Umjetnost nije ogledalo, umjetnost je čekić!

19srp.01

U Kunsthalle Exnergasse u bečkog nezavisnog kulturnog centra WUK održava se drugo izdanje izložbe “Što, kako i za koga”, ovoga puta povodom 153. godišnjice izdanja Komunističkog manifesta. Prvu verziju te izložbe u organizaciji HDLU-a, Arkzina i net.kulturnog kluba Mama, zagrebačka je publika mogla vidjeti prije godinu dana u Domu HDLU-a. U oba slučaja učestvuje 49 umjetnika iz 16 zemalja, ali je izbor radova djelomično izmijenjen, i čitav je postav prilagođen bitno manjem prostoru drugačijeg karaktera od monumentalnog Meštovićevog zdanja. Kako je za sljedeću godinu najavljeno treće izdanje u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti lociranom u modernističkoj zgradi na Ušću – a u dogovorima su i još neki gradovi istočne i zapadne Evrope – taj projekt ima sve šanse da postane gotovo tradicionalnom godišnjom izložbom. S promjenama vremena i konteksta, osnovna pitanja ostaju ista, kao i imena umjetnika, ali se mijenja dio radova, pa je čitav projekt u stalnoj dinamičnoj promjeni, omogućuje uvijek nova iščitavanja. Važnost tih novih verzija je tim veća jer nije riječ ni o kakvoj kurtoaznoj institucionalnoj razmjeni ili “ključu” – stranim partnerima se projekt jednostavno svidio, a da bi doista i bio realiziran, tim kustosica – Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović – mora uvijek iznova osigurati podršku fondacija i sponzora, igrati na stranom terenu kao relevantni i kompetentni partneri.
To nije prvi put, ali svakako jedan od rijetkih slučajeva, a pogotovo tako velike izložbe koja uključuje i strane umjetnike, da jedan domaći projekt ravnopravno izlazi na stranu, međunarodnu scenu.
Ta je izložba ovlaš kritički spomenuta i u tekstu Ane Peraice “o UN umjetnosti” koji je nedavno procirkulirao mailnig listama, a koji na primjeru kurentne umjetničke prakse i velikih međunarodnih izložbi (poput After the Wall) tematizira odnos istoka i zapada. Da li zbog nerazumljivog engleskog ili zbog zbrke u mišljenju, nije lako dokučiti što autorica i koga kritizira, što želi i predlaže. Ona misli da radikalno kritizira neka opća mjesta dominantnog odnosa Istoka i Zapada u javnoj sferi u kojoj se politika i kultura/umjetnost nužno višestruko isprepliću, ali u biti sama njezina kritika (Zapad nameće modele “regionalne suradnje”, umjetnici i kustosi s Istoka se tome bezuvjetno povinuju jer to mogućuje ulazak u krug “Soros-arta”…) ostaje jedno opće mjesto.
Kako načelne kritičke stavove transformirati u konkretnu akciju koja može imati (i) političke efekte? Kako stvoriti drugačije modele suradnje i razmjene? Kako pogledu Zapada pružiti ogledalo u kojem će vidjeti samoga sebe i suočiti se sa svojim vlastitim pogledom? Kako je jedan kritičar rekao na kraju pohvalnog teksta o knjizi “Empire” Tonija Negrija i Michaela Hardta – nedostaje joj uputstvo za upotrebu! Naravno, nitko danas nema jasan i jednoznačan recept za revolucionarno djelovanje, ali u trenutku kad “nitko više ne zamišlja moguće alternative globalnom kapitalizmu” izložba “Što, kako i za koga” Zapadu, ovoga puta na njegovom terenu, govorom o ekonomiji, kapitalu i kapitalizmu, pokušava vratiti njegovu vlastitu poruku (o “tranziciji”) u obrnutom, dakle istinskom značenju. Poruka Zapada o tzv. “tranziciji” koju zemlje tzv. “Istoka” trebaju proći od tzv. “komunističkog totalitarizma” do tzv. “(evropske) liberalne demokracije” vraća se Zapadu kao istinska poruka o putu povratka u realni kapitalizam. Mada nije široko usvojena u zemlji u kojoj se o ljudskim pravima govori samo kad zbuksaju nekog “našeg dečka”, pa bio to lokalni pjesnik osumnjičen za šverc oružjem ili general sumnjive prošlosti i još neizvjesnije budućnosti) niti ta teza nije nešto novo. Ono što u slučaju izložbenih projekata poput “Što kako i za koga”, odnosno najavljenog “Projekta: Broadcasting”, jest važno je metoda.
Miško Šuvaković je u časopisu Život umjetnosti napisao da je izložba Što kako i za koga lakanovski “prošivni bod”, da bi i neki drugi radovi odgovarali tezi kustosica izložbe i podjednako dobro poslužili svrsi. Ali, nije li to slučaj sa svim suvremenim izložbama iznad nivoa godišnjih retrospektiva umjetničkih strukovnih udruženja? No, doista, taj “prošivni bod” izložbe “Što, kako i za koga” i “Projekta: Broadcasting” je važan, i to je sama metoda koja uključuje kolektivni rad, istraživanje, dokumentaciju, povezivanje (odnosno prelaženje) različitih nivoa, ograničenja i granica (državnih, nacionalnih, kulturnih, medijskih…), međunarodni sistem prezentacije i distribucije umjetnosti u kojem se samosvjesno nastupa kao ravnopravan partner, ravnopravno tretiranje različitih medija i različitih umjetničkih praksi, odnos s masovnim medijima i uključivanje društvenog konteksta…
U doba opće “kulturalizacije političkog” obrnuti proces “politizacije kulture/umjetnosti” odvija se upravo konkretnim intervencijama na lokalnim scenama. Prema starom sloganu, za kustoski tim udruge “Što, kako i za koga”, umjetnost nije ogledalo, umjetnost je čekić! Postojeća situacija ne želi se samo “odraziti”, već i kreirati novi uvjeti; ne samo djelovati unutar mogućeg, već doista politički čin mijenjanja onoga što jest “moguće”.
U situaciji kad nitko nema recept za društvenu promjenu, preostaje nam jedino dogmatska privrženost ideji da takva promjena jest moguća, i niz pokušaja – ma kako ograničenih ili neuspjelih – aktualizacije te ideje. Riječ je o bitnoj promjeni statusa intelektualca, nije više, kao u Tuđmanovo doba dosta biti “kritički intelektualac” spreman na radikalnu kritiku svega postojećeg i oplakivanje svog neuspjeha – sada najvažniju ulogu preuzimaju “kreativni intelektualci”, oni koji neće napustiti kritičko-intelektualni angažman u detektiranju problema, ali će se i kreativno angažirati na izmjeni konkretnih uvjeta.
___

What how & for whom – on the occasion of the 153rd anniversary of the Communist Manifesto
21/06-28/07/2001
WUK / Kunsthalle Energasse, Beč
http://www.wuk.at/kunsthalle

Oglasi


%d bloggers like this: