Tuđmanovi voljni izvršitelji

17velj.00

Bauk kruži Hrvatskom. Bauk uspostavljanja i rekonstrukcije odnosa prema bliskoj prošlosti. Stari HDZ-ovci, sve ljudi u čiju lojalnost pokojnom Predsjedniku i Hrvatskoj demokratskoj zajednici nismo ni za tren mogli posumnjati, sada nam u tragičnim ispovijestima otkrivaju kako su se borili, opirali, suprotstavljali, bili pod pritiscima…
Nove demokratske snage spremne su sve zaboraviti pa nas više ništa ne treba čuditi: ni Ivić Pašalić kao potpredsjednik Sabora, niti kada u intervjuu za Feral jedan naš poznati izdavač, mrtav hladan, da ne trepne okom, u najpozitivnijem mogućem kontekstu u istu rečenicu, jednog do drugog, stavi Viktora Ivančića i Srećka Jurdanu, onog istog koji je na nekim ranim izborima bio nezavisni kandidat s ektremno desnih pozicija i koji je 93-e po Slobodnoj pisao kako Hrvatska griješi što se bakće sa “osmanskim izbjeglicama”. Novi ministar kulture, Antun Vujić, smatra da je odlazak uglednih intelektualaca proteklih godina bio “stvar njihovog izbora”, a kad mu se spomene ostavka reagira agresivno kao da je riječ o napadu na cjelokupni demokratski ustroj. Slaven “tvrdokuhana jaja” Letica tješi se da mladoj generaciji ništa ne znače “vještice iz Rija”, ali očito je na djelu akcija kojom se stvara generacija koja će misliti da je jedna od tih vještica bila i Tanja Torbarina.
Budiša je proteklih tjedana stalno ponavljao kako su “on i Račan porazili HDZ”, ali mi znamo da ništa nije dalje istini od toga. Prva osoba koja je obznanila da je Tuđman simbolički – a vjerojatno i fizički – mrtav bio je Zlatko Canjuga koji se najavom vraćanja imena Dinamo uspostavio kao prvi post-tuđmanovski političar, onaj koji se ponaša i govori sa sviješću da se Tuđman neće dići iz groba i kazniti neposlušne.
Jedan od baštinika te nove slobode je i sam premijer Ivica Račan.
Prije par dana s iznenađenjem na radiju čujem novog Račana – govori brzo, sigurno, jasno, nigdje onih čuvenih neradiofoničnih pauza kad ste između dvije njegove riječi u najjednostavnijoj rečenici mislili da se program prekinuo. Taj prvi nastup novog premijera koji iznosi program Vlade bio je tako upečatljiv da je sam sadržaj potisnut u drugi plan. Taj novi stil jest bio sadržaj. Kao da je učio od Mesića!
Jasno je da je za razliku od drugih Račan doista i školovan za političara. Partija je u staroj Jugoslaviji to dobro odradila, a tragedija hrvatske demokracije proteklih deset godina je u tome da su umjesto takvih kompetentnih tehnokrata reformirane vlasti poput Kučana ili Račana, na vlast došli stari otpadnici od komunističke vlasti i na odgovorna mjesta postavili potpuno nekompetentne tipove, vozače šlepera i vlasnike picerija, svejedno da li iz domovine ili dijaspore.
Ali otkud ta nagla promjena? Dobro, tekst je čitao, ali mnogima je – npr. pokojnom Predsjedniku – bilo teže koncentrirano pročitati napisani tekst nego iz glave lupetati velike ideje o malim narodima.
Iz psihoanalize znamo da premda je žena obično ta koju u našoj patrijarhalnoj kulturi doživljavamo kao bezglasnu, rijetko ćemo naići na ženu koja muca, mucavci su uglavnom muškarci. Otkud ta poteškoća s govorom? Što ona označava? Za psihoanalizu mucanje – pa tako i specifična račanovska “šutnja” – nije problem poruke, sadržaja onoga što se govori ili treba izreći, već poteškoća sa zauzimanjem mjesta s kojeg se govori, simptom problema sa prihvaćanjem pozicije u simboličkoj mreži, svoje simboličke uloge.
To je bio Račanov problem proteklih deset godina – on je političar školovan i formiran u sistemu koji ga je pripremio da do smrti ili penzije bude na vlasti, da njegova vlast nije upitna. Račan a s njim i SDP, očito nikad nisu uspjeli uspostaviti neku novu simboličku poziciju. Nikad nisu prihvatili da su u opoziciji i tako se doista politički ponašali. To je tajna njihove pomirljivosti, “strpljivosti”, “kooperativnosti”, “odgovornosti”, “mudrosti”…
Ako problemi govora, poput mucanja, ukazuju na problem unutrašnjeg otpora da se zagrabi nešto što simbolički pripada nekome drugome, ocu, onda je fenomen “račanovske šutnje” ono što nam na nivou simptoma potvrđuje unutrašnji otpor SDP-ovske opozicije da u aktivnoj političkoj borbi doista porazi Tuđmana i HDZ, a njihovu ideologiju iz temelja dovede u pitanje… Nasuprot tome, žene nisu mucale i šutjele, nisu imale problema sa zauzimanjem pozicije – upravo su one bile najbrojnije i najaktivnije u različitim inicijativama i nevladinim organizacijama. Ali što za današnju vlast znače npr. Vesna Teršelič, Mirjana Galo, Veronika Rešković i njihove organizacije, kad SDP-ov ministar kulture smatra kako “nije Hrvatska zgriješila ni prema kome onoliko koliko je Francuska zgriješila prema Celineu. Odlazak je bio njihov izbor…”? U takvom ozračju sav njihov rad postaje besmislen.

U svom izlaganju smjernica nove vlade Račan je često naglašavao ulogu “civilnog društva”, i suradnju s “nevladinim organizacijama”… Ma koliko to na prvi pogled godilo predstavnicima grupa i organizacija koje su se proteklih godina borile za očuvanje minimuma ljudskih prava, riječ je o nepriličnom i nelagodnom elementu kome ne bi trebalo biti mjesta u radu vlade, i koji zvuči kao pokušaj okupiranja i kontrole sfere civilnog društva, uspostave tzv. vladinih-nevladinih organizacija umjesto autentičnih grassroots NVO-a, to jest svojevrsne tuzemne inačice Socijalističkog saveza radnog naroda!
Entuzijastični zagovornici “civilnog društva” zaboravljaju da civilno društvo ne znači samo dobronamjerne skupine zagovornika demokracije, ljudskih prava i zaštite okoline, već i militantne skupine protivnika abortusa (u ime prava ljudskog bića), nacionalističkih ženskih skupina (u ime partikularnog položaja hrvatske žene i majke), zagovornike prava na slobodno nošenje i upotrebu oružja …
Stvar je tim nelagodnija što proteklih deset godina nisu predstavljali teror “Države” (makar ona bila i ekskluzivno hrvatska), već upravo teror “civilnog društva”. Noćna ubojstva, izbacivanja iz stanova, protjerivanja susjeda, nisu po naređenjima vrhovništva linijom subordinacije provodili vojska i policija, situacija je puno kompleksnija i trumatičnija. Antun Vujić na izvjestan je način u pravu – Miru Furlan, Dubravku Ugrešić, Radu Šerbedžiju, “vještice iz Ria”… doista nije otjerala hrvatska država, već upravo hrvatsko “civilno društvo” – fakultet, kazalište, PEN, Društvo književnika, Društvo filmskih radnika, mediji… Ljude nepodobnog etniciteta ili političkog opredjeljenja s posla nije izbacivala nedohvatljiva tajna služba po direktnom naređenju Franje Tuđmana, već njihove kolege. Za noćna ubojstva i protjerivanja nije bila zadužena policija već skupine naoružanih domoljubno svjesnih građana, naši “dobri susjedi”. Ali problem Vujićevog stava – zbog kojeg ga vrijedi pozvati na ostavku – je u tome što on kao član SDP-a, kao novi Ministar kulture, kao predstavnik nove “demokratske” vlasti, smatra kako se “ništa nije desilo”, no harm done, kako su oni koji su otišli to učinili svojom dobrom voljom, kako je to stvar “njihovog izbora”, kako državne institucije na čelu s njegovim Ministarstvom tu ništa ne trebaju učiniti, dapače da bi nešto poput poziva da se vrate predstavljalo nepotrebno “otežavanje njihove savijesti”!?
Suprotno uobičajenom mišljenju Tuđmanova Hrvatska nije bila totalitarna zato što je bila “previše” država, što bi država sve ingerencije preuzela na sebe, već upravo suprotno, zato što nije bila “dovoljno” država, uobličena u vladavini prava, razdvojenosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, politike i ekonomije… sve do toga da su na kraju sama država i njezine institucije postali “privatno vlasništvo” predsjednika i njegove oligarhije.
Ono što takvu zajednicu drži na okupu nije bila identifikacija s pisanim, službenim Zakonom koji regulira normalno funkcioniranje društva, već identifikacija s određenom formom transgresije, solidarnost u krivnji stvorena učešćem u zajedničkom prekoračenju Zakona.
U vrijeme konstitucije nove hrvatske države, mnogima je tako bilo lakše pucati u nevine, progoniti susjede zbog krivog etničkog porijekla, nego se odbijanjem učestvovanja u zločinu isključiti iz zajednice. Drugu stranu “lijepe naše” tako predstavljaju noćna ubojstva, bombaški napadi, spaljivanja kuća, politička ubojstva, premlaćivanja, prisluškivanja telefona …
Zakon jasno kaže da se ne smije ubijati, ali su se “za Hrvatsku” mogla nekažnjeno ubijati i djeca. I zatim dobiti posao u Ministarstvu obrane ili policiji, “jer će nam ti dečki još trebati”.
Zakon kaže da se ne smije krasti. Ali oni koji su “naši”, koji pripadaju zajednici, nekažnjeno kradu, bogate se i k tome još uživaju društveni ugled.
Zakon kaže da se javnost ne smije lagati, ali onaj drugi, tajni, nepisani, opsceni zakon kojim se sklapa pakt sa zajednicom kaže da i to može, ako je za dobrobit naše jedine i vječne Hrvatske. “Spremna sam lagati za Hrvatsku” rekla je doslovno Dunja Ujević. I nije jedina, samo se njoj naivno, nepažnjom, u domoljubnom zanosu, otela indiskrecija da tajni zakon javno izgovori.
A gdje je bilo moguće otkriti to opsceno lice zakona? U retorici HDZ-a, predizbornim parolama, u pogromaškom diskursu državotvornih komentatora, u onom tajnom govoru upućenih – koji je djelomično izvirio Špegeljevim uputama iz KOS-ovog filma – i još više, tamo gdje se javni diskurs pokazuje nedostatnim, gdje ostaje na aluzijama, nauknicama, gdje pojedinac treba sam ispuniti prazna mjesta smisla, nadopuniti ono neizrečeno, i sam detektirati želju/komandu govornika. Tamo gdje se javni govor slama, ono što nije u stanju izgovoriti – recimo braniti ljudska i građanska prava manjina, svih građana – tamo gdje umjesto kritičkog govora ostaje hrvatska šutnja …
Jedna mlada novinarka i njen dečko, televizijski voditelj, u samim počecima hrvatske demokracije “oslobodili” su jedan luksuzni stan u centru grada koji im je na upotrebu besplatno ostavila profesorica Filozofskog fakulteta i poznata feministkinja kad je na duže vrijeme otputovala u inozemstvo. Danas je taj novinar HRT-a iz doba najcrnjeg mraka glasnogovornik koalicije SDP-HSLS, a njegova prijateljica kao ugledna novinarka iz ruku novog premijera u organizaciji starog “tajkuna” kao priznanje za doprinos demokraciji prima grafike Ede Murtića.
Takvim se problemima danas više očito nitko ne želi baviti. Svima je najlakše i najlagodnije da se takvi problemi jednostavno pometu pod tepih i zaborave. “Državnog grijeha” nema, linč je prijetio svima, i “svi su pozvani dati svoje doprinose hrvatskom društvu”. U šutnji. Jer, tko ste uopće vi da pitate!?

Oglasi


%d bloggers like this: