Vlado na Bleiburgu

25svi.00

Povodom prvih 100 dana Vlade novinari nas uvjeravaju kako Vladi Ivice Račana nema alternative. Tužno je to mišljenje – kako za Vladu koju tako pretvara u zakonitog nasljednika Tuđmanovog “ta recite mi, tko bi me mogao zamijeniti!?”, tako i za druge stranke, ali i za sve nas građane Hrvatske pa i pretpostavljenu demokraciju u njoj.

Ali, doista, ako zanemarimo aspiracije radikalne desnice, tko bi želio da mu na vlasti bude stranka koja sebe naziva “seljačkom” a reklamira prezirom prema ljudima koji sa sela dolaze u grad? Ili, tko bi želio da mu na vlasti bude stranka čiji visoki dužnosnici tvrde da je ova država stvorena na zasadima NDH? Ili da visoki državni dužnosnici suprotno predizbornim obećanjima rade na politici kontinuiteta i ne čine ništa na razgradnji sustava organizirane zloupotrebe vlasti u državnim službama? Ili da mu saborski zastupnik povodom ideološkog sukoba na Trgu žrtava fašizma zamjera televiziji što “ne prenosi pomirljive govore”!

Ali, očito, konstrukcija mi negdje ne štima – pa ti i takvi ljudi i stranke doista već i jesu na vlasti u zauzimaju položaje u toj Vladi!?

Skupo plaćeni slogan “Surađujte s vladom – Vlado je dobar dečko” doista govori puno o duhovnom sklopu nove vlasti – oni su dobri dečki i ne žele se svađati, i oni surađuju s potpredsjednikom Sabora Pašalićem, jer Ivić je dobar dečko; oni surađuju sa Šeksom, jer Šeks je dobar dečko; oni surađuju sa Štercom, jer je Stjepan… samo im onaj Stipe nešto kvari priču. On kao da je iz drugog vica. Ali Ivica je dobar dečko, i Dražen je dobar dečko, i Zlatkec je dobar dečko, i među “dečkima” će se sve i riješiti, jer je ionako “sve već dogovoreno”, a onoj histeričnoj Pusićki treba “malo više samokontrole”!

Kad saborski zastupnik – ne HSP-a već HSLS-a – Bolta Jalšovec ustvrdi da je “na Bleiburgu začeta klica slobodne Hrvatske kakva danas postoji”, sve što Račan na to ima reći je da je riječ o “nesretnoj, nespretnoj i štetnoj izjavi”, i tu štetnost odmah relativizira tvrdnjom da “moramo biti dovoljno široki da možemo i takvu izjavu probaviti”. Tko je deset godina bio na Tuđmanovoj dijeti očito je spreman svašta progutati.

Ako se radi očuvanja koalicije [i vlasti] Račan i SDP ne žele ideološki konfrontirati s nacionalističkom retorikom i politikom HSLS-a, onda bi Račan kao predsjednik vlade morao barem disciplinirati svoje koalicijske partnere – ovako Budiša pokušava kupiti stranačke poene na desnici, istovremeno za to ispostavljajući račun Državi i Vladi (ta saborski zastupnik Bolta Jalšovec, ministar obrane Jozo Radoš, zamjenik premijera Goran Granić… svi odreda iz HSLS-a, bili su na Bleiburgu kao državni a ne stranački dužnosnici!). Tu Račan ne mora uvjeravati Budišu u neke univerzalne vrijednosti i više ciljeve, dovoljno je da za ozbiljno uzme njegovu vlastitu retoriku sa netom završenog kongresa stranke kako je glavna opasnost za stabilnost RH u divljanju ekstremne desnice.

Na istom 9. općem saboru HSLS-a Budiša je ustvrdio i da u pozadini “napada na HSLS nisu samo političko-ideološke razlike, nego težnja krajnje lijeve opcije da preplavi čitav politički prostor i dovede u pitanje politički pluralizam u Hrvatskoj”. O bauku koje to “lijeve opcije” je riječ? O brojčano, organizaciono i financijski moćnim strankama poput ASH i SRP-a? Taj bauk lijevog terora koji, naravno – za razliku od desnog, koji je samo neugodan – odmah “dovodi u pitanje politički pluralizam” i vodi pravo u Gulag, potreban je kao lažni balans pravoj prijetnji ekstremne desnice, kako bi se liberalno-socijalna nacionalistička desnica predstavila kao logičan centar. Da parafraziramo Dantea – najgora mjesta u paklu rezervirana su za one koji u vremenima teške političke krize zadržavaju neutralan, to jest centralan, položaj. Ako Đurđi Adlešić “nije jasno zašto se HSLS-u stalno inputira nekakvo skretanje u desno!… Budiša je čvrsto u centru, kao i, naravno HSLS!”, moglo bi joj se odgovoriti da HSLS doista ne skreće u desno, on je već odavno tamo!

Nakon bleiburških eskapada uglednih hrvatskih socijalnih liberala, saznali smo da postoji i neka HSLS-ova Deklaracija protiv obaju totalitarizama. Problematičnost takve inicijative, kao i one koja povratak imena Trga žrtava fašizma veže uz neko proglašenje Trga žrtava komunizma, leži u činjenici da odnos tih dvaju totalitarizama nipošto nije simetričan. Samo je još Tuđman smatrao kako je balansiranje između staljinizma i fašizma via reggia prema zlatnom centru.

A s takvim liberalima, što će nam uopće HDZ, makar bio i “novi”? HSLS je trebao iskoristiti ovu priliku i na ovom kongresu preimenovati se u Hrvatsku socijalno-liberalnu demokratsku zajednicu!

DRUŠTVENI ZABORAV

Živimo u društvu – odnosno društvima, jer nije riječ o nekoj hrvatskoj specifičnosti ili anomaliji – koje se ne samo suprotstavlja radikalnim idejama političke emancipacije – to bi mogli shvatiti – već teži da ih izbriše iz sjećanja, teži stanju amnezije u kojem bi se činilo kao da takve ideje nikada nisu ni postojale, i smješta ih s onu stranu naših moći političke imaginacije…

Jedan oblik političkog angažmana intelektualca je u tome da se takav zaborav ne dopusti.

Russel Jacoby se u svojim poznatim knjigama “Društvena amnezija” i “Potiskivanje psihoanalize” (obje davnih godina prevedene u Beogradu), bavio potiskivanjem i depolitizacijom psihoanalize kao radikalne teorije u djelu Freudovih učenika i sljedbenika. Jacoby se bavio zapadnim – prvenstveno američkim – kontekstom, kako je nacizmom potaknutim prelaskom preko Atlantika psihoanaliza komodificirana, i od revolucionarnog oruđa promjene društva postala sredstvo konformizma, prilagođavanja sistemu, ali su njegove analize primjenjive i danas u drugačijem kontekstu.

Nedavno je u Grazu održana konferencija Obrazovanje u društvima u tranziciji, gdje je između brojnih gostiju iz područja koje se još uvijek običava nazivati Istočnom Evropom nastupio i Rauls Treiers, redovni profesor na sveučilištu u Rigi i predsjednik Psihoanalitičke asocijacije Baltičkih zemalja. Svojim referatom Academy and its Discontents: Psychoanalysis on the post-communist University [Nelagoda na akademiji: psihoanaliza na postkomunističkom univerzitetu] izazvao je burnu reakciju prisutnih kolega, koji se u svojim replikama nisu libili optužiti ga za nipodoštavanje egzaktnih znanosti.

Situacija potiskivanja psihoanalize iz sveučilišnih programa koju opisuje i Treiersove riječi savršeno odgovaraju i zagrebačkoj intelektualnoj i akademskoj sceni, na kojoj je psihoanalizu odavno potisnula “pacovska pshilogija” – “možete vi njoj tepati da je eksperimentalna, statistički orijentirana itd., no riječ je o disciplini kojom dominira totalitarna dimenzija koja ljude svodi na stvorenja draži i reakcija, dakle pacove. No… evo ću sebi dopustiti i tvrdnju da je i ta pacovska psihologija u cijeloj stvari bila i ljudskija od humanističke psihologije i njenog humanizovanja neljudskosti. … taj svepozitivistički amalgam je bio fatalan za psihoanalizu u mojoj akademskoj sredini.”

Dok ove godine svijet obilježava stogodišnjicu Freudovog “Tumačenja snova”, svojevrsnog manifesta psihoanalize, naši psiholozi se kao pijani plota drže shvaćanja da ono što ne možemo izmjeriti i dokazati pokusima u laboratorijskim uvjetima objektivno niti ne postoji, medijski likovi poput Grudena predstavljaju vrhunac humanističke psihologije, Freud je za psihologinju Aleksandru Mindoljević onaj tip “kojem je sve bazirano na seksu”, a studenti Filozofskog fakulteta jedva da mogu čuti za Lacana, jer kod profesora filozofije još uvijek vlada Sutlićevo mišljenje da je “Lacan psihijatar koji je poludio od filozofije”. Tumačenje snova, u oba smisla, i kao knjiga i kao analitička praksa, je kritika sanjarice – upravo onog tipa knjiga, od new age uputstava za samopomoć do Coelha, kakav vlada domaćom čitalačkom i u širem smislu intelektualnom scenom.

Društvena, kulturna, intelektualna scena “tranzicijskih zemalja” impregnirana je mehanizmima društvenog zaborava, prepuna hotimičnog potiskivanja – tako smo izabrali da “zaboravimo” ne samo psihoanalizu i komunizam, utopijsku ideju mogućnosti nadilaženja kapitalizma već i svoje vlastite prošlosti. Račanovo “mi smo okrenuti budućnosti, a ne prošlosti” predstavlja jedno takvo nijekanje ne neke daleke radikalne prošlosti, koju smo eto, nadvladali, već problematične političke sadašnjosti zbog kojega ne samo njegova Vlada i stranka, već i svi mi kao društvo, lako može ostati bez budućnosti.

Naziv konferencije “Društveni zaborav i povratak potisnutog”, koja će se u sklopu projekta Što, kako i za koga, održati u Zagrebu 17-18.6. je sample, očita referenca na Jacobyjevu knjigu. Zagrebačka konferencija neće se baviti potiskivanjem psihoanalize, riječ je o referenci na organizirani zaborav naše – u širem smislu istočnoevropske – političke i ideološke prošlosti, ali i zaborav/potiskivanje politički radikalne teorije.

Sintagmu “povratak potisnutog” tako možemo čitati u dvostrukom ključu – kao povratak svega onoga što je bilo potisnuto za vrijeme Realnog socijalizma (tj. rekapitalizacija Istočne Evrope, povratak ideologija slobodnog tržišta, ljudskih prava, slobodnih izbora, nezavisnih medija… ali također i etničkih antagonizama, nacionalizma… svega ovoga čemu smo neposredno svjedočili u proteklih deset godina); ali i kao ispitivanje mogućnosti povratka svega onoga što je u današnjem Realnom kapitalizmu potisnuto, prvenstveno utopijske težnje radikalnoj društvenoj/ekonomskoj promjeni…

Jedan od osnovnih mehanizama ideološke legitimizacije je predstavljanje postojećeg poretka (npr. “slobodne Hrvatske kakva danas postoji”) kao ostvarenja sna, ali ne našeg sna, već sna drugih, mrtvih predaka, prethodnih generacija (“gdje god je zakopana hrvatska kost tamo je začeta Hrvatska”, B. Jalšovec u obrazloženju svog nastupa). Ideologija nas uvjerava da živimo u ostvarenim snovima predaka – i ako se previše bunimo, poremetit ćemo taj san, iznevjeriti sve njihove žrtve. Ta zaobilaznica kroz “mrtve druge” nužna je za ideološku legitimizaciju sadašnjosti. Tu zamku možemo zaobići samo radikalnim preuzimanjem odgovornosti.

Jer, lakanovski odgovor na pitanje: odakle se potisnuto vraća?, je naizgled paradoksalan: iz budućnosti! Smisao simptoma nije razotkriven, izvađen iz skrivenih ponora prošlosti, već se konstruira retroaktivno – tek analiza proizvodi istinu, odnosno, uspostavlja označujući okvir koji simptomima daje njihovo simboličko mjesto i značenje. Značenje tragova prošlosti se mijenja s transformacijama označiteljeve mreže. Svako uspostavljanje novog označitelja-gospodara retroaktivno mijenja značenje sveukupne tradicije, iznova strukturira naraciju prošlosti, podastirući je novim, drukčijim iščitavanjima. Stoga “prošlost moramo oteti konformizmu povijesti”. Mi neprestano ponovno ispisujemo povijest, retroaktivno dajući elementima njihovu simboličku težinu uključujući ih u nove teksture, mi proizvodimo simboličku realnost prošlih događaja. Stoga problematičnost “slučaja Bleiburg” ne leži u “povijesnom revizionizmu”, nepoštivanju faktografije, već prvenstveno u odnosu prema sadašnjoj političkoj situaciji. Lažnost “Bleiburga kao klice slobodne Hrvatske kakva danas postoji” nije u tome da se oni koji su tamo poginuli nisu zalagali za “Hrvatsku kakva danas postoji”, već u tome što se oni koji se danas pozivaju na bleiburške žrtve Hrvatsku kakva danas postoji ne čine slobodnom za sve njezine građane, niti su u toj državi svi građani ravnopravni pred zakonom.

Ogovarajući kritičarima, predstavnici pobjedničke koalicije često se pozivaju na “objektivne uvjete”, da ne “treba srljati”, kako situacija treba “sazrijeti”, zaboravljajući kako subjekt ne upravlja procesom s objektivne distance, već je i sam konstituiran tim procesom. U krajnjoj liniji, nije najvažnije što Račanova vlada doista , “realno”, može promijeniti, koliko brzo može ispraviti sve nepravde, pohapsiti i kazniti krivce, najveći problem je u tome što u stalnom strahu od optužbi za “komunizam” i “revanšizam”, u strahu od vlastite “komunističke prošlost”, današnji SDP odustaje od svakog ideološkog projekta i na njemu nužno utemeljene konfrontacije, i ideološku hegemoniju prepušta poraženoj strani.

Aktualnu depolitizaciju političkog nije moguće provesti bez depolitizacije javnosti, potiskivanja aktivnog građanskog, civilnodruštvenog angažmana (pa se svaka javna kritika predstavlja kao “lijevi teror”), a to dvoje ide ruku pod ruku s depolitizacijom ekonomije, općim prihvaćanjem liberalnog tržišnog kapitalizma kao jedine moguće opcije i tržišnih mehanizama kao neutralnih sredstava i postupaka koje treba koristiti, u kojoj se svaka politička intervencija u ekonomiju (stečajevi, sanacije, porez…) predstavlja kao puka isiljena, neželjena nužnost realnosti ekonomske situacije, a ne rezultat jasnog političkog opredjeljenja i na njemu zasnovanih ekonomskih odluka.

objavljeno

Oglasi


%d bloggers like this: