With a BANG! and not a POP!

11ruj.01

Kad sam odlazeći s press-konferencije povodom izložbe Andy Warhola razmišljao o obavezi da napišem tekst, po glavi mi se kao motiv za naslov vrtila neka varijacija na temu kako će ova od ženskih i modnih časopisa da dnevnih novina bučno medijski najavljivana izložba završiti u tom napornom brbljanju, bez ikakve najavljivane Pop eksplozije! Andy Warhol je ok, i super da je nakon tolikih godina čak i ovakva izložba došla do nas, ali sve skupa izgleda kao neki model ili skica izložbe, kao foršpan, sve je nekako umanjeno – jedan Mao, pet Heinz kutija… Čak i toliko najavljivani Silver clouds – desetak balona u nekom improviziranom boxu!? Nije li to beskrajno Malo!? Za Warhola koji je Velvetima savjetovao “Always leave them wanting less!” Za razliku od retrospektive u venecijanskoj Pallazzo Grassi 1989, ova izložba ima veze s Warholom upravo onoliko koliko Anđa Marić (kao jedna od zvijezda tematske večeri u Tvornici na kojoj su domaće pop zvijezde svirale pjesme Velveta i Lou Reeda) ima veze s Velvetima i Nico. Dakle gotovo nikave, odnosno obje su u formalnom smislu “izložbe”, baš kao što su i Anđa i Nico jedno vrijeme radile kao manekenke.
Ima tu dakako i izvanrednih radova – Srp i čekić u “white on white” verziji ili četiri Marilyn “black on black” su fantastični primjerci; tu su i široj publici uglavnom nepoznati rani crteži (“Crowd with communist flags!”) i lijepo je sve to vidjeti uživo, ali već od izbora prostora – Umjetničkog paviljona koji po tisućiti put dokazuje da je pogodan samo za izlaganje Vlahe Bukovca i pokazuje da gradu za izlaganje suvremene umjetnosti treba novi prostor poput Paromlina – očita je tendencija da se Warhola svede na reprezentativnu figuru “umjetnika”, “slikara”, a njegov rad u “slikarstvo”. Obzirom na količinu mlade publike, možemo pretpostaviti postojanje “naivnog posjetitelja” koji o njegovom radu ne zna ništa, ili ne zna puno osim da je slavan, pa bi takav netko (poput onih tinejdžera koji su godinama mislili da je Let’s Dance prvi album Davida Bowiea) mogao bi s izložbe otići s uvjerenjem da je Warhol reinterpretacije medijskih slika, Marilynke ili automobilske nesreće, slikao jednu po jednu, na štafelaju, i da su upravo kao takve, kao unikatni umjetnički objekti i vrijedne – dok povijesna snaga i važnost a ne tržišna vrijednost upravo proizilaze iz njihovog novog karaktera umjetničkog djela u vijeku tehničke reprodukcije – multipliciranje, repetitivnost, ideja serije, napuštanje ideje “originala” i “autorskog rukopisa”, minimalne razlike, tehničke nesavršenosti, uloga greške…
Warhol je prvi autentičnom upotrebom novih tehnologija u umjetničkom stvaranju progovorio o životu suvremenog društva. S onu stranu nekritičkog slavljenja kakvo su mu često pripisivali) i s onu stranu ironije (koju su mu također često pogrešno nametali), ne upavši u zamku romantičarskog odbacivanja suvremenosti, analizirao je stanje, postavio niz pitanja (s kojima se svaki gledalac mora sam suočiti), i tako dao moćne kritičke iskaze o vremenu kada se riječima Komunističkog manifesta “sve što je čvrsto pretvara u dim”.
Warhol je jedan od rijetkih umjetnika koji se bavio pojmom ekonomije u umjetnosti, a njegov rad okreće se oko pretvaranja svega u robu. U društvu u kojem je “biznis najveća umjetnost” a novac Bog on producira ikone Nove Religije – nizove Zelenih Dolara. U civilizaciji u kojoj je najveće uzbuđenje i najveće zadovoljenje orgazmička smrt u sudaru jurećih automobila, on umnožava tu flgeometriju smrti« na venama tehnološkog društva – u streamlined automobilima, na tamnim autoputevima išaranim bijelim linijama, u sjeni reklamnih panoa. Kad prikazuje Jackie Kennedy on ne uzdiše sentimentalno nad lijepom udovicom američkog heroja, već govori o medijskom destiliranju tih osjećaja.
Njemu nije bilo bitno ako su Gerard Malanga ili Brigid Polk ili Rene Richard naslikali neke od njegovih slika ali su nekoliko godina kasnije neki evropski kolekcionari bili uznemireni mogućnošću da Warholov potpis ne znači ono što je umjetnikov potpis značio od vremena renesanse. Prema poznatom Benjaminovom citatu, u trenutku kad se zamjenom individualnog rukopisa kista oblicima mehaničke reprodukcije iznevjeri mjerilo autentičnosti (Warholove slike su umnoženi objekti namijenjeni daljem umnožavanju) mijenja se i sveukupna funkcija umjetnosti koja se sad umjesto na ritualu zasniva na drugoj praksi, na politici. Andy se uspostavio kao kulturna mašina, kao tvornica (Factory) za proizvodnju kulture, proizvodnju svijesti, koja utjelovljuje i time razotkriva način na koji društvena Tvornica Ideologije djeluje.
Djelo Andy Warhola govori o situaciji i vremenu kad umjetnik više nije povlašteni individuum (kao u post-renesansnom periodu) već dio otuđene zajednice, mase koju stvara kapitalistički poredak. Umjetnik koji odbacuje izdvojenu, navodno povlaštenu poziciju, ne može više prigovarati masi kojoj sada i sam pripada, već samo potkopavati moć klase na vlasti koja preko svoje elite i pomoću monopoliziranih i centraliziranih sistema masovnog informiranja upravlja potrošačkim – političkim/društvenim/ekonomskim/kulturnim sistemom.
Dvije od ključnih tema Warholovih slika iz sedamdesetih godina su Maovi portreti i “Srp i čekić” – slike historijske prijetnje vladajućoj klasi. Stoga je naravno debelo ironično kako nam je ovu izložbu donio “White House Millenium Council” kao dio “kulturne prezentacije Sjedinjenih Država”. Nakon što su pedesetih godina, kako je to više puta dokumentirano, službe američke vlade financirale svjetski pohod apstraktnog ekspresionizma kao političke propagande američkog “načina života” i “demokracije”, sada, u doba kasnog kapitalizma i takozvanog postmodernizma, već su dosegli i do pop-arta i u destiliranom, depolitiziranom obliku ga provlače “tranzicijskim zemljama” kao propagandu konzumerističke kulture “društva spektakla”. U biti, riječ je o kulturalizaciji političkih procesa koji se odvijaju u Istočnoj Evropi nakon pada Zida. Kulturni projekt State Departmenta poručuje nam: ovo što vam donosimo nije kapitalistička eksploatacija o kojoj ste učili u socijalizmu, nije ni ono čime vas plaše antiglobalisti, to je bogatstvo roba i slika u kojim i vi možete naučiti uživati. Coca Cola nije samo piće, ona je “Ono pravo!” To je Kultura!
Ali i ovakva kakva jest, uz sva svoja pretpostavimo objektivna ograničenja dostupnosti radova i mogućnosti transporta, s diskretnom ali inteligentnom konceptualizacijom postava (impersonalnost portreta suprotstavljena subjektivnosti novca; kapitalistički konzumerizam i njegovo naličje smrti, nesreća, zločina, ubojstava i samoubojstava; linija od pervertirane militarizacije ideje Američkog sna simbolizirane Kipom slobode prekrivenim kamuflažnim mrljama, preko “gestualne”, gotovo apstraktno-ekspresionističke ikone Mao Ce Tunga, do ispranosti ideološkog naboja – “mrtve prirode” odloženog srpa i čekića u maljevičevskoj referenci bijeloga na biljelom) izložba je ipak daleko bolja od domaće medijske pompe koja ju je pratila. Od ženskih i modnih časopisa do dnevnih listova, od pop glazbenika do povjesničara umjetnosti koji su se do jučer zgražali na ideju da bi tu mogla biti riječ o nekoj velikoj i vrijednoj umjetnosti, svi su sada imali nešto za reći na temu Andy Warhola, popa, Factory, ili barem ‘60ih… Jedino o čemu nije bilo niti riječi ni spomena u toj silnoj euforičnoj logoreji, upravo je ono zbog čega je i po čemu je djelo Andy Warhola doista drukčije i važno, zbog čega on jeste jedan od najvažnijih umjetnika druge polovice 20 stoljeća – naime, politika!
Djelo Andy Warhola, mora se gledati “vorholistički”, samo estetika, samo njegov izbor tema, samo tehnika, samo medijske priče, tračevi, ili svijet “zvijezda”… sve to nije dovoljno ako se gleda pojedinačno i izdvojeno. Na Warholovo djelo treba primjeniti neku verziju onog etičkog imperativa da se ne može govoriti o fašizmu ako se ne želi govoriti o kapitalizmu – tko misli da može reći nešto o djelu Andy Warhola a ne govoriti o kapitalizmu, taj bolje neka šuti!

Ruby Tuesday
Naravno, kao što znamo od Lacana, ono što je isključeno iz simboličkog mora se vratiti u realnom. I tako se dogodilo. Umjesto užasa da moramo slušati domaće pop zvijezde kako masakriraju pjesme jedne od najvažnijih pop grupa svih vremena i bez obaveznih pozivnica (koje nisu stigle nikome iz umjetničkog, medijskog svijeta, barem nikome koga znam) gurati se ispred paviljona trpeći još jedan performans Maria Kovača, medijski smo svjedočili užasu i masakru u gradu Andy Warhola – New Yorku.
Napad na WTC jasno ukazuje na sve ćorsokake društveno-političke situacije suvremenog svijeta. Naravno, veoma je lako oduševiti se “power of the people”, činjenicom da je nekolicina odlučnih pojedinaca na takav low-tech način nanijela udarac najmoćnijoj sili, sa svim njenim obrambenim mehanizmima, informativnim službama, Echelonom itd… ali to bi bilo površno, jer je također istina da koliko god taj udarac naškodio američkoj samopercepciji, koliko god odnio života ili indeksa na burzi, sam po sebi nije bitno uzdrmao Ameriku ni na ekonomskom niti na političkom nivou. Pitanje je tek što će učesnici tog konflikta od njega napraviti. Da li će 11.09.2001. doista biti “dan nakon kojeg ništa više nije isto”, ili će frenetična aktivnost kako u borbi protiv terorizma tako i budućim terorističkim napadima, predstavljati samo način da sve ostane isto, ili gore, da se ništa doista ne dogodi!?
Iz reakcija proteklih tjedana vidi se da Zapad ponavlja slične greške kao i u slučaju balkanskih ratova pa se terorizam vidi kao neko zlo primitivnih, neciviliziranih barbara ili “liberalno” tumači kao puka reakcija na djela “zle imperije”. Zabrinjavajuće je koliko političari, javne ličnosti i mediji svode sukob na ličnost Osame bin Ladena kao “utjelovljenja Zla”, moćnog manipulatora, tajanstvenog razbojnika koji se sam isključio iz civilizirane zajednice. Jasno je da Osama bin Laden nije slučajni nusprodukt već direktan američki proizvod i đak CIA-e, da su se proteklih destljeća u nizu slučajeva i same SAD ponašale “teroristički”, ali uopće se ne pokušava proniknuti u unutrašnju društvenu, političku, religijsku, ekonomsku… dinamiku samih arapskih/islamskih zemalja, političku analizu njihovog međunarodnog položaja ali i unutrašnjih antagonizama, npr. kako povlaštene klase manipuliraju potlačenim, osiromašenim; kako se odvijaju ta približavanja i udaljavanja od stranih sila (bilo Amerike ili Rusije); stanja ljudskih prava, položaja žena, manjina itd. Naravno, tu analizu moraju učiniti i sami arapski/islamski intelektualci, ali tvrditi da to mogu učiniti samo oni, znači pristati na rasističku ideju da je riječ o neprozirnom Drugom, koji se ne može asimilirati, u čiji se način mišljenja ne može prodrijeti, koji nam je potpuno stran.
Ta personifikacija Zla i ideološka mantra “islamskog fundamentalizma” omogućuju Americi, Zapadu, da odbaci vlastitu odgovornost, da izbjegne gorku istinu da ovaj radikalni antagonizam, tek naizgled iracionalna agresija, ne predstavlja neku slučajnu anomaliju, patologiju “karaktera”, niti neizbježnu nužnost “sukoba civilizacija”, već je direktan rezultat neuspjeha pa i nezainteresiranosti SAD i Zapada za društveno-političku dinamiku arapskog svijeta, za uspostavu kriterija slobode, demokracije, ljudskih prava, blagostanja i ekonomskog prosperiteta koji vrijede kod kuće, pa su, kao rezultat toga, u unutrašnjim političkim sukobima redovito podržavani pogrešni akteri. Zanimljiva spoznaja policijskih izvještaja je da suprotno prvobitnim očekivanjima teroristi nisu nikakvi neuki očajnici iz izbjegličkih kampova, koji se ničemu u životu ne mogu nadati i kojima ništa osim časne smrti nije preostalo, već uglavnom pripadnici bogatijeg sloja, povlaštenih obitelji, ljudi koji su se godinama uspješno školovali u inozemstvu, Njemačkoj, SAD… Nije slučajno da je, kao i u slučaju drugih, međusobno tako različitih vođa radikalnih oslobodilačkih i revolucionarnih pokreta, od Ghandija do Pol Pota, i u slučaju Osame bin Ladena riječ o “zapadnom đaku”. Daleko od toga da predstavlja slučaj egzotičnog barbarizma, njegovo “radikalno Zlo” moguće je tumačiti samo na fonu konstitutivnih antagonizama suvremenog kapitalizma.
Tek se sada vidi koliko današnjem, post-blokovskom svijetu fali jedna makar potpuno ne-formalna organizacija poput nesvrstanih (“neformalna” jer nema čvrstu organizacionu strukturu, hijerarhiju, oruđa prisile kojima bi nametala svoju volju; ali s druge strane “formalna” u doslovnom smislu, jer ne predstavlja ništa drugo nego čistu formu međudržavnih i međunarodnih odnosa), koja je održavala samosvijest tih zemalja, i doista ih činila faktorom međunarodnih odnosa! Da li bi Mesić, poznat po pokušajima posredovanja u regionalnim sukobima, ali i stavu prema Bosni (što je simbolički jako važno), mogao inicirati novo okupljanje nesvrstanih zemalja? I da li bi mu Račan to dopustio?
Druga važna pouka, u mjeri u kojoj sve jeste proizvod globalizacijskih tenzija, je kako takve vrste društveno-političkih re-akcija, nikad nisu utemeljene isključivo na “realnim odnosima”, već su posredovane simboličkim i imaginarnim. Čitav “crni” afrički kontinent je “realno” u daleko gorem stanju (kolonijalizam i njegovi ostaci, rasne i vjerske netrpeljivosti, prezaduženost, građanski ratovi, siromaštvo, glad, epidemija aidsa…) i daleko više isključen iz tehnoloških i kulturnih blagodati suvremenog svijeta od većine arapskih zemalja, i među crnim stanovništvom Afrike je puno muslimana, pa opet tamo nema takvih nasilnih reakcija.
Dok se s jedne strane naglašava navodna nasilna “priroda” Islama (jihad, mudžahedini, šehidi, talbanska netrpeljivost prema drugima i njihovoj kulturi…) a s druge strane sami muslimani koji ne žele eskalaciju sukoba naglašavaju da Kuran ne odobrava takva teroristička djela, da je islam miroljubiva religija itd, očito se pokazuje da čak niti u nečemu kao što su religije, za koje mislimo da su vječne i nepromjenjive, ne postoji ništa “esencijalno” njihovo značenje ovisi o nizu odnosa koje u danom vremenu uspostavljaju. Baš kao što je kršćanstvo kao “religija ljubavi” omogućilo križarske ratove, inkviziciju itd. – nema nikakve “biti” Islama koja je ovakva ili onakva, a pravo pitanje je kakvi su i koji su to društveno-politički procesi posljednjih 50 godina doveli do ovakvog “čitanja” Islama?

Upravo sve to zajedno – slavna povijest visoke kulture starog arapskog svijeta, psihološke karakteristike nositelja tradicionalnog partijarhalnog poretka, njihov ponos i samopoštovanje, potencirane klasne razlike unutar arapskog društva danas, bogatstvo privilegiranih slojeva, pojedinih obitelji a da im ipak, unatoč svemu, čak i u navodno egalitarnom zapadnom svijetu u kojem novac kupuje sve, to bogatstvo ne može priskrbiti pravi ugled i društveni status, (poznata je priča, možda i apokrifna, ali non e vero, ma ben trovato, o tome kako se posluga nekog londonskog hotela s nepodištavanjem odnosila prema nekom arapskom gostu, da bi ih on sutradan pozvao i rekao, ja sam jučer kupio ovaj hotel, a vi ste gospodo otpušteni!) eksploatacija prirodnih bogatstava i diktat multinacionalnih kompanija… sve to rezultira ressentimanom prema Zapadu. Kad se tome doda desetljećima neriješeni palestinski problem sa svim svojim posljedicama, američke vojne napade od Iraka do Libije, uloge tajnih službi koje su podržavale najradikalnije i najmilitantnije skupine u borbi protiv ovog ili onog neprijatelja … dobivamo eksplozivnu smjesu.
Naravno, tu je svoju ulogu odigrao i bilo otvoreni bilo prikriveni rasizam navodno multikulturnog društva Zapada, u kojem se uživa u bogatstvu i raznovrsnosti tzv. etničkih kuhinja ili world musica, ali onaj realni Drugi, susjed gastarbajter, imigrant, uvijek smeta, smrdi, buči, oduzima posao itd. Moramo se zapitati kakvu to viziju muslimana danas re-kreira Zapadno društvo, kad se čak i u Rijeci, proteklog desetljeća navodno tolerantnoj sredini, navodno demokratsko, liberalno stanovništvo pobunilo protiv izgradnje džamije argumentima kojih se ne bi postidio niti zagriženi istočnonjemački naci-skinhead a da na to nitko iz političke sfere nije reagirao.

Fantastično je koliko je rasizma investirano u medijsku predodžbu o teroristima koju razni “stručnjaci” za vojna i politička pitanja proteklih tjedana šire medijima. Teroriste-samoubojice se uglavnom predstavlja kao neke naivne primitivce kojima su lukavi političko-vojno-religijski manipulatori napunili glavu time da će kad umru (u slavu Alaha, Islama, nacije…) kao junaci otići u neki raj slikan vrlo materijalistički (podatne seksipilne žene, najfinija hrana, potočići žubore…), dok je ustvari riječ o čistom primjeru imaginarne identifikacije – identifikacije s pogledom Drugoga u čijim će očima oni biti junaci.
Naravno da ovo nikako nije prvi slučaj takvog brutalnog terorističkog čina prema civilima – interesantno, svi su zaboravili čečenske bombe koje su rušile čitave stambene blokove po Rusiji, ali ne samo da nije bilo takvog medijskog coveragea, nego i to su ti divlji Čečeni i ludi Rusi! – ali na prvi pogled ovdje nema nikakvog neposrednog političkog rezultata koji teroristi žele ostvariti (kao u slučaju ranijih otmica, ubojstava, bombi itd…) – i to podsjeća na Musolinijev odgovor na pitanje s kojim ciljem fašisti pokušavaju osvojiti vlast u Italiji – “naš cilj je da vladamo Italijom!”. WTC slučajem, terorizam se doslovno vratio svom pojmu, cilj terora je naprosto teror. Ali, to da teroristi nemaju neki jasan, neposredan, taktički cilj (politički ili vojni ustupci, oslobađanje nekog od vođa pokreta iz zatvora, novac u zamjenu za taoce ili nešto slično), ne znači da je čitavo njihovo djelovanje bez smisla, ali upravo sama “bes-ciljnost” tog “slijepog terora”, ukazuje da njegovi uzroci, ali i krajnji smisao nije isključivo u području realnog, već imaginarnog i simboličkog.
Da to probamo sažeti: poticaji za netrpeljivost prema SAD, za terorističke napade su u sferi imaginarnog (kako sami muslimani/arapi kroz oči drugih vide svoj položaj; kako kroz pogled drugog – koji mi možemo očitati npr. u hollywoodskim filmovima – vide sebe). Sam napad je u sferi realnog, onoga što se ne može simbolizirati. Smrt tolikih ljudi je u biti besmislena, ne može se opravdati, integrirati u simbolički poredak zapadnog svijeta, dok su rezultati napada prvenstveno u sferi simboličkog. (To je i smisao bin Bin Ladenove poruke – To Americans I say…. nigdje više nećete biti sigurni… ako smo vas pogodili tu, u centru vaše moći, niti vaša vlast u drugim krajevima “Imperija” više nije sigurna…)
Dakle, borba protiv terorista ne može se odvijati u sferi realnog (npr. bombarderski napadi na Afganistan), odnosno tu ne može donijeti nikakve rezultate, ona se mora odvijati na nivou simboličkog (solidarnost, zajednička borba, uključivanje arapskog svijeta kao ravnopravnog faktora međunarodnih odnosa, ali i njihovo prihvaćanje Opće povelje o ljudskim pravima, odustajanje same Amerike od “terorističkog” karaktera njezine politike, inzistiranje na zakonitosti, opće prihvaćanje nadležnosti Međunarodnog suda za ratne zločine itd.) da bi to u konačnici imalo rezultate u sferi imaginarnog (kako ne samo pojedinci već čitavi slojevi arapskih društava vide svoj položaj, lokalno i globalno; ali i obrnuto, kako Zapad vidi Arape/muslimane).
Paradoks čitave stituacije je naravno u tome da najnevjerojatnijoj osobi – upravo predsjedniku Bushu – pruža mogućnost pravog političkog čina. Naravno, ne znamo kako će se stvari već sutra odvijati, pitanje je tko će odigrati koje karte, ali da bi proklamirana borba protiv terorista bila uspješna ona mora “integrirati” same arapske/islamske zemlje, pri čemu će na paradoksalan način teroristi biti “vanishing mediators”. Jedan od njihovih ciljeva, ravnopravno uključivanje arapskog svijeta u novu međunarodnu zajednicu, biti će ostvareno njihovim iskorijenjivanjem. Nije riječ o tome da će se prvo nabolje promijeniti globalni društveno-politički i ekonomski odnosi pa će to onda rezultirati uništenjem terorista nego se upravo procesom uništenja terorista ti odnosi mijenjaju. S jedne strane teroristi ne mogu biti uništeni ako se same arpske zemlje ne promijene, ako one same ne prihvate Povelju UN o ljudskim pravima kao nešto što ih doista obavezuje, ako se ne iskorijene običaji kao što je bacanje kiseline u lice ženama koje hodaju ulicom nepokrivene itd. S druge strane, da bi politika SAD-a u borbi protiv terorizma bila dosljedna i uvjerljiva, i one same moraju obračunati s vlastitim terorističkim ponašanjem, prihvatiti nadređenost međunarodne zajednice, od UN-a i dokumenata kao što je Konvencija o pravima djeteta ili međunarodni protokoli o zaštiti okoliša, Međunarodnog kaznenog suda, sve do toga da se doista sudi američkim građanima odgovornima za pojedinačne zločine ili (poput zloglasnog Henryja Kissingera) politiku koja je te zločine odobravala, poticala i zataškavala. Stoga je simbolički veoma važno da su se tražeći dozvolu i podršku za akciju – ma kako prema toj “ponudi koju se ne može odbiti” bili kritični i ironični – SAD po prvi put simbolički podvrgle moći međunarodne zajednice, mada tugaljivo predstavljene NATO-om.
Medijski posredovane scene udara aviona u zgrade WTC i njihovog rušenja, ponavljane na ekranima diljem svijeta u replayu kakvog se ni Warhol ne bi zastidio, posredovale su u izazivanju globalnog užasa, strepnje i konačno solidarnosti. Možemo tvrditi da je to retorika, gluma za oči međunarodne zajednice, ali važno je upravo to da je ta solidarnost izražena i s najneočekivanijih strana – od Castrove Kube preko Libije, sve do dobrovoljnog davanja krvi među palestinskim izbjeglicama. No, premda je ta solidarnost izazvana strategijom posve tipičnom za ‘društvo spektakla’ bila kratkog maha, ona se čini daleko autentičnijom nego što će to, po svemu sudeći, biti antiteroristički projekt što su ga pokrenule SAD.
No danas je možda još i važniji drugi val solidarnosti – izazvan porastom netrpeljivosti i pojedinačnim napadima na arape i njihove dućane ili džamije – solidarnosti s potencijalnim žrtvama rasističkog divljanja u zapadnim zemljama, ali i s vjerojatnim žrtvama vojne intervencije među civilnim stanovništvom.

American Psycho
Svi ti ćorsokaci liberalno-demokratskog “Novog svjetskog poretka” (koji je, sjetimo se, povodom Zaljevskog rata proklamirao Bush stariji), ukazuju da je svijet danas bitno označen granicom koja dijeli one “uključene” (na koje se primjenjuju regule ljudskih prava, socijalne zaštite…) od onih “izvana” (gdje je glavna briga da se ograniči njihov eksplozivni potencijal, da kao imigranti ne preplave gradove Zapada…), i borbama oko uspostavljanja te granice.
Stoga Račan uočava ideološku realnost situacije kad kaže da se vodi borba s koje strane će pasti nova “željezna zavjesa”, tko će biti integriran u svjetski poredak razvijenog kapitalizma a tko će ostati isključen, i strahuje “s koje će se strane, unutrašnje ili vanjske naći Hrvatska”. Ono što Račan zaboravlja je da se upravo na ovom teritoriju ta borba vodi već proteklih deset godina i da su kako lokalna politička dinamika tako i djelovanje i nedjelovanje Zapada i SAD rezultirali stotinama tisuća mrtvih, osakaćenih, ranjenih, izbjeglih i raseljenih, uništenih života, obitelji, kuća, sela i tvornica, i u toj borbi se ni na koji način ne pokušava subjektivirati već bespogovorno pristaje na “jedinu igru u gradu” – od ulaska u NATO do diktata MMF-a u demontiranju socijalne države, a odgovornost za rješavanje unutrašnjih problema prebacuje na druge (međunarodna zajednica, Evropa, MMF… traži od nas da…)
Dok su prema situaciji na Balkanu SAD nastupale kao neurotik (simptomatično, tu nije bilo riječi o RATU, nego o INTERVENCIJI), a spram svih globalnih inicijativa (UN, konferencije o globalnom razoružanju, rasizmu, zaštiti okoliša, minama, itd.) zauzimaju perverznu poziciju – bojkotiraju nalaze tih konferencija i donose vlastita pravila, u ovom slučaju vlada potpuna dominacija psihotičkih simptoma. Tamo gdje bi neurotik zastao i pitao se što nešto znači (Zašto su napali zgrade WTCa i Pentagona? Što su htjeli time reći? Što sam mogao učiniti u tom trenutku? Kako bih trebao odgovoriti? Kako ne bih smio odgovoriti?, itd.), psihotik se ne koleba, ne zastaje, ne postavlja ‘suvišna’ pitanja. Jer, psihotik zna: i zašto je je bilo to što je bilo, i zašto baš na taj i takav način, a ponajmanje mu je nejasno značenje masterplana u kojemu on ima centralnu ulogu. Bush nema nikakvog pozitiviteta na koji bi se mogao pozvati (“Teroristi od nas traže to i to…”), nego je psihotičnost njegovog diskursa u tome da je Amerika s jedne strane ‘logičan’ izbor terorističkih napada, a s druge strane, podjednako logičan izbor za predvodnika “križarskog rata” (da ne kažemo džihada!) protiv terorista.
George Bush često naglašava svoje kršćanstvo, pa danas, u predvečerje mogućeg, gotovo izvjesnog ratnog sukoba, zamislimo nemoguće – da Bush svoju ljubav prema Kristu doista shvati ozbiljno, i počne se držati onih naputaka da treba “ljubiti svog neprijatelja”, “okrenuti i drugi obraz”, da onome koji tebe napadne kamenom treba uzvratiti kruhom, i da se suzdrži od odmazde i doista barem dio novca namijenjenog za besmislenu vojnu intervenciju uloži u zemlje trećeg svijeta, u otpis dugova, razvoj proizvodnje itd.
Kako je takvo što mada jedino razumno potpuno nevjerojatno, zato bi jedini pravi odgovor na Bushovo inzistiranje “S nama ili protiv nas” bilo upravo nepristajanje na zauzimanje i jedne od ponuđenih strana, nego uvođenje u igru nove konfiguracije u kojoj će se obje Bushove opcije, i vojna sila Pentagona i teroristi, zapravo naći na jednoj strani (gdje zapravo, opće je mjesto mnogih komentara, već jesu), te u toj konfiguraciji dosljedno ustrajati na mogućnosti političke alternative “novom svjetskom poretku”.

Oglasi


%d bloggers like this: