Fukara bez zaštite / Šovinistička farma

21ruj.02

Nedavna bombastično najavljivana “najveća polemika na hrvatskoj književnoj sceni” Aralicu nije niti okrznula. Nakon svih njegovih tekstova i izjava, naprosto ga se ne može više ocrniti. Stoga je jedinom žrtvom te tugaljive polupolemike pao sam Miljenko Jergović. Nije ga porazio polemički protivnik koji nije javno niti reagirao. Potez kojim je sebe osudio na propast bila je odluka da svoj obračun s Aralicom vodi ne osvrćući se na Aralicu kao književnika, makar i lošeg, upravo tupavog. Izbacite li iz analize Aralice kao ideološkog fenomena književnost i njegov status pisca, nužno ćete završiti u glibu psihologizacije i rasističkog dekodiranja genoma.

Ustvrditi da je neko “mahnit” isto je što i ne reći ništa, čak i gore. Takvom ‘dubokom’ analizom Araličina “ljudskog uvjerenja i sentimentalnog i erotskog sklopa”, Jergović ga je lišio svakog ideološkog sadržaja, svake političke težine i relevantnosti, naprosto amnestirao. Zar bi u Araličinom književno-političkom angažmanu bilo što drugačije da on i jeste “čisti Hrvat” poput Jergovića? Naravno da ne! “Fukara” je fukara je fukara!

Pokazujući hrvatskoj javnosti da je “praviji, veći i čišći Hrvat” od sumnjivog Aralice, Jergović i sam pristaje na temeljnu Araličinu pretpostavku: teoriju esencijalizma etničke zajednice i porijekla. Jergović samo ponavlja ono što Aralica kazuje cijelo desetljeće: o pitanjima hrvatske kulture i tradicije imaju pravo pričati samo oni čija je geneaološko-genetska šifra čisto hrvatska ‘od stoljeća sedmog’! Zato Aralica nije odgovorio na napad: ispod liberalne kreme je omiljena šovinistička šnita! No, pojava da vaš omiljeni pisac/pjevač/političar, čuven po svom slobodoumlju i kozmopolitizmu, u jednom trenutku grakne poput zadnje šovenske svrake, dostatno je česta da nas više ne smije iznenađivati. Taj mehanizam šovinizma iz najplemenitijih namjera stavlja se u pogon kada se neka javna figura u poslovičnom napadu s desnice počne braniti time da on/a nije Srbin, Ciganin ili homoseksualac i time samo potvrđuje da s napadačem dijeli isto simboličko polje. Jergovićevo ‘nije taj Aralica nikakav pisac, nego prijetvorni Srbin’ nije endemski cvijetak: svi naši građanski, uljuđeni nacionalisti upražnjavaju isti model prema kojem smo “mi” naravno kulturna “Europa”, a taj Aralica, Tuđman i njihovi Hercegovci, to su balkanski primitivci. Aralica doista nije u pravu, Jergović nije “multikulturni rasist”. Ovom nam se polemikom predstavlja kao puki “kulturni rasist”. To je onaj isti stari rasizam u kojem je kultura preuzela ulogu biologije. Ako ne kod Balibara o tome je Jergović sve mogao saznati u “Barikadama” Borisa Budena, da našim liberalima taj tip lijeve literature nije podjednako unheimlich kao i Aralica.

No, prozivanje Aralice kao Srbina u cijeloj je stvari samo kolateralna šteta, moguća zbog toga što u našoj javnosti i medijima ne postoji minimalni konsenzus političke korektnosti. Glavna točka Jergovićevog nastupa je negiranje Aralice kao pisca, isključenje iz domene književnosti i trpanje u domenu političnog, kao da su one odvojene u oštroj opoziciji lijepa književnost – kurvanjska politika, kao da je danas moguće pisati na sve strane a biti ideološki beskičmenjak i politički neopredijeljen. Pa zašto on to meni radi, kad ja nemam političkih ambicija?!, čudi se Jergović, podsjećajući na ništa manje začuđene učesnike zagrebačke gay parade – pa zašto nas napadaju, kad mi nemamo ambiciju baviti se politikom, mi se samo želimo fukati na svoj način! Upravo to emfatično čuđenje, ta ‘apolitična’ naivnost, ta ‘nevinost bez zaštite’ jeste simptom po kojem možete prepoznati današnjeg ‘apolitičnog’ neoliberalnog intelektualca.

Poanta nije u tome da Jergović od političke prljavštine štiti ideal lijepe književnosti. Posve suprotno, on tako štiti ono što je daleko problematičnije od Aralice i njegovih pamfleta: cijeli niz institucija, Akademija, Društava, Matica i njihovih ženidbenih varalica koji i dalje slove za solidne redatelje, pisce, akademike, te obrazuju kulturnu scenu s koje se nepoželjne tjera “u Makedoniju”, koja je danas kao i jučer nepresušni izvor šovinizma. Umjesto difamacije tvrdnjama da je Srbin/staljinist/konvertit…, pravi polemičar bi postavio pitanje kako je moguće da je taj “teoretičar humanog preseljenja” i danas častan građanin, čitan književnik, ugledan akademik, član HAZU!? Problem ne leži naprosto u Aralici nego u institucijama čiji je taj teoretičar član! Otud je tvrdnja da se “Aralica nameće kao graničnik između hrvatskog divljaštva i hrvatske kulture” posve pogrešna – upravo je on jasan pokazatelj da tu nikakvog graničnika, nikakvog razmaka uopće nema. Hrvatska kultura jest hrvatsko divljaštvo: možete je vidjeti, upozorava Buden, na dnu Neretve, u ostacima Starog mosta.

Aralicu se može prozreti jedino kroz ideološki utemeljenu analizu začudnih obrata koji prate njegovu karijeru. Analiza u kojoj se književno ne može razlučiti od političkog treba krenuti od elementarne činjenice: Aralica jeste pisac. Sljedeće pitanje nije ‘kako A. piše’ (odgovor, kao kod Jergovića, može glasiti ‘tupavo’, i eto nas u ćorsokaku), nego ‘zašto’? Aralica ne piše lijepu književnost za ‘čisti estetski’ užitak imaginarnog dokonog društveno nezainteresiranog čitatelja, upravo suprotno, on želi djelovati na druge, polučiti efekte u realnosti. Za Aralicu je književnost nastavak politike drugim sredstvima. On je živi paradoks: desničar koji Brechta (“Knjiga je oružje – uzmi je u ruke!”) čita pozornije nego neoliberalna ljevica za koju je B.B. obična komunjara. I pored toga što su pune očevidnih falsifikata, laži i podvala (što u literarnoj domeni nikako ne može biti argument protiv, a i teško je utuživo, i to Aralica dobro zna pa koristi književnost kao političku arenu) “Ambra” i “Fukara” su političnije, bolje zahvaćaju aktualne društvene antagonizme od sve te eskapističke, polumrtve literature koju producira većina mlade hrvatske književnosti. Nije li i to jedan od razloga zašto se Aralicu čita kao da je riječ o nekom novom književnom maspoku.

Aralica danas ‘jaše sam’, bez potpore svoje generacijske skupine. Nisu mu potrebne javne klike i podzemni klanovi, javna čitanja, medijska promocija (koliko ste puta Aralicu vidjeli kao učesnika raznih okruglih stolova a koliko recimo Jergovića?), pa čak niti status intelektualca. I u svojim najmračnijim tekstovima Aralica ‘stoji postojano kano klisurina’, ostaje nedodirljiv u svojoj beskompromisnosti, iz koje bi mogao davati lekcije našim liberalnim pozerima. U svjetlu njegovog titanskog mraka oni se uistinu doimaju kao “patuljci oportunizma” koji bi si htjeli priskrbiti image “divova revolta”: upravo tim riječima Tenžera je opisao ondašnje Araličine književne suparnike. Te riječi savršeno opisuju i današnjeg paradigmatičnog liberalnog intelektualca koji s nepodnošljivom lakoćom prelazi iz Nedjeljne Dalmacije u Obzor, pa u Feral pa u Globus, koji gorljivo zagovara multikulturnu Hrvatsku, a na prvu osobnu uvredu napadača optužuje za nedovoljno čistu etničku krvnu sliku.

Tek što se ispričao Miri Furlan, Globus se s Jergovićem vratio strategiji lomače i “Fukaru” proglasio “najmračnijim tekstom objavljenim u Hrvatskoj nakon 1990”!? Što, zar mračnijim i od svih onih napada na “vještice”? Mračnijim čak i od Araličinih tekstova o etničkom čišćenju? Doista, još malo organiziranog zaborava pa će Globus, Slaven Letica, Denis Kuljiš i Branimir Donat postati glavnim antituđmanovskim medijskim gerilcima a Tanja Torbarina jedna od “vještica”!

Aralica nema problema s pamćenjem: “Fukara” je i više no simbolička osveta post-trećesiječanjskoj kulturnoj eliti zato što nije ništa učinila na demontiranju tuđmanovske “hrvatske kulture”, baš kao što je i “Ambra” osveta te tuđmanovske kulture post-trećesiječanskoj političkoj eliti zato što nije učinila ništa na demontiranju društvenog statusa i privilegija nositelja tuđmanovske ideologije. Ustvrdi li pak Jergović kako nije nikakav baštinik trećesiječanjskih promjena, sjetimo se da je i on ‘preuzeo grafiku’. Murtićevu dakako, pod pokroviteljstvom Ninoslava Pavića i uz asistenciju Ivice Račana. Jergović je već tada bio prepoznat kao ozbiljenje ‘hrvatske normalnosti’: nastupaj javno, ali ne razbijaj glavu koherentnom teorijom i ideologijom na kojima bi temeljio svoje stavove, piši ali tako da ostaneš ideološki nevin, rječju – hvali Orwella, drž’ se Nabokova.

Oglasi


%d bloggers like this: