Liberali između bare i močvare

21ruj.00

Sam pojam liberalnog i liberalizma je dosta širok, i odnosi se na određenu političku tradiciju i praksu stranačkog djelovanja, političku filozofiju, ali i na širu teoriju društvenog života, utemeljenu na određenim konceptima vrijednosti, uloge države i tržišne ekonomije, osobe i privatnog vlasništva. Liberalna tradicija u politici veže se uz tradiciju prosvjetiteljstva, demokraciju i sekularnu vlast, i temelji na vjerskoj toleranciji i osobnim slobodama koje se povezuje s ekonomskim slobodama (tu je na domaćoj sceni Ivo Banac pravi liberal jer stalno naglašava svoju ekonomsku neovisnost kao temelj slobode svog političkog djelovanja, gledajući na sve druge pomalo s visoka jer su, implicitno, podložniji utjecajima, ucjenama i skloniji kompromisima). Međutim, u Americi se liberalima često nazivaju oni koje bi u Evropi zvali socijaldemokratima ili ljevičarima, dok bi evropski liberali tamo bili bliži konzervativcima. Evropski liberali su redovito stranke trulih kompromisa, spremni na svaku koaliciju koja ih eventualno može približiti vlasti i uglavnom imaju malo veze s principima klasične liberalne filozofije (takvoj poziciji je doista Budiša najbliži!). Tu je onda i opći pojam “liberalnodemokratskog poretka” koji je, naravno, u vječnoj krizi, ali i pojmovi ekonomske liberalizacije, neoliberalizma ili neoliberalnog poretka globalnog kapitala, koji uglavnom znače smanjivanje socijalnih prava i bespoštedno prepuštanje “slobodnom tržištu”, na kojem su jedni (kapitalisti, multinacionalne korporacije) slobodni da gurnu, a drugi (radnici, zemlje trećeg svijeta) slobodni da padnu (i koji stoga u biti predstavljaju izdaju temeljnih vrijednosti klasičnog liberalizma).

Stoga bi za postavljeno pitanje o liberalizmu i strankama navodno liberalne orijentacije u Hrvatskoj, neki mogli reći da je to kompleksno pitanje koje zahtijeva duboku analizu, ispitivanje političke tradicije, proučavanje korijena i porijekla liberalne misli u Hrvatskoj, ulogu naslijeđa desetljeća socijalističke vlasti itd. No sva ta kompleksnost i dubina samo predstavljaju poslovično mućenje plitke vode da bara, inače veoma bliska Bančevoj omiljenoj močvari, izgleda dublja. Nema, avaj, kod hrvatskih liberala nikakve prave političke supstance, nema originalnih ideja, jasnog programa, vidljive akcije, nema čak ni ambicije izvan samog osvajanja vlasti, ili barem učestvovanja u njoj.

U čemu je, ustvari, razlika HSLS-a, LS-a, Libere… a možda na domaćoj političkoj sceni ima još koja liberalna stranka koju sam negdje usput izgubio iz vida, jer se i ove nikad baš nisu našle!? Kad čujete “liberal” na koga mislite? Vladu Gotovca? Dražena Budišu? Doricu Nikolić? Joška Kondića? Jozu Radoša? Đurđu Adlešić? Goranka Fižulića? Božu Kovačevića? Zlatka Kramarića? Ivu Banca? Što tu ipak šarenu bratiju veže osim činjenice koja bi trebala biti kontingentna, a kod njih postaje njihov program, da su sve to “hrvatski” liberali!? Na pitanje prema čemu su to oni liberalni, jedini mogući odgovor glasi u odnosu prema nacionalizmu, šovinizmu, u krajnjoj liniji ustaštvu. Tako među hrvatskim liberalima imamo liberalne nacionaliste, liberalne šoviniste, liberalne ustaše… Kako je to u vrijeme diskusija o mogućoj koaliciji HDZ-a i HSLS-a, još u doba pregovora Tuđmana i Gotovca (na čiju se politiku Banac danas nekritički nadovezuje: “članovi LS-a, traže svoju vlastitu politiku – Gotovčevu politiku”; “Ovo nije samo moja pobjeda ovo je pobjeda Vlade Gotovca!” O tom identifikacijskom mehanizmu postavljanja drugoga na vlastito mjesto, predstavljanju vlastite želje kao želje drugoga odnosno predstavljanju svoje politike kao politike nekog drugoga, mogao bi se napisati čitav psihoanalitički esej), napisao jedan kritičar: hrvatski liberali po mnogo čemu zapravo uopće nisu liberali, već jedna pristojnija varijanta hrvatskih nacionalista. Sasvim je sigurno da u tzv. državotvornoj politici nije bilo razlika, čak što više liberali su ponekad zastupali radikalnije stavove od samog Tuđmana, bliže desnom krilu HDZ-a.

Njihovo političko ponašanje, kao uostalom i kod većine drugih stranaka, nikad nije dosljedno stajalo iza određenih vrijednosti i na njima utemeljenih programskih smjernica. Uvijek je dnevni pragmatizam prevagnuo nad političkim principima. Paradigmatski primjer toga je izjava jednog inače simpatičnijeg libralnog političara na pitanje koje smo mu svojevremeno postavili u intervjuu za Arkzin o tome kako će njegova stranka goruća pitanja zaštite ljudskih prava, manjina, Srba, prezentirati u predizbornoj kampanji. Odgovor je glasio da to u aktualnom političkom trenutku nije politički mudro, oportuno, jer se na tome ne mogu dobiti glasovi biračkog tijela (dakle sve odreda poštenih nacionalista), a njihov cilj je da osvoje što više vlasti pa će onda doći vrijeme da se načnu i te nezgodne teme. Naravno, vlast nisu osvojili, ali su usput izgubili priliku da uspostave jasnu i prepoznatljivu simboličku poziciju koja bi očuvala minimalnu solidarnost društvene veze šire od interesa “našeg roda”.

U tom političkom ponašanju stranke koja navodno ima jasna programska načela ali za koja u konkretnoj stvarnosti nikada ništa nije spremna učiniti, jedina časna iznimka koje se mogu sjetiti jest Bančev stav prema Bosni (mada, slučaj Bosne je gotovo samorazumljiv, dok je “srpsko pitanje” prava hrvatska trauma, o kojoj liberali nisu baš puno sposobni reći!). Ali i kod njega, a to je vidljivo i u nizu recentnih postizbornih nastupa, sve drugo je niz općih mjesta, jamranje o nekoj gotovo metafizičkoj močvari, apatiji, razočaranju i nezainteresiranosti, te umjetno potpirivanje partijskog optimizma vjerom da, besmrtnim riječima druga Staljina, “kadrovi sve rješavaju”, obećanjem promjena i vizijama tisuća mladih koji, evo, samo hrle potpisati pristupnicu za LS. Vrlo brzo nakon izbora za predsjednika LS-a, radikalna Bančeva retorika približila se Račanovom poslovičnom “odlučnom možda”: ako koalicijski partneri ne prihvate ispravne kritike, LS možda izlazi iz koalicije! Naravno, pritom nigdje nije rečeno kako se “ispravne kritike” razlikuju od “neispravnih” i što bi to i u kojem roku koalicijski partneri trebali učiniti da ih “prihvate”.

To što se u Hrvatskoj danas ne zna tko su pravi liberali i koji su njihovi “pravi” stavovi, nije nikakav nesretan slučaj, tragično naslijeđe komunističke prošlosti, rezultat oplakivanog manjka autentične liberalne tradicije, već upravo rezultat, jedini pravi proizvod njihove aktualne politike. Stoga, na sva vaša postavljena pitanja o poziciji stranaka liberalnog predznaka u Hrvatskoj, o odnosu liberala prema nacionalizmu, desnici, diktatu sila globalnog kapitala, trebaju odgovoriti upravo sami liberali. Osim dnevnopolitičkih lakmus-pitanja poput onog o odnosu prema Haagu, regionalnim i evropskim integracijma ili ratu protiv Sadama Huseina, tu je i niz drugih pitanja koja se ne iscrpljuju na sljedećim:

Što uopće žele učiniti i kako to misle ostvariti?

U čemu se razlikuju od drugih stranaka na domaćoj političkoj sceni?

Kakav je njihov stav prema projektu hrvatskog državotvorstva, shvaćanje uloge nacionalne države u današnjem globaliziranom svijetu?

Kako vide ulogu i funkcioniranje vlasti, državnog aparata uopće?

Što je njihova ekonomska, fiskalna, kulturna politika?

Što s privatizacijom

Kakav je njihov stav prema problemima nezaposlenosti, socijalnih prava, pravima manjina, žena, homoseksualnih osoba (uključujući pravo na legalan i siguran pobačaj, legalizaciju zajednica istog spola…), posjedovanju oružja, pornografiji, legalizaciji prostitucije, dekriminalizaciji lakih droga?

Kako vide položaj i ulogu medija, problem medijskih monopola?

Kakav je njihov stav prema služenju vojnog roka, profesionalizaciji vojske, uključenju u NATO?

Kakva je njihova politika prema zaštiti okoliša i kako je misle provoditi?

Uloga znanosti, obrazovanja, reforma školskog sustava? Itd.

No, čak i kada bi postojeći niz “liberalizama” mogli svesti na “zajedničke jezgre”, liberalizam ne određuje tek puki niz karakteristika. Određena shvaćanja uloge države, pojedinca, tržišta… nisu sama po sebi “liberalna” već se mogu javljati i u drugim ideološkim konstelacijama, a ono što ih doista čini liberalnim jest upravo specifična artikulacija u opći liberalni ideološki projekt. Stoga, bez obzira na povijest i političku teoriju, liberalizam u Hrvatskoj danas može značiti gotovo bilo što (kao što je u proteklom desetljeću i značio), pa upravo liberali, njihovi politički lideri i teoretičari (ako takvih ima, a zaboga, eto imamo i institut imena Vlade Gotovca koji je od gradskih vlasti ekspresno dobio prostor za rad dok se deseci NGO-a i civilnih inicijativa s tim godinama muče), sami moraju napraviti onaj odlučni prošivni bod kojim će taj niz disparatnih, slobodnolebdećih elemenata povezati u jedinstveno i prepoznatljivo ideološko tkanje. A sve dok to ne naprave, i dalje će ih biti teško razlikovati, ne samo međusobno već i od drugih, podjednako neartikuliranih aktera hrvatskog stranačkog spektra, s kojima su – bez obzira na to što o samima sebi lijepo misle – do grla umočeni u istu močvaru.

Oglasi


%d bloggers like this: