Pazi, tako da ostenemo nevini!

02ožu.00

Pobjedničke stranke “novog centra” – odrednica koja koaliciji SDP-HSLS odgovara bolje od “trećeg puta” – još nisu uspjele pokazati kojim će konkretnim sadržajem biti ispunjeni njihovi predizborni slogani, a već se pojavila zamjena za “Srbe”. “Židovi” su očito out, “odnarođena kozmopolitska inteligencija” ne zvuči dobro za uši Zapada, pa su jučerašnji “jugonostalgičari” sad postali “mladobosanci” i “lijevi teroristi”! Od potpisnika peticije kojom se poziva na smjenu kultur-ministra Vujića, do opatijskog gradonačelnika Luttenbergera, “lijevi terorizam” je novi simbolički neprijatelj koji svojom kritikom potkopava “demokratski entuzijazam” i ometa postizanje imaginarnog jedinstva nacije i ostvarenje svih naših tisućljetnih težnji za demokracijom i kapitalističkim tržištem.
Otkud S. P. Novaku, koji je taj pojam uveo u aktualni diskurs, “terorizam”, pa još “lijevi”? Koji je stvarni sadržaj tog pojma? Zar doista šačica potpisnika jedne sasvim javne peticije predstavlja neku opasnu terorističku skupinu, domaću Frakciju crvene armije ili Crvene brigade, koja će sad “kad širimo demokratski prostor” u svom bijesu prema svemu “što smo postigli”, uzeti rašpe, bombe, rivolvere, i krenuti u krvavi obračun?
Ako je prema S. P. Novaku onaj tko “već danas kritizira novu vlast moralni bijednik” [*1] što je sam S.P. Novak, kolumnist demokratskog Globusa!? Ono isto što je bio i jučer – plutač uzvodno! [*2] Je li proteklih godina S. P. Novak za terorizam prozvao one koji su stvarno s oružjem u rukama ugrožavali živote hrvatskih građana druge nacionalnosti i slobodu političkih neistomišljenika? Ne, on je kao i danas, sasvim dosljedno, ruku pod ruku s Leticom i Kuljišem konstruirao “vještice iz Ria”!

SUBJEKT ZA KOJEG SE PRETPOSTAVLJA DA JE NOVAK
Taj isti S. P. Novak danas dijeli prvoboračke zasluge: “Neće se moći zaboraviti da je P.E.N. zajedno sa Supekovom Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, s Gotovčevom Maticom hrvatskom i Čičkovim Helsinškim odborom na svojim ramenima ponio težak teret borbe za alternativnu, ali zato jedinu Hrvatsku”. [*3] Na stranu pitanje logičke konzistentnosti te alternative u jednini, i ma kako kritičan bio prema Čičku i svim problemima u radu HHO-a, staviti tu organizaciju, sa svim njenim aktivistima i suradnicima ravnopravno uz bok oportunističkim liberalnim nacionalistima PEN-a, HAZU-a i Matice hrvatske ne graniči samo s razumom, već i otvoreno vrijeđa, jednom rečenicom negira svu osobnu hrabrost i žrtve ljudi koji su se u HHO-u, ali i desecima drugih organizacija i građanskih inicijativa za zaštitu ljudskih prava godinama doista riskirajući sve – posao, zaradu, ugled, osobnu sigurnost, živote – aktivno suprotstavljali nasilju. Kako je i čime jedan Cicero – neproblematični, elitni kulturnjački magazin u boji financiran krvavim novcem kriegsblatta – pokazao “moralnu hrabrost” svojih urednika? “Nezavisni intelektualac“ u “ugovornom odnosu” s Europapress holdingom!? To je nova, demokratska hrvatska književna laž za šesti svezak “Povijesti hrvatske književnosti”.
Natjecanje u tome tko je više doprinio stvaranju nezavisne suverene hrvatske države zamijenjeno je uguravanjem u prvoborački vlak demokr(o)acije, pri čemu se ni za tren ne dovodi u pitanje to što najdirektnije na svojoj koži osjećamo rezultate ostvarenja “hrvatskog sna”, ali se u korijenu pokušava sasjeći svako kritičko promišljanje. Letičin predizborni slogan “Vi ste stvorili Hrvatsku!” doista bi trebalo čitati kao prijekor i optužbu – ovu, ovakvu Hrvatsku laži, bijede, kriminala, lopovluka, prevare… upravo ste vi stvorili svojim oportunizmom, šutnjom i politikom nezamjeranja.
Kao što je svako HDZ-ovsko suspendiranje demokracije bilo opravdavano ratom, da Hrvatska nije suverena u svojim “povijesnim i prirodnim granicama”, sada se svaka kritika proglašava “moralnim bijedništvom” i suspendira tezama o “mladoj demokraciji”, periodu prilagodbe, i tvrdi da “ako naši ministri budu radili pod takvom vrstom pritiska neće postići dobre rezultate” [*4] Kako bi dobre rezultate dali HDZ-ovi ministri, samo da nisu bili izloženi pritiscima!
Doista, “obrisi nove (kulturne) politike tek se naziru i o njoj će se moći suditi u dogledno vrijeme” ali, u međuvremenu, to je “nešto što u potpunosti podržavam”. Besmrtnim riječima druga Staljina, kadrovi sve rješavaju a kako Ministar još nije “ni rasporedio svoje nove suradnike ne valja mu tražiti dlaku u jajetu”. [*3]
Kad S. P. Novak eksplicitno kaže “Nikad od vlasti ništa ne očekujem” onda iz psihoanalize znamo da tu izjavu treba shvatiti upravo suprotno, kao izraz potisnute želje. Važno je upravo to da su u istu rečenicu smješteni vlast i očekivanje. Stoga se upitajmo koliko potpora Vujiću ima sasvim materijalne razloge u “čekanju povoljnijih uvjeta – državnog otkupa preostale naklade svezaka Povijesti hrvatske književnosti”? I naravno, “kad me kolege budu pozvale da sudjelujem u tim programima (kulturne politike, Ministarstva kulture, op. DK), bit ću prvi koji će poziv prihvatiti!” Nitko ga (još) ni ne zove, ne zna se niti konkurencija, obrisi kulturne politike tek se naziru, ali on već unaprijed zna – bit ću prvi! Nomen est omen – Novak = regrut. Prvoborac takoreći. A ako kojim slučajem gospodin ministar ne bude znao pravilno “rasporediti nove suradnike” onda će se već naći neka ozbiljna i ugledna gospoda koja za razliku od Saše Miloševića i Bojana Munjina (“Tko su, uopće, ti ljudi koji traže moju ostavku?” – A. Vujić, Novi list 12.2; “dva javnosti ne odveć poznata čovjeka” – N. Popović, Novi list, 13.2) znaju sve o “ozbiljnim činovima” kao što je “abdikacija”! A vjerujem i da će svojim popovanjem u kakvih pola ure kulture naći čvrstu podršku.

SVE JE LIJEPO KAD SI NA VLASTI…
Ministar Vujić nije do sad javnosti predočio neki svoj program, čak ni “bilježnicu”, samo niz intervjua. Ideološka istina uvijek na površini. Pogledajmo samo te fotografije S. P. Novaka i ministra Vujića koje ovih dana prate njihove brojne intervjue, od Vjesnika, Večernjeg lista, Vijenca, Globusa… a na svakoj vidimo onaj tipičan cinični osmijeh. Zemlja je na rubu kolapsa, radnici štrajkaju, a oni su veseli, oni se podsmjehuju, oni nam se smiju u brk. Oni ne samo da organiziraju novi karneval, oni nastavljaju stari. Kako Novak doslovno kaže “Na razmeđi stare i nove vlasti ja sam izabrao karneval!” i dodaje “učinilo mi se da je došao idealan trenutak da se Gornjem gradu vrati ljudsko lice, da se njegovu strogost dezodorira jednom dobrom dozom normaliteta”!
Ali karneval nije ni “ljudsko lice” niti “normalitet”! Za karneval je karakteristično maskiranje, bučne povorke, kršenje uobičajenog moralnog poretka, travestija… na kraju slijedi spaljivanje “princa Karnevala” kojim su simbolički kažnjene sve nepravde i uobičajeni društveni poredak može se dalje nesmetano nastaviti. Post-bahtinovska kritika naučila nas je da karnevaleskna suspenzija društvene hijerarhije nije tek spontani narodni smijeh i ritualno preokretanje vrijednosti, već i periodička provala nasilja. Nije li čitavo prethodno desetljeće bilo jedno takvo produženo karnevaleskno razdoblje u kojem su sve vrijednosti bile izokrenute. Živjeli smo veliki karneval, prepun maski i travestija, izrugivanja nad pameću i zdravim razumom, rušenja svih konvencija normalnog ljudskog života. Nije li to bila produžena vladavina kralja Krnjevala, bahatog, proždrljivog, slijepog za ljudsku patnju, gluhog za argumente? Transgresija javnog zakona bila je sastavni dio društvenog poretka. Nije vladao dnevni Zakon već užitak gomile. Moglo se nekažnjeno lagati, krasti, ubijati. Proizvodnja je zamijenjena preprodajom, švercom, dilanjem. Sve je bilo dopušteno, nitko nije bio kažnjen. Sudovi nisu mogli završiti procese jer vlast nije bila u rukama Zakona, već Republike Karnevala.
Stoga nam danas treba sve samo karneval ne. Upravo je karneval, gornjogradski balovi, to primitivno natjecanje s Venecijom, a ne peticije za ostavkom, nešto “bedasto”, “tako glupo i iritantno”, u čemu ne želimo sudjelovati. Danas nam treba ozbiljnost, odgovornost, postavljanje pitanja, kritička i racionalna diskusija o problemima, a ne još jedan ritualizirani show, u kojem će tek prividno svi biti izjednačeni, samo kako bi svi odgovornost izbjegli.
Nije li upravo odnos prema Tuđmanovoj smrti, manjak bilo kakvog respekta, zluradi smijeh dojučerašnjih poslušnika, bio pokazatelj da je upravo Tuđman, taj “kralj Karnevala”, onaj kojeg sad nakon deset godina nacionalne razuzdanosti treba spaliti kako bi na sebe preuzeo sve grijehe koji bi se mogli pripisati nedužnom političkom narodu Hrvatske? Kolektivne krivice nema a individualnu odgovornost nitko nije spreman preuzeti. Kao da su oportunističke mase na čelu s HDZ-om nakon Tuđmanove smrti rekle: Ivice, preuzmi vlast, ali pazi, tako da ostanemo nevini!
Koalicija “novog centra” na svaki način želi zatrijeti svaki trag aktivnog građanskog angažmana – zato je jedna demokratska peticija, koja uostalom nikoga ne obavezuje, postala tema dana i u našim medijima izazvala više bure od prijedloga onog njemačkog svećenika da je vrijeme da Papa razmisli o penziji!
Kad S. P. Novak sa svojim trabantima gura grad u “pučku svečanost karnevala”, nije li to samo način da se još jednom pažnja skrene s politike, da se svaka stvarna politička kritika odbaci, a umjesto nje uvede neobavezna, šaljiva, za vlast bezopasna komedija? Zagovara se brza dezideologizacija, povlačenje iz aktivnog angažmana civilnog društva u pasivni, apolitični konzumerizam “između stare i nove vlasti”. A tko bi novu vlast sad kritizirao bio bi “moralni bijednik”!
Istina tu opet izlazi na površini, površini plakata. Slogan “Dođite na Gornji grad” nije poziv na narodnu veselicu, već ono zazivanje koje sami organizatori žele čuti, poziv nove vlasti, “kolega” – dođite i vi, novaci, na Gornji grad, to simboličko mjesto moći. Poziv koji će on, naravno, “prvi prihvatiti!”
Vizualni dio plakata – narednik s britanskog plakata za novačenje kojem su namontirani brada i kapica dvorske lude – ne ismijava vlast i moć, već pokazuje dragovoljni angažman jednog “ražalovanog profesora” da se militarističkom, nehumanom i mrzovoljnom poretku stavi maska demokracije i smijeha kako bi privilegije i odnosi moći ostali isti. To je doslovno ta njegova “alternativna, ali jedina Hrvatska”! Ona u kojoj se sve mijenja kako bi sve ostalo isto.
Optužba za “lijevi terorizam” je pokušaj da se autentična lijeva, kritička pozicija etiketira, otpiše, i time automatski izbaci iz političkog prostora. Moćne, emocijama nabijene oznake poput “fašizma”, “terorizma”, “fundamentalizma”, uvijek su pripravno sredstvo za obračun s protivnicima svih vrsta. Emocionalni naboj tih etiketa predstavlja zahtjev da se prekine analiza određenog društvenog fenomena – o tome ne treba razmišljati, to treba najoštrije osuditi! U toj oznaci je prisutan snažan mobilizacijski poziv da se neprijatelja dohvati drugačijim sredstvima. Oni koji javnost plaše “lijevim terorom” sami zagovaraju teror ideološkog isključivanja.
Ono što S. P. Novaka u poziciji “ljevičarskog terorizma” doista smeta nije izmišljeni “teror”, to je tek simptom osjećanja ugroženosti i retorički dodatak za zastrašivanje naroda, već upravo ono “lijevo”. Zbog toga otkrivači “lijevog terorizma” ne ulaze u njegovo objašnjavanje, ne definiraju njegov sadržaj, jer to je nešto tako “očigledno”.
Zar je odsutnost šovinizma, zalaganje za prava manjina, svijest o globalnim vrijednostima suvremene kulture, nešto isključivo ljevičarsko? Zar je odvojenost Crkve od države ekstremistička ljevičarska pozicija? Zastupati tezu da ubojice moraju biti u zatvoru, zar je to lijevi teror? Međutim, činjenica je da upravo te vrijednosti, oko kojih je u demokratskim državama suglasna većina političkog spektra, kod nas nisu imale prođu kod najvećeg dijela kulturne i političke javnosti.
Prijetnja “lijevim terorizmom” je trik kojim desnica drži u šaci vladajuću koaliciju, da kojim slučajem sama ne bi počela postavljati ili nedajbože po logici predizbornih obećanja doista i provoditi neke lijeve ideje, i uzdrmati libidinalnu ekonomiju ideološkog projekta hrvatske nacionalne države.
Više od partikularnih karakteristika, ovisnih o konkretnim društveno-političkim okolnostima, ljevičara određuje spremnost da svoju političku poziciju imenuje. Oni koji govore da ih politika ne zanima, da su apolitični, ili da nisu ni desno ni lijevo, već su po definiciji – to znamo još od francuskih poststrukturalista – desno. Činjenica da likovi poput Tomislava Merčepa i Ante Đapića s Jorgom Haiderom dijele neobičnu karakteristiku da o sebi govore u trećem licu: “Jorg Haider/Tomislav Merčep… je rekao/obećao/učinio…”, pokazuje da radikalna desnica usprkos želji da definira svoju poziciju ne može izdržati njeno neposredno imenovanje pa pribjegava tom nezgrapnom retoričkom potezu.
Zbog toga nasuprot novacima hrvatskog demokratskog oportunizma mi otvoreno kažemo, da, mi “mladobosanci” imamo svoje principe, ruka nam ne drhti i ne plašimo se iskazati ih. Mi jesmo lijevi te/r/oristi.

FUSNOTE:
1. intervju S. P. Novak, Na razmeđu bivše i sadašnje vlasti izabrao sam – karneval!, Večernji list, 13.2.2000.
2. vidi B. Buden, Barikade, str 115-120; arkzin: Čak i Feral! 2.9.1994.
3. intervju S. P. Novak, Demokraciju uvježbavam smijehom, Vjesnik, 15.02.2000.
4. V. Pusić, Novi list 13.02.2000.

objavljeno Zarez II/26, 2. ožujka 2000.

Oglasi


%d bloggers like this: