Picasso kao ulični zavodnik

07tra.90

U jednom trenutku umjetničke škole davale su više potencijalnih pop-zvijezda nego slikara, što je bio nesumnjiv iskaz činjenice da je pop-karijera unosnija od slikarske. No u osamdesetima više nije bilo tako. Slikarstvo je postao veliki biznis, biti slikar je postalo sjajno, lako i glamurozno a nove zvijezde pop-glazbe ionako dolaze direktno s ulice, iz dječjih soba ili s “trećih stranica”.
Iako su još Beatlesi i Velvet Underground bili prvi u nizu izvođača koji su u svijet Popa dolazili direktno iz umjetničkih škola, u tekstovima pjesama pravih referenci na svijet likovnih umjetnosti, za razliku od onih na svijet književnosti i samih popularnih umjetnosti i mitova, ima nesrazmjerno malo.
Bryan Ferry u naslovu ploče The Bride Stripped Bare citira Marcela Duchampa, ali možda više zbog evokativnosti i naslova i iskazivanja svijesti u odnosu tj. prožimanju “visoke” i “niske”, “elitne” i “popularne” kulture, nego zbog povezivanja principa ready – madea i slaganja albuma od cover – verzija tuđih pjesama.
No, dva primjera naročito su interesantna.
Jonathan Ritchman & Modern Lovers napravili su 1973. godine pjesmu pod naslovom Pablo Picasso u kojoj se taj vrhunski umjetnik modernizma, samo utjelovljenje modernističkog umjetnika – genija, ne pojavljuje kao veliki ili naročito interesantan slikar, već kao ulični junak, umjetnik zavođenja – “some people try to pick up girls and end up being called an asshole, well, that never happened to Pablo Picasso, He was walking down the street and girls could not ressist his stare, and Pablo Picasso war never called an asshole…”, čemu će John Cale dodati “Not in New York, anyway…”
Petnaestak godina kasnije David Sylvian, kroz čijih se nekoliko kompozicija provlači cut up glasa Josepha Beuysa, na ploči Brilliant Trees, u pjesmi “The Ink in the Well” ponovno će prizvati sliku Pabla Picassa – “Picasso je paiting a ships in a harbour, wind and sails, nostalgia burns in a heart of every man…”
Ako za života nitko nije nazvao Picassa “Šupkom”, u 70-ima i naročito 80-ima koje su dovele u pitanje čitav modernistički projekt, od Internacionalnog stila i Le Corbusiera u arhitekturi nadalje, jest.
Zašto onda baš Picasso, i to potpuno netipično; poput nekog osrednjeg nedjeljnog slikara slika marine, brodove u luci.
Danas, kad se poslije svih tih kvazi – postmodernih i postmodernističkih, trans…, post…, i neo… čeprkanja po povijesti i citiranja ponovno postavlja pitanje uloge umjetnika, temeljno pitanje uloge i smisla umjetničke prakse, možda je odgovor jasniji nego prije nekoliko godina.
Proživjeli smo medijsku poplavu doline naših života – televizijske soap opere, Dinastija, Dallas, Ratovi zvijezda, E. T. Indiana Jones, Batman, Madonna, Stock-Aitken-Waterman, MTV, The Face, Blitz, i. D…
Subjekt je nestao, Autor je, kao i Bog, umro, ali se novac i dalje vrti. Geste subverzije postale su uobičajena umjetnička dobra koja više ništa stvarno ne subvertiraju i koje nikoga više ne uzbuđuju i ne zbunjuju. Sistem umjetničkog tržišta, popa i slikarstva podjednako, još jednom se pokazao sposobnim da upija ogromne količine “radikalnih” poruka bez ikakvih opasnosti po sebe i društvo.
Kad se, danas i ovdje, započne diskusija o “umjetnosti i politici”, “umjetnosti i ideologiji”, “angažmanu” i tome slično (kao što je bio slučaj na okruglom stolu banjalučkog 14. Jesenjeg salona) ono što u toj diskusiji čuje natjera čovjeka da pomisli kako smo još uvijek u Sartreovom veremenu, kao da se od onda ništa nije promijenilo. Ništa bitno. Niti u umjetnosti niti u društvu.
Još uvijek se tu, među teoretičarima umjetnosti, filozofima, estetičarima, likovnim umjetnicima, muzealcima, novinarima… široko, spontano, neupitno i bahato barata pojmovima “kiča”, “visoke umjetnosti”, “avangarde” (kao relacionog pojma), “autonomije umjetnosti”… a iz umjetnosti i Povijesti umjetnosti olako se kao “neumjetnički” isključuju čitavi periodi i područja (nazi – kunst, socijalistički realizam…
U predgovoru kataloga Berislav Valušek, selektor spomenutog banjalučkog Salona, razlikuje nekoliko modela ili stupnjeva “politizacije i političke ideologizacije” umjetnosti, ali, kako i sam primjećuje, osim “anakronističkog pravca glorifikacije i daljnje mitologizacije revolucije” i “oslanjanja na nacionalne programe” sve su to modeli “osporavanja”, “provokacija ili subverzija kontra stereotipu, autoritetu ili dogmi”.
No u novom, izmijenjenom kontekstu, vidimo da ti pristupi, čak ni u svojim najboljm izdanjima više ne funkcioniraju, LAIBACH i Irwin, tj. NSK, imali su jasan i jednostavan prostor djelovanja u sistemu “realnog socijalizma”, makar on bio i “samoupravni”, no nikad nisu bili u stanju izaći s efikasnom i upečatljivom kritikom “zapadne demokracije”. Stara vlast ne samo što je osiguravala kontekst već je svojim represivnim akcijama bila i nužan partner njihova djelovanja. Umjetnost i život prožimali su se na uzbudljive načine.
Danas, kad su provedeni “slobodni višestranački izbori”, kad Slovenija ni u nazivu više nije “socijalistička”, oni neznaju što da rade! Veliko je pitanje ima li nova vlast za njih razumijevanje kao za stvarnu “novu državnu umjetnost” jer u “demokratskim sistemima”, sa slobodnim tržištem, i nema “Državne umjetnosti”.
Problem “angažmana” može se postavljati samo u modernoj epohi, kad se ističe “autonomija” umjetnosti. U drugim vremenima i krajevima sasvim je razumljivo da je umjetnost uvijek društveni, ideološki čin, da ne postoji neko izolirano carstvo estetike (simbolički izraženo i u sakralnom karakteru prostora galerija, muzeja i koncertnih dvorana).
Tradicionalno, uloga umjetnika bila je uloga Kreatora, Stvaraoca. Dvadeseto stoljeće umjetniku je donijelo i ulogu rastvarača. Od Duchampa, boja, forma, vještina izvedbe, ne mogu biti kriteriji umjetničke vrijednosti. Benjaminovim riječima, na mjesto rituala dolazi politika; umjesto estetike ideolgija. “Aura” koja je bila ostatak božanskog porijekla i religijske funkcije umjetnosti, nestaje. Idealno i krajnje radikalno govoreći, nema više potrebe za Muzejima, nema kvalitativnih ocjena, nema više sudova umjetničke kritike. Sve može biti i jest umjetnost.
No, problem modernizma ogleda se baš u njegovoj nesposobnosti da te novootvorene mogućnosti i realizira; nesposobnosti da usprkos i najboljim namjerama, izađe s efikasnom i upečatljivom kritikom buržoaskog totaliteta, buržoaske modernosti i procesa modernizacije. A sudbina povijesnih avangardi pokazuje kako moderna umjetnost, čak i tamo gdje se zaputi izvan larpurlatizma, biva u krajnjoj liniji vraćena u carstvo estetike, samo ovoga puta pretvorena u robu.
Ista stvar dogodila se u popularnoj muzici.
U punk fanzinu Sniffing glue izdanom 1976. godine bila su nacrtana tri akorda uz revolucionarnu poruku “A sada osnujte band”. Sviračka vještina više nije bila potrebna. No ubrzo se pokazalo da je čitav punk – pokret poslužio da na osnovi aktivizma generacije i novih organizacija udahne život diskografskoj industriji. No, nalazimo se na skliskom terenu, jer je baš taj proces, kroz novi val (new wave) rezultirao primjerima najbolje glazbe u protekla dva desetljeća.
Pitanje je, ustvari, zašto su “autentičnost” i određeni model “subverzije” tako važna pitanja za popularnu kulturu?
Suverena tehnologija tu ideju nevažnosti sviračke vještine odnosno “gubitka rukopisa”, još je više radikalizirala – sintisajzeri, ritam mašine i sequenceri, a prije svega sampleri, legitimizirali su “krađu”, “aproprijaciju” bilo kojeg zvuka, ritmičkog obrasca ili melodije. Stvaranje muzičkih kolaža od druge glazbe. Problem copyrighta koji se tu javlja je sa stanovišta umjetničke teorije (prakse), daleko manje interesantan i bitan da se taj manijakalni eklekticizam i čeprkanje po povijesti Popa, kao i po povijesti umjetnosti u slučaju trans-neo-post… likovnih umjetnika, ubrzo pokazuje kao neinteresantno, površno i kontraproduktivno.
Svi vade iste ili vrlo slične samplove i lijepe ih na slične ritmičke podloge namijenjene plesnom podiju; isto kao što je u vremenu kraja i nestanka “velikih priča” gotovo svaka slika svojim kripto-citatima nepoznatog porijekla i uglavnom nejasnog (ili banalnog) značenja pretendirala na neku veliku istinu.
Svi ti pastiši, citati i kopanje po prošlosti lišeno jasne političke svijesti o potrebi, smislu i razlozima takve prakse, sada rezultiraju novom težnjom za “originalnom riječju” i “krpanjem Subjekta”.
Ideja da se kreativni proces može programirati i biti podložan racionalnim objašnjenjima, ideja koja je u pop-glazbu došla iz umjetničkih škola i bila potpuno strana ranom periodu rock’n’rolla, sada biva zamijenjena jednom “senzualnom filozofijom” i “filozofijom senzualnosti”, erosom stvaralaštva. Samozadovoljstvom slikanja i muziciranja.
No baš takav, nemilitantan način djelovanja sada može postati novi oblik subverzivnosti.
U trenutku kad se industrija zabave i slobodnog vremena nude kao rješenja za ekonomske probleme razvijenih kapitalističkih zemalja, preuzimanje proizvodnje vlastitog užitka predstavlja radikalan, revolucionaran i oslobodilački čin. Kad estetika šoka više nikog ne šokira izgleda da je ljepota ono jedino što nas stvarno može pokrenuti. Smisao umjetnosti više nije eksperimentiranje već istraživanje, putovanje ulicama i prirodom, puteljcima i slijepim stazama. Lutanje nepoznatim terenom u kojem putnik nailazi, otkriva i imenuje i opisuje nove krajeve, mora, pustinje i planinske vrhunce. Tu još ne postaje karte, samo opis puta i bilješke o primjenjenim strategijama. Tu još ne postoje ceste, tek trag u snijegu, talasi vode, sjaj u travi. Drugi kasnije mogu napravili šestotračni autoput, ali to nije ni njegov zadatak ni cilj.
Na toj liniji nam se i lik “Picassoa” kao izdajnika povijesnih avangardi, kao umjetnika zavođenja i nedjeljnog slikara za vlastiti užitak, može javiti kao inspirativan primjer.

Oglasi


%d bloggers like this: