Duty Free Shop Boys

02velj.90

Znate li što je zajedničko Murphy Brown Candice Bergen u Murphy Brown, Katherine Parker Sigourney Weaver u Working Girl i ‘dami’ Mimi Rodgers iz filma Detektiv i dama tj. Someone to Watch Over Me? Uvijek se u funkciji društvenog pozicioniranja lika, kao dio scenografije, javlja i Warholova slika! Naravno, iz prve epizode Moonlightinga znamo i da je Maddie Hayes Cybill Shepherd lice s naslovne stranice Andy Warhol’s Interviewa.

U pariškom Musee des Arts Decoratifs do 22. ožujka otvorena je izložba povodom 40. rođendana Charliea Browna, Snoopya i ostalih Charles M. Schultzovih Peanutsa. Interesantno je da baš Francuzi, poznati po suprotstavljanju amerikanizaciji, obiježavaju rođendan Peanutsa!

U Banja Luku se do 20. veljače iz Ljubljane preselila izložba djela šestorice najpoznatijih pop-artista – Warhola, Rauschenberga, Lichtensteina, Rosenquista, Sama Francisa i Johna Chamberlaina – iz kolekcije Laze Vujića.

U zagrebačkoj Galeriji primitivne umjetnosti u četvrtak 8. veljače otvorena je putujuća izložba pod naslovom Tradicija koja živi – izbor radova članova grupe Američki apstraktni umjetnici (AAA).

Domaći teoretičari “nove slike” njeguju mit izložbe Novo američko slikarstvo sedamdesetih kao izuzetno značajnog događaja, koji zbog naše neinformiranosti tada, 1979. nije bio pravilno vrednovan (mada vjerujem da su u razvoju domaće “nove slike” ipak veću ulogu odigrale redovite pretplate na Flash Art i ArtForum). No nikakav skličan mit neće se moći graditi o ovoj izložbi. Sumnjiva je teza Elene Cvetkove, iz sada nezavisnog Večernjeg lista, da to što nam nisu poznata imena izlagača ukazuje na našu slabu informiranost. To samo govori o karakteru izložbe.

AAA je nastala 1936. kao udruženje za promociju apstraktne umjetnosti i onda je možda imala neku svrhu. No modernizam se u pedesetima baš putem apstraktnog ekspresionizma s margina premjestio u središte američke kulture. Ako je u toku drugog svjetskog rata još bilo moguće da vlada SAD umjetnički poziv uvrsti u popis zanimanja koja ne odgađaju služenje vojne obaveze i tako društvenu ulogu slikara izjednači s onom nižih činovnika i uredskih kurira, u doba hladnog rata to više nije slučaj. Tada umjetnost, apstraktna umjetnost posebno, postaje sredstvo propagande “zapadne demokracije”. Više autora govori o tome kako je Muzej moderne umjetnosti (MOMA) uz potporu CIA-e i Informativne agncije Sjedinjenih Država, dakle one iste koja je dovela izložbu AAA u Zagreb, stao promovirati apstraktnu mjetnost, naročito apstraktni ekspresionizam, kao “trijumf američkog slikarstva”. Popartističko slavljenje američke kulture uvijek je bilo previše ambivalentno da bi se taklo moglo iskoristiti.

Kanonizacijom modernističkog impulsa, AAA postaje art-poduzeće na art-marketu. Riječima Louisa R.Cancela iz Muzeja umjetnosti u Bronxu: »Kao organizacija, ona ne može da preuzme odgovornost za stvaranje umetničkih dela, ali obezbeđuje ‘scenografiju’ – u vidu izložbi, publikacija, predavanja, razgovora…«. No, umjesto da to nisko vrednujemo, ono što vidimo na izložbi Tradicija koja živi zaslužuje drugačiji tretman jer nam omogućuje da jasno vidimo robnu prirodu suvremene umjetnosti. Philip Verre citira Georgea Morrisa, jednog od osnivača AAA: »Svakako da postoji standard kvaliteta koji mora biti održan«. čista, vrlo dekorativna, neproblematična, lišena svakog revolucionarnog sadržaja, zatvorena unutar hermetičnog svijeta “Umjetnosti”, postavši “domen samouverene, sebi razumljive klase poznavalaca”, apstraktna umjetnost se tako promovira kao novi kapitalistički klasicizam.

Godine kad je AAA prvi put izlagala izvan SAD, naime 1950, nastali su likovi Peanutsa Charlesa M. Schultza – Charlie Brown, Snoopy, Patty (kasnije redizajnirana s nadimkom Peppermint), i u međuvremenu zaboravljena Violet. Sljedeće godine dolazi pijanist Schroeder (koji, kad ga pitaju kako uspijeva svirati Beethovena na klaviru s nacrtanim crnim tipkama, odgovara: »Ja puno vježbam«), Linus i Lucy Van Pelt 1952, a kad su AAA održavali 24. godišnju izložbu, 1960, Charlie Brown će dobiti sestricu Sally Brown, a Snoopy “posilnog”, vrapca Woodstocka.

Tokom desetljeća, komercijalizacija likova iz stripa izvedena je kao njihova infantilizacija. Od stripa namijenjenog odraslima, u kojem se samo govori kroz likove djece, Peanutsi postaju dječje figure. Njihovo pretvaranje u lutke, šiljila naljepnice ili privjeske, pa čak i crtić koji gledamo na televiziji povezano je s potiskivanjem implicitno radikalne osnove stripa: propitivanja američkog načina života, jezika (naročito jezika), kulture, međuljudskih odnosa, svega onoga čime je Schultz otvorio mogućnost za pojavu Feiffera (1956), koji odustaje od svake akcije izvan konverzacije. Više od bilo čega drugog taj intelektualizam je odbijao, uglavnom tradicionalno žanrovski orijentirane, teoretičare stripa.

Na i na formalnom, likovnom nivou, Peanutsi su izuzetno interesantni – ujednačenost pravokutnih kadrova, balončići s tekstom često zauzimaju pola prostora. Svi likovi su iste veličine (osim Woodstocka), istih oblika (čak i pas Snoopy), samo različito odjeveni (karakteristični džemper Charliea Browna, haljina Lucy Van Pelt…). Dakle, ono što ih stvarno razlikuje jesu njihovi karakteri: optimizam loosera Charliea Browna, nesigurnost Linusa, introvertiranost umjetnika Schroedera, čangrizavost Lucy, voltermitijevski život Snoopya, psa iz predgrađa… Činjenica da su svi ‘fizički’ slični samo omogućuje da ih čitalac spoji u jedan lik – samoga sebe!

Jamesonova teza o »postmodernizmu kao kulturnoj logici kasnog kapitalizma« koliko interesantna i inspirativna, toliko zahtijeva fusnote. Druga pretpremijera predstave Povratak kući iz serije Priče iz zlatnih gradova (hej, i to je referenca: Golden cities, Golden towns, yodellaheehoo…) režisera Milana Živkovića, održana u SKUC-u 12. veljače 1990. pokazuje nam sasvim jasno koliko je Amerika (tj. “America”) kolonizirala našu svijest. Onaj tko baš ne želi intenzivno, više nego što mora, participirati u kulturi šajkača i pletera, jednostavno više nema drugi referentni okvir, osim americane (kao onog najdaljeg do čega je moderna epoha došla). Mi, kako to Laurie Anderson kaže, jer ništa se više ne može reći bez pozivanja na Warhola, Nicka Cavea, Carvera, Pynchona, ili Hollywood, mi više “ne znamo riječi pjesama naših djedova, mi ovo radimo za novac”.

Lokalne tradicije i regionalne kulture (a pod tim mislim nešto drugo od kosovskog mita i Jelačića) uništene su, eventualno pretvorene u folklor. I sama hipermodernistička Amerika je zemlja bez tradicije, ali ima izgrađenu jaku medijsku infrastrukturu, snažnu urbanu mitologiju. Naša kultura nije stvorila rječnik suvremenosti, sisteme referenci, moderne mitove, svu onu građu od koje nisu stvoreni samo snovi već i svijet umjetnosti. I na što čovjek onda da se poziva?

Na Krležu?

Start br. 550 17.02.1990.

Oglasi


%d bloggers like this: