Dankverbot, nein danke!

15velj.07

Prije nego što sam na H-alter poslao svoj komentar pod naslovom “Bandićev kapitalizam bez kapitalizma i demokracije”, objavljen pod naslovom “Japa puno delaju”, nisam nažalost pročitao i par dana ranije – 31.01. – objavljen komentar Saše Blagusa pod naslovom “Klanjanje kapitalu”.
Autor polazi od teze da jedna opaska o tržištu ili kapitalizmu u potpunosti delegitimira protivnike projekta HOTO-grupe kao nedovoljno pravovjerne: “Gospođa Vera Petrinjak Šimek ipak se poklonila kapitalu … Pokazala je da je prihvatila paradigmu društvenog konsenzusa, odnosno društveni dogovor, kojim je kapital-odnos postavljen na pijedestal jedino mogućeg pokretača napretka…”, te tvrdi: “svojom izjavom … uspjela je degradirati svu vjerodostojnost i iskrenost poziva svim građanima da se pridruže ili daju podršku akcijama spašavanja grada i Medvednice.”
Zatim nas podsjeća da su privatno vlasništvo i kapital-odnos uzroci svog zla na svijetu te da se kapitalizam ne da popravljati, već ga treba dokinuti. Mogli bismo olako odmahnuti rukom i reći, “eh, kao da smo baš njega trebali da nam to objasni!’, no situacija zahtijeva kompleksniji odgovor jer tekst predstavlja dobar simptom krize lijeve misli u Hrvatskoj i u svojim konzekvencama daleko nadilazi važnost sukoba dvoje učesnika na lijevoj strani civilne scene.

Ponašajmo se naivno
U konkretnim uvjetima aktualne građanske inicijative oko Cvjetnog trga polazna teza teksta je naravno potpuno promašena. O kakvoj “degradaciji vjerodostojnosti i iskrenosti” g. Blagus govori? Zar se protiv autoritarnog modela obnašanja vlasti, klijentelizma, evidentnog kršenja procedure, zakona, urbanističkih planova itd. može “autentično” biti jedino s pozicija komunizma i argumentacijom nužnosti besklasnog društva? U različite aktivnosti izazvane najavom projekta izgradnje-s-devastacijom Cvjetnog trga i prijetnje koja tome slijedi ostalim blokovima Donjeg grada, uključeni su ljudi ne samo različitih struka, obrazovanja i generacija, već i političkih opredjeljenja pa i svjetonazora. U ovom trenutku upravo ta politizacija-izvan-gabarita-stranačke-politike predstavlja najveću snagu pa i vrijednost inicijative Pravo na grad.
Bez obzira na nečije osobne stavove o kapitalizmu i komunizmu, stav aktivista Prava na grad, pa tako i navodno problematična izjava gospođe Vere Petrinjak Šimek, nije tek retorički “preventivni udar” ili obrana od prigovora Butkovićevog tipa koje često ponavljaju zagovornici Bandićevog i Horvatinčićevog projekta o strahu od privatnog poduzetništva i kapitala te ostacima “socijalističkog mentaliteta”, već, treba li to doista ikome objašnjavati, taktički potez. Ako se monopolistička sprega političkih moćnika i izbranih poduzetnika poziva na slobodu poduzetništva, tržišnu ekonomiju, itd. onda se mi svjesno ponašamo naivno i držimo ih za riječ, tražimo da sami postupaju po kriterijima koje navodno zagovaraju.
Blagus, nasuprot tome, nastupa kao oni dogmatski marksisti koji su ženama/feministkinjama godinama uporno objašnjavali da prave ravnopravnosti spolova neće biti prije klasne emancipacije, besklasnog društva i ukidanja privatnog vlasništva – i to učeno argumentirali citatima Marxa o židovskom pitanju – pa što onda sada dave s tim svojim ženskim pravima!? Ali da kažemo nešto što je g. Blagus u svojim cyber-filozofskim visinama zagovaranja bespoštedne borbe protiv kapitalizma očito zaboravio – mi živimo danas i ovdje i nemamo vremena čekati ostvarenje njegove utopije. Atomizirajućoj sili kapitala ne opire se tek vizualno atraktivnim ritualnim protestima ispred dvorana sastanaka G-8, već konkretnom političkom borbom na lokalnom terenu oko specifičnih lokalnih pitanja.
Ako se subjektivne ideološke pozicije g. Blagusa i gđe. Petrinjak Šimek doista i razlikuju, pa tako on valjda stremi “mogućnosti ozbiljenja kategoričkog imperativa” dok ona “prihvaća životarenje u horizontu bitka u kojem je kapital-odnos reificiran i stavljen na pijedestal apsolutne istine”, u aktualnoj situaciji upravo je konkretan aktivistički angažman gđe. Petrinjak Šimek vrijedan prilog “realizaciji otpora nakaradnom i štetnom zahvatu u zajednički životni prostor na koji imaju jednako pravo svi građani” dok cyberspace kritika-svega-postojećeg ostaje apstraktno moraliziranje koje – kao i svako relativiziranje aktualnog sukoba formulama tipa “grad ipak treba urediti…”, “pa tko će to uraditi nego privatni investitor”, “ipak je to dobra arhitektura…” – “objektivno” služi klasnom neprijatelju, sprezi političke moći i financijskog kapitala.

Proizvodnja diferencijacija
Članak tako predstavlja tipičan primjer jednog već uvriježenog načina javnog angažmana dijela hrvatskih tzv. lijevih intelektualaca, stava koji već desetljećima u najčišćem obliku aktivno manifestiraju jedan profesor filozofije i hegemon ljudskih prava te teoretičar-urednik-poeta kazališne provinijencije blizak SDP-u. Taj pristup možete lako prepoznati po tome da se u svakoj kriznoj situaciji koja zahtijeva jasan stav, umjesto solidarnosti i nedvosmislenog odgovora na ono pitanje iz refrena stare protestne pjesme, “Which side are you on?”, krene s manifestiranjem narcizma minimalne razlike i provođenjem diferencijacije. Popovskom pravovjernošću, onima koji su na istoj, njihovoj strani, ti tzv. Lijevi intelektualaci počnu najednom dokazivati kako ipak nisu na teorijskoj visini, na nivou historijskog zadatka, aktualnom horizontu bitka ili već nešto slično. Mada načelno zagovaraju isto, uvijek postoji još neki element razlike koji diskreditira njihove sugovornike.
Polemički potencijal takvog stava je apsolutno fantastičan, i tako uvježbanom misliocu tu je igru veoma lako igrati. Mada, veoma lako se može okrenuti i protiv samog autora! Uzmimo, na primjer, rečenicu “kako bi se eventualno spriječio kulturociod što ga priprema sprega egomanije zagrebačkih vlastodržaca, servisera i slugana krupnog kapitala”. Na prvi pogled, vama tu sve može izgledati na mjestu, ali uvježban proizvođač razlika odmah će zamijetiti suspektnost riječi “kulturocid”, i autora argumentirano napasti da je prihvatio horizont kulturalizacije političkog, da pada u procjep kultura-profiterstvo i problem provođenja javne politike svodi na očuvanje nekog kulturnog spomenika; da po definiciji elitno područje kulture stavlja ispred stvarnih problema običnih stanovnika grada itd.
I kad autor spominje “nadu u pojavu građanske svijesti”, možemo mu prigovoriti da “prihvaća paradigmu liberalne demokracije”, da građansku svijest – historijski proizvod i izraz buržoaskog društva – uzdiže na pijedestal “jedino mogućeg”, “apsolutnog dobra”, “optimalnog modusa egzistiranja” … ili već neku sličnu frazu, te ukazati na nespojivost njegovog zalaganja za dokidanje kapitalizma i brigu za opstanak demokracije (“…nitko nema pravo vršiti cenzuru mišljenja, jer se time dovodi u pitanje ne samo osnovno pravo čovjeka, da slobodno izražava svoje mišljenje, nego i samo poimanje demokracije”). Mogli bismo mu kao prilično oportunistički izbor spočitnuti i citiranje “filozofa utopije” Ernsta Blocha – umjesto “filozofa revolucije” Marxa ili Lenjina. A pozivanje na njegov “religiozno orijentirani i teologijski princip nade”, kao pristajanje na hegemonijski obzor kršćanstva umjesto dosljednog zagovaranja ateističkog marksizma.
Naravno, takav stav je jedva prikriveno patronizirajući, i što je u političkim sukobima najpogubnije, nikad ne može rezultirati konkretnom političkom akcijom već uvijek samo proizvodi nove diferencijacije. Mada se predstavlja kao izraz čiste, nepatvorene – neki bi rekli i ekstremne – lijeve pozicije, taj tip radikalizma uvijek signalizira suprotno od onog što navodno iskazuje, i kao proces ideološko-političkog pomicanja ustvari predstavlja efikasan štit buržoaskog liberalizma od svake stvarne, konkretne, ljevičarske alternative, odbijanje da se doista “ide do kraja”. Iscrpljujući se na vječnom uspostavljanju razlike efektivno predstavlja strah od bilo kakvog konkretnog angažmana, jer naravno, po prirodi stvari taj realni angažman nikad ne može biti na nivou ideje, uvijek uključuje “prljave ruke”, taktiziranje i “trule” kompromise.
To je stav razočaranih ljevičara, bivših revolucionara koji su nakon udaraca 1968, ‘71, ‘89… prihvatili da radikalna promjena postojećeg liberalno-demokratskog kapitalističkog sustava ustvari više nije moguća ali su nesposobni odreći se i sentimentalne vezanosti za revolucionarnu retoriku pa višak svoje političke energije ulažu u apstraktni i rigidni moralizirajući stav, koji, kao specifični oblik “identity politics” ustvari predstavlja kompulzivnu težnju da se riješi problem kako mogu biti bijeli, heteroseksualni, relativno dobrostojeći građanin, naravno muškarac, ugledan član akademske zajednice… i pritom još zadržati čistu savjest!?
Kao pervertiran oblik “borbe protiv jednoumlja” upravo takav stav predstavlja neku vrstu “ideološke čistke među aktivistima” koju Blagus pripisuje gđi. Veri Petrinjak Šimek. Međutim, jedan lapsus, tipfeler, kao i svaka omaška ukazuje na dinamiku nesvjesne želje. U svom tekstu u zagradi za zabranu nepoželjnog mišljenja piše “dankverbot”, a ne “denkverbot”. Dank na njemačkom znači hvala, a denken je misliti. Dankverbot bi, dakle, značilo da se zabranjuje (za)hvala.
Govoreći o standardnom frojdijanskom tumačenju omaški britanski psihoanalitičar Darian Leader postavlja pitanje da li pravo značenje omaške, pravi ključ potisnutog kompleksa, treba tražiti u riječi koju smo imali namjeru reći a koja je potisnuta ili možda u onoj ‘novoj’ riječi koja je izgovorena? Blagusova cenzura “denkverbota”, potiskivanje “zabrane (drugačijeg) mišljenja” i isticanje “dankverbota”, ukazuje da je upravo kod njega na djelu ne samo zabrana mišljenja, već prvenstveno postavlja zabranu iskazivanja zahvalnosti, zabranu da netko drugi na sceni – u ovom slučaju na primjer gospođa Vera Petrinjak Šimek, koju je Vesna Kesić nedavno, neuspješno, predožila za nagradu Zagrepčanka godine – dobije pohvalu. Upravo to otkriva ključni psihološki obrazac iza te proizvodnje diferencijacije – krizna situacija opravdava njihovo postojanje a političke istomišljenike treba diskreditirati jer se nitko ne smije izdignuti iznad hegemona domaće lijeve misli, oni ostaju jedini autorizirani predvodnici revolucije-koje-ustvari-nema, koja ostaje dosljedno U-topijska, jer se odvija nigdje.

Bandić i cvjetno društvo
Često ponavljana tvrdnja da smo se 1990-91. plebiscitarno izjasnili za kapitalizam doista nije istinita, ali ne stoga što se “barem četiri osobe nisu tako izjasnile”, već zato što tada apsolutno nitko nije govorio o kapitalizmu. Ideološki potez koji su svjesno igrale sve strane političkog polja – kako političke stranke, tako i tzv. nezavisni intelektualci – bio je prelaz iz “totalitarizma”, “socijalističkog jednostranačja”, “komunističkog jednoumlja”, “mraka” ili čak tuđmanovskog poetično-arhaičnog “mrakobjesja”, u demokraciju. Govoreći o blagodatima višestranačja, ljudskih prava, parlamentarne demokracije i slobodnog tržišta, kapitalizam nitko nije spominjao. Kao pravi cilj čitave operacije, kapitalizam je bio postavljen kao rezultat koji-je-nužno-side-effect političke i ekonomske liberalizacije.
Tvrdnja o nekom apolitičkom karakteru ekonomskih procesa je vrhovna ideološka iluzija. A upravo je to ono što nam i ovih dana prodaju gradonačelnik Bandić i šaroliko cvjetno društvo zagovornika građevinsko-urbanističkih halucinacija – ta riječ je samo o razvoju, napretku, uređenju grada, o dobroj arhitekturi; ne smijemo biti protiv privatnih inicijativa i privatnog poduzetništva itd.
Jasno je da ni u najrazvijenijem kapitalizmu nema slobodnog tržišta. Najmoćnije kapitalističke države kontinuirano na različite načine interveniraju na tržištu, a monopoli i multinacionalne korporacije žele ih oblikovati prema svojoj mjeri. Slobodno tržište također nema ništa sa stvarnom slobodom jer je izbor mogućih izbora već unaprijed određen (Pepsi ili Cola?), kao što niti sloboda parlamentarne demokracije nije prava sloboda (republikanci ili demokrati; HDZ ili SDP?). Tako je idealni oblik samoregulirajućeg tržišta danas podjednako utopijski – i u aktualnim uvjetima globalizirane ekonomije neostvariv – kao što su za ljevicu nekada bili revolucija i socijalizam.
Kako nikakva socijalistička revolucija i ostvarenje komunističke utopije trenutačno nije na dnevnom redu, možda je ključna upravo ta politizacija ekonomskog putem fikcije društveno odgovorne kontrole kapitalističkih ekscesa – od protekcionizma evropskih poljoprivreda koji izaziva glad u Africi, preko iscrpljivanja prirodnih resursa, zagađenja okoliša, uništavanja tropskih šuma do globalnog zatopljenja. U našem slučaju danas su krucijalna pitanja privatizacije prostornih resursa, a slučajevi Cvjetnog trga, Dioklecijanove palače, tzv. apartmanizacije Dalmatinske obale, izgradnje ekološki neprihvatljive industrije u Istri ili pobune protiv industrijskog trovanja stanovnika Siska, predstavljaju onaj moment u kojem temeljni društveni antagonizmi nisu više zanijekani već postaju jasno vidljivi. Za razliku od bandićevskog korporativističkog “kapitalizma bez kapitalizma” koji sve antagonizme skriva pod maskom napretka, obnove, razvoja, pa onda potisnuto, ono što je isključeno iz simboličkog, mora negdje provaliti u Realnom – npr. u njegovom preziru civilne scene. Bandić s predstavnicima legitimne građanske inicijative nema što razgovarati – Pravo na grad nema mjesta, jer je on već uveo monopol na pravo na Grad i prodaje franšize.
Diskurzivna provala “štakora”, ljudske gamadi “bez kučeta i mačeta”, jasno ukazuje na sistematski zanijekane društvene antagonizme. Taj postmoderni rasizam je konzekvenca suspenzije političkog za koju je Bandić – nominalni član SDP-a koji je istodobno i “najbolji HDZ-ovac” – vrhunski primjer, ali dominantno prožima čitavo polje stranačke politike u Hrvatskoj.

Borba za javnu sferu
Pravo na grad kao i ostale aktivnosti povodom Cvjetnog trga i tangente možda doista ne mogu zaustaviti sve projekte koje monopolizirana autokratska vlast u sprezi s financijskim kapitalom može napraviti (Bandić: “ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi…”) ali i ovaj minimalni potez ne samo dizanja glasa javnosti i iskazivanja građanske svijesti, već i javnog ukazivanja na antagonistički karakter društva veoma je vrijedan. Nakon 15 postpolitičkih godina – i svih bitaka koje su izgubljene jer se ustvari nisu ni vodile, jer je javnost masovno apstinirala od promišljanja, diskusije i protesta oko niza važnih društvenih pitanja, od privatizacije preko političkog klijentelizma, stranačkog pseudopluralizma do reduciranja medijskih sloboda i javnog govora – upravo se sada javljaju i profiliraju partikularni zahtjevi koji ciljaju na nešto više i, pod sloganom Grad svima a ne samo njima!, počinju funkcionirati kao metaforička kondenzacija općeg restrukturiranja socijalnog prostora. Težnja kolektivnoj kreativnoj participaciji šire javnosti, građana, u postavljanju društvenih prioritreta i definiranju strategija kojima se mogu ostvariti, sastavni je, ključni i nužan dio takvog projekta.
Fundamentalni nivo na kojem se danas i ovdje odvija politička borba je u samoj legitimnosti koncepata kao što su javni prostor (i javna sfera uopće, posebno u masovnim medijima), društveno planiranje, građanska participacija … Bitke za očuvanje, obnovu i širenje tih koncepata moramo dobiti danas i ovdje, inače će za mnoge godine, možda i generacije, biti izgubljeni. A ako taj prostor mišljenja, govora, odlučivanja obranimo, onda će se već komunistička utopija pobrinuti sama za sebe.

Oglasi


%d bloggers like this: