Bandićev kapitalizam bez kapitalizma i demokracije

27sij.07

Pripisujući u svom komentaru (“Protiv kapitalizma”, Jutarnji list 27.01.2007) građanskoj inicijativi oko sudbine bloka između Cvjetnog trga i Gundulićeve ulice “strah od kapitalizma”, Davor Butković uzima sasvim pogrešan primjer za svoju ionako dubioznu tezu o nekakvom razvijenom antikapitalističkom i antipoduzetničkom bauku koji navodno kruži Hrvatskom.
Aktivisti Prava na grad više su puta naglašavali paradoksalnost situacije da civilna, vaninstitucionalna scena brani djelovanje institucija sistema koje sami nositelji – bolje rečeno Nositelj – vlasti u gradu svojim djelovanjem kontinuirano narušava. Upravo je aktualni sistem obnašanja vlasti u gradu – na slučaju Cvjetnog trga taj se princip samo jasno razotkrio – duboko antipoduzetnički, antitržišni, dakle i protukapitalistički. Ne poštuje se privatno vlasništvo koje je, složit ćete se, temelj uređenih kapitalističkih ekonomija. (Činjenica da je vlasnik koji polaže pravo na zgradu bivšeg Kina Zagreb Srpska pravoslavna crkva naravno još dodatno politički komplicira čitavu situaciju ali utoliko predstavlja lakšu metu za odstrel te izaziva osnovanu sumnju da se rušenjem postojećih objekata i novom izgradnjom želi prejudicirati sudsko rješenje.). Nema tržišnog natjecanja odnosno svi poduzetnici nisu u istom položaju, jer u startu – bez obzira na kapital – nemaju iste mogućnosti barem natjecanja za realizaciju nekog projekta, već se razvija pervertirani oblik “javno-privatnog partnerstva” u kojem su rizik i troškovi javni a profiti privatni. Nije li tako simptomatično da se u tjedan dana od priče o privatnom investitoru koji želi osigurati 800 parkirnih mjesta u svom stambeno-poslovnom centru, već prešlo na priču o tome da grad planira javnu garažu ispod Cvjetnog trga, a gradonačelnik o čitavom projektu govori kao svom!? No takve situacije u Zagrebu nisu ograničene na ovaj projekt i centar grada. Prisjetimo se kako je grad sagradio “Sveučilišnu aleju” za “Mamićeve nebodere”!
U cjelini, način obnašanja vlasti u gradu određen je s nekoliko karakteristika koje se međusobno isprepliću, podržavaju i izazivaju jedna drugu, na štetu javnog, općeg društvenog dobra, transparentnog političkog djelovanja i argumentiranog odlučivanja a u interesu sprege krupnog kapitala i partikularnih, privatnih interesa.
Te karakteristike su

  • personalizacija vlasti i centralizacija moći (koja se Holdingom pretvara u paralelan sustav izvan demokratske kontrole);
  • nepoštovanje prema važećim pozitivnim zakonima i institucionalnim mehanizmima odlučivanja;
  • direktne pogodbe i odlučivanje bez transparentnih javnih natječaja;
  • personalno arbitriranje o raznoraznim pitanjima, politički voluntarizam i ad hoc dogovaranje umjesto provođenja javne politike;
  • pozivanje na “struku” ali bez nezavisnih stručnjaka, s institucijama bez autonomije, pod političkim pokroviteljstvom ili potpuno razvlaštenim;
  • uništenje političke sfere pacifikacijom opozicije u gradu trgovinom sinekurama (naravno, bez javnih natječaja) …

Klijentelizam je tako postao osnovni oblik gotovo svih vrsta poslovnih odnosa s gradom. Pitanje je zašto velik dio javnosti još uvijek nije svjestan društvene i političke korozivnosti tog bandićevskog modela obnašanja vlasti?
Dio odgovora je u igranju na kartu populizma. Proteklih petnaestak godina živjeli smo u nekoj vrsti divljeg, nesputanog kapitalizma prvobitne akumulacije i posljedice toga građani dobro osjećaju. Sada im apsolutna Bandićeva vlast sa socijaldemokratskom legitimacijom nudi privid jednog u biti korporativističkog modela “kapitalizma bez kapitalizma”, s prosvijećenim patrijarhom na čelu. Naš dobri Japa jako puno “delaju”, svašta olako obećavaju i brinu za male ljude – Bandić tako legalizira divlju gradnju, oprašta razne dugove, penzionerima i djeci daje besplatnu vožnju javnim prijevozom, školskoj djeci besplatne udžbenike; taksistima drži monopol (a građanima visoke cijene taksija!). Tu su i razne kategorije “čuvara gradskih stanova”, najave da će oni koji su nezakonito zauzeli gradske stanove moći ih i otkupiti, itd.
Zahvaljujući ogromnom budžetu grada, čijim najvećim dijelom samostalno odlučuje, M.B. na sitno i krupno potkupljuje različite kategorije građana koje za uzvrat smatraju da je “bar nešto” za njih učinio a ne postavljaju pitanje o svemu gdje im to dolazi na naplatu. Zar val poskupljenja koji je zahvatio sva komunalna davanja kad je relociranjem poreza umanjen budžet grada posredno ne svjedoči i o tome da su bar dijelom te cijene godinama umjetno držane ispod ekonomske granice?
I tako dok mu mnogi zadovoljni svojim sitnim ćarom “jedu iz usta”, u međuvremenu krupni kapital sumnjivog porijekla na netransparentan način, okupira sve resurse. A upravljanje tom privatizacijom javnog prostora i demokratskih institucija centralizirano je upravo u njegovim rukama.
Komično zvuči vijest da će Bandić organizirati konferenciju socijaldemokratskih gradonačelnika Evrope na temu krize socijaldemokracije, jer upravo je njegov način obnašanja vlasti u Zagrebu generator i vrhunski izraz te krize. Oko sebe je okupio kadrove svih boja, od kojih se većina nikako ne može povezati s bilo kakvim socijal-demokratskim, pa čak i liberalnim idejama – onih koji su na razne načine, politički i stručno debelo kompromitirani, ljudi za sve režime poput Matulović-Dropulić kadra Slavka Dakića, sir-i-vrhnje antieuropejca Nenada Ivankovića, ex-špijuna Mirka Ljubičića Švepsa, alkara i biranih članova mesarskog ceha… (ovih dana govori se i o Jadranki Cigelj s kojom će “dobri čovjek” Bandić “rado popiti kavu” dok s predstavnicima civilnih inicijativa “nema što razgovarati”!). Kao građani ili novinari možemo nagađati da time otplaćuje neke usluge iz prošlosti ili kupuje potporu za budućnost, u svakom slučaju da ih može kontrolirati i računati kako ničim neće uzburkati vodu, ali ono za što ne trebaju nikakvi posebni dokazi je činjenica da je takva kadrovska politika nespojiva sa “socijaldemokratskim” profilom kakav bi Bandić nominalno trebao predstavljati i da loše djeluje na uvjerljivost gradske vlasti. Sve to ne daje nikakvu “rainbow coalition”, koja osnovni socijaldemokratski smjer proširuje nizom specifičnih “manjinskih” političkih ciljeva (žene, mladi, penzioneri, homoseksualci…) već imamo personalnu, neformaliziranu “smeđu koaliciju” crvenih i crnih, kojom u jednom paketu dobijamo najgore od dva politička svijeta.
Dok gradi iluziju “kapitalizma bez kapitalizma” Bandić uvodi sustav “demokracije bez demokracije”. U toj (fantazmatskoj) političkoj konstrukciji njegova osobna vlast s demokratskom partijskom legitimacijom, predstavlja se kao centralna rezultanta socijaldemokracije i desnice, europejstva i nacionalizma, društvenih davanja i privatiziranih profita. Populističke brige za malog čovjeka uz elitističke projekte; demagoškog podilaženja širokim slojevima uz klijentelizam i neskriveno služenje interesima krupnog kapitala, te ukidanje svake javne diskusije i transparentne političke procedure.
Gradonačelnik i njegovi ljudi neskriveno smatraju da je sve riješeno izborima, kao da su im građani jednom zauvijek dali apsolutnu i neupitnu podršku za bilo kakvu odluku (“O viziji održivog razvoja grada izjasnili su se građani na izborima”- Davor Jelavić, pročelnik Ureda za prostorno uređenje, JL 7.12.06; “Građani sudjeluju svake četiri godine kad idu na izbore.” M.B. u emisiji Nedjeljom u 2, 28.1.2007). Time se demokratski proces svodi na glasačku kutiju i otvara mogućnost da se u konačnici i potpuno ukine, jer Japa ionako najbolje znaju što je dobro za nas.

Oglasi


%d bloggers like this: