduzeti bez oklijevanja. Nacionalna strategija dizajna se implementira:

  • političkim odlukama [npr. odluke o redizajnu elemenata vizualnog identiteta države – službeni dokumenti, registarske tablice itd; vizualnog identiteta državnih institucija, javnih ustanova; ustanovljavanje novih institucija itd.]
  • zakonskom regulativom [npr. porezi, pravila o javnim natječajima itd. Također rezanje nepotrebnih, nelogičnih zakona, pravila i uredbi] u financijskim stimuliranjem [npr. porezi, ustanovljavanje investicionog fonda/banke, fondacije, pristupni fondovi EU, match-funding, javno-privatno partnerstvo itd.]
  • edukacija / školstvo / informiranje [što uključuje i medije, izdavaštvo, izložbe, festivale, simpozije itd.]

Te točke su, naravno, povezane. Politička odluka stoji iza zakonske i fiskalne regulative, ali može imati i druge oblike, od konkretnih akcija redizajniranja državnih institucija, županija i gradova do simboličkih činova kojima se pokazuje važnost dizajna u strategiji razvoja RH. Financijska podrška implementaciji NSD može uključivati različite oblike poreznog stimuliranja korištenja dizajna ali i osnivanje nezavisnog tijela, fondacije ili Dizajn centra, za financiranje razvoja, promocije i implementacije dizajna.

Za punu realizaciju potencijala NSD potrebno je umrežavanje i sinergija različitih aktivnosti:

  • rezanje nepotrebnih, nelogičnih zakona i uredbi koje kompliciraju poslovanje, ne pridonose transparentnosti, sprečavaju širu upotrebu ekoloških izvora energije [npr. u Zagrebu je praktično postavljanje sunčanih kolektora protuzakonito!]
  • uspostavljanje politički neovisne instance financiranja [fond, fondacija, Dizajn centar …] koja će objedinjavati sredstav iz različitih izvora i omogućiti pristup evropskim fondovima.
  • s lokalnim upravama potaknuti postupak dodjele prostora u gradskom vlasništvu na korištenje; razviti kriterije i transparentnu proceduru odlučivanja. Time će se potaknuti i urbana obnova. u razmisliti o načinima kako privatne vlasnike prostora potaknuti na njihovo aktivno korištenje. Od uvođenja poreza na nekretnine koje se ne koriste do poticanja legalizacije iznajmljivanja. u ustanovljavanje državne investicione banke ili fonda koji će pod povoljnim uvjetima kreditirati poslovne aktivnosti. Banke u stranom vlasništvu to ne rade već financiraju potrošnju.
  • restrukturiranje osnovnog i srednješkolskog obrazovanja, razvoj Bolonjskog procesa, mobilnosti studenata, otvaranje predavanja javnosti itd. Uvođenje i poticanje neakademskih, vaninstitucionalnih oblika proizvodnje i razmjene znanja i vještina.
  • zakonsko rješenje kojim se dizajnere i slične djelatosti koje se koriste digitalnom tehnologijom oslobađa plaćanja poreza na prazne digitalne medije ili ostvaruju određenu poreznu olakšicu.

FINANCIRANJE

Za dugoročnu i kontinuiranu realizaciju strategije dizajna treba uspostaviti i sustav financiranja koji neće biti pod političkom kapom ministarstva i ovisiti o njegovoj lisnici. Trebalo bi diversificirati i diferencirati izvore i tipove financiranja. Iz niza razloga sponzorsko financiranje nije u potpunosti zaživjelo, odnosno uspijeva samo u mega-projektima festivalskog tipa. Uz postojeći sustav projektnog financiranja na natječajima, trebalo bi uvesti neku vrstu sustava “match” fundinga između grada, republike, komercijalnih sponzora, stranih fundacija. U tom cilju dio financiranja treba izmjestiti u nezavisnu organizaciju, tijelo, poput zaklade, fonda ili Dizajn centra, koje bi objedinjavalo dio dostupnih izvora financiranja tj. dijelom bila korisnik ali i distributer budžetskih sredstava Grada, županija, države, ali i privatnih sponzora i stranih fondacija te EU fondova s ciljem promicanja, razvoja i implementacije dizajna. Time bi se izbjegle [ili barem umanjile] diskusije o političkom arbitriranju, te doprinijelo dugoročnoj i kontinuiranoj realizaciji ciljeva strategije. Postojeći projektni jednogodišnji sustav financiranja ne doprinosi stabilnosti aktera na kulturnoj sceni, a niti pojavljivanju i kvalitetnoj izvedbi kompleksnijih projekata. Stoga bi najveći dio financiranja trebao biti usmjeren na trajnije financiranje inicijativa, pozuzeća ili institucija. Projekti bi načelno trebali biti višegodišnji [prosjek 3 godine, manje samo ako aplikanti to smatraju primjerenim].

Uz podršku različitim poslovnim aktivnostima i projektima posebnu pažnju bi trebalo obratiti na projekte i inicijative koji zadovoljavaju specifične kriterije za takvo financiranje:

  • doprinose razvoju kritičke javne sfere, otvorenosti javne diskusije i iskazivanju pluralizma stavova u promiču teme demokratskih politika, ravnopravnosti manjina, migranata, građanskih prava…
  • kulturne i medijske inicijative koje promoviraju nove participativne modele i eksperimentiraju s novim i inovativnim oblicima javne dostupnosti [public access], s naglaskom ali ne ograničeno na područje tzv, novih medija/novih tehnologija.
  • inicijative/projekti izvan kulturnog mainstreama koji nadilaze ograničenja tradicionalnih oblika proizvodnje i distribucije.
  • poticanje, razvijanje i povezivanje istraživanja i proizvodnje znanja u društvenom polju koji nadilaze konvencionalne podjele i uske specijalizacije akademskih disciplina,
  • eksperimentalne prakse selekcije, uređivanja [obrade] i distribucije informacija [s naglaskom ali ne ograničeno na područje tzv, novih medija/novih digitalnih tehnologija].

Nije nužno inzistirati na obliku stroge komercijalne eksploatacije “intelektualnog vlasništva”, već je umjesto pokušaja strogog nametanja copyrighta, moguć i razvoj suradničkih modela razmjene, “copyleft” pristupa open-sourcea, free-softwarea, sharewarea, Creative Commons licence itd.

Dejan Kršić

Oglasi


%d bloggers like this: