Hrvatski informativni Titanik!

24ožu.98

U glavnom intervjuu Ferala br. 652 od 16.3.98. pod naslovom “Tuđmanov zapadni grijeh” Slavko Goldstein govori o svemu i svačemu – o inicijativi iz 1987. za uključivanje Jugoslavije u evropske integracije, o neoustaštvu i antisemitizmu u Hrvatskoj danas, o krizi na Kosovu itd. – ali ono što je u tim “nesuvremenim razmatranjima” jednog hrvatskog intelektualca, tom prežvakavanju velikih tema i malih teza, još jedino suvremeno i važno, i zbog čega je intervju valjda (trebao biti) napravljen, jest onaj odsutni element, ono čega u tom intervjuu tako očigledno nema. To je ono što novinarka Heni Erceg ne pita, a sugovornik, sam Goldstein, iz razumljivih razloga ne tematizira – to je upravo nedavno najavljena i prepričavana smrt još jednog hrvatskog “nezavisnog” medijskog projekta – newsmagazina Tjednik.

Tranzicija profesionalaca
Ono što se danas događa u Hrvatskoj, i u čemu hrvatski intelektualci itekako sudjeluju, to nije tema ni ovog kao ni mnogih drugih intervjua. Intelektualci su – osim poneke vještice i ponekog jadnog režimlije – u hrvatskom novinarstvu još uvijek dobro zaštićena vrsta. I kad su najneposredniji sudionici politike, oni u hrvatskom novinarskom diskursu uživaju položaj mudraca, onih koje se pita što misle o tom eto toliko kompliciranom i nesavršenom svijetu. Što misle da bi trebalo uraditi, ali ne i što oni sami rade.
Slavko Goldstein – znan između ostalog kao izdavač Erasmusa, medijske infrastrukture “teoretičarke druge tranzicije” i “buduće predsjednice” Vesne Pusić – pokretač je i prvi direktor Tjednika, čovjek koji je imao dovoljan društveni utjecaj da svojim imenom i ugledom pribavi dovoljno velik novac da bi za taj svoj medijski projekt privukao potrebne kadrove, sve same “ugledne” hrvatske novinare/ke, one koji/e su godinama apstinirali/e od rada u domaćim medijima i izbjegli sve njegove moralne i ideološke rizike, a sve za ljubav “profesionalnog”, t.j. dobro plaćenog rada u međunarodnim organizacijama i NGO-ima. Javnim obećanjima o sjajnim (financijskim) perspektivama privukao je čak i novinare koji su proteklih godina uredno (naravno sasvim “profesionalno”) opsluživali senzacionalističku i ratnohuškačku štampu (Globus, Nacional…)
Za potrebe tog medijskog mega-projekta iznajmljen je ogroman prostor (u tiskari Radin!), nabavljena impozantna količina kompjuterske opreme, angažirano šest tajnica, a za glavnog urednika promaknuto je slavno ime Krste alias Chrisa Cviića. I tako je porinut domaći medijski Titanik, bezlični njuzmagazin nadasve inventivnog naziva Hrvatski informativni Tjednik, “za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu”.
U svojoj prvoj fazi Tjednik je ideološki percipiran kao liberalan list, ne samo u općem smislu liberalnog svjetonazora, nego i doslovce u značenju promocije i prezentacije ličnosti, stavova, vrijednosti i politike Hrvatske socijalno liberalne stranke, odnosno kao sredstvo [američke] medijske promocije Daytonskog sporazuma. Naravno, pokazalo se da prosječnog hrvatskog malograđanina ni takva niti ikakva Bosna uopće ne zanima, a tematski opća mjesta hrvatske društvene i političke svakidašnjice ne pobuđuju veću pažnju od katastrofalno loše zastupljenih vanjskopolitičkih tema. Uspješnost Tjednika na domaćoj medijskoj sceni pokazala se primjerenoj uspjesima HSLS-a na izborima.

Ipak, postoje neki njegovi neizravni uspješni učinci. Već samom svojom pojavom, prividom konkurencije, Tjednik je utjecao na promjene u hrvatskom medijskom prostoru: Globus je prešao na magazinski format, a također i sam Arkzin, pojavila se i Ultra, ukratko otpočeo je proces “hrvatske normalizacije”. Tako je Tjednik postao izrazom dubinskih hrvatskih društvenih promjena, i, s druge strane, istrošenosti donedavno dominantnog medijskog modela senzacionalističkog, žutog tiska; od kriegsblatta i brutalnog krvavo-žutog tiska u bojama maskirnih uniformi hrvatske su “visokonakladne” tiskovine mahom prešle na “sofisticiraniju logistiku”.
Normalizacija je postala očita i u transferima novinarskih kadrova, osobito pak u neočekivanom buđenju profesionalnog morala i iznenadnoj brizi za medijske slobode i ljudska prava, kao u slučaju Foruma 21.
No, šteta koju je nanio Tjednik u najmanju je ruku dvostruka. Ne samo da je prije početka izlaženja upravo na demarkacionoj liniji Feral/Dan vs Goldstein/Tjednik izazvao petomjesečnu blokadu medijske komisije Instituta otvoreno društvo (što je na kraju, među ostalim, rezultiralo i kolapsom Star(t)a, Homo Volansa, Bumeranga…), a zatim u kratkom roku (godinu dana, 55 brojeva) uzalud spiskao ogroman novac (od koje bi poneke “novinice” poput Arkzina komotno živjele i stvarale pet godina!), Tjednik je, prije svega, opljačkao povjerenje i nade čitateljske publike da je u Hrvatskoj intelektualno još išta moguće osim sterilnosti, praznine i pustinje. Okupio je lutajuće “liberalne” intelektualce, željne “neutralnog” mjesta i “objektivne informacije”, sve one zaslužne i namučene lijepe duše koje će konačno imati svoj list što hrvatsko čitateljstvo ne plaši ni žutim ni crvenim istinama. Bolesni od hrvatskog malograđanskog sindroma da gastarbajteri više znaju jer svoje komunalne račune plaćaju na stranom jeziku, pričinio im se novi hrvatski tjedni list s propovjednim novinarstvom Chrisa Cvijića, to šaputanje s biljkama u klubu vrtlara, kao deus ex machina.
No, očita je barem jedna spoznaja, naime da u našem novinarskom vrtu novac sigurno još ne čini profesionalnost. On tek okuplja, kao prozivka, sve one koji su sami sebi izdali najomiljeniji atest u Hrvatskoj, “elitu”, dakle sve one koji drže do sebe.
Kad je pokretan Tjednik, izdavač je suradnicima obećavao kako je novac unaprijed osiguran za godinu dana izlaženja, čak i ako ne prodaju niti jedan primjerak i niti jedan oglas.
Dakako, čitava priča je već sljedećeg mjeseca pala u vodu! Plaće su kasnile, honorari nisu isplaćivani. A to se moglo i očekivati već na osnovi kuloarskih priča o aranžmanima za najam prostora, dogovorima s tiskarom, nabavkom hrpe zastarjele opreme, sve do enormnog broja zaposlenog nenovinarskog osoblja. Makar i samo kuloarske, priče su pružale sve argumente zlogukim prorocima koji su tvrdili da je nakon Novog Danasa, Pečata, Dana itd. na pomolu još jedan hrvatski medijski “Obrovac”.
U pismima čitatelja (Vjesnik, 12. ožujka) pod naslovom “Sav novac za Tjednik utrošen je za Tjednik“, Goldstein reagira na tekst Marka Barišića od 6. ožujka, tvrdnjom “Sav novac primljen od donatora za Tjednik namjenski je, do zadnje kune, utrošen za Tjednik, što je vidljivo iz tri knjigovodstvene stavke: ‘Pripremni radovi’ (dakako najmanja stavka), ‘osnivački kapital’ (najveća pojedinačna stavka) i ‘donacije’. Zbroj svih tih stavki ravan je ukupnom iznosu primljenih donacija za Tjednik, što je lako utvrditi po završnim računima”.
To je sasvim moguće, no Goldsteinova tvrdnja ne nudi odgovor na pitanje kako je, s kojim planom i programom, dobiveni novac trošen i da li se moglo proći daleko jeftinije? (Navodno je Čačić, novi vlasnik, već samim ulaskom u prostorije oborio cijenu tiska za 20, a troškove najma prostora za 50 posto!)
Prva faza krize kulminira Goldsteinovom “prodajom” Tjednika Radomiru Čačiću (HNS), što – gle, gle! – koincidira i s transferom Goldsteinove ideološke perjanice iz Erasmusa, “teoretičarke druge tranzicije”, t.j., Vesne Pusić u politiku upravo preko Čačićeve stranke!
Najavljujući gašenje Tjednika sam Čačić je izjavio kako je riječ o dugu od nekih 3.000.000 kuna (približno 870.000 DEM), nagomilanom “prije njegovog preuzimanja novine”! Logično pitanje bi dakle glasilo: zašto Čačić nije odmah proglasio stečaj, otpisao Goldsteinov dug i krenuo s čistim računom, kad mu je već kako-tako pokrenut medijski projekt praktično poklonjen?
[Nota bene, u sudskom sporu s prvim dizajnerima Tjednika – tvrtkom DesignSystem Borisa Maleševića – koji su umjesto neisplaćenih honorara svoja potraživanja naplatili hladnokrvno odnijevši kompjuter iz grafičke redakcije, Čačić nastupa s tezom da on nije odgovoran za Goldsteinove poslovne aranžmane!].
Ovako je projekt koji je počeo megalomanski, završio minimalistički – šutnjom i zataškavanjem. With a whisper, not a bang!
Tako je na kraju i sva ona dobrohotna novinarska, “liberalna” naivnost dobila još jednu šansu da se, razočarana, baci u zagrljaj iskrene Glorije i nedvosmislenog Globusa, američke kozmopolitske Mile u pokretanju, budućeg dnevnog Jutarnjeg lista, ili pak da pretražuje Vijenčevu kulturnu niskogradnju, opravdavajući se, tipično hrvatski, da se “od nečega mora živjeti, makar vi o meni loše mislili”.

Zasebna epizoda u hrvatskom medijskom Titaniku je podržavanje totalno zastarjelog medijskog koncepta političkog magazina [iz svakog džepa ponešto], u trenutku kad se i etablirani svjetski listovi takva profila jedva održavaju [case study je pojava njemačkog Focusa]. To je koncepcija koja izaziva pitanja i o sposobnostima onih kojima je dodijeljeno da prate, pomažu, pa čak i usmjeravaju medijske aktivnosti u Hrvatskoj.
Svakako je u najvećoj mjeri hvalevrijedno da se nekome tko je već otprije poznat kao nositelj neuspjelih projekata [za slučaj Goldstein vidi fantomski tzv. “Feral project”; za slučaj Maloča vidi “bakalar aferu” u Pečatu] pruži još jedna šansa, da se još jednom dokaže i potvrdi na istom zadatku. To svakako garantira uspjeh! Ako ništa drugo, time se postiže da se novac iz donacija za razvoj nezavisnih medija još jednom obrne bilo u istim bilo u drugim rukama, i da se još jednom potvrdi ozbiljnost, kompetencija zatvorenih (hrvatskih) krugova odlučivanja.
Nakon manje od šest mjeseci Cviić je napustio mjesto glavnog urednika zato što su novinari htjeli da on ode [da bi on zatim svoj liberalizam potvrdio redovnom kolumnom u Nacionalu]; privremena glavna urednica postaje Sanja Modrić da bi nakon mjesec dana otišla i sama, na zahtjev Čačića i bez ikakve podrške kolega, a na mjesto glavnog postavljen je Mladen Maloča.
Posljednjih tjedana – kad je već niz novinara prebjeglo u druge listove – od Ferala do još nepostojećeg Jutarnjeg lista – pričalo se da je mjesto ponuđeno Sandru Pogutzu, a da bi Maloča ostao urednik unutrašnje politike. No Pogutz se navodno zahvalio na časti da posljednji ostane na brodu koji tone.
Nije naravno problem u tome da je nesretni Chris Cviić novinar “engleske škole”, “stranac nesviknut na domaće uvjete rada”, kao što nije stvar niti u tome da je Mladen Maloča “čovjek iz bivšeg režima”, “komunjara”, “stari kadar”. Stvar je u tome da su njihove medijske koncepcije, shvaćanja uloge novina, magazina, medija, pitanja “profesionalizma”, sada zrele za ropotarnicu povijesti. Danas se uspješan magazin ne može raditi niti na koncepciji Economista [“nećemo potpisivati autore”, “bez intervjua”, “da, želim dosadnu novinu”, tako engleski gentleman C.C.], niti na tradiciji starog Danasa koji se debelo oslanjao na partijsku infrastrukturu, kao što je i Kuljišev slučaj pokazao da je bez mamutskog Vjesnikovog profesionalnog pogona i jugoslavenskog tržišta, nemoguće naprosto dići iz mrtvih koncepciju starog Starta.
Kao što se i Gallov FM svojim izgledom i sadržajem u “pariranju rock magazinima poput Voxa, Q ili Rolling Stonea” najviše približio Džuboksu iz 70ih (i na tom putu za tri broja potrošio najmanje oko 300.000 dolara iz fondacijskih budžeta za nezavisne medije!), i time dokazao da je između urbane gerile i urbane debile samo par slova razlike.
No, ostavimo mrtve medije da počivaju u miru. Novi mediji, novi magazini moraju se raditi na pretpostavkama onog najtežeg – na novim koncepcijama medija, na novim kompetencijama, s novim pojmovima i stilovima – i autorskim, i vizualnim, grafičkim, fotografskim i tipografskim, na onim koje čitatelje stavljaju pred izazove.

Oglasi


%d bloggers like this: