Nomadi kulture

14lis.89

Govor o izložbi Devetsil – Češka likovna avangarda dvadesetih godina koja se uopravo održava u GSU, iziskuje prije svega postavljanje onog istog pitanja koje se javlja u vezi imena Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza. Naime, da li tu pridjev “češki” znači pripadnost određenoj teritoriji ili naciji. Ono što se u slučaju “ruske avangarde” (možda) i moglo prihvatiti bez suvišnih zapitkivanja, najednom postaje sumnjivo kada počnu iskakati “male avangarde” – ‘mađarska avangarda’ (Aktivizam, Lajos Kassak, MA…), ‘slovenska avangarda’ (Zenit, Kosovel, Černigoj…), ‘hrvatska avangarda’ (Zenit, Zemlja…), ‘srpska avangarda’ (opet Zenit, Micić, Dada-Tank, nadrealisti…), ‘češka avangarda’, ‘slovačka avangarda’… stvari tako najednom postaju kontraproduktivne, čak smiješne. Nije li primjer Zenita poučan? Naravno, ne samo za probleme umjetničke teorije.
No, kao što raspravljati o HSLS-u znači prihvatiti njihovu igru, tako i čitava diskusija o “nacionalnom” i “internacionalnom”, odnosno pravom karakteru avangardi, predstavlja nametnutu igru modernističke ideologije. S jedne strane, stvaranjem “nacionalnih avangardi” nastoji se potvrditi i istaknuti vlastita nacionalna samobitnost; dok se s druge strane ti pokreti, kao “avangarde” nastoje predstaviti kao “internacionalni” – čime se postiže i bolja cijena na (barem duhovnim) cjenovnicima art-marketa. Na isti način kao što su od 15. do 20. stoljeća politike nacionalnih država predstavljale “evropsku politiku”, a ta evropska politika je bila “svjetska politika”.
No, danas je drugačija situacija. Amerika je preokrenula svoj odnos prema Evropi i kolonizirala ju. Ne samo Kina i Japan, već i zemlje poput Irana i Libije, postaju faktori neizvjesnosti svjetske politike. S druge strane, grupe i pokreti, od Greenpeacea do Transnacionalne radikalne stranke, razvijaju politike koje sebe više ne vide u uskim nacionalnim okvirima.
Danas, u medijskom, elektronskom, post… društvu kultura je prije stvar dobne i medijske pozicije nego geografske lokacije i nacionalne pripadnosti. Kad je realnost apokrifna, kultura postaje arbitrarna tj. izborna. A izbor je stvar politike.
U takvom, postmodernom kontekstu, kao i u kontekstu (umjetničkog) postmodernizma, značenje centralnih ličnosti avangardnih pokreta u malim zemljama, poput Karela Taigea u Češkoj ili Ljubomira Micića u Jugoslaviji, nije u tome da se oni retrospektivno raz-otkriju kao velike umjetničke veličine, već baš u sagledavanju njihove pozicije kao stvaraoca globalne kulture/umjetnosti u tom tradicionalnom i tradicionalističkom okružju malih i marginalnih, nacionalnih kultura. Zenit, Micić, Teige, Devetsil, Kassak, MA, pa i Wyndham Lewis i vorticizam nisu značajni zato što svakom malom narodu daju njemu pripadajuću, specifičnu “nacionalnu avangardu” već stoga što u korpusu čitavog evropskog avangardnog pokreta drugog i trećeg desetljeća 20. vijeka imaju specifične položaje i pozicije. Novo, pravilno pozicioniranje avangardi malih, odnosno malobrojnih naroda i država neće se postići ishitrenim izmišljanjem nekih specifičnih karakteristika (što je povezano i s problemom samoimenovanja pokreta) već temeljitim prevrednovanjem svih vladajućih vrijednosti modernističke ideologije.
Ako je Ljubomir Micić stvaranje artefakata (kao osnovnu umjetničku djelatnost) zamijenio retorikom i eksproprijacijom tuđih umjetničkih djela, njihovim proglašavanjem za “zenitistička”; Karel Taige je pokazao da je teorija obuhvatnija od svake posebne umjetnosti te da se oni koji stvaraju teoriju suvremene umjetnosti trebaju smatrati ultimativnim umjetnicima. Teorijsko, konceptualno stvaralaštvo, dakle “čista praksa” nužno prevladava svaki pojedinačni rad u materijalu.
Tako Micić kritizira Marinettija (“imperijalistički futurizam”), a Teige ne samo Marinettija (zbog veza s fašizmom) već i LeCorbusiera i ždanovljevski soc-realizam. No baš zbog toga se i njihovi najdublji zahvati ne razumiju i površno tumače. Kao što se krivotvori smisao `barbarogenija` tako se i `poetizam` proglašava za “stil”, čak neku vrstu “lirskog nadrealizma”! To možda i može vrijediti za realizacije u materijalu ali teorija je nešto drugo i nešto mnogo šire. Teigeov tekst Poetizam iz 1924. [Vašar umetnosti, Mala edicija Ideja, Bgd. 1977] izražava suštinu izvornog marksističkog shvaćanja umjetnosti – ono što će drugačijim jezikom i mnogo kasnije u krugu marksističkih filozofa umjetnosti oko Grlića biti formulirano: “umjetnost kao ‘komunizam sada’, kao stvarno kretanje koje prevazilazi sadašnje stanje”). I zato nije čudno što u društvenom kontekstu u kojem je djelovao, prof. František Šmjejkal nije tome mogao posvetiti pravu pažnju. Revolucionarnu teoriju je ipak lako maskirati i krivotvoriti svraćanjem pažnje na konvencionalno modernistička djela ‘poetizma’ kao navodnog “stila”.
Ali tko kaže da na to trebamo pristati.

Start br. 541 14.10.1989.

Oglasi


%d bloggers like this: