Rojnica na službenom putu

13sij.95

Povodom jednog odličja

U dekonstruiranju Predsjednikove želje – odlikovati istim odličjem jednoga Židova (formalno: kao filmskog umjetnika) ali i jednoga ustaškog stožernika (opet formalno: za poslijeratne zasluge), za polaznu točku analize možemo uzeti tekst Želimira Žanka objavljen u tjedniku Danas (br. 101.), pod naslovom “Egzekutori jučer – egzekutori danas”. Implicitna teza teksta – vidljiva već u naslovu – jest da jučerašnji egzekutori i progonitelji Hrvata i danas s istim ciljevima i namjerom, ali koristeći nešto drugačija sredstva i metode, nastavljaju svoju morbidnu neprijateljsku aktivnost. Kao primjer takve djelatnosti, u tekstu se navodi organiziranje “medijske kampanje protiv Ive Rojnice”!
“Odgovarajući na pitanje o kampanji koja se vodila protiv njegovog imenovanja veleposlanikom,” piše Žanko, “Rojnica je doveo u najširim crtama ‘komplot iz Hrvatske’ u vezu s Manolićem i Mesićem”. Po Rojnici, dakle, njih dvojica bili su egzekutori svega hrvatskog (jučer), a očito su to onda i danas.

Vrijeme zločina
Danasovim urednicima očito nije palo na pamet da se naslov može čitati i u obrnutom smjeru, u smjeru koji se danas radikalno potiskuje – naime, da su i jučerašnji ustaški egzekutori još uvijek egzekutori! Ta prošlost nije i ne može biti izbrisana.
Možda je Rojnica, Žankovim riječima, “častan čovjek” (uostalom, i Brut je, znamo, bio častan čovjek!), ali tko ga je takvog bezgrešnog kakav jeste tjerao da bude u službi takve rasističke vlasti? Ne samo da je fašistička NDH gotovo od početka imala svoju antifašističku, partizansku alternativu, već i oni koji u narodno-oslobodilačkom pokretu, zbog njegove komunističke orijentacije nisu za sebe vidjeli poželjnu mogućnost, još uvijek su imali alternativu da u toj vlasti barem ne sudjeluju, da budu tiha građanska opozicija, uzgajaju krumpir ili pišu u svojoj kuli bjelokosnoj. Ako se i moralo biti domobran, možda se nije moralo biti i ustaša? Prokleta mogućnost izbora mora da je postojala. To je svojim djelom, i u krajnjoj liniji svojim životima, dokazalo mnogo znanih i anonimnih hrvatskih rodoljuba. I ta se činjenica ne smije zaboraviti.
Dodjeljujući taj orden Predsjednik Tuđman se ponaša kao da je već zaboravio kako je u nadahnutom govoru prilikom dodjele Ordena Branku Lustigu “sa zadovoljstvom istakao povijesnu istinu, da je golema većina hrvatskog naroda osuđivala sve oblike takve zločinačke politike, a znatan broj i aktivno sudjelovao u anti-fašističkoj borbi”!
Poslužimo se opet citatom iz Danasa, ovaj put iz posljednjeg uvodnika Hloverke Novak Srzić u kojem je posredno opisivala idejno polje tog eminentno na predsjedničku liniju HDZ-a naslonjenog lista: “Krleža i njegovih Deset krvavih godina, nesretno hrvatstvo političara i novinara Frana Supila, antifašizam Andrije Hebranga, domoljublje Ive Rojnice…”!
Pitanje koje se mora postaviti je zašto su uvijek samo neke Rojnice uzori domoljublja?
O razlozima odlikovanja Žanko piše: “Odličje Rojnica nije dobio za svoju djelatnost u vrijeme NDH. Ono što je tada uradio može biti dovedeno u pitanje i prokazano ako iza optužaba stoje utemeljeni i pouzdani dokazi. Dok ih nema, a optužba se svodi na navedene (od kojih se obranio sam Rojnica), odnosno na krivnju za općenito sudjelovanje u vlasti NDH ili ustaškom pokretu, nemamo ni razloga da Rojnici, na temelju njegove interpretacije, ne vjerujemo kako je bio i ostao častan čovjek koji je s razlogom dobio Trpimirovo odličje kao i Spomenicu Domovinskog rata”.
Svakom je jasno da u ovakvoj političkoj konstelaciji, kad se ne procesuiraju niti aktualni zločinci, nikakvi dokazi neće biti prihvaćeni kao “utemeljeni i pouzdani”. Rojničine “obrane” svode se na to da je u vrijeme inkriminiranih događaja bio “na službenom putu”, a za rasističke uredbe koje je potpisivao da su “donesene na višim razinama”, da je bila riječ o “općim mjerama vlade u Zagrebu”, ali i da je “Poglavnikova želja bila zapovijed”. Zaboravlja se da ni na Nürnberškom suđenju “samo izvršavanje zapovjedi” nije uzimano kao olakšavajuća okolnost. Je li moguće zamisliti da današnja Njemačka odlikuje nekog gauleitera i da to prođe bez javnog protesta?

Dvije sumnjive prošlosti

Na političkom nivou odgovori o razlozima ovoga dvostrukog odlikovanja jasno se nude u Predsjednikovoj opsesiji “nacionalnim pomirenjem”. No na dubljem, i stoga bitnijem, simboličkom nivou, nije riječ o tome da je Predsjednik opsjednut nekim pozitivnim ustaštvom Pavelića i drugova (što je nesumnjiva težnja desnog krila HDZ-a), a koje sad želi nagraditi barem u liku nekog Rojnice. Ono što njega mori, ujedno i razlog inzistiranja na “nacionalnom pomirenju”, baš je njegova vlastita partizanska i generalska prošlost! Odnosno, traumatični doživljaj vremena kada je “kao mlad čovjek bio u partizanskom, antifašističkom pokretu” i mada se s tim neće javno hvaliti, borio se protiv te NDH koja je bila i fašistička kvislinška tvorevina a ne samo izraz historijskih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom! Možda je znakovit i detalj da je Tuđman kao mladi zagrebački ilegalac jednom prigodom bio uhićen po ustašama, i smrti izmakaše tek smionim skokom s tramwaja i bijegom!
Ono zbog čega Rojnica u Predsjednikovim očima zaslužuje orden, ono što se simbolički uistinu nagrađuje, nije dakle činjenica da je Rojnica bio ustaša, već njegovo poslijeratno djelovanje tj. upravo ne-djelovanje – činjenica da se nikad nije otvoreno suočio s tom svojom sumnjivom prošlošću! On ne vidi ništa problematično u činjenici da je služio fašističkoj vlasti! Kad su ga pitali o problematičnim događajima rekao je: “O tome najradije ne bih govorio… Ja se nisam promijenio Sve što sam napravio 41. napravio bih opet. Moram reći da sam izravno sudjelovao, možda jedini od živih Hrvata, u stvaranju NDH i današnje suverene Hrvatske…”
Rojnica je, poput Tuđmana, čovjek nespreman da se suoči s vlastitom prošlošću, s vlastitom savješću, čovjek koji uporno i vješto izbjegava pitanja o ratnim zbivanjima – ukratko, čovjek čija je glavna karakteristika odbijanje da se s njom obračuna.

Idealizirana biografija
Opet Žankovim riječima: “Ivo Rojnica nije htio ništa pobliže govoriti o razdoblju dok je bio ustaški stožernik u Dubrovniku… Vrijedi pogledati što Rojnica tvrdi da je doista uradio te kobne godine. Riječ je o njegovim objavljenim sjećanjima, koja na spomenute događaje u Dubrovniku bacaju posve drugo svjetlo a Rojničin lik prikazuju bez karakterističnih ‘mrlja’…”
Riječ je o idealiziranoj slici, kako Rojnica sebe vidi da bi se danas, poslije izgubljenog rata, svidio sebi i drugima. “Moje je stanovište da ostaje samo ono što je napisano” rekao je u jednom intervjuu. Odlika žanra – autobiografije – svakako nije objektivnost: samo je po sebi jasno da je riječ o interpretaciji koja nema veze sa “stvarnom prošlošću”, o interpretaciji koja konstruira neku nedužnu ustašku prošlost. Time se zločini potiskuju i metu pod tepih državotvornosti a ne suočava s demonima prošlosti.
Najproblematičniji element uglavnom se previđa – činjenica da to odbijanje suočavanja s prošlošću postaje temeljna karakteristika većine hrvatskog pučanstva. Sada, naime, nitko više nikad nije bio uvjereni član Partije, Tita su svi mrzili, nitko nije plakao i pjevao Fala, a za one koji su navodno uz šampanjac proslavili vijest o njegovoj smrti ne samo The Best već i Dinamov stadion bio bi u ovom trenutku pretijesan! Tako zaborav postaje konstitutivni element novog hrvatskog nacionalnog identiteta. Stoga, u odlikovanju Rojnice tiha većina neće vidjeti nešto sumnjivo, nemoralno, nedostojno, i, kao što po izostanku reakcija vidimo, neće zbog toga kritizirati Predsjednika, već obratno, još će se dublje identificirati s njim! Baš kao što ni Austrijnaci, primjerice, nisu osuđivali Waldheima jer je zaboravio svoju prošlost u Wermachtu. Dapače, nagradili su ga izbornom pobjedom, jer su u sebi nosili istu težnju zaboravu. Fenomen, dakle, nije navlastito hrvatski.
Dakle, ako se prošlost jednog ustaškog djelatnika može tako lako zaboraviti, onda ni naši sitni grijesi iz prošlosti, slavljenje Tita i Partije, bratstva i jedinstva, oduševljavanje samoupravljanjem i nesvrstanom politikom Jugoslavije, ne mogu biti neka prepreka našem novom velikom hrvatstvu, članstvu u novoj stranci na vlasti itd. I mi onda možemo s pravom očekivati funkcije opunomoćenih predstavnika ili veleposlanika i “odličje za promicanje ugleda i očuvanje kulturnih, političkih i civilizacijskih vrednota hrvatskog naroda”!
Naravno, sve dok ste mirni i poslušni. U suprotnom, lako će vam naći “mrlje iz prošlosti”, recimo – da ste bili egzekutor! Da je tomu tako, pokazuje slučaj pokojnog profesora Cesara, ali i slučajevi nekih današnjih političara, kojima se prijeti otkrivanjem udbaške prošlosti. Zar je moguće da je u Hrvatskoj bilo samo troje doušnika UDBE? Ako ih je bilo više, zašto se dossieri ne otkriju svima, ili zaborave svakom?

Tuđman nije Akademija!
Na ovom mjestu moramo se ponovo prisjetiti da je prvo dodjeljivanje Ordena kneza Trpimira (kako se to tada zvalo, dok je sad to postalo “odličje Velereda kneza Trpimira”!), koje je privuklo veću medijsku pažnju bilo dodjeljivanje Branku Lustigu za “Schindlerovu listu”. Odluka je pala u trenutku nadahnuća, kad je Predsjednik odgledao film i čuo Lustigov govor.
Prvo upada u oči tradicionalni postupak – “ljevica-desnica-centralno”! Orden je prvo dodijeljen jednom Židovu za sudjelovanje u djelu o strahotama nacističkih logora, a zatim jednom bivšem ustaši – koji bi sve ponovio – za promicanje ugleda demokratske Hrvatske!
Kako predsjednik Tuđman i Republika Hrvatska nisu Filmska akademija da nagrađuju filmska ostvarenja, treba se upitati zašto je Orden “u stvari” dodijeljen? Sjetimo se, bila je riječ o trenutku kad su se Predsjednik i vlast intenzivno dodvoravali Židovima, Tuđman se prvo “ispričao zbog dijelova svoje knjige Bespuća povijesne zbiljnosti” a zatim i na dodjeli ordena Branku Lustigu “ispričao svim pripadnicima židovske zajednice zbog onih koji su u NDH sudjelovali u provedbi holokausta i nacističkih zakona”!
Je li ta “isprika” dostatna da se šest mjeseci kasnije isti orden, čak većeg stupnja (“s ogrlicom”!) dodijeli jednom ustaškom djelatniku koji je već po prirodi svoje funkcije sudjelovao u provedbi holokausta i nacističkih zakona?
Orden je simbol kojim određeno društvo nagrađuje svoje temeljne, konstitutivne vrijednosti – hrabrost, znanje, pregalaštvo na radu… Orden kneza Trpimira tako ne crpi svoju vrijednost iz nekog povijesnog djela kneza Trpimira, već iz stvarnih likova i djela ljudi koji ga nose. Kad je Lustig dobio orden on je bio označen jednom vrijednošću, vrijednošću tradicije antifašizma. Dodjeljivanje istog ordena Rojnici ne prenosi automatski oznaku i vrijednost antifašizma na njega, niti kako to ideolozi “pomirenja“ misle, poništava razliku i suprotnost fašizma i antifašizma, već retroaktivno mijenja i značenje Lustigovog ordena.
No Predsjednik je u svojoj računici nešto zaboravio. Primajući Orden kneza Trpimira, Lustig je primio ne samo priznanje nego i građansku mogućnost da ga u svakom trenutku vrati. Herojsko djelo koje bi Lustig sad trebao učiniti i kojim bi potvrdio da je dodijeljeno odlikovanje kao građanin, a ne samo filmski djelatnik, i zaslužio, bilo bi da ga iz protesta vrati!
U suprotnom, ne umanjujući Lustigove filmske zasluge i dostignuća, trebalo bi ustvrditi da je orden dobio “unaprijed” – zato što se u trenutku primanja Predsjedniku na izvjestan način ritualno obvezao da neće praviti probleme, da orden neće vratiti kad ga šest mjeseci kasnije primi i jedan ustaški djelatnik! Poznavajući Predsjednikovu ekvilibristiku čini se da mu je Orden baš zato i dodijeljen.

Oglasi


%d bloggers like this: