Deconstruction Time Again

28svi.90

U jednoj epizodi Crna Guja kaže: “Zar glumci probaju? Mislio sam da se samo napiju i uzdaju u dobru sreću”.
Jedina moguća podjela umjetnosti danas je ona na medijsku umjetnost, umnožavanu i namijenjenu medijskom širenju te ritualnu umjetnost, onu koja ovisi o specifičnosti prostora i trenutka. Možemo zaključiti (a i Walter Benjamin nešto o tome govori) da prva vrsta ima podlogu u politici, druga u religiji. Mada radikalni kritičari mogu postaviti pitanje da li je danas čak i takvu podjelu moguće održati?
Jer religija i politika su danas show-bussines. I religijski rituali se prenose preko televizije. Političari govore o “vjeri”, i umjesto racionalnih programa nude se mitovi. Pop muzičari ukazuju na političke probleme svijeta, i štoviše, pokušavaju ih rješavati!
I gdje je tu kazalište? Medijsko ili ritualno? Političko ili religijsko? Poslije happeninga, Living theatrea 60-ih, kazališta spektakle, kazališta slika 70-ih i vizualnog i glazbenog kazališta 80-ih, s iskustvom Wilsona, Fabrea, GSSN… što znamo o položaju i ulozi kazališta? Kakvo je naše kazalište danas?
Stvarno, da li glumci vježbaju ili se samo uzdaju u dobru sreću?
Da, kazalište, naravno, može inkorporirati različite suvremene elektronske medije poput filma i videa, ali ne može biti medijska umjetnost. Kazalište bi trebalo biti ritual, odlazak u određeni prostor (stvarni prostor gledališta i fikcionalni prostor predstave), igra odmaka i vraćanja u stvarni svijet (V-efekt, katarza…). Jednostavno, u kazališnu laž bi trebalo vjerovati ili je razotkrivati. A kako da vjerujemo kazalištu u kome se glumci tek napiju u kazališnom buffetu i zatim uzdaju u dobru sreću? Teatru u kojem glumci ne znaju razliku između kazališta i filma (ili se barem ponašaju kao da ne znaju), u kome sve glumice govore na isti način bez obzira na to kakvu ulogu imaju (što naravno, ovdje nije dio koncepta)? Teatru u kome su kulise samo kulise? Teatru u kome se bolno osjeća kako glumci glume!? Kako da vjerujemo kazalištu koje je izgubili magiju, “vjeru”, čak i vjeru u sebe, a umjesto političkog kazališta postalo politikantsko? Kazalištu čiji režiseri nemaju što reći ali to ništa običavaju pričati tri sata?
Medijski umjetnici zaista se mogu samo “napiti i uzdati u dobru sreću”, jer medijska priroda umjetnosti omogućava brisanje, ponavljanje, montažu… čak i iziskuje “strategije spontanosti” (I Ching, Oblique Strategies…).
Laurie Anderson kaže da u medijskoj umjetnosti postoje dva načina – jedan je zamisliti nešto i zatim tjerati mašineriju da to izvede, a drugi, način koji i ona koristi, je osloboditi se, pokrenuti strojeve i gledati što oni sami mogu izvesti i proizvesti. Igrati se time. Nasuprot tome, “ritualni umjetnici” moraju biti savršeno pripremljeni, uvježbani. Kao šamani, jer oni su mašinerija koju režiser pušta u pogon. Da, ritualna umjetnost obavezuje na fanatizam. Povlačeći analogiju s načinom upotrebe strojeva u medijskoj umjetnosti možemo reći da režiser, kao pokretač kazališnog rituala, može imati dva pristupa. Jedan je da ima neku veliku zamisao, neku veliku “Istinu” koju želi prenijeti gledaocima, i onda pokreće svu scensku mašineriju da gledaoce u to uvjeri. Rezultat toga može biti nešto stvarno upečatljivo, snažno i potresno, ali može rezultirati i dosadom – filozofsko-političkim esejem u scenskom uprizorenju. Druga mogućnost je gotovo minimalistička. Pogledati s čim raspolažemo. Osvrnuti se oko sebe. Vidjeti scenu, ljude, glumce i gledaoce, kazališne konvencije. Ukazati na artificijelnost situacioje, ali i na činjenicu da su na sceni pravi, živi ljudi, i pokrenuti igru. čini se da je to ono što su radile Rosas, što su radili Needcompany. Needcompany u programu za predstavu Ça Va (koju smo vidjeli na prošlom Eurokazu) pišu:

Ça va traite de choses tres simples
de la mort par exmple
een meisje zit en eet een appel
een oude man loopt en leest een tekst
een man en een vrouw staan en kussen elkaar
ein Kind und der Tod
ein Anfang und das Ende
was dem Menschen widerfahrt und was er anstiftet
and the sudden clarity of things

Nažalost takvoj jednostavnosti nitko se u našem kazalištu nikada nije uspio približiti. U čemu je problem. Zašto se kod nas “postmoderne potrebe” još uvijek i uporno zadovoljavaju pričama o 1918, 41, 48, 68, 71… Ono što vidim kao problem za naše kazalište, za našu umjetnost uopće, je nepostojanje pravog, relevantnog referentnog okvira. Naša kultura nije stvorila rječnik suvremenosti, sistem referenci, moderne, urbane mitove, snažne likove popularne kulture. Kazalište nema pop kulturu na koju bi referiralo, pop nema književnost, literatura nema izvore materijala u kulturnoj industriji koja proizvodi zvijezde i miove s njima pripadajućim opsesijama, fobijama i frustracijama, pa su svi opsjednuti samo politikom, nacionalnim mitovima i traumama. I zato kad netko, poput Milana Živkovića u Povratku kući, poželi progovoriti o vlastitoj situaciji, on to može učiniti samo pozivnjem na druge tekstove, koristeći tuđe glasove – od usporenih Kraftwerka do vokalnih mutacija Laurie Anderson. To se više ne može karakterizirati kao dobro ili loše, to je sad “s one strane dobra i zla”, to je naprosto tako.
Osamdsete smo počeli s Ristićem i Kuglom, progurali s Gledališčem Sester Scipion Nasice i Rdečim Pilotom, ali sada smo na pragu 90-ih, i ne mijenja se samo moda, već i “ono što određuje značenje”, naime mijenja se popularni “kontekst”. Nije više moguće ići dalje s istim prtljagom citata, kulturno-povijesnih referenci i dnevno-političke situacije. Strategija eklekticizma koju su GSSN doveli do vrhunca trebala je biti samo strategija, početni korak sinteze a ne nova norma. Sada je možda potrebno okrenuti se onome što postoji.
Ja i ti, ovaj glas i ovo tijelo. Scena. Konvencije i klišei. Tehnika. Vrijeme. Ideja da smo se okupili da ispričamo priču i vidimo jednu od mogućih pojavnosti svijeta.
Posegnuti duboko.
U sebe.
U prazno.

Oglasi


%d bloggers like this: