Okreni vlast na veselje!

30ožu.00

“I look from my window down to the square
at workers still queuing patiently there
for market forces to provide
what history’s so far denied
for a different kind of fate
than to labour long and always wait…”

[PSB – To Step aside]

Nakon demokratskih parlamentarnih i predsjedničkih izbora na kojima je i jednom izabrana vlast smijenjena, imamo li doista i demokraciju? Dok pojedinci misle da je konačno došao trenutak za naplatu starih zasluga, u novim uvjetima ne snalaze se najbolje ni političke stranke na vlasti niti tzv. “civilno društvo”. Svaka kritika se proglašava destruktivnom, a tzv. NGO scena nije u stanju re-formulirati svoju poziciju.
Demokracija se prečesto shvaća kao puki rezultat glasačke kutije, pa se – kako je podjelom Murtićevih grafika pod sponzorstvom Pavića a iz ruku pobjedničkog Ivice Račana simbolički i definirano – smatra da su sve “demokratske promjene” zaključene 3. siječnja. Hrvatska do jučer “opoziciona” kulturna i politička elita, slaže se da sad kad je došla na vlast, nije potrebno nikakvo preispitivanje ideoloških pretpostavki već samo novi subjekti u državnom aparatu.

U predizbornoj je kampanji na “provokativno” pitanje novinara HTV-a kako znamo da kad dođu na vlast i oni neće krasti kao što su krali ovi do sada, Budiša ustvrdio da će nova vlast birati “poštene ljude”! Takva subjektivna karakteristika nije dovoljna, potrebno je stvoriti institucionalne osnove za kažnjavanje i sprečavanje svih zloupotreba političke moći.

Sadašnja hrvatska država, kojom do sljedećih izbora upravlja koalicija SDP-HSLS, naslijedila je i hadezovski državni aparat koji ne treba kozmetički modificirati npr. otpuštanjem “korumpiranih pojedinaca”, i time ga amnestirati od svih grijeha, već radikalno demontirati. Ne samo što je glomazan i nedjelotvoran, prožet nepotizmom i protekcionaštvom, u Hrvatskoj su vladale i nakon izbora nisu i neće same od sebe nestati, kako je to jedan pronicljivi kritičar još 1992. napisao:

“grupacije utemeljene u bezgraničnom autoritetu nekih lokalnih ‘gazda’ s jakim zaleđem u najvišim organima državne vlasti. Postoje porodične ili ‘zemljačke’ spone koje su jače od ograničenja i obaveza koje pred te ljude postavlja njihov položaj. One funkcioniraju po principu mafije, crpe svoju moć iz mjesta u državnoj hijerarhiji, ali je koriste da bi ojačali svoje paralelne, izvansistemske, protusistemske organizacije”.

Tek će na podlozi “deprivatizirane” države, koja nepristrano provodi svoje zakone, i kritička javna riječ dobiti snagu. Neće više biti moguće da se po novinama objavljuju dokumenti o zločinima i pljačkama, a da za to nitko ne odgovara i da javnost to doživljava kao nešto normalno.

Kad Slaven Letica povodom diskusije oko ustavnog određenja RH kao “nacionalne države hrvatskog naroda” plaši čitatelje “obnavljanjem svih ključnih nesporazuma, raskola i sukoba” ako se provede rasprava koja “doista zadire u ishodište svih bitnih pitanja konstituiranja naše političke zajednice”, on traži odustajanje od svake diskusije, prihvaćanje statusa quo. Kao tipičan predstavnik nove nacionalne elite, unatoč prividnom neslaganju s politikom pokojnog Predsjednika, on je sasvim zadovoljan njenim rezultatima i ne želi ih dovesti u pitanje.

No, već reakcije na prve ekonomske poteze vlade ili međukoalicijski sukobi oko izbora u Zagrebu dobro pokazuju da se “demokratski entuzijazam” koji je zavladao nakon izbora sasvim pogrešno veže uz nadu u ponovno uspostavljanje “punine društva”. Upravo suprotno, umjesto Tomčeve “mirne tranzicije” i “okupljanja nacionalnih snaga”, posljedica demokratskih procesa i njihov rezultat trebala bi biti borba partikularnih interesa na univerzalnoj pozadini apstraktnog zakona.

Uprkos svoj retorici o “državnosti” i “državotvornosti”, HDZ se bavio kreiranjem nacije i nacionalnog identiteta (insignije, jezik, izmišljanje tradicije…), a ne suvremene građanske države. Hrvatska, kao i danas Srbija/SRJ, uopće nije (bila) država, ne zato što ih međunarodni faktori ne bi priznali, već zato što u njima nije vladala/ne vlada univerzalnost apstraktnog zakona, u njima postoje građani drugog reda… Država, u vidu represivnog aparata policije i specijalnih jedinica, nije intervenirala kad je “nepoćudne” pojedince i manjine trebalo zaštititi od terora društva, već tek kad je partijsku oligarhiju trebalo štititi od demonstranata, sindikata, otpuštenih radnika, pri čemu se ono što je kao kontingencija predstavljalo minimalnu zajedničku osnovu (etničko porijeklo) a što je u ideološkim projektom pretvoreno u apsolutni kriterij, pokazalo svoju apsolutnu ništavnost i arbitrarnost – kad vojska i policija brane apsolutnu vlast jedne stranke, ništa tu ne pomaže što si Hrvat; ma koliko se zaklinjali u državotvorne težnje i zasluge, ako si protiv vlasti, ne samo da si neprijatelj, nego više nisi ni Hrvat.

Tek danas, nakon deset godina samostalnosti, Hrvatska se doista počinje konstituirati kao prava država, ona koja treba osigurati minimalnu sigurnost svih državljana. Kao građani s pravom od nove vlasti očekujemo državu koja će denacificirati društvo, učiniti kraj društvenom nasilju, uspostaviti nedvosmislene, općevrijedne, apstraktne zakone, koji će važiti za svakoga, bez obzira na položaj, stranačku pripadnost, spol, rod ili klasu. U tim procesima uloga aktivnog, doista politiziranog “civilnog društva”, pojedinaca, građanskih pokreta, organizacija, trebala bi i mogla biti od presudne važnosti. Stoga upravo danas, kad se prave političke borbe (ponovo) pokušavaju depolitizirati, predstaviti kao puki kulturni izbori, u kulturi treba inzistirati na radikalnoj politizaciji.

Nasuprot autonomiji institucija vlasti i mogućnosti njihove kontrole od strane javnosti, protekli je period odlikovala koncentracija vlasti u jedan zatvoreni, neprozirni krug u kojem takve kontrole nije bilo. Koliko je vladajuća koalicija spremna odreći se takvog modela vladanja? Kad se nađe u nezahvalnom položaju pred sve glasnijim zahtjevima za radikalnijim raščišćavanjem s ostacima prošlog režima, koalicija SDP-HSLS stalno ponavlja priču kako nema “revanšizma”, kako se mora “poštivati procedura”, a istovremeno, sve bitne odluke se i dalje donose “netransparentno”, u nekim zatvorenim krugovima. Pripremaju se ustavne promjene, promjene ovlasti predsjednika, promjene zakona… bez demokratske diskusije, javnog sukobljavanja stavova ne o nužnosti tih promjena, već o njihovom sadržaju!

Postavljanje Mirka Galića za direktora HTV-a dogovoreno je na sastanku Nine Pavića i Račana! Ovdje nije sporan Galić “kao takav”, možda on doista može biti dobar direktor televizije, ali način na koji je donesena ta odluka izaziva podozrenje. Novi tajkun, medijski magnat, domaći partner strane korporacije (WAZ) i socijaldemokratski premijer dogovaraju sudbinu “javne televizije”!? Poznavajući Pavićeve dugogodišnje neskrivene ambicije prema širenju u elektronske medije (radio, OTV, Mreža…), veze s Vinkom Grubišićem i Kutlom, Račan bi se trebao prisjetiti mudre misli kako je u politici moguće oprostiti greške, ali ne i gluposti. Ili je možda riječ o računici, novoj “sprezi poslovnih interesa, ostvarivanja političke moći i ovladavanja medijima kao sredstvima za ideološku indoktrinaciju kojom se legitimiraju poslovno-politički interesi”? Ne treba ići tako daleko u prošlost da se razlozi izvlače iz činjenice kako je Pavić bio kadar od povjerenja u podmlatku bivše Račanove partije, razlozi nisu u nekoj bliskosti njihovih davnih korijena, već u aktualnoj, političkoj i ideološkoj situaciji. U svakom slučaju, tvrditi da se tri mjeseca nakon smjene vlasti, direktora televizije, najmoćnijeg medija u državi, mora birati po starim zakonima i da će se tek naknadno zakon temeljito mijenjati da bi bio kvalitetan, i onda na taj položaj izabrati čovjeka bliskog najmoćnijoj novinskoj kući djeluje u najmanju ruku politički neozbiljno. Možemo se upitati i zašto na takv način smjena nije napravljena odmah po preuzimanju vlasti, ali i što su te stranke radile deset godina u opoziciji ako su danas, kad su doista došle na vlast, totalno nespremne i nemaju nikakav gotov prijedlog zakona koje nužno treba mijenjati.

Ne samo da nije bilo javnog natječaja, već ni javne diskusije, pa je nepoznat program koji novog direktora kandidira za tu funkciju, neko “pismo namjere”. Jedino što znamo je da je tražio “odriješene ruke da uvede red”. Svi se zalažu za “javnu televiziju”, ali je sam po sebi taj pojam prazan dok se ne poveže s drugim pojmovima. Tek će to povezivanje retroaktivno odrediti njegov identitet, i onda ćemo saznati što npr. Galić smatra javnom televizijom.

Ne samo da nam nedostaju odgovori na pitanja prošlog režima, već nam fali i postavljanje pitanja o novom. Svi prihvaćaju da je neupitan cilj ulazak u (političke i ekonomske integracije) Evropske zajednice, ali u istom paketu govori se o ulasku u NATO. Da li je to isto i nužno povlači jedno drugo? Zašto bi jedno nužno uvjetovalo drugo? Stvorena je ideološka klima u kojoj se već deset godina uključivanje u Evropu nudi kao jedina perspektiva, a da se nitko se više ne pita kako smo i zašto to prihvatili kao jedinu mogućnost. Ne reflektiraju se političke pretpostavke i konzekvence konkretnih političkih odluka, medijsko praćenje vlasti u Bruxellesu svodi se na protokol i tapšanja domaćih političara po ramenu, ali kad smo mogli pročitati neku suvislu kritiku euro-birokrata? Dok je u samim zapadnoevropskim državama, s različitih političkih pozicija, artikulirana kritika procesa evropskog udruživanja, mi kao javnost ne samo da o tome ne diskutiramo, već uopće ništa niti ne znamo.

Na prizemnijem nivou koji je temelj i preduslov tih “euroatlantskih integracija” govori se o “zaštiti nacionalnih interesa”, ali znamo li uopće što su nacionalni interesi Hrvatske danas? Što su prioriteti? Tko o njima odlučuje? Nije poznato da su Vlada i Sabor, ikad javno diskutirali o troškovima koje proces integracija izaziva na planu usklađivanja zakonodavstva i standarda (npr. oružja). Kako će se poljoprivreda, koja je i danas u teškom stanju, nositi s izazovima integracije? Ministar Ivan Jakovčić govori o osnivanju ureda za evropske integracije pri svakom ministarstvu, i da bi slične odjele trebalo osnovati i na regionalnom nivou, pri županijama. Da li je to način rezanja državnih troškova i smanjenja budžeta ili nezaposlenosti?

Osim na krajnjim marginama, nitko ne diskutira o pozitivnim i negativnim posljedicama tih procesa, i o onom temeljnijem pitanju, kako se postaviti u sudaru sa suvremenim globalnim kapitalizmom? Nalazimo se usred radikalne promjene čitavog ekonomskog, socijalnog i kulturnog poretka čovječanstva, koji se obično obilježava ideološkom oznakom “kraj nacionalne države i prelazak u informacijsko društvo”. Te promjene događaju se paralelno s uspostavljanjem novih veza (“globalno selo”, novi mediji) ali donose i nova još snažnija isključivanja, razgraničenja, uspostavljanje granica između onih koji su “uključeni” i onih koji su “isključeni”. Dok svijet, ta Evropa na koju se često pozivamo, grozničavo diskutira o mogućnostima preživljavanja u uvjetima novog globalnog kapitalizma, dok se traže odgovori na pitanja kako će u novim odnosima uopće funkcionirati demokracija, kultura, što će značiti pripadnost nekoj skupini ili zajednici, individualne slobode i odgovornost, mi se suočavamo sa starim problemima, tek spoznajemo sve rezultate desetgodišnjeg nazadovanja, ne samo ekonomskog, već prije svega intelektualnog.

Ulasku u evropske integracije vjerojatno nema alternative – odnosno postoji tek izbor između divljeg kapitalizma totalnog izrabljivanja, otvaranja svim uvozima prljave tehnologije, zagađenja, sprege mafije i političke oligarhije, ukratko, sve ovo što smo imali proteklih godina, i širenja “prostora gospodarskog napretka i pravne sigurnosti” (T. Picula) – ali bi se to uključivanje trebalo odvijati na podlozi oblikovanog koncepta razvoja Hrvatske, ali i regije u cjelini, a ne kao puki nadomjestak za nepostojanje tog koncepta, jer iza slogana o “ulasku u Evropu” ne stoji obećanje nekog evropskog potrošačkog raja, već pokazuje da nas s onu stranu naših malih smiješnih bitaka tek čekaju prava iskušenja.

Godišnjica bombardiranja Srbije predstavlja priliku da se podsjetimo kako udar globalizacije na suverenitet nacionalnih država otvara prostor za ulazak novih subjekata – države više nisu ekskluzivni subjekt internacionalnog prava i jedini faktor međunarodnih/internacionalnih odnosa (tu nas već riječi izdaju, jer nemamo pravi termin za tu suradnju grupa i pojedinaca preko ograda nacionalnih granica). Ne samo multinacionalne korporacije i organizacije poput Greenpeacea, Amnesty Internationala, Helsinki Watcha, već i lokalni NGO-i, manjinske, etničke ili feminističke organizacije koje po prirodi svog interesa djeluju preko granica, formiranje transnacionalnih mreža (Internet), sve to otvara nove mogućnosti političkog angažmana i re-distribucije moći.

A svi ovi predstavnici ustaškog ressentimenta, huškačkog šovinizma, nove hrvatske desnice i njihovi populacijski pokreti, Merčepi, Trusići, Šeparovići, kandidati za Haag i pripadnici para/vojnih postrojbi, organizacije dragovoljaca i izbjeglica, povezani s radikalnim ostacima HDZ-a, uvrijeđeni mogućnošću oduzimanja nepravedno stečenih privilegija, sada možda izgledaju malobrojno i nemoćno, ali oni koji su još jučer u strahu pred njima bogobojazno šutjeli danas ih neopravdano podcjenjuju. Jačanje “totalitarizma odozdo”, “terora civilnog društva”, vrlo lako može postati cijena koja će Račanovoj Vladi stići na naplatu zbog depolitizacije javnosti koju zagovara.

objavljeno, Zarez II/28, 30.03.2000.

Oglasi


%d bloggers like this: