La Lotta continua!

03velj.00

Kad je tekst za prošli Zarez bio već u procesu pripreme za tisak, objavljen je tekst Slobodana Šnajdera o predsjedničkom kandidatu Draženu Budiši (Devet samuraja a jedan predsjednik, Novi list 17.01.).
Manji problem tog teksta je pokušaj repozicioniranja Budišinog javnog lika smještajem njegovih političkih korijena umjesto u nacionalistička gibanja 1971. u revolucionarna zbivanja ‘68. Čak je i usporeni Račan, sa svojim “pušio sam ali nisam uvlačio” amsterdamskim iskustvom lakih droga, bliži predodžbi političara s korijenima u buntovnoj ‘68. od starmalog Budiše. Njegovi korijeni u studentskom pokretu puka su biografska činjenica, bez ikakve veze s njegovim političkim akcijama.
Ne samo Budiša, već ni Šnajder i ostali tzv. šezdesetosmaši od toga, od svog iskustva, nisu napravili nikakav intelektualni i/ili simbolički kapital. I sam Šnajder kaže: “Taj dio moderne povijesti tek čeka svojega istraživača i svoje pero. Objektivna procjena još nije moguća, pogotovo pak ona nije moguća nama koji smo htjeli biti subjektima tih zbivanja.”

Doista, za neku moguću ‘arheologiju budućnosti’ ima dovoljno štofa. Ali, kakva je to priča o “objektivnoj procjeni”? Otkud taj zahtjev za “historijskom distancom”? Za koga bi ta povijest trebala biti relevantna ako nije interesantna niti njezinim neposrednim učesnicima, barem toliko da o tome napišu neku knjigu, roman, dramu i naprave film? Nije probem u tome što nema subjektivno objektivne procjene, već u tome što nema niti objektivno subjektivne! Mi doista ne znamo ne samo što se faktografski ‘68. događalo među zagrebačkim studentima, mi danas nemamo nikakvih materijala koji bi nam pokazali što su mislili, o čemu su razgovarali, koje su bile teme njihovog intelektualnog, emocionalnog, sportskog ili seksualnog interesa. Riječ je o procesu organiziranog zaborava karakterističnom za hrvatsku kulturu u cjelini. Iz kojih će tekstova, knjiga, pjesama… buduće generacije suditi ne samo o proteklih deset, već i o prošlih 55 godina naše kolektivne prošlosti? Ako to iskustvo nije na vrijeme pretočeno u neku umjetničku formu ono uopće ne postoji.

Demokracija i nacionalna Stvar
Drugi problem na koji Šnajderov tekst simptomatski ukazuje izražava misao kako se “promjene… koje je ogromna većina hrvatskog političkog naroda… bezmalo plebiscitarno proglasila nužnim na proteklim parlamentarnim izborima, mogu provesti samo u paketu. /…/ Prema tome, hrvatski politički narod najbolje će učiniti da učini ono što je već učinio: tek odluka za Dražena Budišu kao predsjednika kompletirat će paket promjena… Hrvatska naprosto nema vremena za beskrajna proceduralna natezanja, za luksuz parlamentarnih kriza, za sve one samo njoj silno važne igre i igrice političke klase, a sve bi to uslijedilo relativiziranjem jedne velike izborne pobjede, odnosno pobjedom nekoga drugoga a ne Dražena Budiše na predsjedničkim izborima.”
Ta Šnajderova teza samo razvija raniju poruku Zdravka Tomca i Gorana Granića biračima da, ako Budiša ne bude izabran za predsjednika, pobjednička koalicija neće moći ispuniti obećano. Nije problem samo u svojevrsnoj ucjeni i izbornoj prevari – jer “paket aranžman” nikad nije bio spominjan u parlamentarnoj kampanji, dapače, ranije se najavljivala čak i uspješna i poželjna kohabitacija s Tuđmanom – riječ o mehanizmu ideološke obmane koji će se vrlo brzo, u ovom li onom obliku ponovno javiti na novo ustrojenoj političkoj sceni. Novi “demokratski” poredak ne može savršeno funkcionirati, nužne radikalne promjene moraju stvoriti niz nezadovoljnika, a i mnogi koji su zagovarali i podržavali promjene neće biti zadovoljni konkretnim rješenjima. Nemogućnost bezbolnog ostvarenja predizbornih obećanja biti će opravdavana podjelama i razmimoilaženjima između koalicijskih partnera, “dvojke” i “četvorke”, SDPa i HSLS-a, koalicije na vlasti i Predsjednika… Svakome će oni drugi biti nepremostiva prepreka za ostvarenje predizbornih obećanja koja se ionako ne mogu ostvariti, a ubrzo će se javiti i “udbaši”, “prikriveni hadezeovci”, “komunjare”…

Na sličan način, HDZ-u su prvih godina vlasti Srbi služili kao “simbolički Židovi”, onaj element koji unosi nered u društvo, kao oni koji samim svojim postojanjem onemogućuju postizanje (imaginarnog) jedinstva hrvatskog društva. Kad su Srbi očišćeni u tolikom broju da više nisu mogli funkcionirati kao unutrašnji neprijatelj, korporativistička, para-fašištička ideologija HDZ-a krenula je s konstruiranjem novih neprijatelja – od “jugonostalgičara” i “iskorijenjenih zagovornika civilnog društva” do izmišljanja međunarodnih zavjera. Taj ideološki mehanizam hrvatske ideologije tako je interioriziran u velikom dijelu društva – tu je Radio 101 simptomatično mjesto – da se na koncu djelomično okrenuo protiv samog HDZ-a – Hercegovci su postali novi “unutrašnji neprijatelji”. Interesantno je da sad Mirjana Kasapović u demokratski orijentiranom Globusu naprasno otkriva kako “Hercegovci, uistinu, postaju novi hrvatski ‘Srbi’”, zaboravljajući ulogu samog Globusa u kreiranju i širenju te atmosfere “etničkog rasizma” koji se očitovao ne samo u “općem stigmatiziranju svih Srba”, već kasnije i Hercegovaca.

Korporativistička ideologija kakvu je zagovarao HDZ, opsjednuta je slikom društva kao harmonične organske cjeline u kojoj svaki član ima svoje zacrtano, odgovarajuće mjesto – pa čak i Srbi u Hrvatskoj, kao nacionalna manjina s njima pripadajućom “kulturnom autonomijom”, folklornim društvima i egzotičnim pismom kojim se ni sami više ionako ne znaju služiti [iz te ideje slijedi logika posebnih izbornih lista]. Ono što je logici hrvatskog državotvorstva apsolutno neprihvatljivo je ideja da ja kao pojedinac, kao građanin, kao ljudsko biće naprosto – a ne tek kroz pripadnost nekoj nacionalnoj ili etničkoj zajednici – posjedujem neka univerzalna i neotuđiva prava!

Tako se u cilju stvaranja nacionalnog identiteta, nacionalne državotvorne svijesti, počelo inzistirati na razlikama iz kojih se konstruira ideološka slika jaza civilizacija. Minimalne jezične razlike, vokabular, naglašavanje u izgovoru… postali su element gigantskih podjela. Dok ljevica naglašava politizaciju kulture, ovdje se u pervertiranom obliku kulturi pripisuje politički smisao, pa način prehrane, odijevanja, vrsta muzike, stil humora… postaju znakovi prepoznavanja Drugog, političkog neprijatelja. Državotvorni Hrvati vlastiti identitet uspostavljaju očajničkim razotkrivanjem binarnog koda suprotnosti prema Srbima, balkancima, istočnjacima, Bizantincima… No takav u biti rasistički impuls tu ne može stati, već se nužno širi dalje, na Muslimane, Albance, Talijane, pa onda i Ruse, Britance, Francuze… Kad se takav tip isključivosti jednom uspostavi, on ne može stati na jednoj granici, uvijek je potrebno generirati nove neprijatelje, uvoditi nove razdjelnice između nas i njih, jer se temeljne kontradikcije kapitalističkog društva ne mogu tek tako razriješiti.

Takav politički projekt – Tuđmanov ili Miloševićev, svejedno – dobro se osjeća samo u “ozračju” konstantnog ni rata ni mira, specijalnog rata, tajnih službi, urota, zavjerenika… Jer rat koji nikad službeno nije ni proglašen, usprkos “pobjedi” još uvijek nije niti završen. Dok je Tuđman koncepciju općenarodne obrane samoupravnog socijalističkog društva izrazio riječima “rat protiv rata”, čitavo razdoblje njegove vladavine suverenom Republikom Hrvatskom proteko je pod oznakom “mir protiv mira”.

Kad tvrdi da “Hrvatska naprosto nema vremena za beskrajna proceduralna natezanja, za luksuz parlamentarnih kriza, za sve one samo njoj silno važne igre i igrice političke klase, a sve bi to uslijedilo relativiziranjem jedne velike izborne pobjede, odnosno pobjedom nekoga drugoga a ne Dražena Budiše na predsjedničkim izborima” Šnajder zaboravlja da odricanje od partikularnog sadržaja (“beskrajna proceduralna natezanja, parlamentarne krize, igre i igrice političke klase…”) za račun Stvari (“paket promjena”), na koncu vodi do gubitka same Stvari, tj. onoga zbog čega je partikularni sadržaj žrtvovan (liberalne parlamentarne demokracije).

Demokratski izbori su proces čija se važnost ne iscrpljuje finalnim ishodom, samo time da umjesto jednih imena i lica dođu druga, već je njihovo značenje u samom činu izbora, u trenutku nesigurnosti, u svim onim side-effectima koje nesigurnost u trenutku smjenjivanja vlasti proizvodi.

Struktura demokratskog društva, kao dio svog “normalnog” procesa reprodukcije, uključuje izbore kao moment rasapa socijalnog tkiva, trenutak kada je čitava hijerarhijska mreža društvenih odnosa “suspendirana”, stavljena u zagrade. “Društvo” kao jedinstvena, “organska” zajednica, prestaje postojati, pretvara se u kontingentnu zbrku, niz atomiziranih pojedinaca, apstraktnih jedinica, a rezultat izbora ovisi o čistom kvantitativnom rezultatu brojanja glasova.

Uzalud je prikrivati taj, u biti iracionalni karakter “formalne demokracije”. Samo naše prihvaćanje takvog rizika, spremnost da se sudbina čitavog društva i svih pojedinaca u njemu prepusti u ruke takvog “iracionalnog rizika” – a bliska prošlost nam pokazuje da narod može pogriješiti, i tako više puta – omogućava i održava demokraciju.

Demokracije nema bez tih beskrajnih proceduralnih natezanja, parlamentarnih kriza, igara i igrica političke klase… Istina je da demokracija omogućuje različite vrste manipuliranja, korupcije i demagoške vladavine, ali čim eliminiramo mogućnost tih deformacija gubimo demokraciju samu. Churchillovim riječima, “demokracija je najgori od svih mogućih političkih sistema, jedini je problem u tome da niti jedan drugi nije bolji”. Takozvana “realna demokracija” kakvu u ime nove političke elite zagovara Zdravko Tomac, samo je drugo ime za ne-demokraciju.

Prisjetimo se da je nakon izbora i relativnog trijumfa opozicije u Zagrebu akademik Tuđman ustvrdio kako ne dolazi u obzir da se u tim kritičnim trenucima kad još čitava zemlja nije oslobođena “u Zagrebu dopusti oporbena situacija, koja bi dovela u pitanje stabilnost Hrvatske”. Ne govori li danas,a propos mogućnosti izbora Mesića za predsjednika, Tomac nešto slično? HDZ je shvaćao vlast isključivo kao apsolutnu vlast, a sada nam to isto govori i “pobjednička oporba”!?

Kad Račan upozorava da umjesto Tuđmana ne izaberemo nasmiješenog Tuđmana, on je u pravu, samo se očigledno razilazimo u shvaćanju tko je Tuđmanu bliži!? Ne može nam ne biti sumnjivo kad vidimo tko sve na različite načine druka za Budišu. Zvonimir Šeparović nije mogao više pomoći Mesiću nego kad je, odmah po objavi svojih izbornih rezultata na nivou statističke greške, pružio svoju potporu kandidatu Budiši.

Kad Budiša obećava savjetnička mjesta izbornim gubitnicima Graniću i Letici to nije znak miroljubive tolerancije, već ismijavanje demokratske volje glasača. Ne znam tko je u jednom tjedniku platio oglas kojim se u prvom krugu glasače upozoravalo da paze da li svoj glas doista daju Graniću ili možda Iviću Pašaliću koji stoji iza njega. Na isti način glasači sad trebaju ozbiljno razmisliti da li glasajući za Budišu svoj glas daju i “predsjednikovom osobnom ministru vanjskih poslova” Graniću i “profesionalnom savjetniku”, ljubitelju “tvrdokuhanih jaja”, autoru slučaja “vještice iz Ria”, kradljivcu odijela posuđenih s HTV-a…

Uočimo li da je tih dana, Budiša s naslovnice dnevnih novina poručio “Račan i ja ideološki mirimo Hrvatsku”, da tu tezu razvija i šef njegovog izbornog stožera Zdravko Tomac (očito, Račan nije žalio Budiši na raspolaganje staviti svoje nagore kadrove!), pa kad se prisjetimo da je “pomirenje” bilo temeljna fantazma ideologije političkog projekta Franje Tuđmana, čovjek se upita: zar smo se za to borili? Kad Budiša u Feralu kaže “smeta li vam izraz ‘pomirenje’… lako možemo naći neki drugi izraz” on na najsažetiji način iskazuje spremnost pobjedničke koalicije SDP-HSLS da sve mijenja kako se doista “tekovine” Tuđmanove Hrvatske ne bi dovele u pitanje.

No, za razliku od onih “lijepih duša”, liberalnih nacionalista koji su stalno jamrali kako eto, ‘ova Hrvatska’ (FT & HDZ-a, ozakonjenog kriminala, nepotizma, primitivizma…) navodno nije ona za koju su se oni borili, mi moramo prihvatiti da čak i ovakva Račanova demokracija jeste ono za što smo se borili, ali i naglasiti da se borimo i dalje. Umjesto priča o “pomirbi na koncepciji demokracije” (!?), sada je upravo vrijeme za punu afirmaciju društvenog anatagonizma: radnici protiv poslodavaca, stranka protiv stranke, civilno društvo protiv države… Borba za kulturnu, političku, ideološku hegemoniju nije gotova, nije izborima jednoznačno riješena i bačena u bunar prošlosti. Pobjedom koalicije nismo ušli u neko post-ideološko razdoblje.

A kad je riječ o narodu treba ponoviti slavnu Lacanovu tezu “Žena ne postoji”. Ta često krivo tumačena teza, na prvi pogled apsurdna i uvredljiva, kod Lacana ima sasvim precizno značenje: nema jednoglasnog koncepta o tome što znači biti žena, da ne postoji bit ženskosti. Na isti način treba reći “narod ne postoji”, priznati radikalan rascjep, svijest o tome da ne postoji jedan i jedinstven “nacionalni” interes, kako nema neke homogene cjeline, neke biti hrvatstva.

Dok ideja ‘pomirenja’ nikako ne može uspostaviti imaginarnu harmoniju cjelovitog društva, već stalno proizvodi nove podjele i konflikte bez kojih onaj tko ih neprestalno izmiruje ne bi mogao zauzimati svoju poziciju moći, upravo konstantna afirmacija društvenih antagonizama rezultira stvaranjem novih veza univerzalne solidarnosti.

Zarez II/24 3.02.2000.

Oglasi


%d bloggers like this: