Intelektualna nekompetentnost ‘središnje kulturne ustanove’

13tra.00

Proteklih godina u više je navrata ponavljano kako se Matica hrvatska kao institucija koja kreira i brani nacionalni identitet uspostavom hrvatske države našla pred pitanjem svoje uloge i smisla. Sad kad imamo državu sa svim njezinim ministarstvima i institucijama za promicanje kulture, je li Matica uopće potrebna? Ona je danas potpuno anakrona u shvaćanju kulture i uloge intelektualca, konzervativna u ideološkom, nemoderna u medijskom smislu, i unatoč svojih 30 biblioteka i nekolicinom novina i časopisa, doista nebitna u svojoj društveno-kritičkoj ulozi.
Naravno, pitanje o položaju i ulozi Matice je istovremeno i pitanje o društvenoj ulozi intelektualca danas, o mjestu koje zauzima unutar demokratske države i moderne kulture, položaju koji nije i ne može biti isti kao prije 160 godina u doba grofa Janka Draškovića.
Kad Antun Vujić kaže kako “nekoliko ljudi diže veću dreku nego cijela kulturna javnost” i Jutarnji list to izvuče u naslov, onda to nije pohvala bukačko-marketinškim sposobnostima “lijevih te/r/orista”, već kritika čitave kulturne javnosti koja je navikla na šutnju, na pomirljivost, čija se društveno-politička kritičnost zadržava na nivou trača.
Shvaćanje Matice koja je “uvijek u službi hrvatskoga naroda, te se brine i stara za njegov kulturni i društveni napredak”, polazi od toga da postoji jedan i jedinstven interes hrvatskog naroda, pa su tu u istom košu i narodni plesovi, tamburice, slikarstvo, političke rasparave i akademska predavanja, dok tvrdnja da je “svrha Matice hrvatske promicati narodni i kulturni identitet hrvatskog naroda na svim područjima umjetničkoga, znanstvenoga i duhovnoga stvaralaštva”, polazi od pretpostavke da doista postoji neki “narodni i kulturni identitet” koji vrijedi promicati na “svim područjima” – pa tako valjda postoje i npr. “hrvatska medijska teorija”, “hrvatska atomska fizika”, “hrvatski poststrukturalizam”…
Biti svjestan “senzibiliteta Internet vremena” doista ne znači svoje tradicionalne sadržaje tek prezentirati i na Internetu, već posvetiti se drugim pitanjima i drugim sadržajima, drugim shvaćanjima i načinima kreiranja kulture.
Ovakva, paradržavna institucija kakva jest, ona doista ne treba nikome osim onima koji na njenim jaslama žive. Njene podružnice, čijom se važnošću često brani uloga MH mogu doista postati lokalne i regionalne organizacije, kojima ne treba pokroviteljska kapa zagrebačke središnjice. Druga uloga, prezentiranja i razmjene kulturne proizvodnje u Hrvatskoj u inozemstvu, treba postati uloga nekog doista državnog tijela pri Ministarstvu kulture. Nakladni zavod MH može ostati tek jedna od izdavačkih kuća, nipošto privilegirana.
Vjerojatno bi na potpuno novim organizacionim i tehnološkim osnovama bilo moguće zamisliti rekonstrukciju Matice hrvatske kao mreže (danas tako popularni network) lokalnih/regionalnih organizacija za kulturu, ali kao u nekom vicu Radio Erevana, to bi značilo u potpunosti je ukinuti kao mjesto sinekure, dovesti nove ljude sa suvremenijim programom, napustiti njezinu elitnu koncepciju kulture kao mjesta kreiranja nacionalnog duha, ukratko to uopće više ne bi bila ovakva Matica hrvatska, i stoga njezina rekonstrukcija doista nije moguća. Dakle, Maticu hrvatsku ne treba ukinuti dekretom, već ukinuti njezin privilegirani položaj u državnom financiranju, i prepustiti je njezinoj sudbini. Činjenicu da su Vlada i Ministarstvo kulture već preduzeli prvi korak u tom smjeru, treba im uzeti za plus, i nadati se da neće zastati na pola.
S druge strane, koncepcija koja Maticu hrvatsku vidi kao “treći parlament” u “čijim bi se klupama postavljali i rješavali svi aktualni društveni problemi”, “gdje bi se bez ograničenja političkih ili akademskih raspravljale bitne društvene činjenice” (V. Bogišić), izraz je onih snaga koje se zbog njenih neizvjesnih rezultata u aktivnu političku borbu ne bi “štele mešati”, ali bi svoj politički utjecaj željele ne samo održati nego i proširiti, jer je njihov ideal nacionalne države ostvaren, ali unatoč tome oni (još) nisu došli na vlast. No pri tom zaboravljaju da u modernom društvu jednostavno nema mjesta takvim institucijama koje bi htjele okupirati predmoderni status intelektualnog supervizora društvenih i političkih zbivanja. Višestranačje i postoji samo zato što nema te instance koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. Općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u danom društvu, u danom trenutku.
Dilema između “elitizma” i “populizma” u Matici je lažna jer doista, bez te osnove u populizmu, u danas sasvim sumnjivoj ulozi “narodnog prosvjećivanja”, nije moguće samoshvaćanje takozvanih intelektualaca u i oko vodstva Matice kao intelektualne elite hrvatskog društva. Po čemu su oni elita, po kojim rezultatima i intelektualnim dostignućima? Ne oni su elita samo zato što nasuprot sebi imaju neku “masu”, i što se uspostavljaju vlastitim ograđivanjem od drugog tipa intelektualaca (npr. marginalnih “lijevih te/r/orista”!).
Mandarini hrvatske kulture sebe još uvijek doživljavaju kao čuvare nacionalnog identiteta, jedine istinske tumače hrvatskog nacionalnog interesa, a da pri tom uopće ne diskutiraju o sadržaju tih pojmova, a još manje postavljaju pitanje njihove smislenosti.
Kakva je to vizija kulture kojom “središnja kulturna ustanova hrvatskog naroda” putem “kulturnih dobara, knjiga, časopisa, predavanja i različitih kulturnih manifestacija objedinjuje Hrvatsku i kulturno podiže njezine građane”! Ti ljudi kao da ne shvaćaju da je danas “središnja kulturna ustanova hrvatskog naroda” Hrvatska televizija koja svojim mišungom meksičkih sapunica i Opera Boxa, Oprah showa i dokumentarnog programa u izboru Nede Ritz, tamburica i TopDJ Maga, Transfera i Hrvatskog slikopisa, doista oblikuje kulturnu svijest građana Hrvatske puno snažnije nego je Matica hrvatska to ikad činila.

Ovdje ipak moramo napraviti dvostruki axl i osvrnuti se na paškvilu S. P. NovakaBoris Buden u Otvorenom društvu raspolaže s onoliko novca koliko godišnje potroše Kutle i Gucić!” (Globus, 486), teksta koji je doista, kako mu egida govori “na rubu pameti”, a koji je žalosno ostao bez javne reakcije uprave Instituta ovoreno društvo – Hrvatska. Ovoga puta su ne samo Feral i Zarez već i čitav IOD upali u teroristički krug BB-a! S.P. Novak je uvrijeđen da za svoje projekte više ne može dobiti potporu tek tako, samo zbog svoje pozicije “moćnog pojedinca u moćnoj instituciji”. Financiranje Instituta Ruđer Bošković, Matice hrvatske, raznih putovanja na seminare, kupovine klavira, nesumnjivo su lijepe karitativne djelatnosti, ali IOD nije neki ogranak “Lionsa” već institucija koja ima jasan društvenopolitički, ideološki cilj – uspostavu “otvorenog društva”. Dapače, mislim da su u godinama koje S.P. Novak glorificira, kad je IOD bio pod kapom Jakše Kušana, Mike Tripala, Ive Banca, pa i Karmen Bašić, donesene mnoge strateški pogrešne odluke, financirani projekti koji su vjerojatno imali humani karakter, mnogim pojedincima i institucijama pomogli da prežive teške godine, ali doista nikako nisu doprinijeli ideji političke demokratizacije i razvoja otvorenog društva.
A sada, s promjenom vlasti i planiranim zatvaranjima ogranaka Instituta, promijenjeni su i proriteti financiranja. Jednostavno, od sada će “klavire i kompjutere, Institute i putovanja na svjetske kongrese” morati plaćati sama hrvatska država! Ili tržište i sponzori, ili samoorganizirani građani. S.P. Novak svoju ljutnju adresira na pogrešnu instancu, jer je zaokret u proritetima financiranja iniciran upravo u njujorškoj centrali, a nisu ga izmislili “lijevi te/r/oristi”. Od Sorosa tu je daleko skandalozniji primjer djelovanja US-AID-a, koji je po obavljenom projektu “slobodnih i demokratskih izbora” jednostavno zatvorio svoj ured, ne hajeći ni za stvarnu demokratizaciju niti za daljnju sudbinu raznih NGO-a, civilnih inicijativa i nezavisnih medija u uvjetima koji su nominalno bolji, ali društveno i ekonomski ništa povoljniji.
Naš “karnevalmeštar” se s nostalgijom sjeća vremena kad je “i Matica hrvatska bila podobna za Otvoreno društvo”, za taj sentiment on ima razloge i na njega ima pravo, ali da parafraziramo Lou Reedovu izjavu povodom otkazivanja koncerta u Beču: “Austrijanci imaju pravo izabrati Heidera, ali je i moje pravo da mu ne idem u goste” – hrvatska intelektualna elita ima pravo na svoju Maticu hrvatsku (ili Vijenac, ili Cicero…), ali onda nek si ju i sama financira, nek ne očekuje od nas građana, a niti od Georgea Sorosa i njegove fondacije da izdržavaju jednu takvu retrogradnu, kulturno i politički konzervativnu instituciju.

Tek povodom slučaja župnika optuženog za bludne radnje saznali smo – kao, uostalom, i policija – za skandaloznu 8. odredbu u ugovoru između hrvatske države i Vatikana prema kojoj će “u slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela, sudske vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti”.
I onda se govori o jednakosti građana pred zakonom, odvojenosti Crkve i države, ravnopravnosti vjeroispovjesti, i tek blago diskutira o mogućnosti da bi ugovor s Vatikanom mogao biti izmijenjen. Otkad su, i po kojem pravu službenici Crkve u Hrvata zaštićeni diplomatskim imunitetom? Imaju li takva prava drugi klerici, ili svi katolički svećenici, možda, imaju dvojno državljanstvo Hrvatske i Vatikana, i u svojim župama djeluju ne kao namjesnici Božji, već kao konzularni predstavnici jedne strane države? I još bi ih za to hrvatska država iz svog proračuna, na teret svih hrvatskih poreznih obveznika bez obzira na vjeroispovjest, morala financirati! I k tome su Katoličkoj crkvi svi prinosi i darovi vjernika oslobođeni od svih poreza, dok NGO-i, civilne inicijative, i neprofitne organizacije moraju na donacije koje primaju plaćati sve poreze. Koliko je na taj način sredstava od, recimo, Sorosevih donacija otišlo direktno hrvatskoj državi i tuđmanovom režimu, umjesto onima kojima su bila namijenjena?
Naravno, ta pitanja hrvatski mandarini duha ne postavljaju. Njima je to normalno.
Što, dakle, veže slučajeve Matice hrvatske, katoličke Crkve i S.P. Novaka kao reprezentanta hrvatske kulturne elite? Upravo to da je riječ o institucijama koje pretendiraju na privilegirani položaj kakav je u suvremenom – kapitalističkom – društvu, kakvo hrvatsko društvo navodno izrazom masovne volje želi biti, nezamisliv.
Problem Matice hrvatske – kao izraza i institucije nacionalističkog populističkog pokreta u doba komunizma, a to je a ne djelovanje grofa Draškovića, danas njezina glavna poputbina – je u tome da je komunizam smatrao prijetnjom iz perspektive “zajednice” (Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika), vidio ga je kao strano tijelo koje potkopava, nagriza organsko tkivo nacionalne zajednice, na taj način pripisujući komunizmu ključne odlike samog kapitalizma. Nacionalistička inteligencija pogriješila je dakle u samoj kritici socijalističkog poretka, ali se istovremeno i učinila nemoćnom za kritičko propitivanje globalnog kapitalizma, sa svoje strane prepuštajući to u potpunosti desničarskim ridikulima. Sudbina koja ju je danas dočekala, stoga je samo rezultat njezine intelektualne nekompetentnosti.

Oglasi


%d bloggers like this: