Rock je od sad mrtav!

04srp.98

Kad se govori o LP pločama, govori se o sasvim određenoj fazi popularne muzike, onom što se obično naziva rockom, odnosno periodom koji počinje s prvim modernističkim albumom The Beatlesa – Revolver. U toj se fazi, s idejom ploče kao zaokruženog autorskog iskaza, i ambalaža pretvorila ne samo u produžetak muzike već i u samosvojnu umjetničku formu zbog koje su nam vinilne ploče bile toliko drage. Simbolički taj period završava Rottenovim pokličem “Rock je mrtav!” koji je uglavnom krivo tumačen kao komentar prethodnog razdoblja simfo i pomprocka, dok je, u stvari, to bio performativ: rock je od sad mrtav! Upravo u tom periodu između dvije smrti, simboličke s punkom, i fizičke s pojavom compact disca kao dominantnog formata, kad je forma vinilne ploče već bila mrtva a da to nije znala, niz umjetnika stvara radove sublimne ljepote, možda ono najbolje što je pop muzika kao umjetnička forma dala

Teza: Rubrike s nazivom poput ove, “Ploče koje nisu na prodaju”, a koja bi – kako mi je to objasnila urednica XZ, velika žena osebujnog imena kojoj je teško reći “ne” – trebala predstavljati “poligon za diskofilske ispovesti zanimljivih ljudi koji nisu stalni saradnici magazina”, često se pretvore u to da žrtve, ili naivno-spontano ili zato što ne znaju drugo, u stvari i ne govore o pločama i muzici već udare u sentimentalne ispovjesti i nostalgično evociranje uspomena tko je kad, s kim, šta slušao i pri tom još nešto radio, i kako je, eto, zbog tog prvog poljupca, ili prvog seksa, ili prvog duvanja, ili već bilo čega prvog, upravo to najznačajnija ploča koju nikad, ni pod prijetnjom “indijanske vatre” dotični ili dotična ne bi prodao/la.

Drugom, priznajmo ponešto lukavijem rješenju pribjegavaju oni medijski maheri i socijalni cinici, svjesni da je tu ionako riječ o pukoj uredničkoj klopci kojom se pod prividom diskografskih ispovjesti a za nasladu publike upravo i očekuju takva sentimentalna slinavljenja. S druge strane brutalno svjesni da iskren iskaz kako nikad ne bi prodali Jedan si ti Vesne Zmijanac ne bi pomogao njihovom društvenom ugledu, takvi pojedinci redovito izabiru najezoteričnije i/ili po mogućnosti što neslušljivije ploče pokazujući svoj visoko sofisticiran ukus.

Iz takve uredničke klopke, teško se dakle iskobeljati. Napisati nešto suvislo, još teže. Pogotovo što ja, eto, iskreno rečeno nikad nisam prodao niti jednu ploču koju sam kupio. Poklonio sam neke (The Cure), neke su mi ukrali (Laibach), neke posudili i nikad više vratili (Sade Adu), ali niti jednu nisam prodao jer me nije više zanimala, jer sam ju “prerastao”, jer mi je dosadila ili bilo šta takvoga. Da li to više govori o meni ili o muzici koju sam na pločama kupovao dok su se ploče kupovale?

A s druge strane, iskreno rečeno, pojma nemam šta sam slušao kad su bila neka značajna prva ljubljenja jer tada smo se, heh, konačno, ljubili i koga je bilo briga za muziku! Mogao je svirati i Zdravko Čolić! Vjerovatno i jeste. No dobro, ajde, pretjerujem, ali svakako T. Rex (Children Of The Revolution), Lou Reed (Sad Song ili Think It Over?), Japan (Tin Drum) i… Uostalom, tih nekih davnih godina, ljeta izmedu 1975. i 1985. u kojima bi još mogli pronaći nostalgiji pogodnu romantiku, kad smo se noću stiskali i pogledavali na nekim vlažnim dalmatinskim plažama, kupali goli i pili bevandu iz “balona” – sve ono na što nas danas u jednom od svojih rijetkih-boljih trenutaka podsjećaju (meni inače ne naročito dragi) Pips Chips & Videoclips tekstom “klinci nikad neće znati kako bi bilo da se vrati to ljeto i ’85, to ljeto i pičke s drugog svijeta (šteta, baš šteta)…” – tad nismo slušali ploče, nego neke momke s gitarama koji su svirali daleko bolje nego danas profesionalni plaćeni muzičari po jadranskim hotelima, i čitavu noć kao nama pravili dobru atmosferu da bi na kraju uvijek onaj najbolji komad otišao upravo sa sviračem… Eh, stvarno koga su tada ploče zanimale! Yesterday, when we were young…

Antiteza: Također, pod ovako postavljenim naslovom u razmatranje ne ulaze izvođači i autori onog ranijeg perioda popularne glazbe, čiji se opus bazirao na pjesmama a ne zaokruženim opusima LP izdanja, mada bi možda za emocionalnu povijest umjesto o pločama vjerojatno bilo primjerenije govoriti o pojedinim pjesmama, žmarcima koji prođu kad neočekivano začujete nešto iz Brill Buildinga, Motowna, rane produkcije Carol King ili Phila Spectora (“And then he hit me/And it felt like a kiss”) ili Rainy Night In Georgia (Brooke Bentona, ni ime pjevača ne bih znao da nam nema web-mastera Kare!). Čak i u kasnijem periodu često pojedine pjesme svojom vrijednošću daleko nadmašuju album s kojeg su skinute. Ima bendova – Stranglersi na primjer – koji imaju izvanredne pjesme (Midnight Summer Dream…), hitove čak (Golden Brown…), ali su im albumi tunjavi. Ne da ih ne bih prodao – ne bih ih ni kupio! To su pravi bendovi za vlastite kompilacije, koje su danas, s kućnim toasterima kompakt diskova, već uobičajene (tako sam si, da ne moram skakati s CD-a na CD i stalno ih programirati, zapekao dva vlastita izbora pjesama Laibacha: jedan hitova i jedan onih drugih kompozicija, i to je, uz unikatni CD nekih vlastitih audio radova, nešto što ne bih prodao, mada je pitanje da li bi to itko i želio kupiti!).

Odbacimo nadnaslov, zaboravimo ga, barem sad, preformulirajmo pitanje i upitajmo se koje su najbolje ploče svih vremena. Mislite da smo sad bliže odgovoru? Varate se gospodo draga. Mi u političkom pop megazinu Arkzin uvijek smo smatrali da je svijet bez teorije i svijet bez povijesti. Tu se događaji tek gomilaju, svaki za sebe, nepovezan s drugima mrežom odnosa, ne povezuju se ni u kakvu cjelinu, razdvojeni ne tvore nikakav evolutivni niz, ništa ne govore i ni na što ne utječu. A na ovim prostorima – da ne kažem “domaća” – teorija pop glazbe mora tek definirati svoje područje, odrediti što znači pop, rock, rock’n’roll, zabavna glazba, šlager, narodna muzika, što je alternativa, a što mainstream, i početi mukotrpni posao prevrednovanja svih vrijednosti.

Jedna od neuočenih činjenica povodom izlaska “llustrovane YU rock enciklopedije 1960-1997” nije da pojava te knjige tek prikriva činjenicu kako danas nema Jugoslavije, nego da ni danas, u post-Jugoslaviji, nema ni pop scene niti pop kritike! Njeni nedostaci ne proizilaze iz “subjektivnih” nedostataka priređivača i autora ili kompleksnosti materije. Ona je priređena na konstitutivnom principu čitave “scene”(!), na zaboravu teorije.

Sinteza: Kad se govori o LP pločama, govori se o sasvim određenoj fazi popularne muzike, onom što se obično naziva rockom, odnosno periodom koji počinje s prvim modernističkim albumom The BeatlesaRevolver. U toj se fazi, s idejom ploče kao zaokruženog autorskog iskaza, i ambalaža pretvorila ne samo u produžetak muzike već i u samosvojnu umjetničku formu zbog koje su nam vinilne ploče bile toliko drage. Simbolički taj period završava Rottenovim pokličem “Rock je mrtav!” koji je uglavnom krivo tumačen kao komentar prethodnog razdoblja simfo i pomprocka, dok je, u stvari, to bio performativ: rock je od sad mrtav! Upravo u tom periodu između dvije smrti, simboličke s punkom, i fizičke s pojavom compact disca kao dominantnog formata, kad je forma vinilne ploče već bila mrtva a da to nije znala, niz umjetnika stvara radove sublimne ljepote, možda ono najbolje što je pop muzika kao umjetnička forma dala.

Tek tu pop glazba, priznavajući i komentirajući s jedne strane svoj popularni karakter a s druge industrijsku prirodu vlastite proizvodnje, nadilazi vlastita ograničenja, prevlači se – na kraju gotovo maniristički – preko vlastitih granica, ruši ih, koketira, imitira, ponavlja, reinterpretira i remodelira različite stare žanrove, etničke muzike i/ili avangardne procedure, tjera tehnologiju analognog snimanja preko njenih mogućnosti (uloga producenata poput Martina Hannetta, Briana Enoa ili Trevora Horna) i osvaja nove instrumente za kreiranje i obradu zvuka (sintisajzeri, ritam mašine, sempleri…). Nakon toga dolazi digitalna era, CD vrijeme, ideologija remixa potpuno mijenja koncept autorstva u popularnoj muzici a s njim i način na koji se albumi koncipiraju i realiziraju.

Možda čitatelje zanima šta slušam dok ovo pišem? Evo, očekujući novi album Kraftwerka u playeru je The Future Leonarda Cohena, jednog od rijetkih autora čije su ploče to bolje što je on stariji, što nije tek najbolji pokazatelj vrijednosti bavljenja zen budizmom već i činjenice da mu je tek smrt rocka pružila pravi kontekst, omogućila razvoj izvan klišea kantautora s akustičnom gitarom.

Da li sam dakle, beznadežno zapeo u vremenu svoje mladosti, sedamdesetim i osamdesetim? A di su tu devedesete, pita se već iznervirani čitatelj!? Možda je ipak istina i da je muzike nekad bilo manje, ali nam je bila draža!

Outro: Kod mojih ljubimaca – Kraftwerk, Velvet Underground, Eno, The Smiths, PSB – apsolutno sve ploče su na opasnom rubu genijalnosti (zato i jesu moji ljubimci, zar ne?), pa je svaki suženi izbor opasno relativiziranje, ali ako bi mi, dakle, Dejana St. Maksimović prijetila pištoljem da se odlučim, i da u potpunosti ne izbjegnem odgovor na zadano pitanje, evo izbora 50 naslova:

Kraftwerk – Computer World
The Beatles – Revolver
Velvet Underground & Nico – Velvet Underground & Nico
Nico – The Marble Index
Lou Reed – Coney Island Baby
T.Rex – The Slider
Jethro Tull – Minstrel in the Gallery
Genesis – Foxtrot
King Crimson – Islands
Roxy Music – For Your Pleasure
Brian Eno – Another Green World
David Bowie – Low
B52s – B52s (žuti album)
Pere Ubu – DubHousing
Au Pairs – Playing With A Different Sex
Talking Heads – Remain in Light
David Byrne/Brian Eno – My Life in the Bush of Ghosts
Young Marble Giants – Collosal Youth
Joy Division – Closer
Blondie – Parallel Lines
Joni Mitchell – Court and Spark
Miles Davis – Kind of Blue
Peter Gabriel – 3
Simple Minds – Sons And Fascination
John Foxx – Metamatic
Human League – Reproduction
Soft Cell – Soft Cell
Tuxedomoon – Desire
Japan – Tin Drum
David Sylvian – Secrets Of The Beehive
Test Department – Shoulder to Shoulder
Laibach – Rekapitulacija
Yello – Claro Que Si!
Depeche Mode – Construction Time Again
Eurythmics – In the Garden
Robert Wyatt – Nothing Can Stop Us
Billy Bragg – Talking To Taximan About Poetry
The Smiths – The Hatfull of Hollow
The Durutti Column – LC
Cocteau Twins – Treasure
Pet Shop Boys – Behaviour
New Order – Technique
This Mortal Coil – It Will End In Tears
St. Etienne – Foxbase Alpha
Laurie Anderson – Strange Angels
Tom Waits – Swordfishtrombones
Annie Lennox – Diva
Momus – Tender Pervert
Sinead O Connor – Am I Not your Girl?
Leonard Cohen – The Future

Oglasi


%d bloggers like this: