Besmrtnost u egzilu

31ožu.90

Nedavno su pažnju književne javnosti privukle dvije knjige. Dok je u SAD iz 17-godišnje šutnje izišao tajanstveni i nevidljivi Thomas Pynchon, u Francuskoj je objavljen novi roman jednog drugog pisca koji brižljivo kontrolira svoje medijsko pojavljivanje: L’immortalité češkog pisca u egzilu Milana Kundere.
Pynchonov se roman, kao što znamo, zove Vineland, a govori o Kaliforniji, zemlji Falcon’s Cresta, ali također i središtu hippy pokreta i drugih oblika kontrakulture šezdesetih godina. Nasuprot tome, Kundera piše evropski roman, kojim se, u anakroniji koja prirodno pripada vječnsoti besmrtnosti, šeću vječni likovi Goethea i Hemingwaya, dok Rubens posjećuje njujorški Museum od Modern Art.
Pynchon je pisac kojeg više cijene nego čitaju pa se i kritičari prema njemu odnose hladno, ali s poštovanjem. Kundera je u jednom trenutku bio “toliko popularan da to izaziva sumnjičavost”, pa su nas i naši časopisi s pomalo perverznim zadovoljstvom obavijestili kako ga je “francuska kritika bjesomučno populjuvala”. Naravno, stvari nisu baš tako jednoznačne. Gotovo se svi slažu da je to “dobro napisano”, ali, kako to više nije dovoljno, mišljenja se razilaze oko onoga o čemu piše, ukratko oko uloge pisca, umjetnika u društvu danas! U tekstu Kundera go home! Michel Polac kaže: “Vi, Kundera, ovdje ostajete genijalan esejist, ali sada GO HOME KUNDERA, pogledajte marš historije, načinite nam portret nekog aparatčika koji se transformira u liberala, opišite nam Prag!”
Dakle, francuski kritičari kao da žele neku vrstu “socijalističkog realizma” – opišite nam “pravi život”, “marš historije”, “stvarnost”. Traži se priča o “aparatčiku”, društvena kronika.
Sva ona nametanja i ograničenja protiv kojih su se “pisci s Istoka” godinama borili! Francuzi tako jasno pokazuju svoje slabosti – Kunderini romani zanimali su ih ponajprije kao politika, kao politička kritika. A kad je njihov autor napisao svoj “francuski”, a ne “češki” roman, postao je “nepodnošljiv”! Već iz naslova poput Kundera Go Home, možda i neželjeno, isijava mjera ksenofobije kakva se nedavno otvoreno i ekscesno javila u nizu brutalnih napada na crne imigrante. Francuski kritičari kao da ne shvaćaju da Kundera već petnaestak godina živi u Francuskoj i da je smiješno očekivati da još uvijek piše o zgodama iz života u staljinističkom sistemu! Jedan drugi češki umjetnik, Menzel, kaže da je umjetnik, odnosno intelektualac netko tko se po vokaciji suprotstavlja sili vlasti, a danas, kad je Havel predsjednik, događa se “brutalan nestanak naših neprijatelja”. Kazališni i literarni uspjesi gube smisao ako denunciraju sistem koji su već svi osudili. Umjetnici će morati ponovo pronaći svoju vokaciju, suočiti se sa stanjem “običnih” umjetnika.
I dok Kundera, koji nikad nije prihvatio titulu “disidenta”, objavljuje svoj novi roman, jedan drugi “pisac” Vaclav Havel, predsjednikuje, šeta Amerikom i drži govore. Ukratko, kao i niz naših “pisaca”, pokazuje da mu je književnosti bila samo isprika, alibi za bavljenje pravom strašću: politikom. Sve one koji tvrde da ih je “oduvijek” zanimala samo kultura, a ne politika”, da ih je “politika koja nije svladala svoj zanat neprestano poučavala njihovu poslu”, ali i “da su živjeli-ispred svog vremena”, eros institucionalne politike opet je odveo u neku novu partiju! A sva njihova kukanja o tome kako ih je u proteklim decenijima “boljševička” politika uništila samo pokazuju da su se upustili u igru kojoj nisu bili dorasli. Bowievim riječima, dancing with the big boys.
Česi su u uvjetima nemjerljivo veće represije dali Kunderu, Škvoreckog, Šotolu, Hrabala
A gdje su naši pisci i njihova djela? I kakvu će oni ulogu sada sebi pronaći? Dok jedni zaboravljaju da postoji i neka “izvanknjiževna realnost”, svijet politike i ekonomije, gladi nepravde, ljubavi, strasti i tuge, drugi su zaboravili da je i ta “književna realnost” vrlo vrijedna i značajna. Kao da su zaboravili da se njihova politika prije svega vidi iz njihovih tekstova, a ne iz njihovih govora. U kontekstu dolazećih devedesetih, kad izgleda da umjetnost gubi “svoju važnu ali ograničenu ulogu u kontekstu ostalih oblika društvenog života”, ona ipak, možda više nego ikad prije, mora biti politička ili, kako bi marksistički teoretičari kulture rekli, postavljati pitanje “kako djelovati na druge, a ne za druge”. Danas, kada su mnogi intelektualci svoju ulogu našli u guranju nacionalnog automobila ispražnjenih baterija, moramo se sa zebnjom upitati: da li će pluralizam umeti da peva?

Start br. 553, 31.03.1990.

Oglasi


%d bloggers like this: