Should we ask Steven Heller?

14ožu.99

Svaka država, svako društvo, ima dizajn kakav zaslužuje, pa bi najkraći opis ovogodišnjeg ZGRAFa bio bi “Tutle, Kutle i Mutle hrvatskog dizajna”.
Počelo je s organizacionim problemima, pronevjerom i borbom za moć, nastavilo se autopromocijom, nepotizmom i primatom obiteljskih veza nad profesionalnim kriterijima. I nakon svega, svi se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, kao da je sve u redu! Ostavka? Tko je spomenuo ostavku?
Izložba je već tradicionalno smještena u neprimjeren prostor Umjetničkog paviljona, postav je katastrofalan, ali sam ZGRAF pokazuje i da na hrvatskoj dizajn sceni ima toliko problema da bi sad neko detaljnije bavljenje postavom bilo potpuno besmisleno.
Uostalom, pogledajte ovu tiskovinu koju držite u ruci! Možete li reći da je dizajnirana? Možete li reći da je dobro oblikovana? A što je najgore, nije riječ o najtragičnijem primjeru! A na ZGRAFu, u konkurenciji vizualno ambicioznijih magazina kao što su Frakcija, Godine nove, Arkzin i Bastard, žiri ističe daleko skromniji rad koji ranije nije ušao ni u selekciju izložbe hrvatskog dizajna u organizaciji HDD-a.
Na ovogodišnjem ZGRAFu, nekad uglednoj međunarodnoj izložbi, očito je odsustvo bilo kakve, a ponajmanje jasne koncepcije, ideje što se tom izložbom željelo postići, i što je najgore, odsustvo ambicije da komunicira s relevantnom svjetskom dizajn scenom, misleći da je za međunarodnu izložbu dovoljno da radove pošalju i neki stranci, i da je “svjetski” naplaćivati kataloge autorima.
Dok još u katalozima ZGRAFova s početka desetljeća možemo pronaći relevantna imena svjetskih dizajnera (poput HardWerken, Rudy Vanderlansa i Zuzane Licko [Emigre], Rick Valicentia [Thirst], Petera Savillea, Studia Dumbar…), ovo je jedna provincijska izložba na koju autori šalju radove isključivo da bi imali još jednu izložbu na popisu u svojoj biografiji.
Uostalom, Mr. Keedy kao da je opisivao lokalnu situaciju kad je u svom prilogu knjizi The education of a graphic designer [ed. Steven Heller, Allworth Press, NY 1998] napisao:

“Dakle, želite biti uspješan grafički dizajner, s velikim klijentima i mnoštvom nagrada za dizajn? Zašto gubiti vrijeme i novac na vlastito usavršavanje kad lako možete steći ugled učestvujući na strukovnim skupovima i izložbama? Novac koji bi spiskali na vlastito školovanje potrošite na nešto korisno, kao što je ured, kotizacije i kompjuteri. I zatim zaposlite nekoliko mladih školovanih dizajnera vještih u upotrebi najnovije tehnologije i upućenih u najnovije stilove. Mladi dizajneri ne koštaju puno jer se tek probijaju i pokušavaju skrpiti novac za novi kompjuter. A kad zatraže povišicu, lako ih možete otpustiti jer ima dovoljno zainteresiranih. Na koncu konca, vi njima činite uslugu pružajući im priliku da se okušaju u ‘pravom’ poslu.”

Možda žiri ZGRAFa misli da ističući studentske stilske vježbe – radove nastale u laboratorijskim uvjetima, koje sa stvarnim tržištem veže samo naziv poput Eurokaza ili Ruskog mesa – podiže nivo svijesti o oblikovanju, ali u stvari samo zatvara oči prema stvarnim dosezima ali i realnim problemima dizajna u Hrvatskoj. A ti su brojni.
Najvažniji je nedostatak osviještenih naručitelja – onih koji dizajneru neće doći sa zahtjevom da mu napravi “dobar” dizajn, ali da bude u plavoj boji, s ‘vakim slovima i da ima sliku koju je ‘baš dobro napravio jedan tu moj mali’… Oni koji misle da su takve narudžbe specijalitet nekih primitivnih novih poduzetnika u lošim odijelima, s ispuštenim stomačinama i raskopčanim košuljama, trebali bi pokušati surađivati s našim “kulturnjacima” – od kazališta, filma do izdavača. Ili između te dvije vrste poduzetnika nije tolika razlika kako se obično misli.
Uostalom, više od Arkzinovog radikalnog sadržaja, stalno negodovanje lokalnih “intelektualaca” izazivao je njegov svjesno radikalni dizajn – ona “nečitljivost” koja mu je na internacionalnom nivou – od Skopja i Beograda, preko Beča i Stockholma do Londona i New Yorka – omogućila da bude prepoznat kao specifičan izraz jednog globalnog jezika. I što je najgore, svi ti kritičari – a sjetimo se da oni ipak pripadaju onom dijelu pismenijih i kulturnijih stanovnika ove male države – uporno su se ponašali kao da je riječ o nekoj slučajnoj grešci, nekoj našoj neosviještenoj manjkavosti, a ne bitnoj, svjesnoj i strateškoj odluci da radikalan sadržaj mora imati i radikalan vizualni izraz! Da težnja socijalnoj promjeni počinje već promjenom načina čitanja. Sviješću da čitljivost nije neki “prirodni” već duboko ideološki koncept.
I tu dolazimo do drugog problema lokalnog dizajna, a to je svođenje dizajna na “lijepo oblikovanje”, na “estetiku”, tj. odsustvo prave komunikacije, interpretacije, vizualnim jezikom izraženog uspostavljanja odnosa dizajnera i sadržaja. Ukratko, zaborav socijalnih implikacija, ideološke uloge dizajna.
Dizajn nije puka forma, neki drugačiji – “ljepši” – tetrapak za isti sadržaj, on jeste sadržaj.
Problem koji se na to veže jest odsustvo kritičke recepcije i zaborav teorije. O dizajnu se piše povremeno i površno. Nemamo originalnih knjiga, nemamo relevantnih autorskih monografija veličina poput Milana Vulpea i Mihajla Arsovskog, nema prijevoda, nemamo ni časopis koji se bavi vizualnim komunikacijama. A izložbe ili ostaju bez relevantne recepcije – poput prošlogodišnje izložbe jednog od najznačajnijih autora već srednje generacije, Željka Serdarevića koji uglavnom radi u mariborskom egzilu – ili su ovakve, kao ovogodišnji ZGRAF!
I upravo takva situacija mnogima odgovara. Jedino u takvoj situaciji oni mogu još izigravati relevantne autore i kritičare. Jedino se u takvoj apsolutnoj pustoši relevantnim i uglednim autorima mogu smatrati oni koji – poput Nenada Dogana – bez stida i srama svoja “kreativna” rješenja direktno skeniraju iz godišnjih pregleda svjetskog dizajna. Jedino u takvim uvjetima drugi – poput Borislava Ljubičića – mogu bez kompleksa isto rješenje uvaljivati za dvije potpuno različite namjene.
Da, situacija jest grozna, ali zar tamo gdje je opasnost ne leži i spasonosno? Dakle, da bi se situacija promijenila potrebno je samo malo – a to je naš vlastiti angažman, odlučnost da situaciju promijenimo.
Usmrđene veličine moramo prestati tretirati kao autoritete jer se svojim radom kao autoriteti nisu niti uspostavili.
Ako nema kritičara koji o dizajnu pišu, i ako akademski teoretičari/povjesničari umjetnosti ne pišu ništa, a o suvremenoj sceni ionako ništa ni ne znaju, onda mi, dizajneri sami moramo pisati. Nije dovoljno uz kavicu tračati kolege, treba to i napisati i objaviti, pa i po cijenu da se netko uvrijedi. Također, treba prevoditi, organizirati predavanja i izložbe, dovesti Davida Carsona, Brodyja, Poynora, Hellera
Ne smijemo (više) pristajati povlađivati naučiteljima i pred očima stalno trebamo imati sliku da naša odgovornost nije samo prema naručitelju zato što on daje novac, već prema društvu u cjelini. Dizajn jeste neka vrst servisa, ali nikako ne smije biti servilan.
Jedan modernistički ideologem glasi da je dizajn rješavanje problema. Ali to nije ništa više od modernističkog ideologema. Dizajn nikad nije riješio neki problem. Ali već ako ukaže na njega, ako pravilno postavi pitanje, dizajner je već puno učinio.
U Hrvatskoj, dizajneri se ne trebaju plašiti da će brzo ostati bez posla.

Zarez….

Oglasi


%d bloggers like this: