Neka vrst rješenja

28ruj.02

U komentarima oko Thompsonovog koncerta u Splitu iz vida je ispuštena najočiglednija stvar – samo mjesto iskazivanja nacional-šovinističkog ressentimenta. Hrvatska javnost bi se morala suočiti s pitanjem kako je moguće da se danas najmračniji šovinistički osjećaji upakirani u katoličko-domoljubnu retoriku iskazuju u obliku mas-medijskog spektakla na istom stadionu gdje se prije dvadeset godina spontano bolno ridalo na vijest o smrti partizanskog maršala, tvorca komunističke Jugoslavije, pokretača socijalističkog samoupravljanja, inicijatora pokreta nesvrstanih, druga Tita? Na prvu loptu odgovor je doista jednostavan – dogodile su se devedesete. No nastavak je kompliciraniji. Stoga onaj koji želi kritički govoriti o Thompsonu, mora govoriti o Tuđmanu i HDZ-u, inače nek šuti! I.Z. Čičak tvrdi da Thompson zlorabi katoličku retoriku i da bi radi zaštite svog dostojanstva Crkva prva trebala reagirati. Ali kako to očekivati od Crkve koja se niti proteklih godina u svom najvećem dijelu nikad nije ograđivala od zloupotrebe vjere u ratnohuškačke, šovinističke svrhe, koja nije sama kaznila svećenike koji nose pištolje, propovijedi pretvaraju u političke govore, slave ubojice i koljače, protjeruju ne samo inovjerce već i druge svećenike s kojima ne dijele baš sve političke stavove? Nije li prvi “grijeh struktura” počinio upravo pastir Crkve u Hrvata kad se pričestio za Franjinom trpezom i od Crkve načinio jedan od glavnih ideoloških aparata Tuđmanove hegemonije?

Crkva je u politici svakodnevno prisutna, ona žudi da ju se troši u društveno-političke svrhe, pa joj Thompsonov spektakl savršeno odgovara. Zato i šuti.

Kod Čička je problematična iluzija da postoje dvije desnice, ona “ekstremna” i ona “građanska”. Bez te “građanske” desnice ova “ekstremna” ne bi bila moguća, bez te “ekstremne” desnice ova “liberalna” ne bi imala nikakvu odstupnicu i opravdanje. Uljudnoj “građanskoj” desnici pojave poput Aralice ili Thompsona izazivaju nelagodu ne zato što se s njima ideološki duboko ne slažu nego zato što su isti kao i oni, samo otvoreno govore ono što i oni misle. Iskazuju njihovu ideološku istinu u brutalno ogoljenom obliku.

Tako na primjer, nakon što ju je pokazao na Arlici, Globusov komentator istu metodu egzercira na Thompsonu nepogrešivo otkrivajući “bosansko prapodrijetlo” njegove glazbe. Opet su za sve ono nezgodno u hrvatskoj kulturi krivi neki balkanski elementi iz krševitih krajeva, pri čemu sama etnička pripadnost već postaje kontingentna: prvo Srbi, pa Hercegovci, Vlaji, Bosanci, Muslimani… u biti oni isti Araličini Morlaci.

Medijska buka nakon koncerta odgovarala je huškačkoj buci na njemu, ali moramo se ipak upitati što je u tom spektaklu novo i neobično? Nije li sve ono što se moglo vidjeti na Poljudu i čemu je ljubaznošću HTV-a osigurana uvlaka u domove diljem Hrvatske, ono isto što smo gledali proteklih 12 godina? Što je to kod Thompsona što u različitim oblicima nismo već vidjeli kod Prljavog kazališta, Mate Miše Kovača, Zlatka Pejakovića, raznih tamburaša pa čak i “europskog” Gibonija!?

Nije tu riječ samo o političkoj sceni, ustaškim insignijama i retorici, riječ je upravo o samom tipu kulture. S jedne strane elitističkom shvaćanju kulture kao reprezentanta duha nacije, ali i njezinom naličju: niskim zahtjevima koji se postavljaju pred pop kulturu shvaćenu kao jeftinu masovnu zabavu. U deset godina tuđmanizma institucionalna visoko-kulturna proizvodnja doživjela je potpuni krah, a medijska industrija reducirana je na najniže oblike reproduktivne zabave. Ovi koji se danas zgražaju nad “nivoom” Thompsonove umjetnosti, nad time da njegovu publiku čine oni koji nisu bili ni rođeni kad se na Poljudu plakalo za Titom, sami su promoviranjem jednog uskog tipa zabave mladih, trajnom folklorizacijom i estradizacijom domaće pop-scene, stvorili uvjete u kojima je on jedino i moguć, pa čak i uvjete u kojima je gotovo jedino on i moguć.

Većina ‘političke’ glazbe nazvana je tako zbog tekstova. Ali pravi politički materijal nalazi se na nivou strukture i primijenjenih postupaka. Uzeta kao opće mjesto evropske visoke kulture “Carmina Burana” s početka koncerta na Poljudu je u punom smislu riječi simptom koji nam govori ne samo da je riječ o muzici za opijanje, već i artificijelnom konstruktu. Nije tu riječ o nekom izvornom izrazu narodnog duha. Osim ustaške retorike ništa tu nije autentično hrvatsko. Postmoderni je to mišung heavy metal tutnjave i klapskog pjevanja, “pastirskog rocka” i ABBE, spektakularne scenografije Pink Floyda i sletovskog spleta narodnih plesova, domoljubnih sentimenata i govora mržnje, ustaške mitologije i marijanskog šmalca, sveslavenskih paganskih motiva i neposredne metafizičke povezanosti Boga i Hrvata … Ovako nabrajajući odmah vidimo da iza klapa i heavy metala stoji isti tip muškaračkog druženja, da je govor mržnje krajnje lice domoljublja, da je ideja o nekoj posebnoj vezi Hrvata s njihovim Bogom protivna izvornom univerzalizmu kršćanstva, da je međugorska mitologija fantazmatska potpora ustaštva… To jasno pokazuje ono što su govorili NSK – nema organske kulture, autentična hrvatska kultura je iluzija.

Čitava kulturna proizvodnja i tzv. nacionalna kulturna tradicija su bricolage kojem jedinstvo osigurava naknadno ideološko prošivanje. Napadati Thompsonovo djelovanje s pozicija “estetike” tj. “dobrog ukusa” i prokazivati kao kič, nije dovoljno i nije relevantno. Potrebno je pokazati da je jezik kojim se služi mitski, po definiciji reakcionaran. Da je ta glazba poruka jednostavne dominacije i moći, izraz dubokog seksizma zaogrnutog tradicionalnim patrijarhalnim moralom. Da nostalgična idealizacija ustaštva i retorika romantičnog šovinizma nude mitove kao nadomjestak za izražavanje istinskih osjećaja i iskustava mlade generacije kojoj domaći “urbani” reperi nude seksizam i reklame za mobilnu telefoniju. A sve to ima podršku medijske industrije, dok se drugačijim iskazima gotovo negira i samo postojanje.

Pravi sadržaj Thompsonovog koncerta nisu sentimentalne šovinističke poskočice, već sama forma mas-medijskog spektakla, kodificiranog proizvoda industrije zabave. Stoga Thompson u svijetu popularne zabave (kao i njegovi sponzori u svijetu političke) nisu nikakakva posljednja brana “našeg naroda” pred globalizacijskim silama koje nas žele podjarmiti i unificirati. Sam oblik medijskog spektakla pokazuje potpuno pristajanje na dominantne oblike industrije zabave. “Radikalni” Thompson, kao i “građanski” antiglobalist, predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, već su globalizirani a da to niti ne znaju. Zar o tome jasno ne svjedoči i Perkovićev nadimak? Istovremeno, oni su u potpunosti “lokalizirani” odnosno “regionalizirani”. Takav tip /pop/kulturne proizvodnje ne može se prodati kao world music, ne može naći svoju publiku izvan zabrana nacionalne kulture. Obrat je pardoksalan ali poučan: naši nacionalno osviješteni antiglobalisti su oni koji su u potpunosti globalizirani tj. potpuno podjarmljeni, dok su upravo “anacionalni”, “kozmopolitski” intelektualci oni koji lokalnu kulturu ravnopravno stavljaju na komunikacijsku mapu svijeta.

Pogrešno je locirati razloge Thompsonovog uspjeha u buntu protiv vlasti. Ništa u Hrvatskoj danas danas nije dalje od nonkonformizma i buntovništva od ustaških oznaka i pjevanja o “Juri i Bobanu”. Nije Thompsonova popularnost izraz nekog građanskog revolta nad neučinkovitošću posttrećesiječanjske vlasti u ostvarenju nacionalnih ciljeva, ona prikriva kontradikcije i nemogućnost ostvarivanja samog ideološkog projekta nezavisne hrvatske države u doba globalizacije. Stoga kad kažemo “postmoderni” onda to treba shvatiti u punom teorijskom smislu – Thompson je izraz kulturne logike kasnog kapitalizma u njegovoj tuzemnoj inačici, modusu tuđmanovski realizirane tranzicije.

Smisao ustašoidne nostalgije nije obnoviti prošlost idilične predkapitalističke zajednice u njenom totalitetu, njezin objekt nije idealizirana slika prošlosti već prije sam pogled ushićen tom slikom. Nostalgija za vremenom kad su iluzije još bile moguće. Niti oni koji ga slave zbog ustašoidnih sentimenata niti antifašisti koji u njemu vide opasnost nisu u pravu – nikakvi Thompsoni ne mogu oživjeti onu staru NDH – maksimalno što se tu dalo Tuđman je ionako već učinio! Upravo je Thompsonov mitski jezik pokazatelj da je taj svijet zauvijek ukopan u prošlosti, a ono doista problematično je realnost političke situacije proteklih dvanaest godina u kojima je država etnički pročišćena, vjerski unificirana, ekonomski uništena, kulturno pauperizirana.

Thompsonov uspjeh je patološki simptom društva koje je nesposobno suočiti se i obračunati s vlastitom prošlošću. Ne samo pokazatelj potiskivanja pitanja zašto se sve to dogodilo i je li proteklih dvanaest godina baš moralo biti tako kako jest, već i odsustva želje da se to učini.

Oglasi


%d bloggers like this: