Krst pod Triglavom / Das Kapital

10tra.91

Tekst 1986: KRST POD TRIGLAVOM
Premijera Krsta pod Triglavom održana 6. veljače 1986. okončana je, umjesto tradicionalnim cvijećem glumcima, polaganjem lovorovog vijenca s nacionalnom trobojkom na “veliki odar Cankareva doma”.
Kazališni spektakl GSSN ne zasniva se na govorenom dramskom tekstu, već se izražava jezikom vizualnih atrakcija. Stvara se sistem scenskih znakova u kojem oblici, ritmovi i kretanja masa i površina, te zvuk [muzika Laibacha i govori s magnetofonskih traka) i svjetla kreiraju značenje. Time se, nužno, prepisuje i pri tome dopisuje Prešernov ep. Krst pri Savici postaje Krst pod Triglavom.
Drama pokrštavanja prestaje biti intimna drama Črtomila i Bogumile, ističe se njen ideološki nivo, uvijek ista tragična sudbina umjetnika, pitanje žrtve i krvnika.
Priča o gubljenju nacionalno-kulturnog identiteta priča se iznutra, jezikom svjetske visokomodernističke, prije svega avangardne umjetnosti. Time se samo na prvi pogled na paradoksalan način egzorcira kompleks manje vrijednosti i brišu granice, evropske i nacionalne, globalne i lokalne kulture, na isti način izražen i u činjenici da se naziv Nova slovenska umjetnost izgovara stranim, njemačkim jezikom. U razdoblju modernizma sve su rubne kulture, umjetnosti malobrojnih narod [koji se kod nas, karakteristično, uglavnom nazivaju “malim narodima”!), smatrane nužno niževrijednim, derivatima umjetničkih zbivanja u velikim centrima [Rim, Venecija, Pariz, München…).
U razdoblju postmodernizma, promjenom konteksta, mijenja se i značenje i vrednovanje, tvrdi se da su te kulture uvijek bile “postmoderne” i da su danas zbog toga značajne i aktualne. Nacionalna [u ovom slučaju – slovenska) kultura tako se ne definira pomoću neke kvalitete ili karakteristike, kao što su temperament ili duh naroda, već metodom njenog konstituiranja, eklekticizmom, izborom iz vanjskih, gotovih obrzaca.
Komentar 1991: KRST POD TRIGLAVOM – UTICAJI
1. Često se postavlja pitanje “Živadinovljevog šinjela” – da li je sve što se intrigantno u “domaćem” kazalištu događalo izašlo ispod njega ili nije?
Da li visoki standardi koje su postavili GSSN opsesivno i traumatski pritišću ne samo druge kazalištarce – od Taufera i “Salieria” Pandura do Iztočnog Plesnog Projekta Matjaža Fariča i Heliosa “tragično ozbiljnog” Vlade Repnika; od “istančanog teoretika i solidnog praktika” Emila Hrvatina preko ambicioznog Branka Brezovca do upornog Borisa Bakala, nogometaša Montažstroja s trenerom Borutom Šeparovićem i eklekticizma “osiječke škole” Milana Živkovića, već i samog Živadinova?
Svi su se organizirali u grupe, smišljali institucije, pravili pamflete i manifeste, igrali ikonama i artefaktima, kosili po povijesti umjetnosti, referirali, citirali, kolažirali… inzistirali na pokretu, plesu, intermedijalnosti. Ukratko, sve je frcalo od eklekticizma a niti jedna recenzija nije mogla zaobići “retro”, “post” i “trans”.
Željeli bi znati da li je Živadinov kriv [ili zaslužan] za sve?
Pa i jeste i nije.

2. Osnovni problem, i za Živadinova u drugim fazama [Rdeči Pilot, Noordung…] kao i za sljedbenike je što je ta prva faza – GSSN – s trijumfalnim Krstom pod Triglavom bila tako dobra, uspješna i, ne samo za naše prilike, nova i iznenađujuća. Štoviše, odlično je korespondirala s [omraženim] zeitgeistom. Uspjeh je Sestre stavio pred iskušenja. Trebalo se “samoukinuti” [i ostati dosljedan] i trebalo je nastaviti raditi.
Trebalo je i “egzorcirati” Krst pod Triglavom, koji ih je svojim uspjehom, veličinom, monumentalnošću… opterećivao.
Koliko znamo iz “tajnog života Sestara” došlo je i do “idejnih razmimoilaženja”. Možda je problem ili s druge strane, magični sastojak uspjeha, ono od čega su snovi napravljeni, u tome što je Krst pod Triglavom bio stvarno kolektivni rad, porađan dugo vremena, sanjan podjednako u ljubljanskim kavanama kao i za vrijeme vojnog roka pod oklopom tenka.
Kada se sve ne samo razotkrilo već i stvarno pretvorilo u »novi Draganov projekt« snažan element zavjereničke magije je nestao pa se npr. dramski observatorij Zenit prema ranijim predstavama GSSN mogao najbolje opisati kao »pojava T.S. Eliota u ljubljanskom Prateru«! Da, modernistička ideologija “Auteura” i u samrtnom grču zadaje opake udarce.

3. Vjerojatno je i u tome problem svih drugih kazališnih grupa, predstava i projekata – to su od početka produkti želja, maštanja i snova jednog čovjeka, Režisera.
Ma koliko tvrdili da nisu, primili su i preuzeli, neki čak i razvijali estetiku, retoriku… Krsta, ali osnovni element nisu shvatili i zato iz svih tih sljedbenika, epigona, učenika… ništa naročito novo i stvarno interesantno nije proizašlo. Njihove predstave možemo odgledati, neke od njih možemo čak i pohvaliti ali nas ništa u njima toliko ne dira, ne uzbuđuje.
Kažu da je ideologija novog prevaziđena! No to ne rješava problem.
Neobično je što se mnogi “suputnici” žustro brane od usporedbi s GSSN odnosno Rdečim Pilotom, koji su sami promovirali ideju identifikacije s tuđim stilovima kao osnovu “retro-principa” [svatko tko misli misao Natalije Gončarove je Natalija Gončarova!]. Ako je riječ o “umjetnosti iz umjetnosti”, kao što su nam Scipioni šaptali na uho, ako »model kulturnog preoblikovanja više nije priroda već kultura kao postvarena priroda« kako to da nitko od sljedbenika nije problematizirao samo iskustvo umjetničkog djelovanja Scipiona?
Istovremeno, veličina nekog umjetnika jeste u tome koliko utječe na druge umjetnike – »pisac koji ne poučava književnike ne poučava nikoga« kaže Walter Benjamin, i u tome se, bez obzira na rezultate, potvrđuje veličina NSK, GSSN i prije svega, Krsta pod Triglavom, koji nije utjecao samo na kazalištarce već i slikare, muzealce, organizatore izložbi itd.
Da, oni za štošta moraju odgovarati!
KRST POD TRIGLAVOM – SUDBINA /‘90-e/
Odnos paralelnih svijetova, Kazališta i Države, u slučaju NSK i jugo-slovenske zbilje je kao u drevnoj istočnjačkoj vještini predviđanja sudbine – I Ching. Sve je moglo biti onako kako I Ching kaže, ali je zbog nekih razloga krenulo drugačije. Osjećaj da je sudbina bila prorečena, ali je nešto krenulo krivo. Trebalo je slušati “mudrog čovjeka”!
Prije nego u “velikoj politici” Krst pod Triglavom, NSK i GSSN, govorili su o obnovi nacionalne kulture i nacionalne umjetnosti »na monumentalan i spektakularan način« i time je pripremili. NSK je izricao, koristio, oblikovao, ali i prokazivao Zeitgeist, a na drugim je društvenim, političkim silnicama bilo da ostvare put.
Takozvani “liberalni intelektuaci” će trijumfirati – znali smo da je sve to politička provokacija, da “netko stoji iz njih”, da su »svjesno prihvatili i ispunili određenu političku narudžbu« – a sada se, kao, pokazuje da su to bile politične snage koje su težile samostalnoj Slovenskoj državi – slovenski nacionalisti, društvo oko Nove Revije, Mladine, Demos, Janša, Kučan… no situacija nije tako jednostavna. Kaže se i da su prokleti oni koji dožive da se njihovi snovi ostvare. I to je prokletstvo Laibacha, NSK i GSSN. Jer, takva je umjetnost bila moguća samo u toj možda totalitarnoj ali svakako i utopijskoj Jugoslaviji. Tu je umjetnost nešto još značila i bila »poziv koji obavezuje na fanatizam!«
Na primjeru NSK, Laibacha, IRWINa i GSSN/Rdečeg Pilota pokazivali smo kako sada tekst kritičkog iščitavanja ne predstavlja posebno, zatvoreno djelo, već čitava aktivnost: i predstava i ploča i slika, ali i organizacija skupine, izgled Umjetnika, njihova frizura i odjeća, način medijske prezentacije, tekstovi i manifesti, intervjui koje daju… ali i čitav kontekst, društvena, umjetnička i povijesna situacija.
Jugoslavija je, mada u formalno blažem obliku nego SSSR, bila bazirana na komunističkom konceptu političke države, Države bazirane na Ideji [socijalizam, samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, nesvrstanost…] nasuprot zemljama “zapadne demokracije” baziranim na frivolnom “slobodnom tržištu”.
Laibach su govorili kako na njihovim koncertima ne može biti riječi o subverzivnoj djelatnosti i da je publika ustvari kontrolirana od Laibacha – vladinog orkestra. Ali takva je igra bila moguća samo kada je stvarno postojala mogućnost reakcije “svjesnih građana” i represivnih organa Države.
Vesna Kesić, 1987. godine, povodom Fiata kaže da bi se moglo bi se govoriti i o “smrti avangardističkog subjekta”. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća dolazi do pretvorbe avangarde u “stilsku formaciju” i pretapanja stilskih značenja u “trendove” [ono što Terry Eagleton naziva »crnom šalom ili iroiničnim ispunjenjem težnji historijskih avangardi«]. Tako je to u svijetu gdje se umjetnost promovira tržišnim mehanizmima i gdje ti isti mehanizmi slobodnog tržišta spremno i radosno gutaju sve umjetničke inovacije, provokacije, skandale…
Odatle i stvarni neuspjeh NSK da ovdje ustanovljene principe i mehanizme rada transponira u “zemlje zapadne demokracije”. Jedini oblik kritike tog tržišnog totalitarizma bila je kritika pop industrije odnosno razotkrivanje pop kulture kao industrijskog i ideološkog mehanizma. A li u kontekstu same pop industrije, koja guta sve, od Madonne do Milli Vanilli, od Swansa do Stinga, i sama ta kritika postaje dio jednog ispraznog rituala.
Tako ponovo dolazimo do pitanja mogućnosti kritičkog govora i nepostojanja izvanjske pozicije. Laibach su koristili tu »play the game from inside« strategiju ali se ubrzo pokazalo da ona u tim novim tržišnim mehanizmima više ne djeluje.
U petogodišnjem planu [kojima su u NSK uvijek bili jako skloni – »Bodimo močni kot garači…«] imali su »snimanje ploče za Mute records« i to su ostvarili. I šta sad? Šta je time pokazano, i šta je time dokazano, kad nikad nisu napravili ništa tako moćno kao što su rani radovi zabilježeni na Rekapitulaciji.
Da, povijest Popa jeste povijest iznevjerenih očekivanja.
A s Rdečim Pilotom u odnosu na GSSN se dogodilo isto što i s Laibachom iz vremena Let it Be u odnosu na Rekapitulaciju, samo je stupanj te uočljivosti proporcionalan ekstrovertiranosti pop-scene za razliku od introvertiranosti kazališta. U svemu tome, zbog organizacije likovnog umjetničkog tržišta, izgleda da se IRWINi najbolje snalaze.
Kako smo u Jugoslaviji imali /državni/ modernizam bez avangarde [zaboravljene, prezrene, odbačene], i naši “retrogardisti” su morali odigrati ulogu “avangarde”. Tako se sad pokazuje i da Krst pod Triglavom Gledališča Sester Scipion Nasice čitavim svojim postojanjem i sudbinom priča istu trgičnu priču sudbine Avangarde, odnosa Umjetnosti i Države, “Gospodara” i “Hlapca”.
Opet je neki “Janša” prošao a neki “Živadinov” žrtvovan!
Ponovo se pokazalo, naime, da mlada demokratska vlast »nema namjeru graditi zvjezdarnice« za “pobjedu nad suncem”! Tradicionalne sfere visoke kulture prve odbijaju “avangardne” pojave i nesklone su tvrdnjama da je “umjetnost ideologija”.
Jedan je režiser stvarno dobio svoje kazalište za svoje hiperdizajnirane i pomalo isprazne spektakle, ali to je bio salierievski Pandur [što se na hrvatskom može doslovno čitati kao “policajac”!]. Jer Državi uvijek treba neproblematična, nepolitična Umjetnost – sukob Živadinova s ministrom kulture Capuderom početkom 1991. to evidentno pokazuje.
No možda su to oni i znali, ili barem naslućivali. Jer Vladimir Stojsavljević u tekstu »Istraga nad osjećajima« [Republika 10-11-12, 1985] piše: »Kako to da nas nostalgija, pitamo se u gledalištu, kojom smo željeli ustanoviti korijene, može odvesti u ćorsokak… Naša predbudućnost u ovom trenutku se iskazuje predstavama GSSN.«
Slovenska je društveno-politička zbilja baš zahvaljujući umjetnosti i teoriji bila u prednosti je pred ostalim Yu realitetima jer su Žižek & co, NSK te ostale pojave tzv. ljubljanske alternativne scene, prokazivali funkciju simbola i trauma u kolektivnoj, uvijek potencijalno totalitarnoj svijesti. Definirali karakter i kvalitet kulture. I zato tamo sve [rekapitalizacija, obnova nacionalne države) prolazi bezbolnije. No, kao i u Berlinu poslije Zida, umjetnosti više nema.
Da i ćemo tek sada u punoj snazi čuti i osjetiti »krik statičnog totalitarizma«?
I tek kad ponovo, kroz nekoliko desetaka godina, možda, umjetnost ponovo za sebe osvoji takvu političku ulogu, preuzme obavezu »suštinskog oblikovanja društvene sfere«, moći ćemo se ponovo nadati nečemu tako snažnom kao što je bilo Krštenje pod Triglavom.
Tu vidimo i još jedan razlog slabosti Živadinovljevih epigona. Bavili su se Kazalištem. Samo Kazlištem. A to nije dovoljno.
Da, estetizaciji politike karakterističnoj i za totalitarne političke sisteme [što smo navodno prevazišli) i za totalitarizam tržišnog sistema kasnog kapitalizma [koji nam tek dolazi), moguće se suprotstaviti samo stalnim naglašavanjem političkog, ideološkog karaktera svake umjetnosti, svake proizvodnje-potrošnje /jer tu više nema razlike/.
I pitate da li je Živadinov kriv za sve? Budimo ozbiljni. On samo igra ulogu Umjetnika, Režisera.
Pravi režiser je Kapital.
A Povijest je njegov dramaturg.

Maske br.1 1991.

Oglasi


%d bloggers like this: