Mutne poruke nemoći

17ruj.91

Suočena s nizom prigovora na račun medijske obrade sukoba u Hrvatskoj, HTV je u posljednje vrijeme dizajnirala niz ratnih spotova. Permanentni program Za slobodu!, povremeno izgleda ljepše i dinamičnije od prethodnog katastrofičnog tretmana rata. No, ta isprazna hi-tech stilizacija ipak ukazuje na duboko nerzumijevanje – kao smisla dizajna tako i situacije tj. same politike. Vizualno atraktivni, ali sadržajno neprilagođeni ili neodređeni spotovi ostaju smislom prazni. Kome su te poruke upućene? Hrvatskom pučanstvu? Što im one govore – da su možda u ratu? Jesu li upućene Srbima? Miloševiću i vojsci? Na engleskom? Ili možda stranim reporterima? Pa oni su tu da nepristrano informiraju o događajima, a ne da zovu svog kongresmena! A teško je vjerovati i da strani TV programi intenzivno emitiraju ovakav tip hrvatskih spot-vapaja. Tamo se, naime, propagandne poruke svake vrste, pa i političke, skupo plaćaju. Jedna od upečatljivijih, poruka “Call your congressman, right now!” ima smisla kad se emitira u SAD, ali kod nas je besmislena. Kao što netko reče, nisam znao niti da imam svog kongresmena!

Istovremeno, ni na rubu svijesti ideologiziranih HTV djelatnika nije zatitrala mogućnost poruke tipa “Nazovite svog zastupnika…”. Ili: “Neka zastupnici u Saboru kreiraju politiku, a ne da glume glasačku mašineriju!”. Zašto su sve poruke na engleskom, a ne i na slovenskom, albanskom, makedonskom, ili prije svega ispisane ćirilicom, zbog mogućeg efekta šire pacifikacije? Kojem se to imaginarnom gledatelju obraćaju?

Jesu li se HTV kao i hrvatska politika, ona na vlasti kao i u opoziciji, obratili potencijalnim partnerima u drugim republikama? Zašto nitko na njih ne utječe da “djeluju sad” u zaustavljanju rata? Poruka “Help Croatia” podjednako je defetistička kao i ona “Bože čuvaj Hrvatsku” s izloga prodavaonica ženske konfekcije – ako nas jedino Bog može spasiti onda smo ionako gotovi! Istovremeno se podržava i prilično odiozna ideja da mi možemo sve zabrljati, a da će neka Europa kao deux ex machina potom sve riješiti za nas. Čak i da strani gledaoci i prime tu poruku, kako mogu pomoći Hrvatskoj kad nikakvi ciljevi, politički okviri i stavovi nisu definirani i jasno izraženi. Bez dokumenata i informacija, jasne prezentacije činjenica, ostaju samo jedna riječ protiv druge, i netko izvana najlakše ovaj rat vidi kao “etnički sukob”. Taj molećivi i puzeći duh izražen je i u velikom Please upućenom UN na Trgu bana Jelačića. Ako se već nešto traži i očekuje od UN, onda se to zahtijeva a ne moli! Prema izvještaju HTV-a, gospodin Žarko Domljan piše lordu Carringtonu da “Hrvatska samo želi biti dio Europe kojoj oduvijek i pripada!”. Kakav je to čudan politički program? Nije čudno što lord Carrington, kao pristojan Britanac i empiričar to ne razumije – želite biti dio Evrope, a tvrdite da ste odavno u njoj; dio Evrope – ali koje Evrope? Evropske Ekonomske Zajednice? Sve zemlje koje geografski pripadaju Evropi nisu u EEZ. Kulturne Evrope? Pa tko vam brani? Kršćanske i katoličke Evrope? Svi ovi koji Hrvatsku shvaćaju kao antemurale christianitatis zaboravljaju da Evropu brane iza njenih leđa – “pravoslavna” Grčka i “islamska” Turska, sa svim svojim kebabima, baklavama, tufahijama i japrakom, odavno su u toj žuđenoj Evropi i NATO-u. Kapitalističke Evrope? U mnogim zemljama su na vlasti socijalističke partije i njihovo shvaćanje kapitalizma se bitno razlikuje od našeg prvobitne akumulacije. A za takozvanu liberalnu i demokratsku Evropu se sami moramo izboriti.

U toj opsesiji Europom napravljen je čak i spot za učenje engleskog kao jezika mržnje – gore Agresija dole Agression, gore Ubijanje dole Killing, Teror – Terror… da li je to kondicioniranje publike za slučaj susreta sa stranim reporterima ili stranim vojnim trupama? Istovremeno, za strane gledaoce kojima je i u normalnim uvjetima nemoguće razlikovati Policiju i Miliciju, ZNG i JNA… takvi spotovi, sa svojim izduženim slikama i artističkim kolorističkim efektima potpuno su nerazumljivi.

Nekima se čini smiješnom ideja propagandnog rata telefaxima, ali ona, bez obzira na uspješnost – jer je i organizatorima jasno da poruke nikog neće pridobiti na drugu stranu – pokazuje visoku medijsku svijest. U krajnjoj liniji, to je nešto čega se nitko u Hrvatskoj nije sjetio a ako bi se takvim hardcoreovskim metodama mail-arta širile antiratne a ne pro-hrvatske ili anti-srpske poruke, to bi na drugoj strani moglo imati i odjeka. Nitko nije napravio razglednice s anti-ratnim porukama. Prodaju se majice s Bleiburgom i Crnom legijom ali ne i katherine-hamnetovske da se prestane s ubijanjem. Umnožavaju se primitivno rimovane pjesme o različitim aspektima borbe (“Spremi majko kreveta…”) ali još se nije pojavilo išta iole potresno kao što je “Shipbuilding”, pjesma iz vremena Falklandskog rata (“Was it worth it, a new winter coat & the bycicle for a boys birthday…”), poznatija u izvedbi Elvisa Costella nego Roberta Wyatta, ili tako moćno poput Strike! projekta The Enemy Within iz vremena rudarskog štrajka.

Loše ponavljajući sve slovenske poteze, hrvatska vlast je još prije nekoliko mjeseci počela s non-stop press konferencijama ali trebao je doći Jelko Kacin lično da im kaže da promijene pozadinu. U Cankarevom domu scena je bila čista, svijetlo siva, televizualna. U Saboru govornici su sjedili ispred tamnosmeđeg tisućljetnog hrvatskog drveta podjednako nevidljivi kao i nemušti. Sada su dobili kulisu (Borislav Ljubičić???) koja tako i izgleda – kao kulisa. Bijeli pano s naljepljenim kvadratićima (hrvatski identitet, zaboga!) koji titraju pred očima. Mračna pozadina je još uvijek tamo. Istodobno, čak je i u okviru HTV-a nemoguće usvojiti jedan lettering za riječ – Hrvatska. Jednom je to bodoni, drugi put helvetica, zatim futura bold… Kako u popularnoj kulturi tako i u politici nitko još nije jasno izrazio “zašto se borimo”! U međuvremenu su deseci školovanih mladih ljudi jednostavno otišli preko granice. I vjerojatno ne iz straha već osjećanja da ne mogu ništa učiniti. Da im se ne daje prilika osim da obuku uniformu.

Nekad davno bio je popularan stih o tome kako se “domovina brani lepotom i lepim vaspitanjem…”. A u slučaju dizajna i propagande isključivo vrhunskom kreativnošću i profesionalizmom.

Danas br. 500, 17.9.1991.

Oglasi


%d bloggers like this: