Best Years of Our Lives

08svi.97

10. godina EUROKAZa

Govoriti o deset godina EUROKAZA tjera čovjeka u razmišljanje o nemogućim odlukama: govoriti o EUROKAZU prije deset godina? Govoriti o EUROKAZU danas, nakon deset godina? Govoriti o onome što je EUROKAZ nekad bio i za nas značio? Govoriti o onome što je danas? Ili govoriti o onome što bi mogao postati? Huh, toga bi se moglo još nabrajati.
Zašto uopće govoriti o EUROKAZU? Imali ikakva smisla u ovom “obilježavanju desetgodišnjice”!? Kako nekome objasniti značenje, onaj energetski naboj prvih EUROKAZA? Kako objasniti vrijednost činjenice da nam je omogućio da i “u vlastitoj sredini” vidimo ne samo ono što se događalo u Evropi, u susjedstvu – već i ono što se događalo takoreći u vlastitom dvorištu još uvijek zajedničke države? Kako novim generacijama opisati uzbuđenje i entuzijazam koje su pratili neke čudne nove, drugačije predstave igrane na nekim često čudnim, sasvim nekazališnim lokacijama? Važnost iskustva, ne gledanja, već doživljavanja predstava Gledališča Sester Scipion Nasice, Rosas, Needcompany, Kozmokinetičnog Gledališča Rdeči Pilot… Kako dočarati onu unesenost koja je pratila tribine i okrugle stolove? Heh, tako da kažemo: bili smo mladi!?
I zato i u tome vidim krajnji i jedini pravi smisao govorenja o EUROKAZU nekad. Jer danas nam ideolozi “kraja povijesti” govore kako onda, u ondašnjoj državi, u starom režimu ničega nije bilo, kako su nas sputavali, kako nam nisu dali, kako se ništa nije moglo! Kao što iz literature znamo, taj zaborav prošlosti je prvi simptom totalitarizma. Mi smo tada, prije deset godina, bili neki klinci, gledali smo na stvari malo drugačije, pomjereno. Ne s obzora nacionalne kulture, “tisućljetnog sna”, već iz vizure globalne, medijske, masovne, popularne kulture. Sva ta sjećanja, te uspomene, te dokumente je stoga potrebno sačuvati za neku arheologiju budućnosti. Mi moramo pisati jednu drugu povijest kulture, sami, jer ova i ovakva kakva postoji je za nas potpuno irelevantna, mi tu ne možemo graditi svoje identitete, niti želimo. Ako se sve to ne zabilježi ubrzo ćemo ustanoviti da postoji jedna velika rupa u našem kolektivnom znanju, u spoznaji što je naša tradicija.
Da, EUROKAZ je već naša tradicija.
Tu se nazire i problem EUROKAZA danas, njegovog razvoja, težnji i položaja u hrvatskoj kulturi. Koje mjesto želi zauzeti? Ono što se dugo vidi kao problem u hrvatskoj kulturi je činjenica da nikad jedna generacija nije iznijela svoj program, uspostavila svoje institucije i uspostavila ih kao novu paradigmu protiv koje će ustajati druge, nove generacije. Tako se inače razvija kultura povijest. Kod nas se uvijek reproducira jedan te isti tip odnosa unutar jedne autoritarne kulture jedne male zatvorene sredine. Uvijek sve završava u istom Hrvatskom narodnom kazalištu. Tako uz težnju da ga se jednostavno ukine i izbriše, postoji i težnja da EUROKAZ postane dio normalne, etablirane, konvencionalne, klasično kulturne, tradicionalno kazališne scene. I zbog toga, a ne zbog teških uvjeta rata i ratne situacije EUROKAZ posljednjih godina postaje sve manje zanimljiv.
Stoga, ako ne želi ostati samo dio lijepog sjećanja na najbolje godine naših života, na one dane kad smo bili mladi, u EUROKAZU i dalje mora biti onoga što je u EUROKAZU bilo više od kazališta. Informacije, inovacije, radikalnih koncepata i stavova, mogućnosti za iskorak, za grešku, za hodanje opasnim rubom. EUROKAZ treba biti provokativan, polemičan, buntovnički. Da, opasan. Poticati svijest o mogućnostima Drugog i Drugačijeg.
Samo tako najbolje godine naših života neće uvijek biti samo iza nas.

Oglasi


%d bloggers like this: