Politika pop kritike ili missig link ideologije

23pro.94

Povodom objavljivanja “Male enciklopedije hrvatske pop i rock glazbe”

Nedavno je objavljena “Mala enciklopedija hrvatske pop i rock glazbe”. Recenzenti su uglavnom pohvalili ideju ali kritizirali realizaciju. Negativne recenzije nabrajale su “pomanjkanje temeljnih kriterija neophodnih za suvislu procjenu cjeline”, govorile o “subjektivnosti i bjelodanom ego tripu autora”, isticale kako “pretenciozno okršteni ‘eseji’ nisu prozborili o fenomenologiji i kulturološkoj razini problema, nisu progovorili o masovnom ukusu vremena” itd. (Zlatko Gall, Pečat, br 8. 15.11.94).
No takav tip kritike promašio je bit stvari – uglavnom se sve svelo na prebrojavanje redaka koliko je tko dobio i nabrajanje ispuštenih imena ali se nije dostiglo snage da se barem postavi pitanje, ako već ne nudi odgovor, zašto je tako?
Nitko nije uočio činjenicu kako izlazak “Male enciklopedije…” tek prikriva činjenicu kako u Hrvatskoj danas nema ni pop scene ni pop kritike! Postoje neki ljudi koji se bave stvaranjem glazbe, ali scena ne postoji! Postoje ljudi koji pišu “glazbene kritike”, ali tko osim njihove bliže rodbine može reći koji su njihovi stavovi, iza čega oni stvarno stoje? Kakvu ideologiju popa, koji life-style (a određeni oblik popa je uvijek određeni oblik life-stylea!) zastupaju, recimo Robert Gelo i Siniša Bizović – a riječ je o dvojci eksponiranijih mlađih novinara-publicista?
Vjesnikov Hrvoje Horvat i Feralov Ilko Čulić izbacuju odrešite stavove koje utemeljuju isključivo svojim ukusom! Ali oni ne dostižu ni do nivoa da kažu “sviđa mi se i to je dovoljno”, već sve postavljaju na nivo apsolutne istine ne pokušavajući odrediti kontekst, idejni svijet unutar kojega “to tako je”!
Ukratko, od vremena Poleta iz polovine osamdesetih, pisanje o pop glazbenoj sceni retardiralo je na nivo beogradskog Džuboksa iz sedamdesetih. Najviše do čega su pojedini pisci došli je “sociologiziranje” o pojedinim aspektima pop stvaralaštva.
Tragično je da ne postoji svijest o potrebi teorijske eksplikacije problema. Sjetimo se samo agresivnih reakcija na koje je naišao sam Arkzinov prijedlog da se razmotri pitanje puštanja pjesama “druge strane”, komunikacije pop scena. Dakle ne niti pokušaj, već samo teorijsko razmatranje, ispitivanje stavova! Odmah je uveden “delikt mišljenja”!
S druge strane nitko se nije potrudio analizirati odgovore. Vidjeti tko što zagovara. Recimo stav Petra Janjatovića kako “treba puštati kvalitetan rock, bez obzira odakle dolazi”! Kao da činjenica “odakle dolazi” nema baš nikakve veze sa sudom o kvaliteti!

Zaborav teorije
Informacije sa strane scene dolaze preko MTV-a i specijaliziranih časopisa, ali ih se intelektualno, teorijski ne obrađuje – ne dovodi se do svijesti što te stvari stvarno znače.
Jedino je u takvom svijetu moguće da se iste rečenice, iste usporedbe, pojavljuju u tekstovima objavljenim u Globusu, Heroini, Feralu… a baš to je u prošlom broju napisao i novinar NME-a ili Melody Makera!?
Zbog svega toga domaća glazbena scena i jeste sposobna samo za banalno kopiranje. Nije u stanju preuzeti neki kreativni impuls sa inozemne scene i nadgraditi ga na specifičan način, obojiti nekom lokalnom bojom, i u toj specifičnosti ponuditi i stranoj publici nešto iole zanimljivo, za njih interesantno, što ne mogu na vlastitoj sceni već u puno boljem izdanju vidjeti. Domaća scena ne može kreativno reagirati jer duboko uopće ne zna, nije svjesna procesa na svjetskoj sceni i svjetskim tržištima.
Zbog nedostatka teorijskog promišljanja, redovito se događa da se na domaćoj sceni termini koriste arbitrarno – pa se tako npr. dance pop hitovi karakteriziraju kao “techno”, čime se dobrom dijelu publike sam pojam “techno glazbe” predstavlja u krivom svjetlu.
Kako kod nas ne postoji analiza značenja, uloge, djelovanja… onda stvarno “anything goes”!
Taj zaborav teorije onemogućava građenje nekakvih, ma kako “arbitrarnih”, kriterija; nepostojanje kriterija onemogućuje bilo kakvo vrednovanje – jer puko tržišno vrednovanje kod nas ionako ne djeluje po stvarnim tržišnim kriterijima! Tako se izbjegava i suočavanje sa stranom scenom, s njenim kriterijima. Samo je kod nas svatko doslovce prorok samo u vlastitom selu! Zatvaranje na vlastitu scenu, nepropuštanje informacija, njihovo grubo selektiranje, rezultiraju i implozijom same scene, daljnjim smanjivanjem očekivanja, padom kvalitete. Status nije ni u kakvoj vezi s radom, s rezultatima tog rada, s kvalitetom proizvoda. Globus i njegovi urednici uspjeli su obnažiti doslovno svaku pjevačicu u Hrvatskoj! Kasandra je imala desetke naslovnih stranica a niti jednu iole poznatu pjesmu! Uostalom, izvan svijeta zvjezdanog tratcha naše “zvijezde” i nemaju što reći. Potpuno su nesvjesni svoje društvene uloge, svog položaja na sceni, unutar industrije, u medijima (npr. vrhunskom manipulacijom smatra se neodgovorno brbljanje o megalomanskim planovima), odnosa prema menagerima itd.

Ništa nije praktičnije od dobre teorije, kaže stara poslovica. Teorija domaće pop glazbe morala bi ispitati svoje područje, definirati ga, odrediti termine (što za nas znače pop, rock, rock‘n’roll, zabavna glazba, šlager, narodna glazba, što je alternativa, mainstream…), kreirati hijerarhiju vrijednosti i početi mukotrpni posao prevrednovanja svih vrijednosti. Tek prema nekom teorijskom obrascu moglo bi se utvrditi je li vrednija pojava Parnog Valjka ili, recimo, Sexe; Prljavog kazališta ili ET-a? Mogu li se te pojave trpati u isti koš? Možda bi se moglo argumentirano utvrditi da je Haustor najkvalitetnija skupina hrvatskog popa uopće? Prekapanjem po toj prošlosti, poduprtom i redovitom odgovarajućom izdavačkom aktivnošću (nova i reizdanja), tek bi mogao biti kreiran jedan rječnik domaće popularne glazbe, domaće popularne kulture uopće, tek tako bi postali svjesni jednog dijela vlastitog identiteta.
Moglo bi se ustvrditi i suprotno. Nema kritike i nema teorije jer je scena takva kakva je, mizerna, loša, neatraktivna. Protiv te teze možemo samo reći – ne zaslužuju samo dobre stvari kritiku i teorijski osvrt. Dapače! Vjerojatno čak iz bliskog pogleda na konvencionalnu produkciju možemo zaključiti više o istini trenutka i društva, nego iz izoliranog kreativnog uspjeha nekolicine nadahnutih pojedinaca. Uostalom, protivnici Poletovskog teoretiziranja o pop glazbi, uvijek su se pozivali na tezu “prvo establishment” pa onda “avangarda”! Zašto onda o samom tom “establishmentu” nisu u stanju ništa suvislo reći?

Politička teorija
Uzroci tog nestanka teorije mogu se također izvući iz starih polemika – naime, iz pitanja o političkom djelovanju i ulozi pop glazbe! Ideologija, teorija i izricanje vrijednosnih sudova u nerazmrsivom su klupku povezani. Tek na osnovu neke teorije, utemeljene u nekoj ideologiji /i naravno, vice versa, ideologije utemeljene u nekoj teoriji/ moguće je vrednovati stvari i pojave. Terry Eagleton piše: “Uvelike skrivena struktura vrijednosti na kojoj se temelji i kojom se pothranjuju naši činjenični iskazi dio je onoga što nazivamo ‘ideologijom’…/Pod riječju ideologija podrazumijevam načine na koje je ono što govorimo i ono u što vjerujemo povezano sa strukturom i odnosima moći društva u kojemu živimo…” (T.E. Književna teorija, SNLiber, 1987).
Većina pop stvaralaca kao i pop kritičara kod nas misli da pop glazba nema nikakve veze sa svijetom politike i ideologije (osim kad treba eto uveličati neku svečanost!), da je riječ o nekom izdvojenom, čistom području koje te prljave stvari ne dotiču – pa mi se tu samo zabavljamo, pjevamo o ljubavi, vesele melodije, ništa umno, ništa teško… – kao da baš ljubav nije jedna od najdubljih sfera društvenih/međuljudskih odnosa…
Parafrazirajmo Eagletona: “Ideologiziranost pop glazbe i kritike najjasnije se očituje u njihovu nastojanju za potpunim ignoriranjem povijesti i politike… Zamisao da postoje ‘nepolitički’ oblici kritike čista je iluzija, i to iluzija koja doprinosi još djelotvornijoj uporabi /književnosti, pop glazbe…/ u političke svrhe…”
Naglašavanjem teorije/ideologije izbjegava se naivni pogled – shvaćanje da na pop sceni, u pop kulturi, u kulturi i društvu uopće, postoje neki neotuđeni, neposredovani odnosi. Važno je shvatiti da je pop muzika dio kulturne industrije i da čitava kultura nije neko posvećeno, izolirano područje.
Svijet bez teorije je i svijet bez povijesti. Tu se događaji tek gomilaju, svaki za sebe, nepovezan s drugima mrežom odnosa, ne povezuju se ni u kakvu cjelinu, razdvojeni ne tvore nikakav evolutivni niz, ništa ne govore i ni na što ne utječu. Hrvatska pop glazba tako ima prošlost, ali nema povijest, pa zato i ova “Enciklopedija” prije predstavlja neku vrstu pripremnog arheološkog ili etnološkog istraživanja, nego povijesno-enciklopedistički pothvat. Stoga je u kritičkom govoru o “Maloj enciklopediji” važno shvatiti kako njeni nedostaci ne proizilaze iz “subjektivnih” nedostataka priređivača i autora. Ona je priređena na konstitutivnim principima čitave “scene”. A za to su zaslužni i odgovorni i oni koji su u kritikama bili među najbučnijima.

Bastard 1, prilog Arkzina za teoriju i politiku, Arkzin br. 29, 23.12.1994.

Oglasi


%d bloggers like this: