Marx u Zagrebu

06srp.00

Kad je urednik subotnjeg priloga Jutarnjeg lista vidio podnaslov izložbe “Što, kako i za koga – povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta” a koja se u organizaciji Arkzina, HDLU-a i MAME, a u kuratorskom izboru Nataše Ilić i Ane Dević održava do 10.07. u Domu HDL-u, i prvo što mu je palo na pamet bilo je – marksizam, aha Puhovski! I upravo to smo i dobili (Bauk komunizma kružeći Europom, kasni u Hrvatskoj, Subota 17.6.00).
Mada Žarko Puhovski sam priznaje da su “političke i socijalne promjene dovodile… upravo do one povijesne razine na kojoj se o smislenosti Marxovih raščlambi tek uopće i može početi raspravljati…” i tvrdi “kada je, na razvalinama staroga sustava, tržišna logika… počela pogađati stotine tisuća građana koji su ostali bez posla, ili kada su manipuliranjem mirovinskim fondovima dovedeni gotovo do prosjačkoga štapa, nije više bilo tako jednostavno tvrditi da su besmislene prastare ocjene iz Manifesta…” on ne razvija neku tezu, ne analizira, on u duhu “pomirenja” i “historijskog kompromisa”, naprosto balansira između “očite promašenosti” i “intrigantnih formulacija i pogođenih pasaža”, pa se uhvatio “kašnjenja” kao da nema ili ne zna šta drugo da kaže. Usputno spominjanje Žižeka (“gdjegdje i zabavne reformulacije tradicijske materijalističke spoznajne naivnosti…”) je tipičan Puhovski, najbolji pijevac u dvorištu koji ne kukuriče.
To je upravo bijeda političke pozicije hrvatske (navodno lijeve) inteligencije koja misli da
misli autentično – upravo taj njegov nesuvisli govor izražava njegovu neosviještenu političku poziciju.
“Bivši marksisti strojevim su korakom preuzimali druge paradigme (što i nije neobično) i istodobno (što je, ipak, pomalo nepristojno) oštro napadali svoja nekadašnja stajališta – pronalazeći ih sada kod drugih”, uočava Puhovski svodeći političke/ideološke sukobe na nivo buržoaske pristojnosti, a ni za tren nam ništa ne otkrivajući o svojoj vlastitoj ideološkoj poziciji. Koja je to pozicija? Ima li je uopće? Odriče li se i on svoje marksističke prošlosti? Da li je priča o “ljudskim pravima” nova ideologija ili zamjena za politički angažman? Smatra li Puhovski da postoji mogućnost da “iznađemo put iz začaranog kruga kapitalizma”? On koji je bio zadužen za revoluciju, sad priča kako je “literalizacija”, artifikacija nešto najgore što se Manifestu moglo desiti. Valjda bi čak i zaborav bio bolji!
On nije stigao ni do “marksističke estetike”, a ta je ionako karijeru nastavila u HIS-u!
A gdje je Puhovski kao kritički intelektualac bio kada je prije gotovo dvije godine izašao “Manifest” s Žižekovim predgovorom, zar je on tada išta napisao, prokomentirao, rekao? Imao je važnija posla, reći će, ali nije HHO-aktivizam izraz njegove teorije, nego je njegova “teorija” tu našla svoj najadekvatniji izraz, šutnja, pozicija autoriteta, borba institucija, zakulisne igre moći.

S druge strane, u “Kulturnom obzoru” Večernjeg lista, Virgil Kurbel (Marxom na Marxa, Večernji list 25.6.00) prolazi izložbom i zbunjen se pita, pa gdje su tu uopće Manifest, Marx ili Engels. On u zgradi na Trgu žrtava fašizma njima ne vidi “ni traga”!
U svojoj zbunjenosti on podsjeća na vic o onom podjednako zbunjenom posjetitelju jedne likovne izložbe u Moskvi na kojoj je među ostalima izložena slika koja prikazuje Lenjinovu suprugu, Nadeždu Krupskaju, u krevetu s mladim komsomolcem. Naslov slike je ‘Lenjin u Varšavi”. Zbunjeni posjetitelj pita vodiča: “Ali gdje je tu Lenjin?” a vodič odgovara tiho i dostojanstveno: “Lenjin je u Varšavi”.
Na isti način, kad Večernjakov kritičar pita “Ali gdje je tu Marx?”, možemo i mi odgovoriti “Marx je u Varšavi”, odnosno upravo u onom “što, kako i za koga” procesa tzv. “tranzicije” od “Realnog socijalizma” u “realni kapitalizam”.
Nekome može izgledati i samorazumljivo, jer riječ je o ideji koja je u pop-kulturnoj praksi prisutna već više od dvadeset godina, ali u našem društvenom i umjetničkom kontekstu još uvijek je neuobičajena i teško shvatljiva: “tekst” kritičkog iščitavanja ove izložbe ne predstavljaju (isključivo) izloženi umjetnički radovi, već i plakati, akcije, predavanja (zamišljena kao, zbog ekonomskih razloga nažalost nerealizirana, konferencija “Social amnesia and the return of the repressed”), tekstovi i prilozi u medijima, reakcije javnosti, ukratko čitav društveni kontekst u koji projekt intervenira. Jedan prilog o izložbi u emisiji “Pola ure kulture” izražava Realno kulturne i ideološke situacije postkomunizma daleko bolje nego što bilo koji kritički umjetnički rad može uopće pretendirati.
Marx i Komunistički manifest nisu dakle ono što se izložbom neposredno ilustrira – mada je za svakog pravog nostalgičara staljinističkog tipa komunizma utješno kako socrealističko shvaćanje umjetnosti još uvijek živo kuca u srcu kulturne rubrike Večernjaka – već objekt ove izložbe.
U striktno lakanovskom smislu, naslov imenuje objekt koji manjka na polju koje se prikazuje. Pogreška Večernjakovog kritičara je u tome da uspostavlja isti odnos između umjetničkog djela/izložbe i naslova kao između znaka i denotiranog objekta, kao da naslov o umjetničkom djelu/izložbi govori sa neke ‘objektivne distance’, a zatim traga za njezinom pozitivnom podudarnošću u izloženim djelima. Tako on pita: “Pa gdje je tu taj Marx naznačen naslovom izložbe?” Ali stvar je u tome, naravno, da u ovom slučaju odnos umjetničkog djela/izložbe i naslova nije uobičajeni odnos u kojemu naslov jednostavno odgovara onome što je prikazano (‘krajolik’, ‘autoportret’ odnosno ‘retrospektiva’, ‘grupna izložba’…). Ovdje je naslov, da tako kažemo, na istoj površini. Dio je istog kontinuiteta kao i sama izložba. Njegova distanca od izložbe striktno je unutarnja, urezuje se u sliku. Zato nešto mora otpasti: ne naslov izložbe, nego objekt koji je zamijenjen naslovom.
Drugim riječima, naslov izložbe “Što, kako i za koga – povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta” funkcionira kao označujući element koji ispunjava prazno mjesto nedostajuće reprezentacije (prikaza, to jest, samog Marxa, Komunističkog manifesta, u širem smislu komunističke prošlosti…). Polje predodžbe polje je onoga što je pozitivno prikazano, ali problem je u tome što se sve ne može prikazati. Nešto nužno mora otpasti, “Lenjin mora biti u Varšavi”, a naslov preuzima mjesto te praznine, te nedostajuće, ‘izvorno potisnute’ predodžbe: njezino isključenje funkcionira kao pozitivan uvjet za pojavu onoga što je prikazano (jer, recimo to neuvijeno, da Lenjin nije bio u Varšavi, onda se Nadežda Krupskaja ne bi mogla zaavljati s mladim komsomolcem, da je marksističko/komunističko shvaćanje danas živo u zemljama tzv. “tranzicije”, onda ne bismo živjeli proces rekapitalizacije…). Ako shvatimo riječ ‘subjekt’ u smislu ‘sadržaja’, možemo reći da je ono što ovdje imamo, upravo razlika subjekt/objekt. “Nadežda Krupskaja u krevetu s mladim komsomolcem’ jest subjekt slike; “Lenjin u Varšavi” njezin je objekt. Suvremeni odnosi globalnog kapitala koji svakog dana sve više zahvaćanju naše živote su subjekt izložbe “Što, kako i za koga”, a Marx i Komunistički manifest njezin su objekt.
Kod Lacana označitelj više nije običan Saussureov materijalni predstavnik označenog, mentalne predodžbe-ideje, nego je zamjena koja ispunjava prazninu neke izvorno nedostajuće predodžbe: on ne donosi u svijest nikakvu predodžbu, on predočava njezin manjak. Nesporazum u Večernjakovoj kritici je nesporazum o prirodi reprezentanta. Ta kritika promašuje činjenicu da je Komunistički manifest u naslovu izložbe refleksivni označitelj koji otjelovljuje gubitak sebe, koji ispunjava prazninu izgubljenog objekta.
Istovremeno, onaj “pravi Marx” u izložbi, ne kao osoba, privatno lice, povijesna ličnost, “ženskar i pornoman”, već kao kritička, teorijska, pa i ideološka pozicija, ono mjesto gdje se aktivno reaktualizira marksovska misao, jest analiza djelovanja globalnog kapitalizma u procesu tzv. “tranzicije” – to je objekt koji je stvorila sama označiteljska tekstura, koji je počeo postojati tek kao rezultat sveg meteža oko njega – kuratorskog istraživanja, pronalaženja autora, kontaktiranja, organizacijske infrastrukture, svih tekstova, diskusija, komentara (poput Puhovskog) pa i kritika kao što je Večernjakova. Tek svojom potragom za aktualnošću marksovske misli danas, svojim ponavljanim neuspjehom, stvaramo ono što tražimo. Paradoks koji zbunjuje kritičare je u tome što sam proces traženja stvara objekt koji ga uzrokuje., oni previđaju način na koji su već dio igre ‘ludih’ kustosa/organizatora koji misle da nam Marx danas još nešto govori. Oni misle da izložbu analiziraju s objektivne, metajezične distance, kao i zbunjeni promatrač slike “Lenjin u Varšavi” koji je krivo shvatio naslov slike kao opis njezina sadržaja.

Oglasi


%d bloggers like this: