Tranzicija od Račana do Račana

20sij.00

Za koga (ćeš) glasati na predsjedničkim izborima, pitanje je koje se proteklih dana često postavlja. Na njega sam odgovorio e-mailom, i odonda stalno slušam pitanje: otkad se ti baviš politikom!? Na prvi pogled nesporazum kao da se javlja zbog različitog shvaćanja pojma “politike” – dok liberali politiku vide kao specijaliziranu sferu administriranja javnih poslova, za nas ljevičare je sve, ekonomija, prehrana, pop glazba dizajn… prožeto politikom. Samo predstavljanje neke pojave kao “apolitične” zasnovano je na sasvim ideološkom nijekanju njezina političkog karaktera. No pravi spor ne leži u sukobu oko sadržaja pojma političkog, već u tome što je moje javno zagovaranje određenog izbora shvaćeno kao nedopušteno, čak nepristojno, zalaženje u politiku shvaćenu kao sferu administriranja javnih poslova. Drugačije rečeno, za liberalne intelektualce “prava” politika je ono čemu tebi nema pristupa, u što se ne trebaš petljati, pogotovo sad, kad su “naši” na vlasti.

Nakon deset godina, poslije Tuđmanove smrti i izbora, hrvatskim društvom je zavladao “demokratski entuzijazam”. Za sve one koji su se suprotstavljali prošlom režimu i dominantnoj ideologiji nacionalne države, to znači da je prošlo “revolucionarno doba”, vrijeme “demokratskog herojstva” i počelo doba “normalizacije”, sa svim moralnim gadostima organiziranog zaborava, brisanja prošlosti i prelazaka u “pobjednički tabor”, na ovim izborima već utjelovljenim u glasnogovorniku pobjedničke koalicije Tihomiru Ladišiću, ili Branku Nađvinskom i Aleksandri Mindoljević kao članovima izbornog stožera ljubitelja “tvrdokuhanih jaja”, autora teorijske osnove “slučaja Vještice” – Slavena Letice [njegovo zakašnjelo igranje na nacionalni sentiment (ne)postojećom sličnošću s banom Jelačićem više je nego komično – taj doppelgänger gušitelja revolucije iz 1848. kao svoj program nudi nam put u Evropu i ulazak u NATO!]

Nije neobično da su se u predizbornim kampanjama angažirali upravo “profesionalni TV djelatnici” (od kojih mnogi ovih dana hodočaste na Iblerov trg nadajući se nekom od položaja na HTV-u). Nije riječ o tome da bolje “poznaju medije” od drugih, a vjerovatno nije sve ni samo u dugim nogama gospođe Mindoljević, riječ je o predizbornoj kampanji kao mašineriji demokratskog čistilišta u koju s jedne strane ulaze politički i etnički podobni, partijski poslušni medijski-djelatnici-kao-ratni-profiteri, a s druge izlaze moralno čisti savršeni profesionalci.

Tim mehanizmom služe se i neki od kandidata. Zar nas, u državi u kojoj su zločinci proglašavani herojima i/ili uglednim poslovnim ljudima, treba čuditi da bi nekolicina (samo)proglašenih predsjedničkih kandidata umjesto na izborima, radi različitih vrsta kriminala, morala sjediti u zatvoru ili na sudu? Njihova je kandidatura samo magijski pokušaj da zapriječe (buduće?) sudsko kažnjavanje.

U kontakt emisijama TV voditelji/ce uporno ponavljaju vapaj “pa neće valjda biti revanšizma!?” ne (samo) zato što se plaše za vlastita mjesta, već stoga što široke narodne mase bez čije pasivnosti svi zločini proteklih deset godina ne bi bili mogući, doista postavljaju pitanje: “Hoće li (nam) sve biti zaboravljeno!?”

Primjer nekolicine nezavisnih novina i civilnih inicijativa potvrđuje da se HDZ-ovsku vlast pod šinjelom generala Tuđmana moglo kritizirati, ali ona za to nije marila. Nova, kako se voli predstavljati, demokratska vlast, takav si luksuz više neće moći dopustiti. Ali ni mi si ne možemo dopustiti luksuz očekivanja da će nova vlast – poznata po svom “odlučnom možda” – sama od sebe sve napraviti i popraviti. Heroizam “demokratskog otpora” – koji kod nas ionako nije bio bogznakako razvijen – zamjenjuje banalnost političkih igara, svakodnevnih taktičkih kompromisa i nametnutih koalicija. Više nije dovoljno napisati “oštar”, “kritički” tekst da bi se postalo junakom demokratske javnosti. Upravo zato je sada vrijeme za autentičnu politizaciju.
Dražen Budiša je krenuo na “predsjedničku turneju” objavile su novine. No, ne treba za sve optuživati novinare, jer Budiša se na visokostiliziranom plakatu doista ne predstavlja kao predsjednički kandidat. Domena njegovog web sitea glasi http://www.hsls.hr/predsjednik. On nas ne poziva da mu na izborima pružimo povjerenje i damo birački glas, već se unaprijed predstavlja kao pobjednik. Kao da je to gotova stvar, kao da mi birači nemamo nikakvu mogućnost izbora, odnosno da je ona puka formalnost, jer je, besmrtnim riječima našeg pokojnog Predsjednika, “sve već dogovoreno s Ivicom”

Slične poruke mogu se pronaći i kod drugih kandidata, ali kao dio kampanje, dok je čitava Budišina kampanja bazirana na tome.

Treba li poruku s plakata čitati “Budiša – predsjednik” ili “Predsjednik Budiša”? Taj obrat je samo naizgled potpuno simetričan ali stvara asimetričan rezultat. Louis XIV nije rekao “Ja sam država”, već “Država, to sam ja”. Posjeduje li Budiša vrijednosti dostatne za predsjedničku funkciju, ili je njegova vrijednost u tome što utjelovljuje sve kvalitete Predsjednika? Ne samo da ne možemo dokazati koje je od dva čitanja ispravno, problem je upravo u tome da se skromno podređivanje funkciji, prije ili kasnije pretvori u subjektivizaciju same funkcije. Budišin pozicioni slogan tek je mlađi brat onog čuvenog Tuđmanovog: “Ta recite mi, tko bi me to mogao zamijeniti?”

Taj slogan nije problematičan samo stoga što građanima simbolički ukida pravo izbora. Prema Lacanovoj tezi nije luđak “prosjak koji umišlja da je kralj” već “kralj koji umišlja da je kralj” – onaj koji smatra da je to po nekim svojim prirođenim osobinama, dok je ustvari kralj samo zbog toga što ga drugi tako tretiraju. Nitko prije proglašenja rezultata ne bi trebao tretirati Budišu kao Predsjednika, pogotovo ne on samoga sebe, ali ako se prije kraja izbora predstavlja i ponaša kao da to već jest, možemo samo zamisliti što bi bilo da doista i bude izabran!?

Osim plakata tu su i drugi nesimpatični simptomi. Budiša se godinama uporno pokušava dočepati vlasti koja mu stalno izmiče – proteklog desetljeća nije imao šansi jer su Tuđman i HDZ-ovci bili veći nacionalisti, da bi se riješio konkurencije razbio je vlastitu stranku, pa kako danas Račan ima i jaču stranku i demokratskiji image zauzeo je položaj stvarne vlasti, položaj premijera, dok je njemu (pre)ostala tek funkcija Predsjednika-u-ukidanju (ako dobije izbore) ili saborskog zastupnika (ako ih izgubi). Da li će se Budiša pomiriti s pukom simboličkom i ritualnom ulogom predsjednika? Kontradiktorne izjave oko sudbine VONS-a daju mjesta sumnji.

Stoga, doista, postupimo po sadržaju ali ne i smislu Budišine poruke “dovršimo posao započet 3. siječnja”, i glasajmo za promjene. Njegov najozbiljniji konkurent već je nekoliko puta otišao s vlasti, pa možemo vjerovati da će to učiniti još jednom. Stipe Mesić je bio posljednji predsjednik (predsjedništva) SFRJ, pa zašto ne bi, u jednoj ironičnoj spirali sudbine, bio i posljednji predsjednik Republike Hrvatske? On je daleko od idealnog kandidata, ali svi drugi su još gori. Bolje jedan HDZ-ovski disident koji se takvoj politici otvoreno suprotstavio, nego netko tko je do jučer s HDZ-om bio spreman koalirati. Naravno, njegova stranka je smijeh, gotovo da i ne postoji. I on je svojevremeno davao sumnjive izjave, ali danas se jedini s plakata nedvosmisleno obraća svim građanima Hrvatske, a ne samo Hrvaticama i Hrvatima! Kao što mu je plakat primjer non-designa, u novoj konstelaciji Mesić bi morao igrati ulogu ne “balansa” ili “korektivnog elementa” pobjedničkoj koaliciji, već upravo formalnog elementa koji utjelovljuje vlast, ali ju ne “obnaša”. Poput britanske kraljice, predsjednika kao praznog mjesta moći, predsjednika koji se ni u šta bitno doista ne može petljati, kako bi nama, građanima, ostala mogućnost utjecanja na političke odluke.

Mada su se i u drugim istočnoevropskim državama ex-komunističke stranke vratile na vlast kao konačna potvrda da su definitivno postale kapitalističke, ironija tranzicije od Račana do Račana samo naglašava besmislenost svih ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka, i izgubljenost deset godina hrvatske suverenosti. Koalicija SDP-HSLS iskazuje istinu stanja današnjeg hrvatskog društva: dok je HDZ-ovska desnica javno naglašavala nacionalne vrijednosti i suverenitet, istovremeno ispod ruke rasprodajući nacionalno bogatstvo, SDP poručuje globalnom kapitalu: mi ćemo stvoriti bolje uvjete za vaše nesmetano djelovanje, dok HSLS jamči da konkretni rezultati nacionalističke ideologije hrvatske suverenosti ničim neće biti ugroženi.
Da li je nešto neobično u tome da se danas, čak i kad ih nitko ništa o tome ne pita, za “povratak Srba” aktivno zalažu gotovo svi predsjednički kandidati – Granić, Budiša, Ledić, Letica… – ljudi od kojih do nedavno takve izjave nismo čuli, a ne bi ih niti očekivali? Danas, kada su svima puna usta izjava namijenjenih ne svijesti hrvatskih liberalnih nacionalista već ušima Zapada, možemo se upitati koliko su se Račan i Budiša proteklih deset godina istakli zaštitom prava Srba kao ravnopravnih građana Hrvatske? Zna li itko neku Budišinu izjavu kojom se jasno suprotstavio Tuđmanovoj politici prema Srbima? Gdje su bili na raznim prosvjednim skupovima, od Trga žrtva fašizma do sindikalnih demonstracija?

Dok su političari i njihove parlamentarne stranke uporno inzistirali na sudjelovanju u društvenoj igri i tako faktički sami postali sudionici i saučesnici kršenja ustavnog poretka i puzajuće diktature, oni koji su uporno zagovarali radikalno Ne! tom društvenom ritualu bili su civilnodruštveni pokreti, antiratne, feminističke skupine, svi oni kojima su profesionalni političari govorili kako “ne razumiju ozbiljnost situacije”, “govore gluposti”, i kako se mora postupati “korak-po-korak”, “ne izazivati”… Danas vladajuća koalicija preuzima retoriku ljudskih i građanskih prava upravo zato da bi one koji su se za njihovo ostvarenje i zaštitu borili proteklih godina počistili sa scene, da konkretne rezultate političkog projekta Franje Tuđmana i HDZ-a ne bi doveli u pitanje. Stvar je već dovršena, a nakon toliko godina, Titovim riječima, “nema povratka na staro”!

Da li će SDP postupiti po načelima vjerske konverzije: ako nam se pridružiš, sve ti je oprošteno? Vrlo vjerovatno, ali ako se doista ne dovede u pitanje, ne uzdrma libidinalna ekonomija ideološkog projekta hrvatske države izborni uspjeh “demokratskih snaga” ostati će pseudo čin, spektakularni preokret koji samo prikriva činjenicu kako se na najfundamentalnijem nivou doista ništa nije promijenilo.

Da li će nova vlast biti spremna postaviti radikalna pitanja? Da li će, na primjer, biti spremna dovesti u pitanje hegemoniju katoličke crkve i izbacivanjem vjeronauka iz škola dosljedno provesti odvajanje crkve i države? Da li će se političke snage koje takve probleme nisu kapitalizirale dok su bile u opoziciji, usuditi to problematizirati sad kad su (konačno) na vlasti?

Proteklih godina teza HSLS-a bila je da se pitanjima ljudskih prava ne isplati baviti jer to ne donosi političke bodove potrebne za izbornu pobjedu, koja je njihov glavni cilj. Sada ćemo vidjeti što će s tom pobjedom doista i učiniti. SDP je nastupao pod parolom “poštenja”, “sigurnosti”, a sada je pitanje kakav će konkretan sadržaj ti pojmovi dobiti: što znači poštenje? Povratak tradicionalnim vrijednostima ili suprotstavljanje brutalnoj eksploataciji radnika? Socijalnu pravdu? Reviziju pretvorbe?…

A politički aktivnim građanima ostaje pitanje koji će od njihovih partikularnih zahtjeva postati nešto više od elementa u pogađanju o specifičnim interesima i početi djelovati kao metaforička kondenzacija radikalnog restrukturiranja čitavog društvenog polja.

objavljeno u Zarez II/23, 20.01.2000.

Oglasi


%d bloggers like this: