Odjeci glamoura, ikone smrti

03ožu.90

Od Santa Maria della Salute do Thomasa Manna i Viscontia, Venecija se uvijek rimovala sa smrću. Grad dekadencije, spletki, grad koji tone. Vjerojatno nema umjetnika koji je naizgled toliko različit, a duhovno toliko blizak Veneciji kao što je to Andy Warhol.
Velika retrospektivna izložba u Palazzo Grassi otvorena je 25. veljače, u trenutku kad je karneval bio na vrhuncu, i svega nekoliko dana pošto je, konačno, u Pragu otvorena i prva izložba Warholovih djela u domovini njegovih roditelja – Andy Warhol – Una Retrospettiva ista je ona izložba koja je prije godinu dana krenula iz njujorške MOMA-e, tokom ljeta bila u Chicagu, prošle jeseni u londonskoj Hayward Gallery, a zatim posjetila Köln. Turneja će od lipnja do kolovoza završiti u postorima pariškog centr Georges Pompidou.
Prve izravne Warholove veze s Venecijom možemo očitati u njegovoj knjizi POPism – The Warhol‘s 60‘s, u kojoj umjetnik, između ostaloga, priča o zahlađenju odnosa s Henryem Geldzahlerom, koji je kao selektor vnecijanskog Biennala 1966. izabrao Roya Lichtensteina, Ellswortha Kellya, Helen Frankenthaler i Jules Olitsku, a ne i njega (“Mogao sam mu oprostiti što me nije ubacio, ali nisam mogao shvatiti zašto mi to nije rekao”).
Prije deset godina, 1980. u Palazzo Grassi održana je i izložba POP ART – Evoluzione di una generazione, na kojoj je, dakako, bio zastupljen i Warhol. Ove godine tu je širok izbor iz njegova slikarskog i skulptorskog rada (Silver Clouds, Brillo, Campbell‘s, Del Monte i Heinz Boxes), dokumentarne fotografije Billy Lyncha [Namea] iz Factorya, na videu se prikazuju filmovi o njegovu radu, a u prizemlju je IBM Italia postavio data-centar od dvanaest kompjutera s kolor monitorima, velikim ekranima visoke rezolucije i tri programa, priređena specijalno za ovu izložbu, koji obrađuju Warholovu biografiju, najpoznatije radove po tematskim ciklusima, te ih pokušavaju kritički vrednovati u sklopu suvremene umjetnosti i masovne kulture. Izložbu je priredio Kynaston McShine iz MOMA-e, u Veneciju ju je doveo Pontus Hulten, a postav je djelo Gae Aulenti i suradnika. Bit će otvorena do 27. svibnja, a katalog velikog formata na 480 stranica platit ćete 48.000 lira i, vjerujte, isplati se.
Za izložbu je prikupljeno više od 250 djela iz privatnih i muzejskih kolekcija širom Evrope i SAD, od ranih crteža do slika koje su nastale neposredno pred smrt, 1987. Ono što zapanjuje jest količina slika koje je Warhol napravio. Na izložbi, u katalogu, kao i u monografiji Cartera Ratcliffa [Aberville Pres, NY 1983] pojavljuju se uvijek neke nove slike, koje čak ni onaj tko je posebno zainteresiran za djelo Andya Warhola još nije vidio. I ne samo varijacije na poznate teme (fascinantna Little Electric Chair, crno na crnom, 1965) nego i nepoznati radovi poput malog portreta Mercea Cunninghama na cvjetnom tapetu [1974], portreta njegove majke Julie Warhola [1974], Zeitgeist [1982] i Rorschach [1984] serije, slike Vezuva [1985], nenaslovljeni crteži iz 1985-86, rani kolaži…
Medijsko destiliranje osjećaja i ideja, problem kojim se Warhol bavio u većini svojih radova, nužno je zahvatilo i njega samoga. Stvorena je slika, predodžba, čak predrasuda što on jest i kako je radio. Obično se smatra da je značajan samo po svojim temama, po onome “što”, a da je “kako” stvar mehaničkog preslikavanja. Susret s velikim brojem njegovih radova to energično pobija, ali opet ne zato da bi se dokazalo kako je i on “genijalan majstor kičice”. Ono najuzbudljivije i najznačajnije jest ambivalentnost koju je stalno i u svemu pokazivao. Ostavljanje stvari i situacija otvorenima, nesigurnima, nedefiniranima, pa tako i višeznačnima. Upotrebom šablona, pečata i sitotiska mehanizirao je postupk slikanja, ali je pokazao i da ti mehanički postupci daju “originalne”, uvijek pomalo različite rezultate. Dva otiska nikad nisu identična.
I slike koje izgledaju kao da su jednostavno otisnute sitom (poput ranih Elvisa) imaju ručno, širokim potezima nanesenu (vrlo često srebrnu) boju. Dance diagrams su slikani na sivoj podlozi. Portreti, poput onog Henrya Geldzahlera [1979] imaju širokim potezima nanesene boje koje se nigdje ne poklapaju s otisnutim likom i tako mu se gotovo suprotstavljaju. Neke verzije Marilyn, poput Marilyn x100 iz 1962. i nesreća [Blue Electric Chair, Silver Disaster, Mustard Race Riot… sve iz 1963; ’65 Liz iz 1965; Double Marlon iz 1966] imaju velik dio platna prekriven jednolično nanesenom bojom podloge odnosno samo crno otisnute likove, bez podloge. Apstrakcija ili prazan prostor za moguća daljnja umnožavanja. Warholove slike važno je vidjeti “uživo” i zbog njihovih dimenzija. Neke su iznenađujuće male [Ladies & Gentlemen, serija portreta njujorških drag queens, 1975, 35,6 x 28 cm ili Skulls, 1976, 38 x 48,3 cm], a neke ogromne. Najveće je iznenađenje rana slika iz Disaster serije – 129 Die in Jet (Plane Crash), [1962, 254 x 183 cm]. Reproducirana u knjigama i tako smanjena na dimenzije koje su ispod veličine predloška (novinske stranice), omogućava da se shvati koncept, ideja i postupak, ali tek u svojim nadljudskim dimenzijama djeluje doista zastrašujuće. Onako kako treba!
Na ulazu u svaku sobu postavljena je pločica s nekim prigodnim citatom. U jednom od njih Warhol govori kako je, slikajući Marilynke, u jednom trenutku shvatio da je sve što radi povezano sa Smrću. Živeći u tamnoj zoni “baršunastoj podzemlja”, svijetu živo-mrtvih, ljudi i strojeva, Warhol je sve ispunjavao manjkom, odsutnošću sudjelovanja, dokidanjem slikarskog rukopisa, nepostojanjem režije. Tako je stvorio lik Srebrnog anđela smrti za modernističku kulturu hiperindustrijaliziranog društva, onu istu koja prijeti Veneciji. Car Crashes, Disaster Series, Electric Chairs, Skulls, likovi mrtvih zvijezda, prazni fetiši poput zlatnih cipelica… Warholovi su omiljeni motivi: amblemi otuđenja u njegovu najekstremnijem obliku – smrti. Kad je Warhol umro, lansirane su tvrdnje da je i to samo performance poslije kojega će se pojaviti sa svojom najboljom serijom – dokumentima o medijskoj recepciji vlastite smrti pod naslovom Dead Warhol.
Venecija je grad živuće smrti, kako kaže Jacques Attali, »grad-muzej, sjajan i mrtav«. Oronule palače, ustajali kanali. Poslije iskustva s Pink Floydima pokrenuta je akcija za sprečavanje EXPO-a 2000. Tvrdi se da bi održavanje izložbe onemogućilo život u gradu, pretvorilo ga u Disneyland i pogoršalo ionako tešku ekološku situaciju, ali stranac se ne može oteti dojmu da se isto događa i prilikom tradicionalne proslave karnevala. Usprkos bogatom programu i spontanom privatnom poduzetništvu, karneval je od organiziranog rituala postao slavlje voajerizma i egzibicionizma, tako dragih i bliskih Warholu. Talijani se maskiraju kao i u vrijeme Casanove. Stoje na mjestu ili se usporeno i naglašeno stilizirano kreću i poziraju kao žive skulpture. Turisti uporno fotografiraju. I jedni i drugi malo što drugo uopće i rade. U nedjelju, kad je izložba otvorena za publiku (ranije su bile novinarska promocija i svečanost za uzvanike) Venecija je utonula u izmaglicu pa je čitav “set” djelovao poput neke moguće evropske verzije Blade Runnera, u kojoj se, umjesto cyber-punkera, kreću osobe srebrnih i zlatnih lica u dugačkim crnim plaštevima, s vijencima fluorescentno obojenog tila oko glave. Zatim na San Samuele staju u red i u malim grupama ulaze na izložbu svog duhovnog oca.

Start br. 551, 03.03.1990.

Oglasi


%d bloggers like this: