Ježurka Ježić u bespućima povijesne zbiljnosti

10tra.00

Upravo u trenutku kad su strani politički faktori poručili Račanu da uputi poziv izbjeglim Srbima da se vrate u samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku*, na zagrebačke se kazališne daske – koje poslovično život znače – vratila predstava za djecu “Ježeva kućica”.
Ćopićevi “Ježeva kućica” i “Orlovi rano lete”, s “Vlakom u snijegu” i “Družbom Pere Kvržice” činili su tvrdo jezgro exjugoslavenske dječje literature, pa su tako svim malo starijim, pred-tuđmanovskim generacijama, Ježurka Ježić i njegove domoljubne avanture u stihu standardan dio emocionalnog prtljaga, nostalgična uspomena na najranije dane.
No dolaskom nacionalne demokracije, starog lovca Ježurku [kao i “Pirga” Anđelke Martić] snašla je teška sudba: iz dječje lektire izbačen je direktno na smetljište historije, prepušten da bespućima povijesne zbiljnosti sam povazdan luta. Dnevnopolitičkim rječnikom rečeno: Ježurka je postao prognanik. Zašto ga tako huda sudba snađe: za razliku od onih probisvijeta vuka, mede i svinje, on je imao svoj topli i skromni dom? Odgovor je jasan: upravo zato. Iz kućice su ga, kao uostalom i druge prognanike i izbjeglice, izbacili upravo oni koji bi svoj dom za ručak dobar svakome dali.
Radikalni kritičari mogli bi danas dekonstruirati tekst “Ježeve kućice” i ustvrditi da ne samo metaforički izraz nesvrstane politike Titove Jugoslavije, već i da je apsolutno sukladan Tuđmanovskoj državotvornoj ideologiji: svoj na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, tu su i likovi s kamenjara, pa i bogovski krkanluk… No u onom pogledu koji posvuda vidi zlo, Ježurka je imao strahovitu manu: svog oca, svoje porijeklo. Ježurka je, eto djeco ako znali niste, kažu bio Srbin! Zamislio ga je, napisao, u stih uklopio jedan Srbin iz Bosne, krajišnik iz podgrmečkog kraja, Branko Ćopić. Preko te činjenice Tuđmanovi volji izvršitelji nisu bili spremni tek olako prijeći. A to da je nesretnik partizan bio i komunjara, da je izvan zabrana dječje literature napisao neke od najvećih romana i pripovjedaka partizanske tematike [Gluvi barut, Prolom, Doživljaji Nikoletine Bursaća, Ljubav i smrt, Ne tuguj bronzana stražo] svakako mu nije bila olakotna okolnost. Na pitanju jel’ Ćopić bosanski pisac, ili srpski pisac iz Bosne ili možda samo srpski pisac, likovi poput Branke Džebić** tad nisu inzistirali. Bez obzira na to što je slavni pisac davnih godina okončao život skokom s beogradskog mosta [a jedna od teza kaže da ga je počinio kada je vidio dolazak nacionalista i rasap komunističke Jugoslavije, sa onim idealima o kojima je pisao a među kojima je ‘bratstvo i jedinstvo’ valjda bilo na prvom mjestu], jedno je svojstvo zbrisalo je sva druga i Ćopićeva i ježeva svojstva i definitivno odredilo njihov četnički identitet. Medvjed i svinja i s njima vuja grmnuše gromko, prava oluja: ti Ježurka lijepo s onim Jazavcem marš van, ne samo iz lektire, već i iz svoje kućice, s polica knjižara. Sa sobom možeš ponijeti samo ono što ti na opanke stane. Ako se neki primjerak knjige i pronađe u knjižnici, zdrave knjižničarske snage nek ga brzo otpišu – knjige s takvim griješkama ne mogu zauzimati mjesto u našim uljudbenim ustanovama.
Tako i bijaše, a uz svu drugu medijsku buku i ratnu tutnjavu, nestanak Ježurke jednoga dana gotovo vidjeli nismo. Svi oni koji su nalazili sva moguća opravdanja za naziv “kuna” nikad ni jednom rječju nisu protestirali protiv istjerivanja “srpskog” jazavca i ježurke!
A onda se, prije nekoliko godina, zajedno s drugim rijetkim povratnicima na stara ognjišta, na police knjižara vratila i “Ježeva kućica” u novom izdanju [Naša djeca d.d, 1999]. Na prvi pogled prepoznatljivo izdanje, isti format, ista slova, dobro poznate ilustracije Vilka Selana Glihe. Iskusni čitatelj mogao je uočiti da Jež sad svaki dan a ne više povazdan luta, ili da je Lija malo promijenila retoriku, pa više ne piše drugu Ježu na kraju gaja, ali ono doista sumnjivo je bilo što se domoljubni izdavač u svojoj brizi za našu djecu odrekao Ježurkinog oca ‘ko Cankarev student majke. Na naslovnoj stranici, nigdje autora! Tko je napisao tu “Ježevu kućicu”, moglo se naivno upitati neko nevino hrvatsko dijete!? Ah, pojma nemamo, proklizalo! Uz dva društva književnika i pisaca, na taj kulturni skandal prvog reda [o problemu autorskih prava da i ne govorimo] nitko nije reagirao.
Evo danas, polako se u hrvatsku književnost iz egzila vraća Dubravka Ugrešić [koja Ćopića navodi na listi njoj najdražih autora], iz šutnje i zaborava Anđelka Martić, među priznate pisce vratio se i Davor Slamnig, a dobre dječje literature je tako malo da se na kazališnu scenu vratio i Ježurka Ježić. Politički optimisti mogli bi reći, eto, Račanov poziv djeluje. Nastranu šala, upravo je jumbo plakat za predstavu “Ježeve kućice” u izvedbi Gradskog kazališta Trešnja, na kojem je ime Branka Ćopića napisano nevidljivim slovima, tako da ovoga puta nitko ne može reći da ga nema ali utopljeno u zelenu podlogu da ne bombardira očni živac i uzbuđuje osjetljive duše naših nacionalista, pravi pokazatelj tog povratka po Račanovoj mjeri: pazi, tako da ostanemo nevini!

Napomene:

    * Jutarnji list, 4. ožujka 2003. Naslovnica EU traži od Račana: Zovite Srbe da se vrate, tekst na str 3, autor Davor Butković: “… Hrvatska će morati stvoriti političke preduvjete za povratak Srba: diplomati Europske unije očekuju da premijer Račan pokrene proces promjene političkog raspoloženja u Hrvatskoj javnim pozivom izbjeglim Srbima da se vrate. …”

    ** Kad je Miljenko Jergović u Italiji dobio nagradu za najbolju prevedenu knjigu koje je 2002 objevljena u Italiji, Premio Grinzane Cavour, Branka Džebić je u Vjesniku napisala tekst, jedan glup šovinistički komentar, u kojem je i rečenica: “Jergović se upravo nalazi na turneji po Italiji gdje predstavlja svou nagrađenu knjigu, samo ne znamo je li se tamo predstavlja kao prognani Bosanac ili hrvatski pisac.”

Tekst je napisan povodom premijere kazališne predstave: Branko Ćopić: Ježeva kućica, Gradsko kazalište Trešnja, režija Dora Ruždjak Podolski, dramaturginja Tajana Gašparović, ožujak 2003. U skraćenoj verziji objavljen je u Jutarnjem listu a u integralnoj u magazinu Identitet.

Oglasi


%d bloggers like this: