Story o super-novi i crnom patuljku

06tra.09

“Latinica” na zanimljivu i dobro tempiranu temu Thompsona i društvenih reakcija na njegov ustašoidni bećarac nažalost nije bila i jedna od boljih. Većinom loše izabrani sugovornici uništili su mogućnost relevantne diskusije, sam Latin je propustio reagirati na niz šlagvorta koje su mu gosti s desne strane studija davali. Na kraju je ostao utisak kao da je izbjegavajući sve radikalne kritičare s onoga što se percipira kao ljevica, od Borislava Mikulića do Ferala, Latin želio pružiti šansu desničarima da se oni sami ograde od zločina i govora mržnje, a oni su potrošili televizijsko i naše vrijeme relativiziranjem osude tezama tipa “ako je on to stvarno pjevao…”. Da je usprkos dobrim namjerama i nedvosmisleno izraženom stavu autora emisije ipak nešto išlo krivo, potvrđuju i rezultati TV ankete.
Temeljna pogreška na koju su nasjeli i prisutni u studiju, je podjela na “dobrog Thompsona” iz vremena Čavoglava i “zločestog” Thompsona “Jasenovca i Gradiške Stare…”. Od usklika “Za dom spremni!” s početka Čavoglava, preko slika Ante Pavelića, crnokošuljaške ikonografije do koljačkih poskočica nedvosmislen je kontinuitet i tu nema nikakve greške, slučaja, nesmotrenosti ili podmetanja. Svako opravdavanje tezama o obrambenom karakteru domovinskog rata (“…stići će vas naša ruka i u Srbiji”?) i dizanju morala dečkima na frontu i napaćenom stanovništvu tek je ponavljanje liberalne iluzije da postoje neki “dobri nacionalizam” i onaj “loši”, neke dvije desnice, ona “ekstremna” i ona “građanska”. Bez te “građanske” desnice koja joj pruža infrastrukturu ona “ekstremna” ne bi bila moguća, bez te “ekstremne” desnice tzv. “građanska” ne bi imala nikakvu odstupnicu i opravdanje. “Uljudnoj građanskoj” desnici pojave poput Aralice ili Thompsona izazivaju nelagodu ne zato što se s njima ideološki duboko ne slažu nego zato što otvoreno govore ono što i oni misle. Iskazuju njihovu ideološku istinu u brutalno ogoljenom obliku koji naravno, izaziva odvratnost. Zato je činjenica da su “folklorni” Thompson i Huljićeva primadona malograđanskog popa bili u tajnom braku više nego znakovita. Također, upravo je zato i logično da u vremenu Sanaderovog obračuna s pašalićevskim radikalima i transformacije HDZ-a u “stranku demokratskih promjena” dolazi do osude thompsonovske ustašonostalgije. Naravno, taj zahvat ima svoj gordijev čvor – onaj koji želi kritički govoriti o Thompsonu, mora govoriti o Tuđmanu i HDZ-ovskoj ideologiji i politici 90ih, inače nek šuti! Latinova emisija je jasno pokazala sva ograničenja kritike koja ne želi zadirati u takva ideološka pitanja, a unatoč uskršnjim gestama, veliko je pitanje ima li Sanader snage presjeći taj čvor i distancirati se od politike čiji su kreatori samo smrću izbjegli odlazak u Haag? Naravno, tu je najvažniji odnos prema ratnim zločinima i politici prema BiH ali se na tome ne zadržava. Nije tu riječ samo o političkoj sceni, ustaškim insignijama i retorici, riječ je upravo o samom tipu kulture. S jedne strane elitističkom shvaćanju kulture kao reprezentanta duha nacije, ali i njezinom naličju: niskim zahtjevima koji se postavljaju pred pop kulturu shvaćenu kao jeftinu masovnu zabavu. U deset godina tuđmanizma institucionalna visoko-kulturna proizvodnja doživjela je potpuni krah, a medijska industrija reducirana je na najniže oblike reproduktivne zabave. Svi koji se danas zgražaju nad “nivoom” Thompsonove umjetnosti, nad time da njegovu publiku čine oni koji nisu bili ni rođeni kad se na Poljudu plakalo za Titom, promoviranjem jednog uskog tipa zabave mladih, trajnom folklorizacijom i estradizacijom domaće pop-scene, sami su stvorili uvjete u kojima je on jedino i moguć, pa i uvjete u kojima je gotovo jedino on i moguć. Uostalom, nije li sve ono što Thompson pjeva i govori ono isto što smo proteklih petnaestak godina već puno puta čuli iz usta drugih hrvatskih uglednika? Što je to kod Thompsona što u različitim oblicima nismo vidjeli kod Prljavog kazališta, Mate Miše Kovača, Zlatka Pejakovića, Đuke Čajića i kojekakvih tamburaša? Drugačije rečeno, po čemu se Perkovićeva crna košulja bitno razlikuje od one njegovog izdavača Škore?
Pogrešno je locirati razloge Thompsonovog uspjeha u nekakvom buntu “mlade generacije” protiv komunjarske vlasti. Ništa u Hrvatskoj nije dalje od nonkonformizma i buntovništva od ustaških oznaka i pjevanja o “Juri i Bobanu”. Nije Thompsonova popularnost izraz nekog građanskog revolta nad neučinkovitošću posttrećesiječanjske vlasti u ostvarenju i obrani nacionalnih ciljeva, ona tek prikriva kontradikcije i nemogućnost ostvarivanja samog ideološkog projekta nezavisne hrvatske države u doba globalizacije. Stoga kad kažemo “postmoderni” onda to treba shvatiti u punom teorijskom smislu – Thompson je izraz kulturne logike kasnog kapitalizma u njegovoj tuzemnoj inačici, modusu tuđmanovski realizirane tranzicije.
Nostalgija je jedan od karakterističnih postmodernih oblika. A smisao ustašoidne nostalgije nije obnoviti prošlost idilične predkapitalističke zajednice u njenom totalitetu, njezin objekt nije idealizirana slika prošlosti već prije sam pogled ushićen tom slikom. Nostalgija za vremenom kad su iluzije o nacionalnoj samobitnosti, identitetu, nesputanoj realizaciji hrvatske državnosti još bile moguće. Stoga niti oni koji ga slave zbog ustašoidnih sentimenata niti antifašisti koji u njemu vide opasnost nisu u pravu – nikakvi Thompsoni ne mogu oživjeti onu staru NDH – maksimalno što se tu dalo Tuđman je ionako već učinio! Upravo je Thompsonov mitski jezik pokazatelj da je taj svijet zauvijek ukopan u prošlosti i da ga se može prizivati tek u alkoholnom stuporu.
Kao i u slučaju američkih rappera koji njeguju gangsterski image i stalno se u pjesmama hvale svojim nasilnim djelima, ubojstvima policajaca i slično, a čim se pojavi neka optužba da su doista počinili neko kriminalno djelo odmah se javi zbor advokata da to nikako nije moguće, da je slučaj namješten ili da je pucao neki bodyguard, ne izgleda li ta identifikacija već na prvi pogled kontradiktornom – s jedne strane sve crni ustaše, slavljenje “Maksovih koljača” i zazivanje Neretve da “nosi Srbe plavome Jadranu”, a s druge strane čim se pojavi neka mogućnost odgovaranja za ratne zločine ma ne, kako bismo mi ili naši generali mogli biti krivi!? Tako za nestanke susjeda, silovanja, ubijanje staraca i djece, spaljivanje kuća nitko ne odgovara.
Thompson je tek patološki simptom društva koje je podjednako nesposobno suočiti se s realnošću današnje situacije kao i obračunati s vlastitom, bližom i daljom prošlošću. Društva koje odbija da se suoči kako s domaćim fašizmom NDH tako i s problematičnom realnosti političke situacije proteklih dvanaest godina u kojima je država etnički pročišćena, vjerski unificirana, ekonomski uništena i kulturno pauperizirana.
Ne samo pokazatelj potiskivanja pitanja zašto se sve to dogodilo i je li proteklih dvanaest godina baš moralo biti tako kako jest, već i odsustvom želje da se to učini. On nije opasan zbog zazornog birtijaškog slavljenja mračne prošlosti, već stoga što je kotačić kulturne i ideološke hegemonije koja nas čini nesposobnima da zamišljamo neku drugačiju budućnost. Naravno, riječ je o problemu koji je veći i značajniji od samog Marka Perkovića, naime, usprkos tlapnjama o tisućljetnoj težnji za samostalnom državom, danas ne postoji nikakav konsenzus oko odgovora na temeljna pitanja državnosti. Što je uloga nacionalne države u vremenu globalizacije i evropskih integracija? Što su uopće hrvatski nacionalni interesi? U konačnici, što jest i što bi mogao biti neki “pozitivni hrvatski patriotizam”, onaj koji ne bi završio u odama Juri i Bobanu? Ljubav prema prirodnim ljepotama očito nije dovoljna, a svako ustrajavanje na dosezima Avnoja i Zavnoha donosi optužbe za srbokomunizam, Bleiburg i UDBU. Čak i svim tim državotvornim hrvatinama koji su sudjelovali u raspravi nije ništa problematično u tome da se u istoj pjesmi vrijeđaju dvije od temeljnih institucija države za koju su se navodno oduvijek borili – predsjednik i premijer.
Možda bi stoga prvi korak bilo sasvim ozbiljno prihvaćanje onoga što je jedan kolega novinar u šali rekao za vrijeme rata, obrata koji poznatu izjavu Nikole Tesle o tome da se ponosi svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom, vraća u njezinom pravom obliku – stidim se svoga srpskog roda i hrvatske domovine! Upravo bi stid zbog počinjenih zločina i odsustva njihovog sudskog procesuiranja, a ne ponos koji se uvijek bazira ne nekim predrasudama prema drugima, bio dobar temelj od kojeg bi mogli početi graditi taj “pozitivni”, “građanski patriotizam”. Bez tog stida, osude zločina, snage da se kaže “ne i u naše ime!”, domoljublje će ostati tek posljednje utočište nitkova.

Oglasi


%d bloggers like this: