Razgovor Milan Trenc, ilustrator & stripadžija: Mmmm, velika medicina!

11srp.96

Milan Trenc, završio je Školu primijenjenih umjetnosti, crtao stripove i ilustracije, studirao filmsku režiju na Akademiji, snimio je diplomski film/tv dramu “Priča o duhu” i napravio jedan crtani “Veliki provod”. U Ameriku, bolje rečeno New York, otišao je 1990. Intenzivno radi ilustracije za novine i magazine poput Wall Street Journala, New York Timesa, New Yorkera… Objavio je i slikovnicu “Noć u muzeju” za koju je 20 Century Fox otkupio filmska prava, ali film nikako da i krene u realizaciju.

Kao i svakog ljeta i ove je godine došao na odmor u “staru domovinu”. Tada smo dogovorili objavljivanje njegovog stripa “Berlin 1936 – File E.L.V.I.S.” i snimili ovaj razgovor:

 

– Prvo su mi tu i tamo izašli neki stripovi u SLu i Poletu, davno davno, onda su mi izlazili stripovi u Danasu, od jedne table, komentari na tekuće političke događaje, to je bilo negdje l980. Onda jedno četiri godine nisam radio stripove, pa je izašao “Koščak” u Večernjaku, zatim Berlinski zid – “25. godina zida ili 25. Jahre Mauer” –  u Poletu, onda su izašli “Blentoni”, onda je bio “Marocco” u Studentskom a poslije u Heavy Metalu. To je bila prva epizoda, tamo su uvedeni likovi – Peter Mayne a onaj drugi, motorbiciklist se zove Nord Zucker i imaš četiri epizode.

Druga je ova koja sad izlazi u arkzinu, ta dosad još nigdje nije objavljena, treća je izašla u Mladini, ta se zvala “Priča s istočne strane”, to je bilo o Desert stormu, i četvrta je opet izašla u Heavy Metalu, ta nije nikad izašla kod nas…

>Koja je bila tvoja ideja? Onda su svi kao napadali Kvadratovce, ne znaju radit serijale, oni su nesposobni za narativni strip. Kakav je bio tvoj odnos prema toj starijoj generaciji?

Oni su svi moji dobri prijatelji, i kad sam bio sasvim mlađahan i tek počinjao oni su mi naravno bili uzori i još uvijek vrlo cijenim njihov rad, i Mirkov rad, i Igorov, samo što sam ja uvijek imao drugo shvaćanje stripa, zato što se u stripovima od jedne table ne snalazim najbolje! Sve što sam radio od jedne table mi je zapravo bilo mučenje, pošto sam narativni tip, ja u biti pričam priče i treba mi solidan broj stranica.

>Sve scenarije osim Blentona si sam radio. Imaš li neke opsesivne teme? To vraćanje u prošlost..

Volim raditi stvari koje se događaju u prošlosti, nisam napravio nijedan strip koji bi se dešavao u današnje vrijeme. Uzmem neku situaciju iz prošlosti i u nju ubacujem neki nadrealni element. Na neki način to je alternativna povijest, takav je bio “Marocco”, takvi su svi ovi iz serije s Peterom Mayneom i Nordom Zuckerom, onda “Koščak” je bio jedna priča iz 50ih s laganim fantastičnim pomakom, a “Blentoni” su bili “Blentoni”.

>Imaš li razrađen odnos između stripa i ilustracije?

– To su u biti dvije dosta različite stvari za mene. Ono što volim kod ilustracije je što sjedneš, napraviš, gotov si, kad radiš sljedeću više nisi vezan ni temom, ni stilom, Dok kad se jednom upustiš u strip, ako je od 50 stranica onda si zakopan. S čim god si započeo moraš i završiti s nečim sličnim.

>Najveći dio ilustracija za Start si radio baš u periodu rasapa Jugoslavije, i to je uvijek imalo taj neki pogled iz kosa…

Umjetnost bez humora neću reći da ne postoji i da ne vrijedi ali me uopće ne zanima.

Volim uzeti ozbiljnu temu i obraditi je na malo neozbiljan način. Taj jin-jang, zen budistički pristup u kojem se nešto što je vrlo ozbiljno pogleda iz jedne malo dalje perspektive i sve stvari dođu na jednu svoju pravu mjeru. To je jedna stvar koja povezuje ilustracije i stripove. Ovaj strip koji sad izlazi u arkzinu, nastao je u vrijeme uspona Miloševića, njegovog sistematskog rasturanja svega što smo zvali federalna Jugoslavija. Na neki način ono što sam ja vidio da se događa, ja sam uvijek Miloševića vidio kao nacistu i tu sam vidio paralelu onoga što se događalo u Jugoslaviji i onoga što se događalo u nacističkoj Njemačkoj. I ono što me je zanimalo je bilo to da je u to vrijeme u Jugoslaviji bilo ljudi koji su govorili “Milošević ovo, Milošević ono”, ali pogotovo izvan Hrvatske i Slovenije bila je ona tendencija “ma pusti ti njega, bolje da se s tim ne bavimo, ma to je samo u Srbiji, ma nije to tako opasno…” A ja sam, čim je ono počelo na Kosovu, vidio da je to jedan vrlo čudan pogled na svijet i da to ne može stati na Kosovu, da to mora ili prožderati cijelu zemlju ili ćemo živjeti u nekoj naci-Jugoslaviji ili će biti još nešto groznije, to jest rat i takve stvari. Zaintrigiralo me, pošto sam vidio jedan članak u National Geographicu o Olimpijadi u Berlinu l936, tad je već bilo progona Židova i tak dalje, a taj članak je bio “o, kako je Berlin lijepo uređen!” Bila je koja kajlica prema gospodinu kancelaru Adolfu Hitleru ali… i to me je podsjetilo na situaciju u Jugoslaviji, pošto se sad pokazalo da sam bio više u pravu nego što bih to volio, ali ista ta situacija, jednog diktatora koji je tek u usponu. Tu sam vidio paralelu i tako je u biti to strip o nacističkoj Njemačkoj, ali je ustvari o Jugoslaviji! Dok jedan od likova ima pristup neprestanog izmišljanja opravdanja za sve oko njih, “ma slušaj, mislim ono, ne misle oni to ozbiljno”, drugi je na neki način paranoidan, on vidi kako će se sve to razvijati. A onda sam to totalno…  čitatelji će već vidjeti kako će se razvijati.

>U stripu se pojavljuje Elvis. Zanima me tvoj odnos prema popularnoj kulturi!

– Ja nikad prije tog stripa nisam Elvisa nešto posebno volio, za našu generaciju je Elvis uvijek bio pomalo staromodan. Dok su Beatlesi bili nešto još uvijek živo, svi oni bandovi s Woodstocka su još uvijek bili interesantni, ali Elvis nam se činio kao ono što naši roditelji slušaju. S druge strane, ostao je kao jedna jedinstvena ikona u rock‘n‘roll kulturi. Ono što je interesantno kod njega je to što je užasno kič, dok je njegova muzika zapravo izvrsna i to sam radeći strip sve više i više otkrivao, njegova vanjska prezentacija je totalni proizvod američke potrošačke kulture. Na neki način je smiješna figura! Puno smješnija nego John Lennon. Zato mi se dopao!

>Kako vidiš ulogu popularne, masovne kulture i u onoj staroj Jugoslaviji i učestvovanje u njenoj propasti?

– Moram priznati, mada to sad glupo zvuči, ja nikada to neko Jugoslavenstvo tipa Bijelo dugme nisam do kraja kupovao, to je bilo jako deklarativno, “svi smo mi jarani”, ali vidiš kako se to završilo! To je bilo jako plitko.

Nacionalizam me stvarno ne zanima, bilo kakva takva isključivost, vjerska, rasna, spolna, seksualna, kakva god hoćeš, mislim da je toliko deplasirana. Mi smo svi odrasli s uvjerenjem da smo građani svijeta, za nas, pogotovo iz velikih gradova, za mene je sve ovo, ovaj rat u Jugoslaviji došao kao šok. Meni nikad nije palo na pamet da bi ljudi uzeli oružje i…

>Ali po ilustracijama ti je bilo dosta jasno kako će se to desiti. Da ih danas objaviš – sve je pogođeno! Privatizacija, “Oteto-prokleto…” i sad je fora, sad je najaktualnija!

– Ja sam u to vrijeme montirao svoj film, što se svodilo na 8 do 10 satne dnevne sessione u montaži, i pošto smo to radili na televiziji, ja bih otišao u političku redakciju, uzeo sve jugoslavenske novine i dok je moj dragi prijatelj i montažer Miran Miošić lijepio sound ili tražio neki kadar, ja sam dnevno pročitao sve novine. Ja mislim da takve štampe kakvu smo mi onda imali, da tako uzbudljive štampe nikada na svijetu nije bilo! Iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec si mislio da se nešto ružnije i strašnije ne može desiti i onda bi se opet dogodilo nešto luđe i strašnije. Da, ja sam uvijek u tim ilustracijama radio neke stvari koje mi se činilo da bi se mogle dogoditi, ali sam uvijek nekako vjerovao, nadao se da se neće dogoditi…

>Dovodio si do apsurda, međutim pokazalo se da je apsurd realniji od stvarnosti! Kakav je bio tvoj stupanj politizacije, društveno-političke svijesti, političkog angažmana. Većina mladih bi rekla: to nas nikad nije zanimalo… Jesi li ti bio dobar omladinac!?

– Nisam bio dobar omladinac, ali moram priznati da nije mene politika zanimala u klasičnom smislu, pogotovo ne za komunizma – ono i nije bila politika, to su bili ispisi kongresa, šta je ko rekao, rad po sekcijama. Kad sam bio mlad, kao i svi mi, bio sam veoma naivan, kad dođe demokracija biće sve u redu. Imali smo jedno jako komotno stanovište u to vrijeme, vjerovali smo “samo pustite ljude da kažu što misle i sve će se samo od sebe riješiti”, što vidimo da baš i nije tako jednostavno.. ali u doba kad smo odrastali, u tom kasnom komunizmu baršunaste rukavice, kad se već ispucao od svojih Golih otoka i ostalih pizdarija, svi smo mi, kao ti i ja, gledali tu liberalizaciju, građansko društvo kako se razvija i nadali smo se da će se jednog dana ta cijela zemlja pretvoriti u nešto pristojno, što se međutim nije desilo. A onda, za mene je Kosovo bilo osvještenje – kad su počeli mitinzi vidio sam göbbelsovštinu na djelu, i kad je to počelo to je bilo scarry od prvog dana. Sjećaš se epizoda s bocovanjima i te stvari, kad je počeo taj nivo i ta vrsta … Cijelo vrijeme ja sam ustvari bio zapanjen cinizmom tih početaka. Sjećate se kad su se oni jadni rudari zavukli u Trepču i štrajkali i onda su rekli “ma njima potajno furaju banane i čokolade!” Razumiješ!? Ta vrsta cinizma, to me je zapanjivalo. I to je išlo sve dalje i dalje i uvijek je išlo dalje nego što misliš da će otići. Kao što vidimo otišlo je najdalje.

>Odnos cinizma i humora, baviš se nekom vrstom humora, komentara kroz humor… koliko je taj cinizam u politici jači od svakog pozitivnog angažmana?

– To je jako dobro pitanje, zato što mi možemo zauzimati jedan idealistički pogled na politiku prema kojem bi političari trebali biti fini i pošteni, koji bi radili kako treba, samo na žalost, kad gledaš povijest svijeta, od kralja Tomislava preko Karla Velikog, svi su oni vjerovatno bili ratni zločinci! Budimo realni, ratovi su se otkako je svijeta i vijeka zasnivali na silovanjima pljačkanjima i najmonstruoznijim zločinima koji se rade nad stanovništvom. Ja se gnušam rata i mislim da je to najbezumnija stvar koju ljudska rasa može raditi, ali ratova je bilo i teško je vjerovati da ih neće biti. Mi smo jedno vrijeme vjerovali kako rata više neće biti…

>Kad si bio klinac nikad nisi mogao pomisliti da će za tvog života ovdje biti još nekog rata! Barem ja nisam odrastao s nekom paranojom kad umre Tito, raspašće se Jugoslavija, biće rata! To nekako nije bio filing, ma šta ljudi danas pričali!

Da. Kad sam odrastao, ja sam, kao i svi mi, naivno vjerovao kako je povijest stala ‘45, kako je to bio zadnji veliki rat, zadnja velika povijesna promjena, kako će svijet, bar Evropa u kojoj smo odrasli, uz manje ili veće trzavice biti isti, kako će uvijek postojati Sovjetski Savez i Zapad, i uvijek ćemo mi biti to što smo bili, negdje između… Zato me povijest u školi nije zanimala. A onda smo vidjeli da se povijest dalje događa.

>Tako se vratila sve do Tomislava!

– Ono što sam uvijek pokušavao dati u tim ilustracijama je: mislim da osim rata jedne države protiv druge, u svijetu postoji jedna borba dobra i zla, konstrukcije i destrukcije, i da u slučaju kad ti apriorno uzmeš jednu stranu i kažeš oni su svi zločesti a mi smo svi dobri, napravio si jednu vrlo krivu generalizaciju.

Ono što se događalo u početku ovog rata je da su srpski psihopati, ne Srbi, nego psihopati preuzeli vlast u Srbiji i počeli uništavati ostatak Jugoslavije. U ratnim situacijama psihopati na svim stranama uvijek dobivaju priliku, pa nakon što su Srbi osnovali konc-logore, pojavili su se i drugi logori, nakon što su oni napravili zločine pojavli su se drugi i rekli ajmo i mi raditi zločine… ali moj stav je uvijek bio moramo se boriti protiv psihopata na svim stranama. To je jedina prava fronta za mene. Normalni protiv ludih, ne-ubojice protiv ubojica! Meni je potpuno svejedno da li srpski psihopati ubijaju ljude ili hrvatski ili muslimanski psihopati ubijaju ljude, ja ne želim da psihopati ubijaju ljude.

Ja nikad nisam želio napraviti ilustraciju što će povrijediti nekog normalnog, pitomog čovjeka u Srbiji. Da se on osjeti lično prozvan. Ja sam radio ilustraciju koja će i njega dovesti na stranu konstrukcije, koja će mu otvoriti oči da postoje luđaci u Srbiji koje treba maknuti.

>Vidiš li promjene u urbanom senzibilitetu, na niskom, uličnom nivou?

– Taj svijet koji smo mi poznavali, poznavali smo jedan dio Zagreba, jedan dio Splita, jedan dio Rijeke, Beograda, Novog Sada, Sarajeva… ali to su bili neki ljudi koji su se bavili nekim intelektualnim stvarima a čak i neki od tih ljudi su strašno razočarali.

Ja strašno vjerujem u statistiku, i to ne telefonsku anketu na uzorku od 500 ljudi već da ideš od kuće do kuće, od najmanjeg sela do najvećeg grada. Ako pitaš šta misle ljudi pred Zvečkom saznaćeš šta misli 300 ljudi koji dolaze pred Zvečku!

>Ne znaš nikog tko je glasao za HDZ a oni su uporno na vlasti! Isto tako vjerovatno u Srbiji ne znaš nikog tko je glasao za Miloševića a dobio je 105% glasova!

– Ono što me je na početku rata smetalo kod ljudi iz Srbije, čak i ovih s kojima smo se družili, ljudi koji misle na naš način, je bio taj stav ”Jugoslavija je u jednom trenutku poludela!”… U cijeloj Jugoslaviji su svi ljudi u jednom trenutku poludjeli i počeli pucati jedni na druge. Da ti pravo kažem nakon što je rat trajao pet godina i nakon što se sve sve to dogodilo u Bosni i Hercegovini, mnoge su nacije uprljale svoje ruke, ali za mene nema sumnje odakle je krenuo taj rat i destrukcija.

Priča se o tom suđenju u Haagu pa se kaže, eto Hrvatska je isporučila te neke ljude a Srbi nisu. Da ti ja pravo kažem ja bi volio da mi isporučimo sve a oni nikoga, jer je to za njih propast. Kažu Unprofor bi trebao uhapsiti Karadžića. Ma nek ga oni uhapse. To je njihov problem. To je za čistoću duše jedne nacije bitno da ako je netko nešto napravio da taj bude suđen i da se to riješi jer onda svi ostali nisu krivi. A dokle god Srbi ne isporuče svoje ratne zločince tako dugo su svi na neki način krivi. Ako pričaš s ljudima iz Beograda ili Srbije, oni su još uvijek u gorem stanju nego u Zagrebu i Hrvatskoj. Zato što ta grabež koju su imali, to što se na početku rata pokralo, to njih jede iznutra. Kad se Arkan u uniformi vozi Beogradom, to više uništava Beograd nego što šteti Zagrebu. Boli nas dupe! Strašno je što su oni napravili zločine, ljudi kojima je netko poginuo bi ga voljeli vidjeti na sudu, i ja bih volio, ali društvo u kojem ljudi koji su počinili zločine hodaju slobodno to društvo je osuđeno na propast tako dugo dok se taj dio ne pročisti.

>I u Zagrebu imaš takve koji šetaju slobodno, Kordića…

– Da , ako čovjek nije kriv, nek’ ode u taj Haag i dokaže da nije kriv!

>Kakav je bio tvoj odnos s urednicima, znaš, politika i cenzura?

– Moje iskustvo što se tiče rada u novinama u Hrvatskoj najbolje bi se moglo podvesti pod pojam virtual reality, pošto sam praktično radio samo za Start. Ja od onda nisam imao takvo iskustvo – mislim da u svijetu ne možeš imati takvo iskustvo – a to je da sam imao apsolutnu, potpunu, krajnju slobodu! Meni bi dali tekst, ja bih tekst pročitao i dan prije preloma bi donio ilustraciju koju bi oni objavili. Jednako kao i oni ja sam znao šta može ići, šta ne može i tu sam prema sebi jako strog.

>Kako se razvija taj mehanizam autocenzure?

– Bit je u tome da si podvojena ličnost, da si i ilustrator i urednik, da kad veliš ovo je super ideja, uključiš urednika u glavi koji to pogleda kao da prvi put vidi, kaže ovo je malo pregrubo ili predirektno ili… kad se ta dvojica u glavi dogovore onda je u redu. U Americi radim za izrazito širok dijapazon listova, od New Republic, užasno puno sam radio za Wall Street Journal, za New Yorker, svaka od tih novina ima svoju koncepciju i svaka može podnijeti nešto a druga ne može. Za većinu poslova koje radim obično me nazovu telefonom kažu šta treba, ja im nažvrljam šest skica, pošaljem faksom, oni odobre jednu i boli me dupe, uopće ne moram razmišljati. Pokatkad se nađem u situaciji da mi kažu napravi šta god hoćeš. U biti puno je luksuzniji stav kad nabaciš pet ideja a oni se moraju brinuti dalje, nego kad ti moraš reći ova je dobra ideja, možda je ona bolja…

>Imaš li problem kulturološke razlike, dal’ će Ameri to razumjeti?

– Postoji jedna opća teorija koja je nažalost djelomično i točna a to je da su Amerikanci beskrajno glupi. I mogu ti reći da svi urednici u američkim novinama imaju taj pristup prema svojoj publici …

>You can never underestimate the inteligence of American public…

Enough! Da to je njihov pristup. Oni će ti često reći ovo je super ideja, ali to nitko neće razumjeti. Uvijek se radi po najnižem zajedničkom nazivniku. Ono što sam se ja tu navikao raditi i što volim, da asociraš na nešto drugo i da pretpostaviš da ljudi već nešto znaju pa će to upotrijebiti da bi razumjeli to što radiš, to u Americi ne postoji. Tamo se pretpostavlja da nitko ništa ne zna i ono što radiš mora biti najdirektnije što može biti. Amerika je fantastična po tome da je to stvarno zemlja bez pamćenja, to je živa istina, nešto što je bilo prije dvije godine tamo ne postoji…

Jedan od problema koje sam katkad imao u Americi, nije mi se to često dešavalo pošto obično radim ozbiljne političke teme, ali ponekad bi mi kao netko htio učiniti veselje onda bi mi dali neku kao “lakšu” temu da obradim. Ja to mrzim. Zato što volim da mi daš članak o najozbiljnijoj temi na svijetu i da ja od toga napravim sprdačinu, a to da ja napravim sprdačinu od sprdačine mi je apsolutno neinteresantno.

Postoji kineska poslovica koja kaže da je mudrost uzimati vrlo teške i ozbiljne stvari lagano a vrlo lagane stvari ozbiljno i teško. To je nešto što se ja trudim raditi – što se stvar više čini mmm, velika medicina to ja pokušavam napraviti zajebanciju od toga.

>Koliko te na taj politizirani angažman u ilustraciji ovdje tjerala činjenica kako je to ipak neka tvoja sredina, a koliko ma koliko se nama činila ciničnom, ozbiljnost situacije?

– Otkad sam u Americi, ponekad sam dobivao da napravim ilustracije o ovdašnjoj situaciji, Bosni, a neke stvari sam radio i za Erasmus. Otkad je počeo rat meni je puno teže raditi ilustracije, ja sam se mogao sprdati iz događanja naroda u Novom Sadu, ali od bombardiranja Sarajeva… Teško je pronaći taj satirički odmak prema jednoj temi kad živi ljudi krvare i umiru. Kad to postane malo preozbiljno. Vjerojatno se zato i ovaj strip koji izlazi u arkzinu dešava 1936, pošto se iz nacističke Njemačke 1936. još možeš sprdat, iz nacističke Njemačke ’42. više ne možeš. Teško se sprdati iz koncentracionog logora! Kad stvari postanu ono stvarno ozbiljne ja ne znam šta se u toj situaciji radi.

>Ode se u New York! Koliko je ta ’36. ustvari ’96. u Atlanti središnjici KKK? Odavde to još može izgledati kao zemlja iz snova, kako to izgleda iznutra? Filmovi koji sad dolaze, Strange days, stalno potenciraju – desiće se i tamo neka pizdarija! Rasne tenzije…

– Dolazim iz jedne zemlje koja je upravo imala građanski rat i postao sam jako realističan na tom području – crnci imaju 10 posto populacije, nemaju ni vojsku ni policiju ni ništa… Ja to gledam praktično. Meni je stvarno glupo kad gledam nekog Louisa Farhkaana ili nekog sličnog koji ide na nož s američkom vladom. To je realan odnos snaga – 10 posto protiv 90 posto… Pred šest godina bi mislio drukčije, nažalost to se sve samo svodi na to koliko imaju ljudi i koliko ima oružja. U ovom ratu je bilo jako puno priče i svega, ali se na kraju sve svelo samo na to. Kad su bili crnački nemiri u Americi šta su napravili? Spalili robne kuće, pa sad više nemaš gdje kupit kruh i mlijeko! U istočnom Los Angelesu više nema nijedne banke zato što su ga spalili.

>Na tom nivou si nesumnjivo u pravu, ali u društvenim odnosima jača segregacija, tenzije, barem u dijelu društva!? Ili je to neka naša kriva percepcija koja se kad tamo živiš iz dana u dan na taj način ne osjeća? S druge strane možemo reći da se ništa takvo nije osjećalo ni u Jugoslaviji, pa vidiš što se desilo!

– Osim u pitanju ekologije ja sam optimist! Mislim da je položaj crnaca u Americi danas pouno bolji nego položaj crnaca u Americi pred dvadeset godina. Kako god su stvari čupave i dlakave i ništa nije idealno, mislim da se to društvo ipak na neki način integrira. Sve su to mali pomaci, to sve ide veoma polagano naprijed, ali.. to ti je u biti slično kao kod nas, čovjek može imati a priori negativan stav prema svemu, što je u redu, samo na neki način tebe samoga priječi od toga da konstruktivno sudjeluješ u cijeloj stvari. Što je loše treba reći da je loše, što se može promijeniti treba mijenjati svim snagama, ali proglasiti da je sada tako loše kako loše nikada nije bilo i da može biti samo gore to je jedan problematičan stav. Bitna stvar za crnce u Americi je da svake godine novi ljudi idu u koledž, imaš sve više mladih profesionalnih obrazovanih crnaca. Kad se voziš u podzemnoj željeznici vidiš ljude koji idu s posla, koji su recimo crnci, ti ljudi katkad izgledaju i u knock-downu, nesretni i tako dalje, ali to nije zato što su crni, to je zbog toga što rade najslabije plaćene poslove! Kad odem u Wall Street Journal onda i ja u liftu sretnem crnog gospodina koji u Armanievom odijelu, super vitak… On nije crn, on je bjelji od mene! Zato što njemu negdje sjedi par miliona dolara, on igra tenis, vozi se na jahti, vozika se helikopterom ko Todorić, jedna socijalna razlika se pretvara u rasnu…

>I obratno!

– Ja sam imao jedan plan koji vjerojatno neće proći, predlažem da se u Americi svi siromašni ljudi farbaju crno a svi bogati bijelo. Nije stvar ko je crn a ko bijel, već ko je siromašan a ko bogat!

>Kakva su tvoja iskustva – kao ipak djeteta socijalizma – s kapitalizmom!?

– Moj stav po iskustvu koje imam tamo je vrlo razočaravajući. Ono sve što se vama ne sviđa to je kapitalizam! Ono što je još uvijek dobro to je neka evropska tradicija socijalnog društva. Mi smo bili recimo socijalistička zemlja, ali kad dođeš tamo shvatiš da koliko god smo bili na neki način povezani sa Sovjetskim savezom da postoji jedan širi kišobran Evrope u koji je spadala i Zapadna Evropa ali bogami i Jugoslavija. A cijela Zapadna Evropa je u biti područje socijalnih država, ipak ne prevladava pogled na svijet da nekima je dobro a vi se jebite jer ste budale i ne znate zaraditi milion dolara, nego prolazi neki ljudi su bogati ali i drugima bi trebalo biti kako-tako dobro. I to je ta socijalna tradicija koja postoji u Evropi i koja postoji i u Hrvatskoj i mislim to je nešto što se ne može iskorijeniti iz našeg društva i što je pozitivno. Kaže se kapitalizam će sve riješiti ili bile su kod nas privatizacije pa su ljudi prigrabili šta ja znam šta, tako su nastale i Sjedinjene Države. Gangsteri i banditi prigrabili su metodama sile glavninu dohotka i kad takva država traje sto ili dvjesto godina onda gangsteri imaju sinove koji su manje gangsteri, koji imaju sinove koji su još manje, a lova im ostaje! Mi smo momentalno u fazi prvobitne akumulacije kapitala.

>Prvobitne akumulacije kriminala!

– Ja vjerujem u državu koja bi bila demokracija i brinula kako o najsiromašnijim tako i o boljestojećim građanima Kad kažemo kapitalizam mislimo da je Zapadna Njemačka i Amerika isto. Njemačka i Amerika uopće nisu isto! Kad dođeš u Ameriku onda shvatiš šta je kapitalizam, ako si zaradio milione onda je u redu, ako nisi onda si luzer…

>Kakav je bio taj tvoj prvi susret, mladi doseljenik, trbuhom za kruhom se iskrca tamo i sad treba preživjeti…

– Jedna od interesantnih stvari koje sam otkrio kad sam došao tamo, što također nije nešto pohvalno za mene ili za bilo koga, samim tim što smo u početku pričali, određeni krug ljudi tu i tamo, što smo svi iz nekog ipak građanskog sloja, da ja kad sam došao tamo, bez novaca, u biti bez ičega, ali sam kroz svoje obrazovanje, kroz to što sam čitao, znao, da sam automatski upao u jedan sloj ljudi, u svoj sloj, nisam krenuo od dna! Ja sam došao s nekim kapitalom. Svatko pomaže svoje, što je na neki način odvratno, ali je to meni na neki način pomoglo. Mirko Ilić mi je puno pomogao u početku, upoznao me je s nekim ljudima, ali kad sam došao u Wall Street Journal i sjeo s onim art directorom i kad smo počeli pričati, mi smo pričali! Da si mu doveo nekog ko nije pročitao dvije knjige u životu i ko nema pojma što se događa, to se ne bi desilo. Na neki način moj dolazak tamo je bio kroz ta dva faktora – s jedne strane Mirka, s druge to s čim sam došao, poznavanje američke kulture, engleskog – zapravo jedno veoma meko slijetanje. Prvi posao sam dobio za tjedan dana, otkad sam došao izdržavam se ilustracijama…

>Kod nas se stalno postavlja pitanje mogu li postojati multietnička društva. U NY, na području Queensa na razmaku dvije underground stanice imaš 36 ili tako nešto etničkih skupina koje žive zajedno. Da li je taj faktor kapitala ono što ih održava da ne izvuku noževe i pokolju se ili…

Jedna stvar koja je u Americi za nas zapanjujuća, što vjerojatno ima veze s tim što je naseljena pred par stotina godina, oni stvarno nisu nacionalisti. Momentalno se u Americi naveliko uvodi španjolski jezik, najveći pritok ljudi je iz Latinske Amerike, tu i tamo se neko javi joj, kak sad španjolski, ali njihovi opći stav je pa što onda. Taj neki osjećaj nacionalnog tamo ne postoji jer su svi oni Amerikanci, svako je neke nacionalnosti, ali je taj osjećaj manji od ja sam Dalmatinac, ja sam Zagorac. Ja sam Poljak, a kaj! Kod njih ta rasna podjela nažalost postoji, ali nacionalna je vrlo…

> Kakve su tvoje veze s ostatkom dijaspore. Osjećaš li se ti kao mladi Hrvat u New Yorku!?

– Ne osjećam se kao mladi Hrvat u New Yorku, ali dobra stvar je što ipak nema toliko ljudi iz bivše Jugoslavije pa ljudi koje srećeš em nisu iz neke od bivših republika, em nemaju ni predrasuda jer su se jednostavno sreli s malim brojem ljudi iz tog dijela svijeta. Ti si njima uvijek negdje iz Evrope. A inače, ne mogu si pomoći, ja ljude uzimam pojedinačno, kao smiješne, dobre, ružne, lijepe, glupe, a najmanje mi je važno iz koje je republike tko došao.

>Koliko pratiš ova domaća zbivanja?

– Moram priznati, jedno sam vrijeme bio ovisan o vijestima, slušao sam CNN dok su se dešavale one stvari, ali sam se nekako umorio i od tih vijesti, i od novosti … Kroz to što se tim nekako bavim, pratim to već deset godina, pristup toj cijeloj stvari je silom prilika slojevit, to je ipak do danas postalo toliko komplicirano .. da  sam više…

>Digao ruke! Kako li je tek prosječnom amerikancu.

– Mogu napraviti mali test da vidimo kako je sve to razočaravajuće. Sad nas je tu trojica, je li itko zna koji su Hutu a koji Tutu i koji su dobri a koji zli?

>Bio je u arkzinu tekst Commandante Malarie na tu temu…

– I jel’ zna netko?

>Pa da, ne znaš na kraju. Jedni ubijaju druge!

– U toku ovoga rata Srbi su stvarno bili nevjerojatno glupi, svjetska zajednica je bila preko svakih granica tolerantna, ali oni su uspjeli stvar tako dugo tjerati kužiš, do kraja, tako dugo, tako dugo, pogotovo u Bosni, Karadžić i ove budale, da sad stvarno svi znaju da su Srbi bad guys. Čak su i Ameri  to uspjeli zapamtiti.

>Sinoć sam gledao Hrid, The Rock, i imaš situaciju otvaraju kovčeg – Srbi šalju paket u Bosnu, nervni plin. Više nisu Arapi, nego Srbi!

– Ma da, uloženo je pet godina neljudskih napora u to! Srbe nitko nije sjebao, nego su sami sebe!

>Kako ocjenjuješ tu medijski posredovanu percepciju rata?

– Čovjek mora biti realan, bilo tko, bilo gdje na svijetu – boli te dupe šta se događa ako baš nema granicu s tobom! To je istina svuda, za Ameriku kao što je istina za Hrvatsku. Ja sam tu i tamo imao par bliskih prijatelja koji su pitali šta se to tamo događa, i onda bi ja nekad rekao, dobro, zanima te, ajmo sjest, treba mi sat i pol trebaš me pažljivo slušat, i kad sjedneš i sat i pol objašnjavaš tada taj čovjek to shvati. Mislim da je bila izvanredna serija “Smrt Jugoslavije”, i tko je to pažljivo gledao mogao je dobiti dojam. To je stvarno slojevito, i stvarno je rat počeo ’87 u Srbiji a ne ’91 u Sloveniji.

Da ispričam još jednu priču, išao sam jednom po Kanal Streetu u Chinatownu, i idu mladi crnac i njegova djevojka, dolaze mi iz suprotnog smjera pa samo uhvatim djelić razgovora, to je bilo prije recimo dvije godine, on njoj objašnjava, “But you don’t understand, the Serbs…” U punom žaru razgovora! Volio bih znati šta je to on njoj objašnjavao.

>Kako mladi čovjek, 34 godine, živi u epicentru svjetske kulture?

– Što se te njujorške scene tiče, ja o njoj imam vjerojatno lošije mišljenje od onoga koji tamo dođe na tjedan, dva ili mjesec. Da ti pravo kažem, ja vjerujem da se sada uopće u svjetskoj kulturi ništa ne dešava, ili ono što se dešava je tako dobro skriveno da ja to nisam uspio otkriti. Ako uzmemo raspon da je 0 prepoznatljivosti nešto što radiš doma u sobi a 100 ono što je dobilo Emmy, od 100 do 20 je sve nezanimljivo. Sad možda u onih donjih 20 pojavnosti postoje neke zanimljive stvari… Tako da ja odem tu i tamo u kino i u principu ne pratim ono što se dešava. Ono što ja radim mi je zanimljivo. Vjerojatno si ti bolje obavješten šta se dešava nego ja.

 

>Što iz američke vizure misliš o imageu Hrvatske?

– Na nivou globusa image jedne zemlje ne ovisi o tome kakva je zemlja, već kako se prodaje. Nit su najljepše zemlje najpoznatije, nit su najružnije najmanje poznate, ali opet, budimo realni, ono što može ponuditi jedna Francuska i ono što može ponuditi Hrvatska to se ipak ne može usporediti!

Ono što po mom mišljenju Hrvatska ima najljepše, su predivni primorski gradovi, ti predivni istarski gradići kraj kojih se grade nove kućerine, dakle sve te stvari koje nesmiljeno uništavamo iz dana u dan. Kulturna baština, gradske jezgre i ono što se zove netaknuta priroda, ja mislim da su to neke stvari u kojima bi mogli biti značajni u svijetu, a to se brutalno uništava.

A možda je to i dobro, šta ja znam!

 

MILAN BLENTON

> Kako je to bilo s Blentonima?

– Piro i ja se znamo još iz srednje škole i onda sam dobio ponudu da radim strip za SL, a Piro je imao tu seriju na Radiju pa sam rekao zašto ne bismo radili nešto zajedno. Bilo mi je veselo raditi po tuđem scenariju, a dalo mi je priliku da radim jedan polu karikaturalni strip koji nikad ranije nisam radio.

>Direktno si preuzimao njihove tekstove s radija?

– Ja bih dobio radio-dramu i onda je to trebalo svesti na kvadrate i znatno skratiti. Naravno i dodavao sam stvari jer nije to isto, fora koja prođe na radiju neće proć u stripu. To je bilo jedno veselo i zanimljivo iskustvo. Ja sam to vidio kao neki potencijal da se napravi komercijalni strip od toga, ali mi smo tako maleno tržište…

>Koliko je to bila generacijska priča? Je li to bila scena?

– Oni – Piro, Gobac, taj dio Psihomoda, Slamnig – koji su učestvovali, oni su definitivno bili scena! Što se mene tiče ja sam iz toga crpao jedan dio koji me je zanimao i transponirao ga na neki svoj način. Za mene je Milan Blenton bio neka zajebancija na Miltona Caniffa i Stevea Caniona, tako da sam ja nešto iz vlastite strip-tradicije križao s njihovim…

>Na kraju je to otišlo i na TV. Jesi li ti učestvovao?

– O tome nikad nisam govorio, to je meni malo krivo, pošto smo se uvijek dogovarali da ćemo raditi predstavu po Blentonima, ja sam bio vrlo u tom procesu, i u jednom trenutku oni su me obavijestili da su se nešto dogovorili s televizijom i da rade Blentone i da će to netko drugi režirati. To je na kraju radio Pjer Žardin i to nije bilo loše, ali našao sam se pomalo povrijeđen. Mislim da to nije bilo u redu. Mislim da postoje neke lojalnosti koje radi toga što vidiš neku kratkotrajnu korist da nekoga izostaviš, da to zapravo dugoročno nije dobra politika. Ja ne gajim neke gorke osjećaje prema bilo kome radi toga, ali u trenutku kad se to desilo bilo mi je zapravo jako žao.

>Gdje su svi ti ljudi sada? Znaš taj standardni problem hrvatske kulture, mladenački vječni potencijal i nedovoljnu realizaciju. To tebe ne muči jer si vani?

– Ma svakog to muči, i o tome se naravno razmišlja, ali nisam više ni u najmlađim godinama, a kad imaš 18-19 godina čini ti se da je život sprint, kužiš. Imaš jednu fazu kad je s 18-19 netko zvijezda a netko je nitko i ništa. Onda postoji faza s 28-29-30 godina kad se čini da je život srednje prugaška utrka, kad neki koji su bili face s 19 su nestali a neki koji su bili bezveznjaci s 19 su isplivali. Ali ja ipak mislim da je u životu i umjetnosti to ipak maratonska utrka. Treba jednostavno raditi nešto svoje, nešto u što vjeruješ, i treba ulagati u sebe. Da svake godine budeš malo bolji, da znaš malo više i znaš, ja sad imam 34 di ćemo biti s 50, šta ćemo onda raditi?

 

O STRIPU I NACIZMU

Ovaj strip koji će sad izlaziti u arkzinu, je imao jednu nesretnu biografiju. Počeo sam ga raditi 1989. godine i inicijalno je bio namijenjen za engleski časopis Revolver, koji je bio vrlo dobar strip časopis ali je izašlo samo pet brojeva tako da su prije nego što sam ja uspio završiti strip oni uspjeli propasti.

>Ups, što to govori o nama!?

– Pa ja bi se zabrinuo da sam na vašem mjestu! Onda sam ga odnio u Heavy Metal, njima se jako dopao i rekli su da će ga objaviti, onda su se zabrinuli jer im se činio predug pa su objavili jedan drugi. Slao sam ga nekim izdavačkim kućama po Americi, i svi su bili oduševljeni, jedan me je nazvao i rekao “meni se to jako sviđa, rijetko dobijem strip koji mi se sviđa, ali ja mislim da to ne mogu prodat i neću to objavit”. Drugi mi je rekao “bilo koji drugi strip nacrtaš, molim te pošalji nam, objavićemo ga ali ovo stvarno ne možemo…”

Taj strip je na neki način kontroverzan zato što se bavi nacizmom, potrebno je pročitati cijeli strip da bi se iz njega uvidio stav.

>Kakav je tu tvoj odnos prema totalitarizmu pop kulture, pop kulturi kao proizvodu totalitarizma?

– Ima jedna stvar kod nacizma a to je da je bio fenomenalno dizajniran. U biti prvi moderni pokret u povijesti čovječanstva, koji je imao marketing na način na koji danas sve stvari imaju marketing. I nije bez šale da dok je Leni Riefenstahl na neki način najomraženija režiserka na svijetu, da nema advertising agency gdje ne vrte Trijumf volje, zato što je to najsjajniji propagandni film svih vremena. I to je ono što fascinira kod nacizma što je to jedan monstruozni društveni sistem, ali postoji monstruozna disproporcija između estetike tog sistema, koja je na neki način bila veoma živa i kasnije, imaš taj vizualni identitet sistema koji je na visokom estetskom nivou kombiniran s monstruoznim idejnim sklopom … To povlači pitanje da li umjetnost može biti zla? Da li je moguće da nešto što je zlo bude umjetnost?

Gledao sam nedavno film o Leni Riefenstahl i ona je popušila Hitlera zato što je to bio Milošević 1936, mnogi ljudi su u tome sudjelovali, a ona je na svoj način glupa, gledala je svoj uski okvir – Hitler joj je poljubio ruku i dali su joj hrpu statista i da snima šta hoće… U Trijumfu volje nema ni jedne puške. Kad marširaju oni marširaju s lopatama! Kužiš? Kad taj film izdvojiš iz cjelokupne stvarnosti… ti nikad ne vidiš tamo koncentracione logore, a kad ga odgledaš želiš odma salutirati Sieg Heil! To je nevjerovatno. Ali nakon što je rat završio i što je bila proskribirana, ona je snimala Nube u Africi, a za naciste su crnci bili niža rasa i tako dalje, ali kako ih ona snima? Snima snažne mišićave ratnike, s kopljima koji čuvaju ognjište, iza njih žena doji dijete… To je bit, to je taj arhetip koji je bit nacističke ideologije. Sjećaš se, imao si u početku srpske propagande onu ženu na Kosovu kako s puškom doji dijete. To su neki arhetipi od kojih niko od nas nije imun.

>Da dođeš u situaciju da ti tako neki Hitler ponudi da snimaš film, kako bi spriječio da ne budeš izmanipuliran?

– Ne bih snimao film! To je sad jedno veliko pitanje, u kojem trenutku kažeš ne. Ja mislim da neinformiranost nije opravdanje. Ako si stvarno glup onda valjda je opravdanje, ali ja nisam tako glup da ne vidim da Hitler želi staviti Židove u logore! A sad svatko zna u dubini svoje duše da li on to stvarno nije znao. I to je pitanje koje se sad može pitati bilo koga u Srbiji ili negdje drugdje, da li on to stvarno nije znao? Koji je taj dio koji ne znaš, a koji je onaj koji ne želiš znati!?

 

Jedan primjer kad sam imao neki problem s onim što se objavljuje, to je bilo negdje u početku rata, pa je New York Times imao ilustraciju kao Jugoslavija se raspada pa se pojavljuju neke krhotine, raspada se na komade. Onda sam ja stavio te prelome po republičkim granicama, Hrvatska, Bosna i Hercegovina… I onda se postavilo pitanje kako to crtam republičke granice zemlji koja nije bila međunarodno priznata… Ja sam bio prvi koji je Hrvatsku u njenim međunarodno priznatim granicama objavio u New York Timesu! To je meni bio problem – da ne crtam neku ludu zemlju Jugoslaviju koja se bez veze raspada – tu je bilo malo natezanja, oni meni vrate, pa ja napravim malo isprekidanu liniju umjesto cijele, i u principu je završilo s nečim što je i meni i njima bilo OK ali…

>Bile su avnojevske granice!?

– Avnojevske granice su ostale!

>Franjo bi ti orden trebao dati. Da se prijaviš!

– Pa ja mislim – ja sam svoje napravio! Ali, velim ti, to je pitanje moralne odgovornosti umjetnika koji funkcionira u jednom društvu, ali to on sam sa sobom mora znati šta radi.

 

 

Razgovarali: Dejan Kršić & RuTta

Snimila: Marija Mare Milin

Objavljeno u Arkzinu, br. xxxxx, 199X.

Oglasi


%d bloggers like this: