Music Non Stop…

21tra.91

Jedan od “fenomena koji su obilježili prošlu dekadu” je i “music non stop” – dvadeset i četiri sata dnevno emitiranja video spotova i reklama na kanalu Music Television poznatijem kao MTV.

MTV je jedan od prvih potpuno specijaliziranih tv programa omogućenih širenjem kablovske i satelitske difuzije. Ta radikalna ograničenost od početka je bila predmet kontroverze koja je “ozbiljne” programe posvećene vijestima, sportu ili prikazivanju filmova mimoišla.

MTV su napadali  radi implicitnog rasizma (među prvih 750 emitiranih spotova svega 25 je bilo crnih izvođača) i  eksplicitnog seksizma. Pedagozi su se uzbuđivali zbog negativnog utjecaja na mladež dok su  medijski fenomenolozi su govorili o radikalno novim oblicima promocije, marketinga i uloge imagea. Kad smo već kod toga, što se, dođavola, dogodilo s tom popularnom riječju! Zašto danas nitko ne govori o imageu naših političara na način na koji se još sredinom osamdesetih problematizirao izgled pop pjevača! Rock kritičari su govorili o tome kako je “video ubio rock’n’roll” dok su evropski teoretičari popa u slatkoj ispraznosti programa i sadržaja nalazili dobar materijal za svoje analize industrijske prirode pop glazbe.

MTV je bila dobar materijal za diskusije o postmodernizmu kao kulturnoj dominanti kasnog kapitalizma – mada američkog porijekla to je internacionalni program za sve one koji uz svoj jezik komuniciraju i na  onom bazičnom engleskom kao i na jeziku pop kulture. Voditelji su, kao i gledaoci, iz različitih zemalja. Videospotovi kombiniraju sve moguće uticaje i referiraju na sve što ikome može pasti na pamet. Čitav je to katalog opsesija, trauma i snova, fetiša i mitova. Režirali su ih i Andy Warhol (za Cars) i ljudi poznati u širem krugu obitelji. Svi su vizualni stilovi dozvoljeni. Korištene su sve tehnike od klasične animacije do kompjuterskih simulacija. Između brain washinga spotovima i reklamama upada kratak film po Kafkinom “Preobražaju” kojim MTV reklamira čitanje knjiga. Ukratko, to je svijet bez povijesti i bez perspektive, svijet u kojem se i The Doorsi predstavljaju kao nove pop zvijezde. To je svijet u kojem Paula Abdul pleše s animiranim mačcima, crtani likovi kolega-pop-zvijezda šetaju spotom Rod Stewarta a Phila Collinsa promatramo iz perspektive psa… Svijet u kojem ne vladaju obziri linearne naracije – sve može ući u slijedeći kadar. To jest, gotovo sve. Jer mladi ovisnik o MTV-u može provesti 12 sati dnevno, 7 dana tjedno ispred ekrana a da nikad ne sazna za stotine značajnih pop glazbenih ličnosti.

MTV je promijenio načine na koje primamo glazbu, na koje plešemo, kako se odijevamo, kako dolazimo do informacija.  Bez toga ne bi bilo ni Madonne a vrlo vjerovatno niti niza drugih izvođača – od Milli Vanilli do M.C.Hammera. Promijenio je i sliku o TV voditelju i TV mediju. Dok voditelji na našoj TV misle da kontroliraju ne samo program već i povijest, V.J-i poput Ray Cookesa, Pipp Dann ili Kristiane Backer znaju da programom upravlja netko drugi – režiseri, menadžeri, vlasnici kapitala u krajnjoj instanci i gledaoci koji uvijek mogu skakati s kanala na kanal, i da je njihova uloga da se pojavljuju kao rijetki humani otoci u svijetu video entropije. To im i uspijeva pa su među najsimpatičnijim osobama koje se na TV uopće i pojavljuju.   U međuvremenu se i sam MTV promijenio pa od prvobitne uravnilovke sada teži i zadovoljavanju specifičnih ukusa (programi poput Yo! MTV ili Headbangers Ball a šefovi u planu za slijedeće dvije godine imaju podjela na tri simultana programa.

No usprkos svemu, MTV stvarno jeste zapanjujuća i fascinantna, kanalizirana  dosada – prosječna kontinuirana gledanost, u Americi u kojoj se sve takve stvari znaju i izračunavaju, je 16 minuta – dakle 3 do 4 prosječna spota, i zatim unezvjereni zapper (čovjek koji daljinskim upravljačem cut upira TV program) ide dalje, a i može mu biti između tridesetak kanala koje ima na raspolaganju.

No u ponešto drugačijem kontekstu, kod nas je MTV nešto sasvim drugo – nije nas briga o procentualnoj zastupljenosti crnaca (koji su uostalom osvojili evropski MTV!), domaći seksizam je daleko razvijeniji od svega što dizajneri MTV-a mogu zamisliti ali gotovo ništa nije kod nas tako lijepo. Dvadeset i četiri sata pjesme i razonode koje donosi MTV sada za nas predstavljaju oazu mentalnog zdravlja u koju se barem na par spotova može pobjeći od nacionalnih mitova,  mucavih press konferencija, i TV voditeljica koje izgledaju kao žrtve neuspjele plastične operacije…

Ako su nekad partizani govorili “pjesma nas je održala, njojzi hvala” zahvalnost današnjih generacija neće ići ni Bori Đorđeviću, Plavom Orkestru ili Prljavom Kazalištu, čak niti Goranu Bregoviću, već Pet Shop Boysima, Kraftwerku, REM… čak i Pauli Abdul, jer oni su na MTV.

Boing Boom Tschak…
Musique Non Stop.

Panorama, Vjesnik 1991.

Oglasi


%d bloggers like this: