Zagrebački likovi skandali

09sij.01

Ništa suvremeno u MSU, ničeg novog u Galeriji Nova?
Ako čitate novine može vam se učiniti da domaću umjetničku scenu potresaju skandali. Manje atraktivni od onih sportskih, ali i to je srazmjerno statusu koji ta područja zauzimaju u javnoj percepciji. No što je rezultat svih tih medijskih potresa? Da li se nešto doista dogodilo?
Jutarnji list je još 13. prosinca na naslovnici razvalio “Skandal u Zagrebu: Policija u Muzeju suvremene zbog afere prisluškivanja”. Tekst odmah na drugoj stranici. U špigliranju broja kultura se tako visoko nije popela godinama, ako ikad. Pa opet, što smo u proteklih mjesec dana mogli saznati? Samo ono poslovično – rodio se miš. Dakle gotovo niš’. Jedni optužuju ali ne zna se koga, drugi se brane ali nije baš sigurno od čega. U interesu istrage sve je obavijeno velom tajne. Organizirale su se presice, diskusije, davale izjave, pisalo novinama, nastupalo na TV. I opet, čak niti zainteresirana, tzv. stručna javnost, da ne govorimo o širokoj publici, pojma nema o čemu je riječ. Iz dostupnih informacija ne može se izvući nedvosmislen zaključak tko je kriv a tko prav, da li tamo gdje ima dima ima i vatre ili je sve obično podmetanje. Naravno, iza krhkosti toga znanja stoje već odavno podijeljene karte. A problem je u tome što od tih ‘strasnih privrženosti’ više nitko ne vidi, a od zaglušujuće medijske baraže ne može ni reći, da niti jedna od sukobljenih strana tu nije nevina u ludnici.
Ne dragi čitatelji, ne želim izjednačavati krvnika i žrtvu, reći da su obje strane jednake. Ali objektivno govoreći, ni iza koga u tom sukobu ne može se bezrezervno stati. Ako su s jedne strane politički protekcionizam i nesposobnost, s druge strane je komocija, ugodna pozicija “žrtve”, a s obje strane odsustvo kreativne imaginacije, napornog rada, vizije budućnosti Muzeja i ambicije da se radi nešto kulturno doista značajno. Pa i ta optužba za priskuškivanje je na nivou imaginacije hrvatskih tajnih službi 90ih godina! Umjesto da umjetnost  otvara nove mogućnosti i prostore kreativnosti, birokratizirana praksa umjetničkih institucija preuzela je najgore modele ponašanja domaće političke scene. To su doista ljudi koji se zajebavaju na naš račun, na državni trošak i teret poreskih obveznika. I pritom tvrde da je to što rade kultura. Doista, to jeste hrvatska kultura, ona koja zna uništavati ali ne i graditi, maliciozno pljuvati ali ne i radovati se tuđem uspjehu, ukratko, ona ista čiji su rezultati na dnu Neretve, u ruševinama starog mosta.
Ovakav skandal, ili “skandal”, samo prikriva pravi skandal čitavog slučaja, činjenicu da je takav slučaj uopće moguć. Da se netko takvim glupostima ozbiljno bavi, a da se pritom nitko ne bavi onim čime bi se zbilja trebao baviti: svojim poslom. Tako imamo situaciju da se putujuće konfekcijske izložbe predstavljaju kao “događaji godine”, da se ništa organizirano ne radi na afirmaciji mladih umjetnika, da se sve što se u i oko Muzeja dogodi, dogodi unatoč instituciji a ne zahvaljujući njoj.
Nažalost, MSU nije nikakav eksces, to je dio sistema u kojem su podjednako skandalozne i izložba ruske avangarde i reakcije na nju, i tretman kineske izložbe (na kojoj nismo mogli saznati ništa o samim umjetnicima ili kontekstu) i odsustvo relevantne kritičke recepcije. Ali doista, čemu se nadati kad je sve to logičan rezultat potpunog rasapa stručnih kriterija, zastarjelog studija povijesti umjetnosti i nepostojanja kustoskih studija. Situacije u kojoj vrhunski autoritet za modernu umjetnost 20. stoljeća starački čangrizavo rogobori protiv novih medija i izraza suvremene umjetnosti u kojoj je “umjetnik svatko tko se takvim proglasi i izlaže”, kao da upravo to nije jedna od glavnih tema povijesnih avangardi. To je situacija u kojoj je moguće da jedne te iste osobe sjede u svim odborima i komisijama koji na različitim instancama odlučuju o programima i financiranju kulture, i tako reproduciraju postojeću situaciju.
Pokazatelj stanja duha u institucijama koje u proteklih dvanaestak godina nisu doživjele nikakvu “tranziciju”, čije se djelovanje već desetljećima kritički ne propituje pa tako i ne dovodi u pitanje, koje žive i rade po automatizmu i na starim zaslugama je i peticija da Gradski ured za kulturu i Ministarstvo kulture interveniraju i Galeriju Nova oduzmu gradskom poduzeću AGM i osamostale. Ljerka Šibenik protestira što ju uprava AGM-a nije konzultirala oko njezina nasljednika – ali nije li pravi skandal tog slučaja činjenica da tolike godine jedna te ista osoba vodi jednu javnu galeriju i to što – dok je stjecala uvjete za penziju – ona sama nije proizvela svoje nasljednike i nekim mladim stručnjacima pružila mogućnost da kreiraju program? Možda bi tada Galerija Nova osim slavne prošlosti imala i neku sadašnjost.
Lažnost medijske obrade slučaja Ljerke Šibenik jest upravo u tome što ju prikazuje kao pasivnu žrtvu, kao nekoga tko ni na koji način – upravo svojim (ne)djelovanjem u proteklih 27 godina – nije aktivno kreirao situaciju kakva sada vlada. Pritom se činjenica da ona već dvije godine galeriju vodi kao penzionerski hobi, Večernjem listu i emisiji ‘Pola ure kulture’, medijima koji inače posvećuju veliku pažnju suvremenoj umjetnosti, ne izgleda nimalo problematična.
Sukob oko budućnosti Galerije Nova i njezinog programa, ima političke karakteristike, ali ne u onome u čemu ih branitelji nedodirljivog položaja dosadašnje voditeljice vide, mada očito političke trgovine tu već i sad igraju svoju ulogu. Riječ je o sukobu koncepcija, shvaćanja umjetnosti i umjetničke proizvodnje danas. Kakvu ulogu suvremena umjetnost – kultura uopće – ima u suvremenom društvu. U krajnjoj liniji, ako se govori o ulozi političkih struktura, riječ je doista o političkom pitanju, pitanju kulturne politike. Kakav program – što, kako i za koga? – državne i gradske strukture trebaju financirati iz džepa poreznih obveznika?
U Hrvatskoj danas doista treba glasno postavljati pitanja: Koje je mjesto umjetnosti u društvenom prostoru? Kakvu kulturu želimo? Što njome želimo postići? Ali na ta pitanja se ne može odgovoriti van šireg konteksta kulturne politike, koja je doista “politika” tek ako aktivno mijenja temeljne koordinate postojeće situacije.
Proteklih desetak godina kultura je imala naglašenu reprezentativnu ulogu legitimacije nove hrvatske države, i samo ono što je tome odgovaralo imalo je široku institucionalnu podršku. No, ono što je još do jučer smatrano “alternativom” danas je pravi mainstream, glavna struja kreativne snage i jedini produktivan kulturni pogon koji na ravnopravan način održava veze sa svijetom, prati suvremene umjetničke tendencije i debate vezane uz nove društvene i medijske teorije, dok se institucije valjaju u kaljuži vlastitog nerada, indolentnosti i nesposobnosti.
Danas, u vremenu opće komercijalizacije, upravo država i njezine institucije, moraju snažno podržati tu “drugu scenu” na kojoj kultura i umjetnost umjesto re/prezenativne zauzimaju produtivnu ulogu i umjesto na tzv. depolitizaciji kulture, inzistirati upravo na političkom aspektu same kulture. Što drugačije rečeno znači na onome kako umjetnost aktivno djeluje u čitavom tkanju društvenog života. Ne možemo očekivati da društveno relevantna umjetnost nastane sama od sebe, kao rezultat nekog pojedinačnog talenta. Nužan joj je infrastrukturni okvir. Mada vladajuće strukture uporno ističu svoju nominalnu podršku onome što se kolokvijalno zove “alternativnom kulturom i kulturom mladih”, ona bez iznimke promašuje u konkretnim slučajevima. Posljedice toga su neadekvatan sistem financiranja, neartikuliran stav prema vaninstitucionalnim projektima i nezavisnim inicijativama pa tako i prema umjetničkim projektima s “nedovoljno likovnih elemenata”, nedostatak prostora koji bi im omogućio stabilniji razvoj i djelovanje, zastario sistem u kojem djeluje Zajednica umjetnika Hrvatske… Kao rezultat svega toga dobijamo situaciju u kojoj se na teret grada Zagreba, poreznih obveznika, dijelom i iz fondova namijenjenih financiranju programa, udomljuje jedno nominalno putujuće, komercijalno kazalište pri čemu deseci pa i stotine NGO-a, nezavisnih, vaninstitucionalnih kulturnih inicijativa ne može dobiti nikakav prostor.
Nevjerojatan je cinizam kojim se u slučaju Galerije Nova kustosicama udruge WHW poručuje da si nađu neki novi prostor (Lj. Šibenik: “ima toliko prostora u gradu koji vape za takvim sadržajem da ne vidim zašto žele baš ovakav prostor”; D. Derk/VL: “…zašto je u nekoj svojoj galeriji koju će same osmisliti ne izbore i tri darovite povjesničarke umjetnosti? Pa Zagreb je prepun praznih gradskih prostora koji vape za umjetničkim sadržajima.”).
Sigurno bi mnoge kulturne i civilnodruštvene inicijative, rado “dobile” ili “uzele” neki novi, sada neiskorišten prostor npr. industrijske arhitekture kakvih u središtu Zagreba ima puno, ali to je u postojećim odnosima kapitala i arhitekture posredovanih politikom nemoguće, što potvrđuju slučajevi vojarni u Selskoj i Vlaškoj, Paromlina, devastiranog kompleksa Badela, tvornice Biserka… pa čak i problema koji prate postojeće prostore poput Tvornice Jedinstvo i Mame u Zagrebu.
Drugi aspekt tog ciničnog “pa jedite kolače” komentara, je činjenica da se vječno jamra kako se ništa ne može promijeniti, a kad se netko odluči da svojim činom doista aktivno intervenira u postojeću situaciju (kao što je to u ovom slučaju učinio direktor AGM-a), i kad oni kojima je ponuda upućena (kao što je to u ovom slučaju udruga WHW) doista pristanu da “uprljaju ruke”, odreknu se dijela aure “nezavisne”, “alternativne”, “marginalne”, “neinstitucionalne” inicijative, odnosno žrtvuju svoj položaj “lijepe duše” koja na marginama društvenog utjecaja samo nemoćno jamra i oplakuje svoju tešku sudbinu, kad se dakle doista dogodi pravi politički čin koji ne samo intervenira u postojeću situaciju već mijenja i koordinate čitavog polja, onda se opet jave glasovi nezadovoljnih pravednika, zaštitnika status quo, zagovornika da se ne smije tresti jer bi možda mogli izgubiti i ovo malo, ma kako gadno bilo (ali barem donosi bodove za ZUH!).
Slučajevi MSU i Galerije Nova svaki na svoj način potvrđuju tezu da je neku instituciju lakše uništiti, nego je promijeniti. Ako iza slučaja “prisluškivanja” stoji borba za pozicije u realizaciji projekta nove zgrade MSU, upravo je taj slučaj pokazatelj da se takav projekt nikako ne smije povjeriti snagama koje sad vladaju Muzejem suvremene umjetnosti i da se taj projekt hitno mora internacionalizirati. Da bi se mogli razvijati mladim umjetnicima, kustosima, teoretičarima, kritičarima, najšire shvaćenoj publici, treba i kontekst, kontakti s međunarodnom scenom, umjetnicima i kustosima. Nisu li otpori koji se s najrazličitijih strana javljaju promjenama načina rada umjetničke scene proizvod straha da u izravnom sudaru sa evropskim, svjetskim kriterijima i kontekstom, više neće moći izigravati veličine, da će biti prokazani u svoj svojoj naftalinskoj začahurenosti?

Oglasi


%d bloggers like this: