Work in progress

25svi.04

Domaća zadaća koju smo dobili kao pisci tekstova za projekt pod radnim nazivom “Pokloni”, kao i sam zadatak koji si je taj projekt postavio, istovremeno su i nužni i nemogući. Više nego ikad prije, danas je potrebno govoriti o Titu. Nužno je analizirati njegovo doba, ne zbog njega samoga, zbog povijesne ličnosti Josipa Broza, niti zbog herojske uloge koju su naši narodi i narodnosti imali u tim historijski zahtjevnim vremenima, već upravo zbog nas samih, danas i ovdje, kao i zbog naše vlastite budućnosti.
Ali taj bi govor trebao biti i s onu stranu nekritičkog slavljenja ali i paušalnog odbacivanja i površnog politikantskog etiketiranja kakvo je bilo često nakon njegove smrti, a posebno u posljednjih petnaestak godina. Pitanje je, dakle, kako o Titu govoriti izvan “jugonostalgičarskih” i “nacionalističkih” klišea? Što se to o njemu može reći što već na ovaj ili onaj način nije rečeno i napisano. U staroj su državi izlazili tomovi knjiga koji su pokrivali različita područja, od politički relevantnih do sasvim bizarnih: Tito u NOB, Tito i nesvrstani, Tito i radničko samoupravljanje, Tito govori radnicima, ženama, djeci, Titovo slobodno vrijeme, Titovi hobiji, Tito i film…
Nakon njegove smrti odmetnuta deca komunizma počela su po stranicama progresivno sve žuće štampe raspredati legende o Titovom porijeklu (njegov otac je ustvari…), smrti u SSSR-u i zamjeni ruskim špijunom (zato je, naravno, govorio tako mekano), masonstvu (zašto na grobu nema nikakve oznake?), brojnim ženama i ljubavnicama (naročito Davorjanki Paunović i njezinom grobu), prisluškivanju, Jovanki, zavjerama, atentatima, pa evo i nekakvom prstenu.
Zauzeti nekakav stav o Josipu Brozu Titu stoga danas izgleda tek kao izbor iz brojnih, ali ipak ograničenih, unaprijed zadanih mogućnosti: najveći sin naših naroda, komunistički diktator, bonvivan, veliki partizanski vojskovoša, ratni zločinac, špijun Kominterne, dvostruki agent, spretan manipulator, politički pragmatičar, veliki igrač…
Kao da je svaki govor o Titu danas zarobljen u (svjesnom ili nesvjesnom) citiranju, i kao da se tu u punoj mjeri iskazuje ona postmoderna nemogućnost originalnog iskaza. Zbog toga i ovaj tekst nastaje kao niz remixa, citata i referenci.

Drug Tito na čelu kolone
Pa ipak, kad je krajem 2003. jedan tjednik u Hrvatskoj proveo anketu o najvećoj ličnosti u hrvatskoj povijesti, i tu je drug Tito, uz Nikolu Teslu, uvjerljivo bio i ostao na čelu kolone. Kako to tumačiti, zapitali su se medijski komentatori, da u zemlji u kojoj se sustavno negira sve što je Tito značio, on ipak najvažnija povijesna ličnost? Pa i tada, u svim tim anketama i tekstovima opet nismo saznali ništa novo, nismo pročitali ništa što već ranije negdje na ovaj ili onaj način nismo čuli.
Izgleda da upravo ta strukturna nemogućnost izvornog govora o Titovom “liku i djelu” više govori o odnosu “onog” i “ovog” današnjeg vremena nego bilo kakva kritika njegovih konkretnih političkih poteza ili načelno odbacivanje ideoloških stavova. Ne možemo reći ništa o njemu ne stoga što smo ga “historijski prevladali”, što je sa svojim idejama npr. bratstva i jedinstva koje su recentni događaji tako efikasno dekonstruirali odbačen u “ropotarnicu povijesti”, već zato što smo s jedne strane pali ispod njegovog povijesnog nivoa, a s druge ga se, gotovo 25 godina nakon njegove fizičke smrti nismo oslobodili.
Ta nemogućnost govora, očita je i na polju umjetnosti. Dok sovjetski/ruski umjetnici, od “Sots-arta” Komara i Melamida, Kabakova, preko Aleksandra Kosolapova, Leonida Sokova, Afrike … često referiraju na Lenjina i Staljina, koliko se umjetničkih djela s područja post-Jugoslavije na bilo koji način bavi Titom? Može ih se izbrojati na prste.
“Tito i ja” Gorana Markovića je podilazeći srbijanskoj nacionalističkoj malograđanštini plesao po grobu mrtvog maršala, a druga dva filmska projekta iz proteklog desetljeća koristila su Titov lik upravo kako bi progovorili o nama danas – onaj Žilnikov “Tito drugi put među Srbima”, kad je beogradski glumac na ulicama razgovarao s građanima odjeven u maršalsku uniformu, i “Maršal” Vinka Brešana u kojem naravno uopće nije riječ o Josipu Brozu već o Hrvatskoj 90ih godina i Franji Tuđmanu. U drugim filmovima, koji se navodno bave Titovim djelom i vremenom, poput Kusturičinog “Undergrounda”, on se direktno ne spominje.
U danima bola i ponosa, tugovanja nakon smrti J. B. Tita, Goranka Matić je napravila seriju fotografija beogradskih izloga u kojima su Titove fotografije s crnim florom i zavjeti na očuvanje bratstva i jedinstva aranžirani među raznom potrošnom robom, u izlozima samoposluga, mesnica itd. Narodni pop-umjetnici koji su tako željeli izraziti svoje poštovanje mrtvom predsjedniku i nesvjesno su rekli jednu mnogo veću istinu. Iz izloga nas gleda Tito, okružen parolama, izložen među kobasicama i tekstilnom robom. A gdje smo tu mi? Mi stojimo izvana, ispred izloga, kao budući kupci, potrošači roba i ideologija koji tek trebamo ući u taj konzumeristički raj i izabrati što od ponuđenoga želimo. Kupiti nešto ili ostvariti svijetlu budućnost o kojoj govore parole. U svakom slučaju, to moramo učiniti sami.
Petnestak godina kasnije, u vrijeme srpskog bomabardiranja okupiranog Sarajeva, fotograf Milomir Kovačević snimio je drugu seriju fotografija na kojima su također prikazane Titove fotografije kakve su obično krasile javne prostorije ali koje su se sada našle u granatama razorenim izlozima i opustošenim dućanima, mešu hrpama krhotina, uglavnom i same razbijene i oštećene. Welcome to the desert of Real.
Upravo u međuprostoru i međuvremenu između te dvije slike trebali bi smo početi uspostavljati svoj odnos prema Titu, otkrivati svoje sjećanje.

Na Kordunu grob do groba
Od Žižeka, Lacana i De Sadea znamo da svatko mora umrijeti dva puta. Bond, James Bond – koji prema ingenioznoj analizi Marcela Štefančiča jr. nije bio samo agent Njezinog Veličanstva već i jugoslavenski agent – živio je samo dva puta. Kako je Titov životni put daleko kompleksniji i uzbudljiviji od onog Jamesa Bonda, ako je Tito živio desetke života, koliko puta tek mora umrijeti?
Da, jednom je umro fizički. A druga, simbolička smrt? Tu već počinju dileme oko kojih se post-jugosloveni nikako ne mogu dogovoriti: kada se dogodila ta druga, simbolička smrt?
Netko je zanimljivo ustvrdio da je upravo Slobodan Milošević bio prvi koji je shvatio da Josip Broz doista mrtav leži u grobu, i tako se počeo ponašati, prvo u unutarpartijskim borbama za vlast a od Gazimestana i javno: tvrdeći da brani Titovu Jugoslaviju sve je učinio da onemogući njezino postojanje. Ovdje, usput, treba ispraviti jednu pogrešku, Milošević je doista bio prvi realpolitičar koji je shvatio da se Tito neće vratiti iz groba da kazni neposlušne nasljednike, ali na široj društvenoj sceni, Laibach je prvi shvatio da jeste Tito mrtav ali da se svi ponašaju kao da to još nitko drugi ne zna. Nije li Laibach osnovan u rudarskom Trbovlju nepunih mjesec dana nakon Titove prve, fizičke smrti? To su već dva mjesta u kojima možemo locirati drugu smrt Josipa Broza. Zatim na tom putu raspada njegovog ideološkog projekta, socijalističke, samoupravne, nesvrstane Jugoslavije, zemlje bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti, slijede: Kosovo, štrajk rudara, slučaj Keljmendi, slučaj Martinović, ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine, proces “četvorici”, partijski kongres koji napuštaju delegacije Slovenije i Hrvatske, napad JNA na Sloveniju, proglašenja nezavisnosti republika, Vukovar, bombardiranje Dubrovnika, opsada Sarajeva, Srebrenica… Tu su još trazicija, privatizacija, rekapitalizacija, aspiracije prema ulasku u NATO (“Bolje rat nego pakt!”?) i NATO intervencija na Kosovu i bombardiranje Srbije.

Das ist Valter
Kažu da je godinama jedan od najemitiranijih filmova u Kini bio “Valter brani Sarajevo”. Kako se svi emitirani radio i tv signali i dalje šire svemirom ako ih ikad neka nepoznata civilizacija na nekom dalekom planetu počne primati, veoma je vjerovatno da će često primati istu poruku za koju će misliti da ima neko posebno simboličko značenje – onu poznatu scenu kad na kraju filma njemački oficir zavapi pa gdje je i tko je taj Valter, a drugi mu pokazujući s brda na grad odgovori “Das ist Valter!”.
Mada koristi ime narodnog heroja Valtera Perića “Valter brani Sarajevo” naravno nije film o njemu i nije film o “pravom” Sarajevu. Na žanrovski način akcionih filmova romantizirana je to vizija NOB-a, revolucionarnog pokreta u kojem se kuje bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. Valter je bilo i jedno od ilegalnih imena Josipa Broza. Zvučna sintagma “Das ist Valter!” koja se iz filma prenijela u pop muziku i dalje u svakodnevni govor, samo je način na koji pop-kulturna mitologija izražava niz ekvivalencija: Tito-partizani-narod-revolucija, to jest onaj tako dobro znani (i u posljednje vrijeme u slučajevima haških optuženika često neprimjereno varirani) slogan “Tito to smo svi mi”.
Možda se Titova druga smrt nikako ne može fiksirati na jednom mjestu, možda Tito nikako ne može “konačno” simbolički umrijeti upravo zato što “Tito ne postoji”, nema jednog “pravog Tita”, jer doista Titoto smo svi mi, a mi nikako ne možemo svesti račune sa samima sobom, odvagati vlastitu ulogu i odgovornost u svemu što (nam) se dogodilo.
Nije li njegovo tako visoko pozicioniranje na listi najvećih ličnosti upravo pokazatelj i rezultat tragičnog osjećanja da usprkos tome što su nedavni događaji uzeli tisuće života i proizveli stravična razaranja, ipak živimo u nepovijesnim vremenima? Da ništa od toga, nikakvo osamostaljenje, stvaranja novih država, ratovi, osvajanja i porazi, nemaju nikakvu historijsku dubinu, pogotoveo ne neku koja bi se mogla uspoređivati s antifašističkom borbom, raskidom sa Staljinom ili inovativnim socijalnim idejama nesvrstanosti i samoupravljanja?
I upravo da bismo tu traumu izbjegli već skoro petnaest godina razvijamo društvenu amneziju, pokušavamo izbrisati prošlost, negirati da je u njoj bilo išta vrijedno. Mijenjana su imena ulica i institucija, rušeni spomenici i gradovi, ubijani ljudi, uništavane knjige, mijenjan jezik… Umjesto neposredne, još opipljive prošlosti, oslanjalo se na mitsku prošlost i pozivalo na izmišljene tradicije.
Izreka kaže da je onaj koji ne pamti prošlost osušen da ju ponovo proživljava. A čime je proklet onaj tko ju namjerno briše, onaj koji se ne želi sjećati?

Druže Tito mi ti se kunemo
Proteklih godina se u ideološkim obračunima često koristila optužba za “jugonostalgiju”. Ali nostalgija nije sjećanje, često upravo suprotno, ona služi da se prošlost prilagodi današnjem pogledu. Upravo je nostalgija potvrda da se prošlost ne može vratiti. Zar to ne potvršuje i činjenica da su upravo u Sloveniji, koja je prva krenula putem osamostaljenja i najdalje došla na putu u Evropsku Uniju, izuzetno popularni tzv. “balkan žurevi”?
Ne samo što nikakvo pjevanje Balaševića i gutanje starih filmova i tv-serija ne može “obnoviti Jugoslaviju” ono tome i ne teži, već se odvija u potpuno drugom registru, registru imaginarnog. Pravi objekt nostalgije nije neka fascinantna slika izgubljene prošlosti, već sam pogled ushićen tom slikom. To je imaginarna identifikacija ne tek s vremenom kad smo bili mladi (kako to to razni kulturni kritičari često objašnjavaju), već svijetom koji je siromašan ali sretan, pun prisnog drugarstva, pošten, neiskvaren konzumerizmom, slobodnim od okrutne borbe za vlast i novac… Nostalgija nije “produktivna”, ona strukturno nešto sakriva – a to nešto je upravo ona traumatična – politička – jezgra. Jugonostalgičari dobro znaju da su prošla vremena zauvijek izgubljena, i zato se ne upuštaju u stvarnu političku borbu, npr. u organizaciju političkih stranki ili organizacija koje bi se za nešto aktivno borile već ustraju u svom oportunističkom jamranju i uživanju u konzumerističkim ritualima. Stoga razni dušobrižnici nacionalne samobitnosti mogu biti mirni, “jugonostalgija” je doslovno a-politična.
Nasuprot tome, što bi danas značilo biti “pravi” titoist?
Kojih se epizoda iz Titova života odmah možete sjetiti? Već u poznatom slučaju svinjske glave nazire se Titova sposobnost da djeluje: kad su mu na čuvanje povjerena mlaša braća i sestre ogladnili, on ne kalkulira, ne savjetuje im npr. da se strpe, pričekaju roditelje koji će im dati jelo kad se vrate, on počinje kuhati. Istu karakteristiku pokazuje i svim ostalim značajnim trenucima: Bombaški proces i “ne priznajem ovaj sud!”; 1941, kad je najveći dio Evrope okupiran, Engleska se jedva uspijeva obraniti, SSSR je napadnut i doživljava teške poraze, Tito pokreće antifašističku borbu i narodnu revoluciju; Bitka na Neretvi – trik s mostom; 1948. – povijesno Ne! Staljinu; u doba hladnoratovske napetosti Beogradska konferencija i pokret nesvrstanih… sve do jednoga primjeri radikalnog političkog akta, preuzimanja rizika, iskoraka u otvoreno bez ikakve garancije o konačnom ishodu.
Ako bismo danas željeli biti vjerni Titu, to ne bi bilo pjevanjem starih revolucionarnih pjesama niti ponavljanje “Računajte na nas”, već tako što bi danas, u novim uvjetima, bili spremni za takvo djelovanje, za ostvarenje pravog političkog akta, čina koji ne djeluje unutar davno postavljenih granica već mijenja same koordinate postojećeg poretka.

Objavljeno u knjizi “VlasTito isustvo”, ur. Radonja Leposavić, Samizdat B92, Beograd 2004.

Oglasi


%d bloggers like this: