Uz grafičku sekciju 03

21tra.03

Ova treća izložba i “godišnjak hrvatskog dizajna” konačan su pokazatelj da dizajna u Hrvatskoj ima. Dvije izložbe mogle su biti stvar slučaja, s trećom je već riječ o nesreći u kojoj ima sistema. Postoje škole u kojima se dizajn poučava, ljudi koji se time profesionalno bave i od dizajna žive, postoje čak i naručitelji. Dok je proteklih desetljeća učestvovanje domaćih dizajnera u međunarodnim izložbama, godišnjim pregledima i publikacijama o (grafičkom) dizajnu i vizualnim komunikacijama bilo sporadičan rezultat individualne ambicije, danas je to ustaljena praksa, pa se radovi niza dizajnera/ica i studija iz Hrvatske javljaju na godišnjim izložbama tipa Art ili Type Directors Cluba, stručnim magazinima kao što su Graphis, Print, Creative Review, Eye… tematskim knjigama u izdanju kuće Rockport itd. Učestvovanje pa i uspjesi domaćih dizajnera/ica na takvim međunarodnim smotrama pokazuju da se ispunjavaju svi oblikovni kriteriji i formalni prezentacijski zahtjevi.
Dizajn je danas ionako globalna i globalizirana disciplina u kojoj je svaki regionalni “šmek” samo naličje te globalizacije.
Stoga sada više nije pitanje “što?” (tj. postoji li kod nas dizajn kao profesionalna praksa), već “kako?” i “za koga?”. Na oba pitanja, izložba 03 ne nudi naročito uzbudljive odgovore.
Sada već srednja generacija dizajnera/ica koja se prethodnim izložbama (01, 02, Zgraf, Zagrebački salon…) uspostavila kao vodeća kreativna snaga (“katalizatori i trendseteri”) danas je već postala mainstream. Nažalost, u svakom smislu tog pojma. Uglavnom dobiva centralne poslove – od velikih poduzeća do kulturnih institucija – ali nažalost sve više i proizvodi mainstream dizajn.
Dok su na prošlim izložbama uglavnom prikazivani kreativni vrhunci a manjkao je mainstream, onaj dio produkcije koji podiže opći prosjek, sada se upravo vidi visok prosjek i visoka tehnička kvaliteta izvedbe, ali upravo nedostaju iznimke, nešto što se izdvaja iz konfekcije srednje struje. Radovi koji se neće zadržati samo na lijepom pakiranju sadržaja, već i prema njemu uspostaviti aktivan odnos.
Zašto se čini da je jedina granica koju domaći dizajneri još žele srušiti, kako nagovoriti korporativnog klijenta da plati još i poseban papir, dodatni UV lak, štancanje i slijepi tisak? Kome je to potrebno i kakvog smisla to ima?

Ne zapostavljajući odgovornost i svijest samih dizajnera/ica, na izvjestan način ipak se tu dijelom vraćamo i staroj jadikovci o klijentima. Danas mnogi naručitelji znaju da je dizajn važan i pozivaju dizajnere. Ali u čemu vide vrijednost i ulogu dizajna? Uglavnom za prezentaciju, za promociju, za marketing. Prave se skupa visokoestetizirana godišnja izviješća, promo paketi, pokloni, mape, sva ta grafička konfekcija kojom se poslovni ljudi jedni pred drugima prave važni, ali sami proizvodi njihovih poduzaća uglavnom su daleko od dizajna, a kamoli dobrog, novog, svježeg, zašto da ne i radikalnog? Dizajn se tretira kao luksuz. A ako dizajn nije povezan ni s proizvodnjom niti s komuniciranjem nekih društvenih problema, već samo s nagovaranjem na kupnju proizvoda i usluga koji nam uglavnom ne trebaju on to uglavnom i jest.

Stoga pitanje koje dizajnerice i dizajneri u Hrvatskoj sada sami sebi moraju postaviti glasi: da li sam se godinama školovao/la, ulagalo/la u svoje znanje, vještine i sposobnosti, kako bih glamurozno upakirao/la statističke podatke o poslovanju neke kompanije tako da se ne vide njezini stvarni neuspjesi?

objavljeno u katalogu HDD 03

Oglasi


%d bloggers like this: